dnevnik jedne kurtizane

Nacionalnost: Bosanka pa i Hercegovka


09.10.2020.

Citam

knjigu/rad doktora Viktora Frankla, "Covjekovo traganje za znacenjem / Man's Search for Meaning".

Knjigu toplo preporucujem.

Ukratko, doktor Frankl je prezivio Holokaust (izmedju ostalih bio je u Ausvicu i Dahauu) i njegovo iskustvo u koncetracionim logorima mu je doprinjelo u razvoju zasebnog krila psihologije poznatog kao Logoterapija.

Necu ulaziti u detalje, pogotovo zbog vlastitog neznanja o logoterapiji, ali zapade mi za oko navod na Wikipediji da se pojedini kriticari Franklovog rada posebno nisu slagali sa njegovim stavom da u covjekovim najgorim trenucima humor moze biti od egzistencijalne vaznosti.

Kontam, mozda ovi kriticari nikada nisu bili u situaciji lebdjenja izmedju zivota i smrti, da bi mogli cijeniti bitnost humora u takvim momentima?

Sjetim se ratne '94 u Bugojnu, onih dana kada je granatiranje bilo svakodnevnica i nikad nismo znali hocemo li docekati vecer ili ne. Svaki dan smo brojali poginule. Jednog takvog dana, culi smo da je mlad covjek poginuo na krovu svoje zgrade. Komentirajuci njegovu smrt, komsija srpske nacionalnosti je rekao, "ode jos jedan Mujo na nebo". Sutradan, moj stari se vratio iz carsije u suzama od smjeha, kaze, "Mujo bio Srbin! Ode na nebo od srpske granate" Naime, poginuli gradjanin je bio srpske nacionalnosti.

Nikom normalnom ovo ne bi bilo smjesno, ali mi smo se svi smijali mjesecima nakon toga; i da danas se sjecamo Muje Srbina. Pokoj mu dusi!

Ili, isto '94, sjetim se dana kad smo bili gladni i zeljni bilo kakvog drugog jela osim suhog hljeba i lece. Zahvaljujuci ludoj sreci ili pak mojoj vlastitoj ludoj hrabrosti, ja sam se tih dana zaposlila u humanitarnoj organizaciji koja je tek pocela raditi u Bugojnu. Moja prva plata je bila oko 100 KM (tada, to je bilo kao da imam platu od 10,000 KM danas!) i paket hrane. U paketu hrane su bile konzerve sa hrenovkama. Na konzervama nije bilo nikakve oznake. Moja mama je odlucila podijeliti paket sa svim komsijama, ukljucujuci i komsije izbjegle iz Prusca koji su stanovali u nekada srpskoj kuci odmah do nas. Mama i kona iz Prusca su postale tako dobre prijateljice da su natjerale moga starog da im proreze ogradu (metalnu!) kako bi mogle prelaziti jedna drugoj a da ne izlaze na ulicu (nekim cudom, najvise granata je upravo treslo po toj ulici). Helem nejse, otvorile moja mama i kona iz Prusca onu konzervu i sad gledaju unutra. Vidi se da su hrenovke, ali po vrhu je debela bijela naslaga masnoce. Kona ce zabrinuto na to, "Sta mislis, Ano, jel' ovo mozda svinjetina?". Prije nego je mama stigla odgovoriti, kona je vec zagrabila u konzervu uz rijeci, "Ma ko ga *ebe, dragi Alah je i gore oprostio!"

Sutradan sam na deklaraciji iz skladista procitala da je ipak u pitanju bila govedina.

Nikada se nismo smijali sladje/ludje nego tih ratnih dana. Na granate koje su padale k'o kruske oko nas. Na metke koji su zujali pored usiju i zabijali se u fasade kuca. Na zvukove gladnih stomaka. Na miris "cigara" napravljenih od raznih trava iz baste umotanih u novine. Na ukus "kafe" od przenog jecma. Hljeb pecen bez soli. Vodu prenosenu u kantama, jer je trka bila dupla - valjalo je preletiti od komsijskog bunara do kuce sto je brze moguce prije nego gruhne sljedeca granata a da prospes sto manje vode.

Sta bi bilo da nam nije bilo smjeha...
05.10.2020.

Kuda lete rode?

Kad sam bila mala, nisam bila neka maza. Brat jeste. A ni mama nije bila neka maza prema meni (kad sam bila mala). Bila je puna njeznosti i ljubavi, ali nije se nesto mazila sa mnom.

