Image and video hosting by TinyPic
29.03.2013.

Prusac grade

Slusam je maloprije i odmah mi padose na pamet Tom i Juso :).

Tom je dosao u Bosnu, i u Bugojno, u novembru '94. Slijedeceg dana, vozeci se prema prema Glavicama sreli smo Jusu. Sjecam se tog dana kao da je danas, snijeg je sipao kao da je sudnji dan a vjetar ga je motao u mecavu kakvu u zivotu nisam vidjela, kad smo kraj puta ugledali mokrog i smrznutog vojnika.

- Sta mislis, da stanemo?

- Zabranjeno nam je stajati vojnicima... ali smrznut ce se na ovoj mecavi, jebo te.

- Ko ga jebe, ko ce znat'!

Otvorili smo mu zadnja vrata. Sjeo je zahuktano, oslonivsi pusku o sjediste, odmotavsi bradato lice iz mokrog vunenog sala.

- Selam alejk' narode. E nek' ste me ustavili, nadrljo bi k'o bostan na ovom belaju! Ko ste, odakle ste, dobri ljudi?

Predstavim mu Toma, pa onda sebe.

- Hahaha Angelina, cuj - Angelina! Zar vas jos ima u Bugojnu, Alaha ti?

Ne cekajuci na odgovor nastavio je,

- Ja sam Juso iz Golog Brda. Samo sto vise nisam u Golom Brdu vec u Armiji. A ne zna se ko je goliji, armija ili moje brdo. Nego da vas pitam, ima li posla kod vas za ovakve siromahe poput mene? Kad nisam na liniji mogu dobro potegnuti, vidite da sam k'o od brda odvaljen...

Sutradan, zaboravivsi na smrznutog vojnika kojeg smo ostavili na punktu u Glavicama, smrznuti ko nesto istovarali smo kamione koji su stigli sa namirnicama iz Viteza. Sutra ce poceti podjela po mjesnim zajednicama.

- Selam alejk' narode - zaculi smo poznati glas iza cerade. - Ma ne znate vi kamiona istovariti, ne iznose se bolan palete tako!

Digavsi ruke u zrak, Tom je samo s nevjericom zavrtio glavom. Zaustio je nesto da kaze u istom momentu kad je u skladiste tresnula granata zasuvsi nas kisom gelera, komadima crijepa s krova i brasnom iz rasutih vreca... Koliko sekundi sam lezala u snijegu ne znam, samo znam da sam prvo osjetila kako me snazne Jusine ruke podizu.

- Dobro je, mala. Dobro je.

Obrisao mi je krv sa obraza. - Nije nista, samo ogrebotina, dobro je.

Okrenula sam se oko sebe. Ahmo, vozac kamiona, se polako pridizao ispod kamiona. Dvadesetak metara dalje, na ulazu u skladiste, lezao je Tom. Farmerke su mu bile obojene tamnom bojom krvi. Pokusala sam reci Jusi da je Tom ranjen, ali rijeci nisu izlazile na usta. Povukla sam ga za rukav i pokazala mu prstom prema skladistu.

Malo cega se sjecam od narednih momenata. Znam da je Juso vozio landrover u ratnu bolnicu. Pekao me obraz. Tom je stenjao na zadnjem sjedistu. Poslije, dok mi je doktor ispirao ranu jodom (ranu - kako to vazno kazem! ma bila je to samo mala ogrebotina, ali eto nazovimo je ranom), cula sam kako Tom jauce u drugoj sobi. Juso je ostao sa mnom, i namignuvsi rekao,

- Ma nije mu nista, i njega samo okrznulo, samo sta zna Englez sta je granata. Dobro smo svi prosli, da su je cete iz Vakufa samo malo podbacile sad bi mi s melecima u dzenetu pirovali!

... I tako je Juso i sluzbeno postao vozac Feed The Children-a.

Jednog dana, dok smo pripremali otpremnice za mjesne zajednice, Juso je postavio pitanje.

- A jeli jarane... Sto mi ne vozimo pomoc u Prusac?

Pogledala sam ga.

- Paaaa... mozda zato, jarane, zato sto je Prusac na prvoj liniji. I zato sto je cesta prema njemu minirana. I zato sto od cetnika s brda nebi presli ni 500 metara. A jel' ima ko od civila u Pruscu sada?

- Ma jasta bona neg' ima. A mine... pa pitaj prekaljenog vojnika gdje su mine, jarane. Nije valjda da se bojis ceta?

