O depresiji
Evo me k'o Tram. Pocecu i ja "O" ovome i "O" onome :).
Dakle, o depresiji. Ko se nije sa njom uhvatio u kostac tesko da moze razumjeti kolika je to bestija. Ni ja nisam razumjela.
Pretpostavljala sam, vise nego znala, da se moja mama borila sa depresijom. Pored svega sto je prezivljavala, cudilo bi be da je ostala zdravog razuma. Ali nisam je razumjela. Nekad mi ju je bilo zao, nekad sam iskreno saosjecala sa njom, nekad mi je njen nacine borbe protiv njenog stanja smetao, ljutio me... ali nikada je nisam u potpunosti razumjela.
Sve dok joj sama nisam pala u sake.
Pisala sam o tome pocetkom ove godine. Umorna bez razloga. Zeljna sna ali san nije htio na oci. Ujutro poput zombija a u rano popodne i zombi je bio raspjevana Brena u usporedbi sa mnom. Na poslu nisam funkcionisala nikako. U domu inekako, i to samo radi djeteta. Bez nje, bila bih mrtva lopata 24 sata dnevno. Uz sve to - mucnina bez prestanka. Pila sam i po 5 - 6 reglana dnevno, bez obzira na opasne posljedice.
O broju doktora da ne i ne govorim. Kljukali me vitaminima, zeljezom, antacidima, tabletama za bolove, antibioticima. Sve dok ne dodjoh do jednog doktora za kojeg sam mislila da je stvarno prelio casu; nisam ni zavrsila da mu kazem sve simptome a covjek mi propisa Cipralex. Dodjem kuci, proguglam, vidim da se radi o lijeku protiv depresije, i ne vjerujem svojim ocima. Ja covjeka debila! Kazem mu da sam slaba, umorna i da me ubi mucnina, a on meni tablete protiv depresije. I bacim ih u kantu za smece.
Trebalo je jos tri mjeseca patnje do konacnog endoskopskog pregleda i cinjenicnog stanja: s mojim stomakom i probavnim sistemom sve je bilo u redu. I jedne stare engleske doktorice kojoj sam ispricala anegdotu sa doktorom i cipralexom. I tako krenusmo u razgovor o zivotu, porodici, poslu, braku... i dodjemo do teme koja me boli i prati vec 11 godina. U tom grmu lezi zec!
Po dobroj, staroj doktorici, imala sam 3 izbora,
- Nastaviti nositi na ledjima breme koje nosim zadnje desetljece, te na kraju ostati i bez porodice, i bez posla, i bez zdravlja,
- Zbaciti breme s ledja, koliko god bilo tesko zamisliti da bez istog ne mogu dalje u zivotu,
- Svaku vecer uzeti jedan Cipralex, i cekati mjesec dana da serotonin u mom mozgu napravi magiju.
Jebaji ga, odlucim se na najbezbolniji izlaz: Cipralex
To je bilo 1. marta. Prvog aprila probudih se odmorna. ODMORNA! Bez tezine u ocima, bez obamrlosti u udovima, bez tvrdoglavog sna u nerazbudjenim mislima. Jednostavno cistina, bistrina. Bez mucnine. Halo, BEZ MUCNINE. Bila sam zaboravila kako je to disati, hodati, a kamoli jesti bez da ti je muka non-stop.
Jedan dan. Dva. Tri. Trideset. Sest mjeseci.
Jedan Cipralex dnevno. Magija.
Da se razumijemo, nije mi namjera da promoviram ni anti-depresive niti Cipralex. Meni je pomogao. Nekome drugom mozda ne pomaze. Nekome drugom mozda pomaze joga ili meditacija. Namjera mi je da podjelim svoje iskustvo o tome koliko depresija moze biti podmukla, i koliko emotivne, psihicke i fizicke stete moze nanijeti ako je ne prepoznamo na vrijeme.