Kad sam odrasla, mama je htjela vecu bliskost sa mnom, zeljela je tada da se mazimo. Ja tada nisam htjela. Smetali su mi njeni (po meni) prekomjerni izlivi njeznosti, zagrljaji. Nije mi nikada postala najbolja prijateljica, iako je ona to silno zeljela! Ali eto, nije nam se dalo, mama.

***

Fastforward 30 i plus godina kasnije.

Do prije tacno dvije sedmice, moja djevojcica je spavala sam mnom. Prije sna, obavezna je bila prica, puno mazenja, a zaspala bi najcesce tako sto bi se zavukla ispod moje ruke i naslonila glavicu na moje grudi. Ah da, i uz zahtjev da joj mrsim kosu sve dok ne utone u san.

Molila sam se Bogu da ovi momenti potraju. Jer znam, u decembru joj je 13 godina, postaje punokrvni tinejdzer i ko zna sta ce biti sa mamom.

Ocekivala sam da ce proces biti postepen, da cemo imati priliku i ja i ona naviknuti se na promjene.

Prije dvije sedmice, moja djevojcica je objavila, "hocu svoju sobu, svoj vlastiti kutak koji ce pripadati samo meni. I hocu da probam da spavam sama, iako me strah. Mislim da sam spremna!"

Srce mi je prvo zastalo pa onda pocelo preskakati, ali se ubrzo smirilo. To da hoce svoj mali kutak, pa to je sasvim normalno i naravno da cemo joj to omoguciti. Ali za spavanje... znam, bice je strah, nema sanse da iz faze u kojoj spava na maminim grudima predje na fazu da spava sama u odvojenoj sobi.

Nema sanse - SIPAK! :) :(

Prvu noc nakon seobe sam ostala budna do 4 ujutro cekajuci je da se (kao u proslosti) vrati mami pod skute. Jok! Drugu, trecu, cetvrtu noc - jok!

Vidim joj prvih dana zakrvavljene okice i podocnjake, znak da vecinu noci nije spavala, ali ne predaje se mala vjestica. Predlazem da mama prespava u njenoj sobi par dana (molim u sebi: par mjeseci, godina...), ona odbija. Predlazem da barem prilegnem sa njom dok ne zaspe (pricat cemo price, mrsit cu joj kosu do ke zaspe...), ona opet odbija.

I eto tako. Dijete postalo djevojcica, djevojcica ce uskoro biti djevojka, djevojka zena. Hocu li joj biti najbolja prijateljica? Hoce li se meni okrenuti u momentima bola i nevolje? Hocu li i znati za njene boli?

Kuda lete rode?
27.09.2020.

Ledenjak

U avgustu smo, po prvi put nakon toliko godina provedenih u Pakistanu, putovali na Sjever.

Rijecima i slikama je nomoguce prikazati strahotu i ljepotu sjevernih krajeva Pakistana. Tu je prelijepa Hunza dolina sa istorijom starom koliko je star i sam ljudski rod; jezero Attabad nastalo prije tek nekih desetak godina i na cijem dnu sada leze posta, kuce i dzamija malenog naselja koje je progutalo; Deosai plato - drugi najvisi plato na planeti, na nadmorskoj visini od preko 4,000 metara, te Chilas sa svojim kamenim natpisima starijim od 5,000 godina. I da ne zaboravim - Kunjarab Pass, cuveni granicni prelaz izmedju Pakistana i Kine na nadmorskoj visini od 4,700 metara. Zrak na granicnom prelazu je toliko rijedak da se putnicima savjetuje da popiju aspirin prije konacnog uspona, kako bi sprijecili "visinsku bolest" (koja, nisam znala, vrlo lako moze biti kobna!)

U tih 12 dana smo prebacili 3,800 km, presli temperature od +40 C do ispod 0 C, vozili se preko visecih mostova preko nabujale rijeke Indus, drhtali pod snjegovima Himalaja, i spavali u satoru na vrhu Deosai platoa, probudivsi se ujutro pok kristalima leda i -5 C (obuceni u majice kratkih rukava).

Kao sto rekoh, fotografije ne mogu prikazati ni 10% ljepote ovog kutka svijeta, ali pokusacu barem malkice da vam ga priblizim.

