Image and video hosting by TinyPic
29.01.2012.

Khan Pur

Ovih dana sam pravo u behutu.

Bila nam "misija" iz Pariza: ovi iz deska odgovorni za Pakistan te savjetnici za programe. I da nismo otisli u Khan Pur, sama misija bi bila dovoljna za jednu veliku glavobolju. Odluka da strpamo 8 stranaca (Francuzi, Argentinci, Alzirci, pa eto cak i Bosanci) u avion i posjetimo klinike u Khan Puru na cetrdeseti dan Ashure dala nam je puno vise od glavobolje.

Na aerodromu u Rahim Yar Khanu (tu se slijece pa onda autom u Khan Pur) docekali su nas, kao i obicno, predstavnici lokalne organizacije koju finansiramo da bi implementirali projekat u Khan Puru. Organizacija je u biti udruzenje pakistanskih doktora koji se fokusiraju na zdravstveno stanje zena i djece u toj regiji. Mi smo sklopili partnerski ugovor s njima u 2010, a ovom prilikom plan je bio posjetiti klinike te nakon toga potpisati novi ugovor za 2012.

Osim Doktora Khana, docekala nas je i policijska pratnja. U crnom dzipu, crnim uniformama, i svi do zuba naoruzani. Skontali smo ih kad smo, u iznajmljenom minibusu krenuli ka Khan Puru. A tesko bi ih bilo i ne skontati sa plavim rotirajucim svjetlima iza nas.
Eh sad. Humanitarne organizacije, u principu, ne prihvataju policijsku ni vojnu pratnju. Razlozi su mnogostruki, a dva najvaznija (po mom misljenju) su (1) odrzavanje neutralnosti, i (2) cinjenica da su policija i vojska uvijek cilj napada, te stim i organizacija pod njihovom pratnjom postaje cilj napada. Ukljucujuci i korisnike projekta koji se zateknu u blizini.

Doktor Khan nam objasnjava da je policijska pratnja obavezna. Mi objasnjavamo da policijska pratnja ne dolazi u obzir. Dr. Khan obrazlozuje da je danas 40 dan Ashure te da ne dolazi u obzir da 8 stranaca udje u Khanpur bez policijskog obezbjedjenja. Ok kazemo, onda se vracamo natrag u Islamabad. Prekrsiti jedan od osnovnih principa naseg rada ne dolazi u obzir. Dr. Khan kaze hajmo u Khanpur, a ja cu otici do komandira policije da obustavi pratnju. Nekako se slozimo s tim, mada preko srca.

Stizemo u jedini hotel u Khan Puru. Dr. Khan kaze da pratnje vise nece biti. Nekoliko sati kasnije, kroz odskrinute zavjese moje sobe, vidim policijsko auto u tamnom uglu iza ulaza u hotel. Sutradan ujutro ista prica, ista razmjena. Dr. Khan nas ubjedjuje da ce policija biti s nama samo dok smo u gradu zbog ocekivane procesije zbog Ashure, ali cim krenemo u klinike (klinike su ruralne, oko 40 km van Khan Pura) policijsko vozilo ce se vratiti u stanicu. Nesigurno pristajemo.
Nekih deset kilometara van Khanpura primjetim da nas policija i dalje prati, samo na udaljenosti na kojoj misle da ih necemo primjetiti, te iza nekoliko vozila. No vozilo je isto. Kazem vozacu da zaustavi minibus. Kazem Dr. Khanu i ostalim doktorima koji su krenuli s nama da se moramo vratiti nazad. Jedan od nasih kolega iz Pariza ima drugaciju ideju: nastavicemo do klinike, nekoliko clanova iz Pariza ce izaci i pjeske otici u kliniku, a ostali ce se minibusom provozati do Indusa, koji je izazvao teske poplave u 2010. Ne svidja mi se ideja nikako. Zamisljam nas u klinici, naoruzane vojne policajce ispred klinike, utisak koji cemo ostaviti na pacijente (zene i djecu) koji ce biti tu. No sefovi su sefovi, te nastavimo dalje.

Nastavljamo. U jednom momentu, prolazeci kroz pretrpani bazar, policija mase rukama prolaznicima da se sklone puta. Pale plava svjetla. Pale sirenu. Ljudi i dalje nastavljaju setati po ulici te u jednom momentu trojica policajaca s puskama iskacu iz dzipa i pocinju udarati kundacima prolaznike. Meni muka! Cim smo izasli iz bazara, zaustavljam minibus i kazem da se odmah vracamo nazad. Jedan od doktora odlazi policajcima, pregovara s njima. Kazu da nas nece pratiti u kliniku, vec da ce cekati na bazaru gdje su napravili pometnju.
Zaista, ne prate nas u kliniku, tako da posjeta klinici prolazi kako treba.

Na povratku, u ulazu u bazar, nas cekaju. Vec rezignirani nastavljamo put. Dr. Khanu zvoni mobitel. Dr. Imtiyaz odgovara na svoj istovremeno. Vozacu minibusa takodjer zvoni mobitel, naglo usporava nakon javljanja. Po zaledjenim licima i ocima punim soka znam i bez pitanja da se nesto strasno desilo. Udaljeni smo nekih 3-4 kilometra od Khan Pura. Polako prilazim Dr. Khanu. Ne pitam nista, znam da ne trebam.
"U Khan Puru se upravo desio samoubilacki napad, na polasku Shiitske procesije; zovu me iz glavne bolnice, devetoro je poginulih, dvadeset dvoje tesko ranjenih." Zvoni mu telefon ponovo.

Zvoni i moj. Kolega odgovoran za sigurnost u Islamabadu, zabrinut. Osjecam mu olaksanje u glasu nakon sto sam se javila, zivi ste hvala Bogu, kaze. Dr. Khan me zove. Idemo pravo u Rahim Yar Khan, kaze. U Khan Puru se desio masakr, iz bolnice javljaju 15 mrtvih i vise od trideset ranjenih. Salju ranjene u Rahim Yar Khan, jer u bolnici nema dovoljno kreveta, nema dovoljno ni doktora. Doktori koji su bili s nama se oprastaju s nama na raskrsnici prema Rahimu, idu u bolnicu u Khan Pur da pomognu. Shok s lica ne silazi, a ponavljaju samo jedno, "Boze pa sta je ovo? Ovo se nikad nama nije desilo? Boze zasto nama?"

Mi smo zaobisli Khan Pur. Nismo vidjeli slike uzasa (slijedeci post), nismo vidjeli pretrpanu bolnicu, glavnu khanpursku ulicu natopljenu krvlju. Konacna cifra koja ce postati samo jedan od statistickih podataka za Pakistan za 2012 godinu: 18 poginulih, 35 ranjenih.

P.S. Po povratku u islamabad, jedan od clanova misije iz Pariza, mrtav hladan kaze, "Ne svidja mi se kako ste pripremili posjetu Khan Puru. Trebali ste biti oprezniji. I ni u kom slucaju niste smjeli prihvatiti pratnju vojne policije."

Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
160060

Powered by Blogger.ba