- De odjebi. Hoces li ti voziti kamion na onoj dionici poslije armijinog punkta.

- Ti i ja, jarane, ti i ja cemo.

Upisali smo Prusac u otpremnicu kao Porice 2. Isto kao da ce sefovi u Vitezu znati sta je Porice 2. Bitno je da je Porice bilo upisano na svim dotadasnjim otpremnicama. Samo je Tom znao istinu (jer je kao tim lider u Bugojnu morao odobriti otpremnice). Nije bilo rijeci da i on ide sa nama, jer jos nije mogao bez staka stati na nogu.

Uputismo se. U crvenom Krizu su nam dali podatke, mada nepotpune, o procjenama o broju porodica koje se jos uvijek nalaze u Pruscu. U Poricu, zaustavise nas na punktu Armije. Pokazali smo im otpremnicu i pismo Crvenog Kriza.

- Vela havle, vela kuvatile! Niste ni vi normalni, ljudi! Dvjesto metara odavde, pa sve do ulaza u Prusac, vise nema nasih. Srbi su i s jedne i s druge strane. Dabogda da vam glava ostane na ramenima.

Podigli su rampu. Juso je legao na gas. Kao u filmu, meci su poceli zvizdati oko nas, ni minutu nakon sto smo prosli punkt.

- Lezi dole jarane! Ako te pogode, ko ce istovariti sve ove vrecurine!

- Lezi ti budaletino, ako tebe pogode jedino ce mene i tebe istovarati!

Tresuci se od smijeha, Juso je nastavio po rupama isaranoj cesti, a smanjio je gas tek kad smo osjetili kako je utihnuo zvuk metaka oko nas.

- Prosli smo jarane. Ovo ti je opet nasa teritorija. Ma sve je ovo nasa teritorija, jebo im ti mater jarane.

Pred samim ulazom u Prusac bio je jos jedan punkt Armije. Juso je zaustavio kamion pred rampom, iskocio iz kabine, i upitao ih imaju li sta za zapaliti.

- Matere vam, jesu li ono na vas maloprije pucali? I ko vam je dao dozvolu, kako ste prosli nas punkt? Kakva bolan humanitarna, jeste li vi normalni, ovo vam je prva linija, niste normalni covjece...

Zbunjenim vojnicima opet smo pokazali pismo Crvenog Kriza, otpremnice... Uputili su nas kuci Avdage XXX, rekavsi da u njegovu garazu mozemo istovariti namirnice a on i komsije ce organizovati distribuciju. Odmahujuci glavama, podigli su rampu.

Docekala su nas zgarista kuca, ogromne zjapece rupe od granata i napustene ulice. Vozeci se polako prema dzamiji, cutke smo gledali unisteni stari grad. Nekoliko glava je provirilo iz avlija, a onda su ljudi poceli izlaziti na ulicu. Stariji uglavnom, ali ubrzo se oko kamiona pocese okupljati i djeca. Znatizeljno su provirivali u kabinu, a kad je Juso otvorio vrata povikase,

- Hav ar ju! Hav ar ju!

- Ma sta hav ar ju balavci jedni, sta mislite da ce vam Englezi doci u ovu vasu rupcagu?

- Eto vidimo da ti i nisi bas Englez, a imate li vi cokolada i bonbona?

Iz grupe ljudi koja se okupila oko nas izasao je grdosija od covjeka, s puskom u ruci. Rekao je da je on Avdaga i da su mu rekli s punkta da dolazimo. Pokazali smo mu otpremnicu i spisak porodica iz Crvenog Kriza. Istovarili kamion. Objasnili mu kako ide podjela, potpisi porodica, itd. Rekli mu da cemo preuzeti spisak od podjele kad bude naredna isporuka, slijedeceg mjeseca.

- A... velite, docete opet iduceg mjeseca? Ko je jednom ovdje dos'o vise se nije vratio.

- Docemo, docemo, ljudino, dasta cemo nego doci. Ako nam 'cete' ne dodju glave, a nece akobogda, bog uvijek cuva budale. 'Ajd ljudi, alahselamet, cuvajte se! - Juso im je mahnuo uskacuci za volan.

Ne znam zasto, ali na putu nazad za Bugojno, niko nije pucao.

- Vidili i cetnici s kakvim budalama imaju posla, rece Juso i zapali drinu.

***

http://youtu.be/hiI_cpNue_4







Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
128702

Powered by Blogger.ba