Image and video hosting by TinyPic
01.03.2012.

Polazak u povratak (nastavljeno)

... odlomak...

“Picka mu materina, kad ces se vise prestati inatiti? Jesi li svjesna da su Hrvati otisli iz Bugojna? Sta mislis, kako mislis ostati u ovom jebenom gradu?”

“Fino. Zaposlicu se!”

Prije nego sto je i izgovorila, Anica je znala kakvu glupost izgovara. Sve bugojanske firme su bile ili zatvorene ili unistene, fabrika Slavko Rodic sravnjena sa zemljom, cak ni hljebare vise nisu radile kako treba; a ona ce se zaposliti.

Otac dize bespomocno ruke u zrak i izadje iz kuce. Mama se tek tad usudi progovoriti.

“Mila, tata je u pravu. Znam da ti je tesko, znam sta si prozivljavala u prihvatilistu, ali sve je bolje nego biti ovdje. Dosta je sto ne znamo hocemo li mi prezivjeti, jedina nam je radost bila da si barem ti na sigurnom.”

Mamin joj drhtavi blagi glas, ispunjen njeznoscu, natjera suze na oci.

“Ali mama, kako bona ne shvatas? Ja ne zelim takav zivot, ne zelim biti sigurna dok ste vi ovdje. Ako umiremo, neka umremo zajedno. Sta ce meni zivot bez vas? Sta ce mi zivot bez Bugojna? Ovo je moje.”

Mama zausti da odgovori, no u tom momentu otac udje u kucu. Smireno, bez imalo ljutnje i prijekora, pozva Anicu da izadje sa njim napolje.

 

Vani, sve je izgledalo drugacije, manje turobno, manje zlokobno. Zelena krosnja stare lipe davala je kuci hlad od toplog majskog sunca, a ruze u tatinom vrtu vec su se rascvjetale u svim mogucim bojama. Jagorcevina i bijele rade remetile su svojim cvatom zelenilo trave u avliji. Negdje u daljini su se cule granate.

“Hajde, dodji da ti pokazem tvoje naselje i tvoj grad,” rekao je blago, mekano.

Krenuo je uz ulicu sto je vodila uzbrdo, prema sumeljama, gdje su se Anica, Jan, Deki, Aco i Brankica igrali partizana i cetnika prije rata. Ako se predje preko sumelja, kroz kukuruzista u kojima su u jesenje dane krali pecenjke, dodje se do Mandalca. Tamo su krisom, puzuci kroz travu, trazili gazdu Nikolu koji je navodno ukrao njihovog Macog, zeku sto im ga je tata donio za Janov rodjendan.

Dok su bili djeca, sumelja su bila bas to – sumelja, razbacane livade posute vocnjacima sljiva i jabuka, kukuruznim poljima i pokojim klasom psenice. Tamo negdje pred rat, odjednom, niknule su kuce poput gljiva, brisuci zelena polja i donoseci nove komsije. Komsije Srpske nacionalnosti. Mada ona tada nije znala da su oni Srbi. Kako bi i znala, kad nije znala ni da su ona, tata, mama i Jan Hrvati.

Sada, od kuca su bila ostala samo sivo-crna zgarista. Ulicom po kojoj su se nekada utrkivali biciklima jedva se moglo proci, svuda su bile rupe od granata ili gromade zidova, slomljeni crijepovi sa srusenih kuca. Prodjose teta Milkinu kucu, pa cika Stevanovu, zgariste prodavnice cika Milovana, ostatke zidova cika Stojanove kafane.

Otac skrenu desno. Anica ga je bez rijeci pratila.

Dodjose do Tanjine kuce. Anica i Tanja su se upoznale kao prvacici i postale nerazdvojne drugarice, skupa sa Amnom. Amna je bila iz mjesanog braka, i to su svi zvali jer ju je uciteljica zvala napolitankom. Tanjina kuca ne bjese sasvim srusena, mada su ostali tragovi paljenja. Preko puta, malena kucica u kojoj je zivjela Amna vise nije postajala. Ostali su samo pocrnjeli zidovi, krezubi i zloslutni.

Otac zastade pred njom. Anica nijemo spusti glavu, znajuci unaprijed sta ce tata reci, ne zeleci cuti to sto ce reci. Zeljela se sjecati Amninog tate onakvog kakav je bio u izmaglici njenog djetinjstva, a ne onakvog kakvim ga je pamtio njen otac.

“Ubili su ga unutra, kazu da je jos bio ziv kad su kucu zapalili i njega u njoj. Cuo sam da su HOS-ovci krenuli po njega i pozurio sam i ja tamo, mislio sam da cu ih nekako smiriti. Ali zakasnio sam. Tamo na raskrsnici sreo sam ih kako se vracaju, smijali su se, totalno p’jani. Pitao sam ih za Jovu, sta su uradili sa njim. Jedan od njih se nasmijao, znao sam ga s punkta, zvali su ga “Slavonac”, smijuci se odgovorio je da se Jovo malo igrao sa sibicama, malo se opekao. Rekao mi je, ‘stari idi kuci, ne igraj se i ti vatrom, da se i ti ne opeces.’”

Sporim korakom, nastavio je uz ulicu. Zgarista, rusevine i smetljiste je sve na sto su naisli koracajuci polako uz sumelja, pa ukrug preko brda, pa niz sumelja. Cijelo naselje njenog djetinjstva je bilo jedno veliko, crno zgariste.

"Evo, ovdje ti zelis ostati. Ovdje zelis zivjeti? Kojim zivotom ces to ovdje zivjeti? Ovo zgariste, ove rusevine, to je tvoj grad!"

Anica ga pogleda i neocekivano poljubi u izborani obraz. Cak se i osmjehnula, osmjehom sto je trebao biti plac, ali plakati nije smjela. Zbog sebe i zbog njega, zbog ove ulice i ovog grada, plakati nije smjela.

"Jeste, to je moj grad. Nigdje ja odavde necu."
Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
137313

Powered by Blogger.ba