Ostajemo u Tajlandu. Isti dan sam dobila ponudu od sadasnje mi firme da ostanem s njima jos godinu dana, te od firme u Nepalu da mi ne mogu ponuditi poziciju za koju su me odabrali jer vlada Nepala zahtjeva magistarsku diplomu.
I tako da, sa mojom strucnom spremom, nista od Katmandua i Mount Everesta.
Sto se tice Tajlanda, volimo mjesto u kome zivimo. Mae Sot je mali gradic na granici Tajlanda sa Mijanmarom, u kome zivi vise Mijanmaraca nego Tajlandjana. Iako su izbjeglicki kampovi razasuti sirom cijele granice koja je duga oko 2,000 kilometara, Mae Sot je nekako centralna tacka, a i nalazi se u provinciji gdje su tri najveca izbjeglicka kampa. Prvi put smo ovdje dosli davne 2008 godine, i tada je Sari bilo 6 mjeseci. Za nju, Mae Sot je dom. Ne Bosna, ne Sri Lanka. Mae Sot.
Problem je… gubitak volje da radim ovaj posao koji radim. Prezasicenje. I strah me pred Bogom to naglas reci, jer nemam razloga da se zalim: imam posao koji istinski volim, finansijsku sigurnost, stabilan dom, Sara pohadja pristojnu medjunarodnu skolu (zahvaljujuci ovom poslu), i jos niz dobrobiti koje proizlaze bas iz ovog trenutnog radnog mjesta. U ovoj firmi sam vec 7 godina, dobro sam prihvacena, i pronalazim se u njoj. I pored svega toga, trenutno sam izgubljena.
Nestala je ona iskra. Ono nesto sto te cini radosnom kad se ujutro probudis i pocnes se spremati za novi radni dan. Ona strast koju osjetis sa svakim novim zadatkom ili projektom.
Znam tacno zasto sam tu. Znam kako posao koji radimo svakodnevno mjenja zivote stotina, hiljada korisnika nasih usluga. Spasavamo zivote, bukvalno. Smisao je tu.
A ja samo osjecam prazninu. Ujutro kad se probudim, najradije bih da jutro nije svanulo. S mukom ustajem, s mukom se odvajam od Sare i Robina, bezvoljno se vozim u ured, jos bezvoljnije pijem jutarnju kafu. Osjecam kako ne pripadam.
Kako se ugovor priblizavao kraju, “pravdala” sam se samoj sebi izlikom kako ce novi posao donijeti promjenu “zraka”; neki novi tim, neke nove zadatke i projekte, neku novu okolinu. Sad kad sam svjesno prihvatila obnovu starog ugovora za sljedecu godinu, moram pronaci nacin da probudim onu staru iskru, sa Ovim Timom, sa Ovim Pojektima, sa Ovom Okolinom.
Svaki savjet je, moja blogerska rajo, dobrodosao!
Mae La izbjeglicki kamp (najblizi Mae Sotu, i najveci u Tajlandu)
Ne znam, ali znam jedno: Ti si puno kvalifikovanija od svih nas ovdje za problem koji predočavaš.
Iz moje perspektive to izgleda kao prezasićenje upravo od te odgovornosti, od saznanja (koje je tu, htjela ne htjela) da zaista spašavate ljudske živote, doslovno. Od te patnje, na kraju krajeva. Svjedočenje patnji je trajna kategorija u tom poslu, a onda, vjerovatno, za senzitivne i posebno senzitivne ljude, i pitanje krivice. Iako čovjek pomaže, radi pravu stvar, obavlja posao koji je humanistički u najvišoj mogućoj mjeri, mogu zamisliti krivicu koja se rađa i traje – zašto je ovim ženama gore nego meni; zašto su krive, jer nisu krive? Zašto je ovim djevojčicama gore nego Sari; zašto su krive, jer nisu krive?
Čak mislim da bi postojala mogućnost da počneš osjećati snažnu krivicu da, npr., sada totalno promijeniš zanimanje i slučajno, jednom, odeš na nekakvo mondensko mjesto na ručak, večeru, poslovno…
Ne znam kako da sebi pomogneš, ali mogu razumjeti.
