dnevnik jedne kurtizane

Nacionalnost: Bosanka pa i Hercegovka


28.03.2021.

Boli me Mijanmar

A "ujedinjene nacije" i ostatak svijeta, po obicaju, stoje i gledaju. Ne cute, to im ne mogu prigovoriti, ali sta vrijede osude? Mi osudjujemo bla bla bla... mi urgiramo bla bla bla...

Moji prijatelji u Yangonu, ali u drugim djelovima zemlje, su prestravljeni. Vojska ima naredbu da puca u glavu, i tu naredbu su zaista shvatili (i prihvatili) doslovce. Pucaju u glave djece i beba!

Znam, vojska je vojska, naredbe su naredbe, ali koliko moras biti zasljepljen, zatupljen, oguglao, da dignes pusku na dijete? Tako branis zemlju? Rezim? Generale, koji su sakupili milione dolara za sebe i svoje porodice, dok ti jado cemerni, gologuzi, trunes u siromastvu i bijedi? I opet ubijas nevine za njih?

***
Ljudi protestuju vec sedmicama. Protestuju i umiru. Nadjem se u nedoumici sta da kazem projateljima. Mladi su, uglavnom. Vecina nih su bili studenti preko granice u Mae Sotu kada sam ih prvi put upoznala. Tada su bili djeca, a sada mladi ljudi u ranim dvadesetim. Za mene, jos uvije djeca.

Mnogi od njih me jos uvije zovu "Mama".

Cula sam se jucer sa The The. Kaze mi, mama, strah me je, zivot je postao nesnosljiv. Ovo vise nije zivot, ovo je ne-smrt. Ne zelim da umrem, ta zivot mi je tek poceo. Ali ipak idem na ulicu, jer ako ne izadjem, ako se ne pridruzim mom narodu, onda sta sam ja? Ko sam? Zasluzujem li da zivim ako dozvolim da moji ideali umru?

Sta da joj kazem? Moje srce bi da kaze, mila - ne izlazi! Tvoj zivot je bitniji. Sve ce ovo biti i proci, moras se boriti da prezivis, jer zivot je pred tobom. Ne izlazi, ne mozes ti, sa svojih dvadeset i neku, goloruka na puske i tenkove! Jebo ideale, sve je to pi*kin dim. Ako ti sutra budem dolazila na grob umjesto da pijemo kafu i planiramo tvoje vjencanje, koji jebeni ideali?

A kako da joj to kazem? Zar meni nije bilo osamnaest, devetnaest i dvadeset pod granatama koje su zasipale Bugojno? I izlazila sam, i prkosila, i inatila se, i jebavala granatama majku dok su prskale oko mene, ali nijednog momenta mi nije palo na pamet da se sakrijem u podrum i cekam da prodje.

Ovo sto se danas dogadja u Mijanmaru je revolucija. Revolucije su mjenjale svijet, ali nijedna nije mogla biti a da se ne prolije krv i ne izgube zivoti.

Na kraju sam joj samo rekla, mila, proci ce.
dnevnik jedne kurtizane


Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
241620

Powered by Blogger.ba