(P.S. Ove izvrnute slike cu probati okrenuti sutra. San odoh u krpe. Laka vam noc, blogeri!)
Ledenjak kod Narana (napolju +35 C)
Ledenjak kod Narana (napolju +35 C)


Dolina Hunza
Dolina Hunza


Dolina Hunza
Dolina Hunza


Ulaz u Kinu
Ulaz u Kinu


Nicija zemlja (izmedju Pakistana i Kine)
Nicija zemlja (izmedju Pakistana i Kine)


Najvisi bankomat na svijetu
Najvisi bankomat na svijetu


Pogled na Put Svile
Pogled na Put Svile


Jezero Attabad
Jezero Attabad


Jezero Attabad
Jezero Attabad


Deosai plato
Deosai plato


24.09.2020.

Po slavenski

Oplakah! :)

Hello comrade, dis vil be a veri short artikl. Vi jast vanted to giv ju a short list of blyatiful songs for the upcoming summer. Inđoj.

https://www.slavorum.org/slav-music-summer-2020-new-blyatiful-slav-songs-that-you-have-to-listen/
24.09.2020.

Nostalgija :)

Prije par minuta naletih na ovaj clanak dolje.

U kuci moga tate, izgradjenoj 1935, jos uvijek stoji ista kutija za crveni toaletni papir (koji je bio pakovan u listovima). I da, prekidac sa tri tipke (bojler, grijalica i svjetlo) koji stipa prste ako ne pazis. Grijalica je pregorila ne znam koliko puta, i dan danas je moze popraviti samo jedan stari majstor iz komsiluka kojem je, bas kao i mom tati, 85 godina.

https://avaz.ba/zabava/zanimljivosti/597477/fotografija-na-slavorumu-vratila-bolne-uspomene-i-mnogim-bosancima-i-hercegovcima


01.06.2020.

Zemljo moja



Zemljo moja, Bosno moja moja mila, kakva te drzava zapade!

Placem i ja, mila, sa tobom.

Ali mila moja, da Ti sapnem nesto sto vec znas kroz vjekove, milenije tvoga postojanja: PROCI CE, MILA.

29.05.2020.

Skolski

Jutros vidim na fejsbuku poziv na drugartstvo od nepoznate osobe. Mlada djevojka je u pitanju. Ne znam ko je, ali prezime znam. Opet kontam, to prezime moze imati na stotine ljudi. Ali opet... to prezime je imala samo jedna osoba, meni znana po njemu, toliko mila i draga.

To prezime me odmah vrati u vrele dane djetinjstva u malom, premalenom selu Poprati nadomak Stoca. Kad dolazite iz pravca Mostara, proci cete kroz Masline (eh to selo je vec imalo samoposlugu, pekaru pa i postu prije 35 godina), pa se zmijugavim putem spustite do Poprati (kroz koje biste prosli a da ga i ne zapazite jer su selo od glavnog puta odvajali "okrajci", pa Radimlja, pa Stolac. U Popratima smo rasli Miro, Jopa i ja. Zapravo, u Popratima je rastao Miro, bas uz kucu nase bake, a ja i Jopa smo tu dolazili svako ljeto iz Bugojna i godinama obnavljali to prijateljstvo.

Sjecam se kad smo se jedared iskrali iz kuce u gluho doba noci i otisli preko okrajka sve do starog bunara (nije bilo blizu, valjalo je uspeti se uz okrajak, pa preci glavnu cestu, pa kroz sumu do njive i bunara) kako bismo otjerali zmije iz bunara. Naime, vecer ranije culi smo kako moja baka i dajdza i njihove komsije pricaju kako su se u presahlom bunaru izlegle zmije, i kako ih je dajdza jucer vidio preko dvadeset, sve manje od skolske olovke. I mi klinci, skontamo kako su odrasli zli i bez razloga ubijaju nevine bebe-zmije. I to zasipanjem kreca u bunar. I tako smo se iskrali, mjesecinom ispraceni do starog bunara, i oko sat vremena bacali pruce i kamenje u bunar kako bi rastjerali zmije. Ujutro, rascupani i pospani nakon neprospavane noci, slusali smo iza coseta kako dajdza govori komsijama kako su jutros rano isli do bunara da ga zaspu krecom, ali nije bilo ni jedne jedine zmije u njemu. I cudom se cudili.

