Image and video hosting by TinyPic
30.03.2013.

U Prijedoru

Kako se mir poceo siriti Bosnom, tako je i FTC poceo otvarati sve vise ureda, cak i u dijelovima gdje prije nismo radili. I tako, otvorio se ured u Banja Luci.

Pojma nemam sta je bio povod, ali negdje krajem '96 nekoliko timova iz Srednje Bosne naslo se u Banja Luci. Moguce da je bio neki seminar u pitanju. Helem, ja i Juso smo bili tu ispred bugojanskog ureda.

Sad se moram vratiti unazad. U Jugu. Moja teticna se taman negdje pred rat udala za Srbina, Bugojanca. Naravno tada ga nismo zvali Srbinom, bio je samo Jovan. Dunja je bila odgojena bas kao i ja, dakle bez nekog osjecaja nacionalne pripadnosti. Bili smo Bugojanci, Bosanci, Jugosloveni. Kada se zapucalo, Dunja i Jovan sa dvoje male djece su, zajedno sa hiljadama ostalih bugojanskih Srba, izasli iz Bugojna i nasli se u Prijedoru.
Negdje '94 dobili smo Dunjino pismo preko Crvenog Kriza u kojem je molila porodicu da joj pomognu jer ona i djeca bukvalno nisu imali sta jesti. Moja prva plata je otisla njima.

Helem, sjedimo mi tako u nekom hotelu u Banja Luci i pricamo o raseljavanju, Bugojancima u RS-u, Banjalucanima u Federaciji... i ja kroz razgovor spomenem i Dunjinu sudbinu.

- Jarane, Prijedor je od Banja Luke ni sat vremena.

- Jarane, ja mislim da bi tebe, Bosnjaka, tamo jedva docekali.

- Jarane, ko im jebe mater, ne pise mi na celu ni da sam bosnjo ni da sam musliman.

- Jeste da nije srpske policije koja vjerovatno ima deset punktova do Prijedora, i koji ce ti traziti licnu i vozacku. Nekako mi Juso ne zvuci bas srpski!

- Hajde jarane, nikad nisi bila kukavica nemoj ni sada. Krv ti je to. Ko zna hoces li je vise ikada imati priliku vidjeti u zivotu.

Trebam li reci da smo sutradan ujutro bili na putu Banja Luka - Prijedor.

I prije ovog putovanja, nagledali smo se rusevina i spaljenih sela. Ali ono sto smo vidjeli na putu za Prijedor do tada nismo vidjeli ni u Gornjem Vakufu, ni u Mostaru, ni u Stocu... Poslije cu gore prizore vidjeti jedino na putu za Visegrad i Srebrenicu. Ipak, prolazak kroz Omarsku bio je jedan od najmucnijih trenutaka u mom zivotu. Na stotine spaljenih kuca nizalo se pokraj puta i po okolnim brijegovima, a kilomterima nije bilo zive duse - ni macke ni psa, a kamoli ljudskog celjadeta.

Policija nas je zaustavljala na svakom koraku, no mada su nekoliko puta pretresali vozilo i Jusu, nekih vecih problema nisu pravili. Osim pogleda ispunjenih mznjom koji su nas ispracali dok smo nastavljali put.

Brzo smo stigli u Prijedor. Raspitali smo se za naselje sa izbjeglicama gdje ima Bugojanaca, i pola sata kasnije parkirali se pred kucom u kojoj su zivjeli Dunja, Jovan i porodica. Juso je odlucio ostati u autu neko vrijeme, da mi da vremena za susret sa porodicom.

Poslije neizbjeznih suza, zagrljaja, pitanja o roditeljima, rodbini... poveo se razgovor. O ratu. O bjezaniji. O izbjeglistvu. O onima koji su ostali i o onima koji nisu. O ispravnima i neispravnima. O istini. U razgovoru su najvise pricali Jovan i otac mu, Dunja je uglavnom sutila.

- Istina je da smo mi Srbi u Bugojnu bili najvece zrtve. Ustase i balije su nas istjerali sa nasih vjekovnih ognjista, sa vjekovne srpske zemlje.

- Istjerani su i mnogi drugi, Jovane, gdje su Bosnjaci iz Prijedora? U cijoj kuci ti sada zivis?

- Kuca ovog balije je barem citava, a moja je u Bugojnu zapaljena.

- Jeste, zapaljena je, ali sta je sa hiljadama zapaljenih kuca Bosnjaka i Hrvata? Sta je sa hiljadama Bosnjackih kuca koje smo danas prosli na putu za Prijedor? Sta je sa Omarskom?

- Sve je to, Angelina, turska propaganda na koju padate vi koji ste ostali zivjeti sa njima. Pogotovo Omarska.

- Cekaj, sta pogotovo Omarska?! Logor, zica, izivljavanja, silovanja, mucenja....

- Ma kakav logor, kakva mucenja? Na sta ti padas, na kakve gluposti nasjedas? Na glupu tursku propagandu. Oni sto su bili zatvoreni u Omarskoj bili su vojnici, vojnici-balije, Angelina. I koliko smo im mi Srbi hrane davali, zivjeli su bolje nego ja i moja djeca! Ti i tvoji ste ostali medju njima u Bugojnu i vidi se kako vam ispiru mozak.

... Jovanov otac je u neka doba prekinuo mucni razgovor.

- Hajmo djeco jesti, Angelina nam je gladna, man'te se price o ratu i glupostima.

- Jest, hajmo rucak je gotov. Ali da znas, u Prijedor musliman vise nece krociti. A i ova ce kuca goriti kad ja budem izlazio iz nje.

Nasmijala sam se.

- Ej moj Jovane, pred kucom ti musliman sjedi. A nece puno Vrbasa proteci prije nego sto se prijedorcanski muslimani vrate na svoje. Tebe niko nece ni pitati. A za Omarsku se istina zna. I za Keraterm. I za Trnopolje. Za sve se istina zna, koju ne mozete sakriti ni da su one rupe sa mrtvim tijelima pet kilometara duboke. Otkopace se rupe, Jovane.

Bijes mu je zacrnio lice. Otac je ponovo pozvao na rucak. Zahvalila sam. Rekla sam da ni moj kolega nije nista jeo, no sumnjam da ce biti pozvan za stol.

- Ne, nece nikakav Jusuf meni za stolom u kuci sjediti. A ti... vidi se sta si postala kad si sa njim dosla. Ko s balijama, taj i sam balija.

Jovan je izasao iz kuce i nestao niz put. Ja sam provela jos oko sat sa Dunjom i djecacima. Mucno, tuzno. Stari Jovanov me nudio kafom, vocem... samo da se razgovor zaboravi. Poslije smo izasli na avliju. Juso je izasao iz auta. Dunja se pravila da je zauzeta oko djece, nije se pozdravila sa njim. Stari jeste, prisao, rukovao se.

Krenuli smo nazad, niz crnu cestu, kroz crna zgarista, kroz crnu 'republiku srpsku'. U Banja Luku nismo ulazili. Samo smo, suteci, svako u svojim mislima, produzili za Bugojno.

Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
128702

Powered by Blogger.ba