Jusuf
je prezivio najvecu bitku za zivot do sada.
Operacija je trajala 9 sati, a ukupno 10.5 sati smo odcekali jer je 1.5 sat proveo u "recovery room". Prvi sati su za porodicu (brat i zena su cijelo vrijeme bili u bolnici) bili laksi, molili su se Bogu i zahvaljivali jer je operacija pripremljena tako brzo. No kako je vrijeme odmicalo tako je i hrabrost hlapila, dok se supruga nije slomila na mom ramenu u jecajima i naricanju. Posto ne govori ni rijeci Engleskog, rukama mi je pokazala na uzrast njihove djece, a onda pruzila ruke ka nebu. I kamen bi bio zaplakao :(.
Napokon, u 9 navecer, ugledasmo medicinare kako izvoze bijeli bolnicki krevet iz operacione sale. To sto je Jusuf bio na krevetu znacilo je da je ziv; jedan pogled na zavojima obmotanu desnu nogu rekao nam je i da je Dr. Mamoon ucinio ono sto su svi ostali mislili da ce biti nemoguce - amputacija nije izvrsena!
Dok su ga unosili u lift, otvori oci. Nakon nekoliko sekundi pogled mu se razbistri i prepozna nas; Boze, taj slabi osmjeh koji mu se razlio licem bio je jedan od najljepsih darova koje dobih u zivotu. Stisnuo mi je ruku prije nego sto su mu oci ponovo sklopile.
Sad slijedi oporavak, pa radioterapija, pa kemoterapija... Al' o tome cemo brinuti kasnije.
