Image and video hosting by TinyPic
29.03.2013.

Ovako se, jarane, gine

Odmah na pocetku da kazem, ovo sto slijedi je bila cista, bespotrebna, glupa, glupost. Ni 'h' od hrabrosti!

Eh. Prodjose mjeseci, pa godine, od onog dana kada smo Tom i ja pokupili Jusu u Glavicama. Tom je pocetkom '95 otisao a srescu ga opet deset godina kasnije, u Afganistanu.
'95 se u neka doba potpisa i Dejton, cetnici napustise Donji Vakuf, otvori se put ka Vincu, Jajcu... Nas rad se iz 'pomoci izbjeglicama' pretvorio u 'pomoc povratnicima'. U Prusac vise nismo vozili preko Porica, brze nam bilo iz Donjeg Vakufa.

Postali smo malo i 'luksuzniji'. Kako vise nije bilo u pitanju susto prezivljavanje, mogli smo s vremena na vrijeme dijeliti i praznicne 'poklone'. Sad slagacu vam dal' je to bio Bajram '95 ili '96 ali nasi u upravi su odlucili da cemo djeci u osnovnim skolama u opstinama koje je pokrivao nas ured u Bugojnu podijeliti poklon-pakete za Bajram. Nije to bilo nista veliko, uglavnom su tu bili slatkisi, rukavice, i salovi, i nesto od pehrambenih namirnica iz skladista.

Odradivsi vec Bugojno, Prusac, Donji Vakuf, Scipe, Jablanicu i Konjic, preostali su nam bili jos jedino Vinac i Gornji Vakuf.

Kao i onog dana '94 opet je padao snijeg. Padao je vec danima, tako da covjek nije znao sta je gore na putu, onaj led ispod novog snijega, ili onaj novi snijeg. Zbog jednog smo klizali, a zbog drugog se zaglavljivali. Ipak, bez problema smo odradili i Vinac te krenuli nazad za Bugojno, s namjerom da stanemo u skladiste i utovarimo pakete za Gornji Vakuf, koje smo trebali isporuciti u Crveni Kriz.

- Jarane, ja bi' ove pakete u landrover a ne kamionom; Stace svi ako ih natrpamo do krova i na zadnja sjedista, a prije cemo stici, jer CK zatvara u tri sata, a sutra ne rade.

Slegnula sam ramenima. Ja landroverom ja kamionom, bilo mi je svejedno, samo da stignemo na vrijeme. Utovarismo tako landrovera (zadnju kutiju smo nekako ugurali meni ispod nogu) i krenusmo. Pogledah na sat, dvadeset pet minuta do tri.

- Bogami jarane, dabogda da stignemo.

- Jarane, nikad nisi sumnjala u mene, nemoj ni danas. Leticemo. Bajram je jarane, ovo ti je sevapnije nego ista drugo.

- Jest, samo bez letenja molim.

Smijuci se, Juso nagazi na gas. Landrover je bio nov - novcat, tek kupljen u Engleskoj i poslat nama u bugojanski tim, jer je stari bio u raspadu. Nov, brz, lagan... plovio je po cesti.

Pogledah na sat. 2:53. Pogleda i Juso. Jos vise stisnu gas, pogledah brzinu - kazaljka se polako sa 100 podigla na 120.

Taman negdje kad prodjosmo Zlavast, pred nama se nasadi neki mercedes. Zapravo, vozio je i on poprilicno brzo, ali ne dovoljno brzo. 2:55

- Jarane, zar cemo 'vako sve do Vakufa?

Juso, kao da je cekao mene da upitam najgluplje pitanje koje postavih u zivotu (barem do tada), podize gas, dade zmigavac i krenu u preticanje.

- Ovako se jarane gine, da nije Bajrama...

Nije zavrsio. A ja se vise nicega poslije toga ne sjecam.

Rekli su mi da smo bzinom svjetlosti sletjeli s ceste, a onda leteci kroz zrak nekih dvadeset i kusur metara zabili se u kamenu pozidu nad zaledjenim potokom sto je tekao ispod puta. Rekli su mi da je prednji dio landrovera bio samljeven (poslije smo vidjeli slike). Da su nas ljudi iz sela jedva izvukli iz auta i da je snijeg bio crven danima nakon sto su nas izvukli. Da je prvo stigla hitna pomoc iz Vakufa, a onda i helikopter iz gornjevakufske UN-ove base. Da su UNPROFOR-ci rekli kako ce nas prevesti u Split, i kako sam ja, sva oblivena krvlju, rekla (ovoga se ni dan danas ne sjecam!) - nista Split, vodite nas u Bugojno! Da su nas utrpali u kola hitne pomoci...

Probudila sam se u ratnoj bolnici u Bugojnu. Zbunjeno sam gledala prljave zidove oko mene, i carsav umrljan krvlju. Ne kontajuci nista, pitala sam se cija je krv. Onda sam ugledala svoje ruke i majicu i shvatila da je krv moja.

Doktorica Malika se stvorila kraj mene.

- Dobro je, dosla je sebi. Nije koma... Izgleda da kicma nije slomljena... Angelina... pokusaj pomjeriti prste na ruci... doooobrooo... hajde sada pokusaj pomjeriti nogu... Ne mice noge, vidjecemo kasnije...

Zaspala sam. Kad sam se opet probudila bila sam u bolnickoj kosulji a glava i desna ruka su mi bili u zavojima. Juso.

- Juso, gdje je Juso?

Pritrcao mi je bolnicar.

- Dobro je, vratila si nam se. Ne mici se, jos ne znamo koliko je ostecenje na kicmi. Imala si saobracajnu nesrecu, dobro si ostala ziva djevojko.

- Juso?

- Vozac? On je na intezivnoj. Gore je prosao od tebe, ne znam hoce li se izvuci. Al' ti si dobro prosla!

Dobro smo prosli oboje. Jebo te, nakon granata po skladistu, metaka u Pruscu, metaka u Scipama i Kutama, granate ispred CK Bugojno, mina na putu za Scipe... najebali od pozide!

Ja sam prohodala nakon sest mjeseci. Noge i karlicni pojas su mi mjesecima bili crni. Ako me bolje pogledate izmedju ociju, vidjecete oziljak. Komad sofersajbe sto mi se bio zabio u celo.

Juso je bio "van opticaja" puno duze od mene. Rebra su mu bila polomljena, a dva rebra su mu probila plucna krila. Jedno rebro desno, a drugo rebro lijevo. Lice mu je mjesecima bilo cno-plavo, a desno rame izbijeno totalno. Doktori su mislili da zbog krvarenja u plucima nece prezvjeti.

- Prezivio je Juso i gore, jarane. Nego cuo sam da ce nasi voziti u Kupres?

- Vozili bi, ali niko ne smije. Nasi iz Bugojna kazu da ne smiju medj' ustase, a onima iz Viteza daleko.

- Ejs? Nije valjda?

Sutradan, stajali smo ispred skladista dok su kolege utovarali DAF-a. Ja sam s mukom hodala, "zabacujuci" unazad, a Juso je bio Ok, samo sto se nije smio zakasljati, a desna ruka mu je jos bila u povoju (ali gips su mu skinuli).

Polako, jaaaaako i bolno polako, popela sam se u kamion, dok je s druge strane Juso sjedao za volan. Kamion je bio natovaren lijekovima, paketima za novorodjencad i opremom za bolnicu u Kupresu. Gordon, sef misije za BiH, nam je mahnuo iz skladista.

- Juso, nit je Bajram nit je Bozic! Pamet u glavu...

Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
168946

Powered by Blogger.ba