Kako vratiti tu iskru kada ti je iskustvo iz prve ruke pokazalo da zlo i dalje nastavlja mljeti živote nevine djece i ljudi, ma koliko da se učini i pomogne? To više nije pitanje ustaljene anksioznosti modernog doba, to je teško filozofsko pitanje.
Ja bih bila ponosna i na sebe i na svoj tim što sam borac, što smo borci i dalje, uprkos svenu. Baš onako kako to naslov ovog posta kaže. Meni ponos daje motivaciju, no najvjerovatnije smo nas dvije drugačije žene, drugačiji tip ličnosti.
Bilo kako bilo, ti zaista najbolje znaš dati odgovor na postavljeno pitanje. Pretpostavljam da svi na ovom Bloggeru ili bar značajna većina nas nemamo resurse u svome iskustvu da ti išta smisleno i korisno kažemo, osim da razumijemo.
♥️
Donekle si se dotakla srzi, no ipak mislim da tu ne lezi razlog trenutacne demotivacije.
Istina je da sam se milion puta upitala zasto je meni i mom djetetu dobro, a hiljadama / milionima nije? I cemu sav moj trud ako znam da se nista nece promjeniti? Gaza ce i dalje biti Gaza.
Ali nije to to. Ipak, hvala ti na razumjevanju!
Možeš li utjecati na način na koji radiš svoj posao? Ima li mogućnosti da unaprijediš data evaluation, data base, i sve vezano za administraciju posla kojeg obavljaš?
Možda promjena načina obrade podataka, promjena načina prezentacije istih, možda izazov pronađeš upravo u obradi podataka? Ne mogu se puno uživiti u tvoju bazu podataka, ali možda se upravo u promjeni načina obavljanja administrativnog dijela posla ukaže potreba da nešto novo učiš i naučiš? To bi, po meni, istog trena postao izazov i veselje kod obavljanja posla. A sigurna sam da svakako imaš dosta administrativnog posla… I uvjerena sam da te upravo taj dio najviše umara….
Meni osobno je puno pomogla činjenica da u excelu mogu matematički/statistički/troškovnički obraditi sve one kalkulacije koje smo naučili raditi ručno sa ili bez kalkulatora… Samim tim otvorile su se nove spoznaje o mogućnostima tabličnog kalkulatora (excela) i razne primjene…
Ovih dana upravo sebi postavljam ovo pitanje, Gracias.
Sta ja, i svog malog ugla, mogu uciniti da utjecem na vlastiti posao. Znam da na administraciju firme ne mogu, bez obzira koliko me frustrira (psssst, ni rijeci mome sefu! :)), ali mogla bih utjecati na aktivnosi i projekte, i njihovu implementaciju.
Ali eto upravo tu lezi zec: svaku vecer kazem sebi, sutra cu pokusati promjeniti xyz, ali ujutro kad se probudim sve je vec otislo u nepovrat. I onda u kancelariji provedem sat za satom buljeci u ekran, bez da odradim ijedan od zadataka na cekanju, a kamoli da kreiram neki novi.
Ipak, ne odustajem, naravno! Ostajem i narednu godinu s ovom organizacijom i ovim timom, i nema sanse da ne pronadjem izlaz iz ove situacije. U suprotnom bih bila kukavica koja ne zasluzuje da ostane cak i jedan naredni dan.
Za početak (barem bih ja tako) u pripremi izvještaja za nešto/nekoga, promijeniš font, promijeniš izgled tabele s podacima, promijeniš broj decimala (ovo se šalim, ali skontaćeš smisao)… i to je početak…
Odgovor kako to rijesiti mnogi traze. Vjerovatno je da svako mora individualno rijesiti svoj problem jer su mu oklonosti samo njegove. A vjerovatno postoje i opste smjernice jer kako sam cuo neke ljude koji su posjetili psihologe da mogu umnogome popraviti stanje ljudima. Meni se cini da covjeku pomogne kada se oraspolozi prije posla na neki nacin, necim sto voli, mozda pogledati omiljeni crtani film, ili tako nesto, mens cini da to pomogne da covjek i na poslu ostane bolji.
NKTB, bas sam sinoc guglala o mogucim opstim smjernicama, i naletih na ovaj clanak: https://masterstart.com/blog/personal-development/10-ways-to-reignite-the-spark-in-your-career/
Kaze pod tackom 4, “zapocni dan kako treba”, upravo nekako ovo o cemu ti govoris.