Image and video hosting by TinyPic
21.11.2011.

Plavi put, 2. dio

To jutro, u ranu zimu '94, bilo je tmurno, hladno, a nas landrover se jedva probijao kroz neraskidani snijeg prema Voljicu. Standarno pijani HVO-ovci su nas po obicaju zaustavili, pretresli landrover, i ispitivali zasto idemo u Voljice bez kamiona i hrane... Rekli smo im da moramo pokupiti neke materijale iz skladista Crvenog Kriza i prevesti ih u Uskoplje. To ih je zadovoljilo.

U Voljice smo stigli umorni i smrznuti, ali puni neke vrele energije zbog plana koji je bio pred nama. Azra i Ahmet su vec bili spremni. Popeli su se u zadnji dio landrovera, legli ispod sjedista, a onda smo ih zatrpali kutijama, vrecama mlijeka u prahu i cebadima. I krenuli ka Plavom putu.

Kroz prvi punkt smo dobro prosli, HVO-ovci su se scucurili oko vatre i samo su nam mahnuli rukom da nastavimo.

Na drugom punktu su nas zaustavili. Sa karticom na prsima na kojoj je bilo ispisano moje ime, da bi im pokazala da sam "njihova", prva sam izasla iz landrovera da im pokazem prevoznu listu. Osjetila sam pijani dah na obrazima dok je bradati HVO-ovac mahinalno pregledao listu, a onda po prvi put IKADA zatrazio da otvorimo zadnja vrata kako bi pregledao sadrzaj.

Krv mi se sledila u zilama. Nasmjesila sam se i rekla da su nazad tek uobicajene stvari, cebad, mlijeko u prahu...

"Reci ovom strancu da otvori zadnja vrata", zarezao je.

Rex je izasao iz auta. Ostavio upaljeno auto. Otisao nazad, povukao bravu, brava zakljucana. Vratio se naprijed. Ugasio auto. Sekunde su bile kao sati. Sa svjeznjom kljuceva opet otisao natrag. Probao jedan kljuc, pa drugi, pa treci... Nijedan ne otkljucava. Pa opet prvi kljuc...

"Hajd' gubite se odavde mrcine jedne! Picka vam materina ni vrata otkljucati ne znate! Jebo vas ko vas posla ovamo, i vas i ove balijetine kojima pomazete. Mrsh, gonite mi se s ociju!"

Deset minuta kasnije provezli smo se kroz avetinjske ulice Gornjeg Vakufa i skrenuli na Plavi put.

Azra i mali su se izvukli ispod kutija i sjeli na zadnje sjediste. Znali smo da u selo muzevih roditelja trebamo skrenuti prije Novotravnickog punkta HVO-a, pa nas je sav strah napustio.

Napokon smo stigli i do skretanja s Plavog puta u selo gdje su zivjeli njegovi otac i majka. Humanitarne organizacije su tada imale dozvolu da samo voze na Plavom putu uz strogu zabranu skretanja! No, znajuci da nema HVO-a, bez razmisljanja smo skrenuli, i oprezno se poceli spustati niz strmi, neprocisceni put.

"Stoj, stani! Zaustavi auto!", zaculi smo povike izvana. "O jebem ti sve, ko su sad ovi," zavikao je Rex i udario po gasu. Meci su zazvizdali iznad auta i kraj prozora. Rex je sasvim izgubio kontrolu nad landroverom i sam Bog nas je spustio niz strmu padinu i medju prva stabla sume koja se prostirala izmedju nas i sela.

Klizuci se vise nego vozeci probili smo se kroz sumu. Pogledala sam iza nas, niko nas nije pratio.

Uskoro smo stigli u selo.

Rex i ja smo ostali u autu. Nijedno nije imalo snage ni hrabrosti biti svjedok susretu Azre, Ahmeta i roditelja od Sivog. Kroz otvoreni prozor smo culi plac i zapomaganje, zazivanje Alahovog imena, i opet plac, ridanje... Poslije se sve smirilo, i nas dvoje smo sjedili tako satima u ledenom landroveru, cekajuci Azru da se vrati.

Vec se pocelo smrkavati kad smo culi skripu Azrinih koraka; Blijeda, ociju podbuhlih od placa, samo je sjela i rekla hajdemo.

Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
127499

Powered by Blogger.ba