Put putuje Latif-aga

Putujem(o) u Tajland evo vec tri mjeseca. Na dan kad sam dobila radnu dozvolu, Tajland dodao Pakistan na crnu listu i otkazao sve letove. To je bilo 10. maja. Znaci vec tri mjeseca radim iz hotelske sobe i na daljinsko upravljanje. I ne ide mi nikako.

Simptomi povratka depresije su ispocetka bili uopsteni. Stres, anksioznost, pad koncetracije… prvo sam mislila da je normalno; u Pakistanu smo, bez viza, novi posao u Tajlandu ne mogu raditi kako treba, u Bosnu ne mozemo jer suprugu treba viza (u prosjeku, u dobra vremena, bez korone, trebalo nam je tri mjeseca da dobijemo njegovu vizu za ulazak u BiH, bez obzira sto smo u braku vec 14 godina i imamo kcerku koja je drzavljanka BiH), u Sri Lanku ne mozemo zbog korone i socijalnih nemira… kako ne bih bila pod stresom?

Ali kad su drugi simptomi krenuli u napad – nesanica, pospanost i mozdana magla po danu, gubitak apetita, mucnine, panicni napadi, potpuni pad koncetracije i nemogucnost izvrsavanja najjednostavnijih radnih duznosti… shvatila sam da je stari neprijatelj opet rasirio krila. Posjeta doktoru i psihologu je potvrdila ono sto sam vec znala: povratna depresija.

Dakle, u protekla 3 mjeseca rada na daljinu sa timom u Tajlandu, ja sam tri sedmice bila na bolovanju, a ni onih preostalih sedmica nisam bila uloziti vise od mozda nekih 25% radne snage i energije.

Nekoliko puta sam predlozila Robinu da dam otkaz, jer nije fer prema organizaciji s kojom radim, ali sta onda? Kuda? I kako izgubiti posao koji nas hrani u doba kada milioni gube posao? Novi ugovor u Tajlandu je na tri godine, a baza nam je u Mae Sotu, pogranicnom gradicu na sjeveru (granica sa Mijanmarom), povratku u kojeg Sara sanja vec godinama. Ako za nju postoji dom, onda je to Mae Sot. I sad da bacim sve niz rijeku zbog vlastite slabosti da se izborim sa depresijom?

… nastavice se.