Image and video hosting by TinyPic
21.11.2011.

Plavi put, 1.dio

Sinoc kao iz vedra neba dobih email od kolege, mog prvog sefa-stranca iz ratne '94. Isplakah se od radosti, i kroz suze i smijeh odgovorih na mnogobrojna pitanja: Gdje je "Dzek", puca li jos iz automatske? Pece li Joza rakiju? Jel' Voljice jos uvijek na istom mjestu? Javlja li se Azra... I uspomene same poteku.

Rex je Britanac, koji je '93 kao volonter dosao u Srednju Bosnu, pridruzio se Feed The Children organizaciji, a '94 dosao u Bugojno, taman nekako u isto vrijeme kada sam i ja dobila posao s njima.

Duge crne kose i zelenih ociju, moj novi sef je slomio mnogo srca u te dvije godine provedene s nama, a ponajvise srce moje prijateljice Mehreme... No to je druga prica :).

FTC je tada aktivno radio u Gornjem Vakufu / Uskoplju (tj. tada Gornjem Vakufu i Uskoplju!, no i to je druga prica); Glavna aktivnost nam je bila podjela prehrambenih artikala (mlijeko u prahu, brasno, ulje, secer i sve drugo sto je Britancima padalo na pamet da nam posalju u humanitarnu pomoc), higijenskih materijala i bejbi-paketa. Imali smo vlastite DAF kamione kojima smo razvozili hranu po mjesnim zajednicama, cesto pod kisom metaka i granata (Prusac, Voljice, Scipe/Kute...). Ganjala nas je Armija BIH  iz Voljevca, pucali na nas Srbi iz D. Vakufa, pucali HVO-ovci iz Dobrosina i Prozora...

Voljice (G. Vakuf) je tada, u jesen '94, jos uvijek bilo opkoljeno sa svih strana. Da bi dovezli hum. pomoc u prostorije Crvenog Kriza morali smo proci 2 HVO punkta (uz dozvolu njihove komande u Uskoplju). Svaki put pijani vojnici HVO-a bi nas zaustavili, ispitivali satima sta i kako (iako je sve vec bilo objasnjeno u komandi) cisto da bi se mentalno izivljavali. Vozac Juso je sve stoicki podnosio, a ja sam uvijek bila glavni pregovarac jer sam imenom bila "njihova".
Svaki put kad bi se "probili" do Voljevca, u skladistu Crvenog Kriza docekala bi nas Azra, i uvijek sa dzezvom tek skuhane kafe. Onda istovar, popis robe, sortiranje distribucijskih listi, i onda opet kafa s Azrom.

Kroz nebrojene kafe, saznadosmo i Azrinu zivotnu pricu. Ona i "Sivi" su se upoznali taman nekako pred rat. Bjese to ljubav na prvi pogled. Vjencanje je bilo tek prirodan tok stvari; Rat je vec uveliko bjesnio kad je Azra ostala u drugom stanju. Mali Ahmet se rodio kad je bilo najgore, u jesen '93. Sivi je medju prvima krenuo u odbranu doline i '93 je bio komandant u svojoj jedinici. Kao komandant je i poginuo. Ahmetu je tada bilo 2 mjeseca.

Muzevi roditelji su ostali opkoljeni u nekom selu kod Novog Travnika, niti su vidjeli sinov grob, niti njihovo jedino unuce. Azra je ceznula da im barem tu zelju ispuni, da barem sinovo dijete jos jednom zagrle, kad njega vise nikad nece.

FTC je tada imao dozvolu od ABIH i HVO da koristi "Plavi Put" (G. Vakuf - N. Travnik - Vitez), i to nam je bila jedna od glavnih ruta za prevoz hrane u skopaljsku dolinu.


Nekada ljudi jednostavno nemaju potrebu rijecima izreci misli; Nekada, jednostavno, postoji neka tajna veza, nit koja veze ljudska bica pa se razumiju bez rijeci, tek tako. Nekako, u tom momentu ta nit je neraskidivo spojila mene, Jusu, Rexa i Azru.

I znali smo sta nam je ciniti.

Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
128701

Powered by Blogger.ba