Image and video hosting by TinyPic
29.02.2012.

Polazak u povratak (nastavljeno)

...

Vran planina. Anica je znala o njoj onoliko koliko su ucili na casovima geografije u osnovnoj skoli; Glas nastavnika Stojana se probijao kroz buku masine autobusa – Vran, to vam je planina sto se proteze iznad Duvanjskog i Dugog polja, visoka je dvije hiljade metara, a najvisi vrh se zove Veliki Vran. Anica nikako nije mogla da skonta kako to da Vran dotice Duvno a takozvani “Put Spasa” izbija u Gornji Vakuf.

Malo cega od puta izmedju Splita, preko Vrana, pa sve do Gornjeg Vakufa, se Anica kasnije sjecala. A i kako bi? Tri godine nije vidjela onu staru roza kucicu pod lipom, tri godine mama i tata su bili samo glas na telefonu za vrijeme rijetkih razgovora preko radio amatera. Kako li Jan izgleda? Prije tri godine bio je djecak od cetrnaest godina. Sada mu je sedamnaest, citav momak! Oci joj se ispunise suzama a grlo steze na pomisao da ce ih sviju vidjeti za nekoliko sati. Kako li ulica iz djetinjstva izgleda? Znala je da je njeno naselje izrovano granatama, cula je da su srpske kuce HOS-ovci spalili kad su napravili lomacu u obliku slova “U”, ali Anica nikako nikako nije mogla da stvori viziju novog Bugojna sto je sada ceka iza ovih brda.

Iz sanjarenja se prela tek na ulazu u Gornji Vakuf. Tesko je rijecima na hartiji papira danas opisati osjecaje koji su zapljusnuli Anicu u minutima dok je autobus truckao preko izrovanog asfalta. Tabla na kojoj je nekada pisalo Gornji Vakuf bila je iskrizana crnilom, a preko izbrisanih slova neko je crvenom farbom napisao “ovo je Hrvatska – dobrodosli u Uskoplje”. Sve kuce kraj puta su bili ili spaljene ili toliko izbusene gelerima i mecima da im je oblik bio neprepoznatljiv. Sve i jedna kuca je imala neki natpis, viva la Croatia, U, ustase, pi.ke balinske, ovo nije dzamahirija, NDH.

Od ulaza do izlaza iz Gornjeg Vakufa bilo je pet punktova. Anica, protrnula od straha, nije smjela ni pogledati cija je vojska na njima. Kad bi vojnici usli u autobus, spustila bi kosu preko ociju i gledala u vlastito krilo, a oci bi tek na sekundu podigla pri drhtavom pruzanju licne karte.

Jos punktova je cekalo na dvadeset-kilometraskom putu izmedju Vakufa i Bugojna. U Trnovaci, HVO-ovci su bili namrgodjeni i nabusiti. Ostalih se ne sjeca. Cudnim cudom, na ulazu u Bugojno nije bilo nikakvog punkta.

Bugojno, kakvo Anica nije pamtila, sivo i tmurno usprkos suncanom majskom danu, ih je docekalo srusenom gradskom tablom i napola izgorjelim kucama. Brazde od metaka nisu bile toliko upecatljive kao u Vakufu, ali otisci granata jesu. Anica je iz sjecanja pokusala izvuci sliku Bugojna kojeg je pamtila, ali ovo novo Bugojno gasilo je sva sjecanja i palilo svijecu realnosti; Starog Bugojna vise nije bilo.

 

Autobusna stanica je bila skoro prazna. Nekoliko ljudi se iskupilo na dolaznom peronu, ocigledno iscekujuci jedini autobus koji ce toga dana uci u grad. Anica je pokusala umiriti mahnito lupanje srca dok je pogledom prelazila preko njihovih  lica. Tata je stajao sam, odvojen od ostalih sto su nestrpljivo virili kroz prozore, nebi li prepoznali  lica putnika unutra. Prestavsi disati, Anica je u sekundi vidjela sve tri godine rata u ocevoj figuri. Stariji je, mrsaviji, nekada crna kosa sad je bila gotovo sasvim sijeda. Bore koje nekada nisu bile na njegovom licu (jesu li bile i prije, ili ih ja samo prije nisam primjecivala?) sada su mu brazdale obraze, bradu, vrat.

U januaru 1991 otac ju je poljubio na ovoj istoj stanici i rekao, “Dobro uci. Hocu da cujem samo o peticama i primjerenom vladanju! I vidimo se u aprilu.” Anica se sada osmjehnula, bas kao i onda, prisjecajuci se osnovne skole kada su se nastavnici zalili na njenu mirnocu i stidljivost, i kako ju je tata nagovarao da razbije prozore na skoli i dobije par jedinica iz matematike, pa da vise usute.

Petice i primjereno vladanje se nisu ponovili, i ne, nisu se vidjeli u aprilu 1991.



(slika uz post je preuzeta s neta. autor nepoznat)
Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
130910

Powered by Blogger.ba