Poslije je sjedio uz rijeku i gledao Parachinar, koji se prostirao pred njim, ispod planinskih obronaka. Grad se ponovo izgradio nakon velikog požara koji ga je gotovo cijelog progutao 1985. Kolera je te godine odnijela živote skoro četvrtine parachinarskog stanovništva. U sjećanju mu je iskrsnula tadašnja stara bolnica u koju ga je mati donijela. Oca su ostavili kod kuće, sa Kemalovim mlađim bratom, Akramom. Azizi se tresao u groznici, dok su mu se shalwar-hlače konstantno topile vrelim fekalijama pomješanim sa krvlju. Sjećao se vrućih majčinih ruku na njegovom čelu. Posljednjom mrvicom snage ga je uvukla u bolnicu, da bi se na kraju i sama srušila na pod na kom je ležalo na stotine polumrtvih i mrtvih tjelesa. Azizi je preživio. Ona nije. Nisu ni otac i Akram.
Njihova stara, blatom obljepljena kuća bila je napola izgorjela kad se Azizi vratio iz bolnice, sedmicama kasnije. Dva tijela su bila prekrivena starim ćebadima, muhama i miševima. Uzeo je šibicu i zapalio nekoliko kartonskih kutija koje su bile razbacane po podu. Vatra je u nekoliko minuta zahvatila drveni pod, a zatim počela gutati ostatke namještaja, vrata i prozore.
Stajao je usred vatrene stihije, ne mičući se. Ako sad ne izađem, sve će biti po starom, pomislio je.
Kroz stihiju plamena i buku rušenja zidova, začuo je sitni dječji glas.
“Kemale, vatra gori. Kemale, izađi.
Jel se Akram zvao onaj momak kojem smo slali novce?
Kako je on? Gdje je on?
Jeste. Jos uvijek je u Afganistanu. Ozenio se i ima kcerkicu. Imao je puno problema nakon sto su Talibani preuzeli vlast, jer je nekada davno radio za jednu americku humanitarnu organizaciju. Talibani su u prvim mjesecima aktivno trazili bilo koga povezanog sa Amerima. Morao se kriti i promjenio je vise lokacija u tajnosti, ali mislim da je sada sve ok.
Ako si s njim u kontaktu, ma kako rijetkom, pozdravi ga!
Hocem!