Onda se sjetim kako smo poceli rasti i kako su rodjaci poceli govoriti kako "Miro nije los" ali bi bilo bolje da se druzimo sa "svojima". Meni i Jopi, odraslima u gnijezdu tate hard-core komuniste, dakle nama dvoma Jugoslovenima nije bilo jasno zasto je Miro "njihov" a druga djeca "nasa". Mislili smo da je razlog taj sto je Miro uvijek bio nestasan i sto je uvijek smisljao svakojake smicalice. Nas smo troje i dalje ostali nerazdvojni.

Onda je dosla '89 i ja sam krenula u skolu u Stocu, jer u Bugojnu nisam htjela ni u masinsku ni u gimnaziju. A u Stocu je bila prevodilacka, sto je meni tada bio san snova. I ja i Miro smo postali "skolski". I opet su seljani-rodjaci pitali, sta ce ona s Mirom? Sta ce ona stalno sa njim? Sto se s "nasom" djecom ne druzi?

Pustili smo selo neka prica. Selo uvijek prica. Mi smo ostali najbolji skolski...

Onda smo preko noci odrasli. Mene je zivot odnio iz Stoca na Korculu (i onda je selo pricalo, jer je moja baka cijeli zivot bila udovica i tog ljeta '90-e se odlucala udati za Korculanina kojeg je upoznala preko Koncila... ma roman bi se mogao napisati o njom, ali nekom drugom prilikom), a Miro je ostao u Popratima. Onda je dosla '92-a... pa '93-a... Kroz vihor rata, kroz metke i granate koji su prohujali krz Bugojno, Stolac, Mostar, Sarajevo... negdje mi neko rece i za Mirinu porodicu. Kako im je kuca spaljena, ostalo samo zgariste iznad starog guvna. Kako mu je otac odveden u logor i poslije ubijen, kako su Miro i mama mu izbjegli u Trebinje... tek jedna od mnogih ratnih prica, malo kome bitna osim meni, jer to je bila kuca mog skolskog, to je bio otac mog skolskog. To je bio moj skolski.

Skolskog sam srela mnogo godina kasnije, u Popratima. Na zgaristu njegove kuce. Gornji sprat obnovljen, donji je jos bio crn od vatre, mracan i prazan. Odrastao covjek, od onog djecaka-vragolana malo ostalo, mozda malkice u osmjehu. PItam ga gdje je, sta je. Otisao iz Trebinja u stranu zemlju, ozenio se, ima porodicu. U Poprati dodje ponekad, dodju mu i majka i sestra, da obidju kucu i zemlju. Stali, popricali pet minuta. Morao je ici, cekao ga neko. Nit' sam ja imala stalnog broja, nit on. Otkud mi strani broj u Afganistanu ili gdje sam vec bila.

***

I danas dobijam poruku na fejsbuku od mlade djevojke sa njegovim prezimenom. Pritisnem "accept". Kaze djevojka - pozdrav, ja sam kcerka vaseg skolskog. Otac mi je pricao o uspomenama iz skolskih dana i vas smo nasli na fejsbuku...
16.05.2020.

Sarajevo

je Sarajevo. Sta drugo reci...

15.05.2020.

Smrt fasizmu, sloboda narodu


Voljela bih da sam u Bosni 16. maja. Iskreno se nadam da ce u mimohodu biti na stotine, mozda i hiljade Bosanaca i Hercegovaca, naspram onih (pateticnih) 20 u katedrali.


13.05.2020.

Nisam mogla ni zamisliti

sebe kako pijem kafu bez secera; bolje reci, pila sam secer sa kafom :).

Evo vec sedmicu dana pijem je bez secera, sa komadicem cimeta, i sto vrijeme vise prolazi to mi se vise svidja. Nevjerovatno!

S cimetom sam probala nekad davno, ali tada sam probala s cimetom u prahu, i tad mi je cimet smetao. Vjerovatno zato sam ga dodala u prahu. Sada ubacim stapic - dva, i okus kafe dobije sasvim novu domenu.

Padne mi na pamet epizoda iz "Two and a Half Men", kada Berta zbog Alana napusti Charlija. Charli je naravno ljut pa mu Alan obeca da ce raditi sve sto je i Berta radila, ukljucujuci i spremanje jutarnje kafe. No, prvo jutro Charli komentarise kako je Alanova kafa katastrofalna, i kako je Berina kafa imala "bozicni okus". Alan na kraju pronalazi Bertu i pita je kako ona sprema kafu sa bozicnim okusom, Bertin odgovor - cimet :).

Noviji postovi | Stariji postovi

dnevnik jedne kurtizane


Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
241620

Powered by Blogger.ba