Image and video hosting by TinyPic
21.11.2011.

Plavi put, 3. dio

Krenuli smo istim putem nazad. Ahmet je spavao. Azra je sutila. Svi smo sutili. Samo se culo praskanje leda i snijega pod tockovima.

Stvorili su se ispred nas niotkuda. U tamno zelenim uniformama, jedva da smo ih i vidjeli medju sjenkama stabala. Preprijecili su put vozilu vec unaprijed bacenim balvanima, tako da nismo mogli uciniti nista drugo nego stati.

Stajali smo tako, mi u landroveru, oni s puskama uperenim u nas; Puske s lijeva, s desna, ispred nas najvise.

Rex se okrenuo Azri i rukom pokazao da ne izlazi iz auta. Onda smo nas dvoje izasli.

Rezak, hladan glas nas je bijesno upitao sto nismo stali kad su nam naredili da stanemo. Rekoh, da smo stali ne biste nas pustili u selo. Nismo znali ko ste.

A znate li sada ko smo, glupani jedni?, bijesno je zarezao. Nismo znali.

"Ko je jos s vama u autu?"

"Zena i dijete."

"Kakva zena i dijete? Sta ce oni u autu? Koji je vama djavo, jeste li vi normalni?!"

"Zena je snaha jedne porodice u ovom selu. Muz joj je poginuo. Doveli smo je da starci vide unuce."

Muk.

"Izvedite ih iz auta". Rex i ja smo samo stajali. Noge su mi bile kao odsjecene. Jedan od vojnika je otvorio zadnja vrata. "Izlazi!"

Azra je izasla van. Ahmet ju je cvrsto zagrlio, ali nije plakao.

"Kako se zoves? Nemoj da lazes, jer mi smo odavde i znamo svaku dusu u ovom selu? Kod koga ste bili?" upitao je opet isti vojnik, ocigledno vodja grupe.

"Bili smo kod M.M. To su mi muzevi babo i majka." Muk. Mrtva tisina oko nas.

Vodja je istupio pred nas; Zakrvavljene oci su zurile u Azru dok je tiho prozborio, "Ime... "

Gledala sam u snijeg pod nogama. Azra je drhtavim glasom odgovorila. "Sivi".

Covjek nam je okrenuo ledja i ostao tako stajati, nepomican. Jedan od vojnika je cucnuo i spustio glavu na koljena. Drugi je ispustio pusku u snijeg, a onda nastavio nepomicno zuriti u pusku i snijeg.

Jeziva hladnoca me obuzela, koja nije imala veze ni sa zimom ni sa snijegom. Sekunde su presle u minute.

Vodja grupe, koji je i dalje stajao nepomicno ispred nas, je polako kleknuo u snijeg.

Znali smo tada. Bez rijeci, bez govora, dok su puske lezale u snijegu a ovi okorjeli ratnici skrivali oci koje su se polako punile suzama, znali smo.

Vodja, komandant kako nam je rekao kasnije, se polako pridigao, nadlanicom obrisao suze koje nije krio.

"Sivi je bio moj komandant. Nas komandant. Meni je umro u rukama, ja sam ga iz rova izvukao..." Glas se prekinuo. Azra je plakala. Vojnici, suborci od Sivoga, su gledali u snijeg, u stopala, u krosnje stabala. Svi smo plakali.

Poslije smo sjedili svi zajedno, u snijegu pokraj logorske vatre. Pricali o Sivom. O selu. O proljecu. Djeci. Strancima. Azra im je pricala o Voljicu, spaljenim kucama, ubijenim komsijama... Sjedili smo tako, mlada zena i dijete, dvoje humanitarnih radnika, i ceta mrsavih boraca Armije BIH, sutili, pricali, opet sutili, opet pricali...

Tu noc su nas dopratili vojnim dzipom do G. Vakufa. Komandant i jos trojica suboraca. Tiho smo se pozdravili. Alah imanet. Alah imanet. Cuvajte se. Hocemo, cuvajte se i vi.

Prenocili smo u Bugojnu. Sutradan smo opet prosli kroz HVO punktove, ova put nas ni zaustavili nisu. Valjda se i oni umorili od nas, glupih humanitaraca.

***

Azra je poslije rata otisla iz Bosne. Ona i Ahmet danas zive u Kanadi. Rex je poslije otisao na Kosovo, onda Afganistan, onda Afriku. Juso se nakon demobilizacije opet zaposlio u staroj firmi, ali rat je ucinio svoje - godinama kasnije oborili su ga dijabetes i rak. Gdje su vojnici A BIH iz te noci, jesu li zivi, ili su ostavili svoje zivote tamo negdje u brdima ispod Plavog puta, nikad necemo znati. Kao ni njihova imena. Tek tamne sjene medju tamnim krosnjama jedne tamne, toliko tuzne a opet toliko sretne noci.

Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
130916

Powered by Blogger.ba