Tek kad me NKTB neki dan upitao sta ima u Pakistanu, shvatih koliko dugo me nema ovdje. Zapravo, ima me, jer vas citam svaki dan, ali pisanje na ovoj platformi mi jednostavno ne pruza isto zadovoljstvo kao na starom bloggeru.ba. Ipak, znam da je to sebicno od mene, jer mnogima od vas takodjer ova platforma nije draga, ali ipak pisete. A i ja strasno volim pisanje, haman koliko i citanje.
Proslo je godinu i pol dana otkada smo napustili Pakistan i vratili se u Tajland, Mae Sot kao i u proslosti. Izbjeglicki kampovi su jos tu, i nakon vojnog udara u Mijanmaru ne samo da oko stotinu hiljada izbjeglih ostaje u Tajlandu, nego se taj broj i povecava. Tajlandska vlada, takodjer pod vojnom cizmom, ne dozvoljava novim izbjeglicama (jos ih zovu interno raseljenim licima) da udju u izbjeglicke kampove, tako da na hiljade ljudi, uglavnom zena, djece i starijih osoba, ostaju u “no-man zoni”, u dzungli ili na obalama rijeke, ili u rizinim poljima, ni tamo ni vamo.
Moja organizacija je specijalizirana u rehabilitaciji osoba sa invaliditetom, pogotovo onih koji su povrjedjeni u sukobima i izgubili donje i gornje ektsremitete. Samo u zadnja tri mjeseca smo zaprimili 75 osoba, najcesce s gubitkom nogu ispod koljena, ali i mnogih sa prostrelnim ranama i gubitkom vida, kojima je napon upucene prve pomoci potrebna daljnja rehabilitacija, prosteticki materijali, invalidska kolica, itd.
Van posla, nekoliko kilometara od granice sa Mijanmarom, zivot je lijep. Izlijecila sam depresiju (mada sam i dalje na lijekovima). Stanujemo u prelijepoj drvenoj kuci sa ogromnom bastom – proslog januara sadila sam nekoliko vrsti paradajza, paprike, kukuruz, chili, grasak, tikve i tikvice. U basti su nas docekali nekoliko stabala kokosa, papaje i manga. Ah da, i banane. Mali raj na zemlji.
Sara je prekjucer napunila punih petnaest. Heeeeeej, petnaest! Ona mala beba od jucer sada ide u srednju skolu, prestigla me visinom, i vec razmislja o putovanjima bez roditelja i potrazi za poslom. Dodje mi da mi nesto bude!
Ipak, nikako ne mogu da se otresem razmisljanja o nepravednosti zivota na ovoj planeti. Moja mala porodica zivi pristojnim zivotom, tu je kuca koju zovemo domom, basta, auto, dobra skola, pristojan posao… A tek nekoliko kilometera dalje, granate i sa neba i sa zemlje rovu po domovima hiljada malih porodica poput nase. U rano jutro i kasnu vecer, kad se utisaju zvuci sa ulice, cujemo eksplozije na drugoj strani Moi rijeke.
Zivot.

Joj pa mi nemamo blage veze da se tako nesto tamo desava. Scene sa te slike me podsjecaju na Sarajevo u ratu. Zaista mi je zao tih ljudi, ali eto nazalost to nista ne mijenja… Drago mi je da si se javila. Ti si jedina osoba koju “znam” da zivi na tom dijelu svijeta i to mi je bas nekako zanimljivo i egzoticno 🙂 Stvarno zanimljivo. Mogla bi i cesce da nam pises… Mislim da bi tvoje neke preporuke vezano za to kako si se izljecila od depresije mogle valjati mnogima na blogu, a i inace ovdje u Bosni mens cini nemalo naroda ima te probleme… Kazes u januaru sadila nesta ? 🙂 Kod nas je to vrijeme najvecih zima, a kod vas se sadi 🙂
Mijanmar je nazalost zaboravljen i izgubljen od ostatka svijeta.
Citam jucer o grupi emigranata, Rohinjama, koji su camcem pokusali da pobjegnu u Maleziju. No camac je ostao bez goriva i zaustavio se negdje u vodama blizu Tajlanda. Tajlandske vlasti su izjavile da se nece mjesati, jer camac nije u sluzbenim tajlandskim vodama. Na camcu je bilo preko 200 ljudi, a u prvih nekoliko dana 30 ih je umrlo of gladi, bolesti i dehridacije. Niko, ama bas niko!, danima nije uputio pomoc, i to sve iz jednog razloga – mi nismo nadlezni, dakle nije nas problem. Ujedinjene nacije, Tajland, Mijanmar, Malezija, Indonezija, Indija… NIKO!
A o depresiji bih mogla nadugo i nasiroko. Bice post :).
Jooooj koliko je svijet okrutan. Di god okreneš patnja, patnja koja, gledano isključivo iz perspektive ovog jednog, ovozemaljskog života, nema opravdanja. Jedino neka metafizička perspektiva nudi opravdanje, bilo da je to odlazak u raj i pakao, ili ponovno rađanje i slično.
Vidiš dugo sam te čitao a nisam znao da imaš depresiju. Baš mi je drago da ti je bolje. I taj mali raj koji imaš zvuči kao predivno mjesto. I svaka ti čast što se brineš za sve te unesrećene ljude. Veliki ti pozdrav šaljem Kurtizmama.
Vrtloze, upravo tako, nema opravdanja. Nekad se zamislim nad tvojim postovima o bogu i religiji, i upravo u ovakvim situacijama mi je tesko opravdati postojanje boga (kao dobrog, pravednog stvoritelja) i zakovanost religijom.
Depresija me prati me vec od 2018, mada ja sumnjam i od ranije jer sam se prije dijagnoze godinama borila sa nizom simptoma koji joj pripadaju. Zato se cesto pronadjem i u tvojim postovima :), mada je svacije mentalno stanje unikatno i svojstveno samo nama samima. No putovi su nam cesto slicni.
Ja opet vjerujem da je svijet takav da sva ta patnja nije uzaludna, ali gledam to iz metafizičke perspektive. Vjerujem da (možda) se ponovo rađamo i da kroz živote dolazimo do prosvjetljenja ili ti ga sreće i slobode od patnje. To je moj scenarij, a može bit i neki drugi scenarij, al duboko u sebi vjerujem da svijet nije prosto kaotičan i nepravedan, da postoji nešto zbog čega će sva ova patnja imat smisla i imat svrhu. Al lako je meni pričat, nisam ja osto bez nogu.
Kažeš da se pronađeš u mojim postovima. Nadam se da ti bude malo lakše kad vidiš da nisi sama u svojoj borbi. Želim ti da se izliječiš i da budeš sretna Kurtizmama. Šaljem veliki zagrljaj.
Veliki zagrljaj i tebi s ove strane planete.
?
Nenadležnost je Dedžal.
Hrabra naša, drži nam se ❤
Mist, voljela bih da sam hrabra. I da su humanitarne organizacije hrabrije.
Nadleznost mi je jedna od najmrzih rijeci u ovom poslu.
Duša draga, sve malene duše.
Plačem..
Hvala to Mama, hvala ti najviše, najviše♥️
Grlim!!!
Samo da pozdravim!
Pozdrav i tebi, Jasni.