beats by dre cheap

Citam

knjigu/rad doktora Viktora Frankla, "Covjekovo traganje za znacenjem / Man's Search for Meaning".

Knjigu toplo preporucujem.

Ukratko, doktor Frankl je prezivio Holokaust (izmedju ostalih bio je u Ausvicu i Dahauu) i njegovo iskustvo u koncetracionim logorima mu je doprinjelo u razvoju zasebnog krila psihologije poznatog kao Logoterapija.

Necu ulaziti u detalje, pogotovo zbog vlastitog neznanja o logoterapiji, ali zapade mi za oko navod na Wikipediji da se pojedini kriticari Franklovog rada posebno nisu slagali sa njegovim stavom da u covjekovim najgorim trenucima humor moze biti od egzistencijalne vaznosti.

Kontam, mozda ovi kriticari nikada nisu bili u situaciji lebdjenja izmedju zivota i smrti, da bi mogli cijeniti bitnost humora u takvim momentima?

Sjetim se ratne '94 u Bugojnu, onih dana kada je granatiranje bilo svakodnevnica i nikad nismo znali hocemo li docekati vecer ili ne. Svaki dan smo brojali poginule. Jednog takvog dana, culi smo da je mlad covjek poginuo na krovu svoje zgrade. Komentirajuci njegovu smrt, komsija srpske nacionalnosti je rekao, "ode jos jedan Mujo na nebo". Sutradan, moj stari se vratio iz carsije u suzama od smjeha, kaze, "Mujo bio Srbin! Ode na nebo od srpske granate" Naime, poginuli gradjanin je bio srpske nacionalnosti.

Nikom normalnom ovo ne bi bilo smjesno, ali mi smo se svi smijali mjesecima nakon toga; i da danas se sjecamo Muje Srbina. Pokoj mu dusi!

Ili, isto '94, sjetim se dana kad smo bili gladni i zeljni bilo kakvog drugog jela osim suhog hljeba i lece. Zahvaljujuci ludoj sreci ili pak mojoj vlastitoj ludoj hrabrosti, ja sam se tih dana zaposlila u humanitarnoj organizaciji koja je tek pocela raditi u Bugojnu. Moja prva plata je bila oko 100 KM (tada, to je bilo kao da imam platu od 10,000 KM danas!) i paket hrane. U paketu hrane su bile konzerve sa hrenovkama. Na konzervama nije bilo nikakve oznake. Moja mama je odlucila podijeliti paket sa svim komsijama, ukljucujuci i komsije izbjegle iz Prusca koji su stanovali u nekada srpskoj kuci odmah do nas. Mama i kona iz Prusca su postale tako dobre prijateljice da su natjerale moga starog da im proreze ogradu (metalnu!) kako bi mogle prelaziti jedna drugoj a da ne izlaze na ulicu (nekim cudom, najvise granata je upravo treslo po toj ulici). Helem nejse, otvorile moja mama i kona iz Prusca onu konzervu i sad gledaju unutra. Vidi se da su hrenovke, ali po vrhu je debela bijela naslaga masnoce. Kona ce zabrinuto na to, "Sta mislis, Ano, jel' ovo mozda svinjetina?". Prije nego je mama stigla odgovoriti, kona je vec zagrabila u konzervu uz rijeci, "Ma ko ga *ebe, dragi Alah je i gore oprostio!"

Sutradan sam na deklaraciji iz skladista procitala da je ipak u pitanju bila govedina.

Nikada se nismo smijali sladje/ludje nego tih ratnih dana. Na granate koje su padale k'o kruske oko nas. Na metke koji su zujali pored usiju i zabijali se u fasade kuca. Na zvukove gladnih stomaka. Na miris "cigara" napravljenih od raznih trava iz baste umotanih u novine. Na ukus "kafe" od przenog jecma. Hljeb pecen bez soli. Vodu prenosenu u kantama, jer je trka bila dupla - valjalo je preletiti od komsijskog bunara do kuce sto je brze moguce prije nego gruhne sljedeca granata a da prospes sto manje vode.

Sta bi bilo da nam nije bilo smjeha...

dnevnik jedne kurtizane
http://mrsrobinson.blogger.ba
09/10/2020 21:11