Onda ga je vidjela. Mali tamni obris, ne veći od oraha, sklupčan u vrhu maternice. Bio je Tu, u njoj. Da se mogla smijati, smijala bi se. Mučnine – pa mučnine su samo bile znak da je ono još uvijek bilo tu. Malešno, sklupčano u tamnoj toplini njene utrobe, živjelo je cijelo vrijeme. Nije htjela ove suze što su joj sada kvasile obraze, htjela je da se smije, da se luđački i gromoglasno smije.
Negdje iz daljine, ponovo je čula doktoričin glas. Tih, pretih, jedva čujan. Morala je natjerati um da se skoncentriše na njene riječi.
„… je premalen za ovaj broj sedmica.“ Doktorica je, stuštenog čela nastavila skenerom upirati u njen stomak, tražeći i dalje nešto što do sada očigledno nije našla. Nakon cijele vječnosti, odložila je skener, ugasila monitor i prekrila Zaru bolničkim prekrivačem. Zara je željela da vrišti na nju. Da joj kaže da nema prava gasiti monitor, jer ga se nije dovoljno nagledala. Da joj kaže da nema prava izgledati tako kako sada izgleda, kao da se sprema reći nešto najgore na svijetu.
„Plod je premalen za ovaj broj sedmica,“ ponovila je iste riječi, „a nisam mogla čuti ni otkucaje srca.“
Kako nisi mogla čuti otkucaje srca kad sam ih ja čula – htjela ju je pitati ali glas iz grla joj nije izlazio.
„Vrlo lako je moguće da je plod već… zamro, a ako i nije šanse da se trudnoća održi su minimalne.“
Zara je čula šta govori ali nije shvatala. Šta hoće da kaže? Kako njeno dijete može biti mrtvo a maloprije ga je vidjela na monitoru?
Doktorica je sada gledala u Kemala. „Previše je slaba da bi mogla iznijeti ovu trudnoću. Ako je plod zamro postoji opasnost od sepse, a ako i nije, previše je slab da bi mogao opstati, što znači da bi mogla imati spontani pobačaj. Trovanje krvi ili obilni gubitak krvi u njenom sadašnjem stanju bi je ubili.“
Zasto Kemal šuti? Zašto joj on ne kaze da nikakvog više pobačaja neće biti, da njeno dijete živi unutra i da sad treba da idemo kući?
„… osim toga, šanse da je plod već deformisan uslijed ekstremne količine stresa i neuhranjenosti su prevelike, a prva indikacija je njegova premala veličina… Moramo prekinuti trudnoću što je prije moguće, ako hoćeš da spasimo njen život.“
Kemal je osjećao kako mu njeni nokti probijaju kožu na zapešću. Pogled joj je bio izbezumljen, gotovo luđački. Stisnutih usana grčevito je odmahivala glavom, nesposobna da prozbori bilo šta. Odluka je bila njegova, doktorica Fatma je očigledno mislila da Zara nije psihički sposobna prihvatiti ono što je doktorica smatrala jedinim rješenjem. A on? Je li on spreman prihvatiti doktoričino rješenje, i prekinuti život djeteta koje je već u mislima pokopao? Ili je spreman rizikovati Zarin život zbog ploda, ne djeteta, koji možda više nije ni živ?
Trinaest sedmica. U Pakistanu vijekovima postoji običaj da roditelji koji očekuju novorođenče ne govore nikome o trudnoći sve dok trudnica ne uđe u trinaestu sedmicu. Jer tada dijete „oživljuje“ po starom narodnom vjerovanju.
Zaklopio je oči. Ne smije misliti sada o tome šta on želi. Pred oči mu se vratio izraz ushićenja koji je obasjao Zarino lice samo prije nekoliko minuta, kada je ugledala malo klupko na monitoru. Zar da joj ga ponovo oduzme? A šta ako to malo klupko ustvari više ne postoji? Šta ako mu ono oduzme nju?
Ali ti nemaš pravo na nju. Mislio si da imaš – kada si je, onako ranjivu, iskoristio i doveo u ovo stanje. Kada si vjerovao ne njoj vec jebenom komadu papira da je bila u stanju ubiti vlastito dijete u utrobi. Sada, sada više nemaš pravo na nju, ni na njen život.
„Kemale, svaka sekunda je bitna,“ prenuo ga je Fatmin glas.
Pogledao ju je, a zatim polako odmahnuo glavom.
„Kemale…“