Mah. Pitanje je samo vremena kada ce se na nasoj planeti (ili u obliznjem svemiru) pojaviti bice ili bica superirniji od covjeka. Tim bicima nece trebati puno vremena da shvate kako je covjek, od svih stvorenih stvorenja, najvise zasluzan za sve sto je izopaceno na Zemlji. Eh, onad ce biti veselo.

Tacno mogu stvoriti mentalnu sliku ovih bica kako razmatraju opcije kojim bi stetocinstvo covjeka sveli na minimum; Neki ce reci kako je jedino rjesenje eutanazija, drugi ce se opet zalagati za covjecja prava pa ce zagovarati kastraciju i slicne metode.

Nekako cisto sumnjam da ce uopste razmotriti opciju udomljavanja :P

Medjutim, moze se desiti da ova bica zakasne. Tada, kada Covjek udje u konacnu fazu vlastitog unistenja, pogledace oko sebe, i vidjevsi sve mrtve zivotinje i ljude, trula stabla bez plodova, usmrdjena rijecna korita ispunjena otrovnim muljem, mutirana bica sa cetiri glave i pet repova... reci ce, "Stigao nam je od Boga obecani Sudnji Dan!"

Samo naprijed, ljudovi boziji :P

Ipak, nije sve izgubljeno. Usprkos svemu, covjek jos uvijek ima prijatelje. Mislim, one prave. U nevolji. Znate, bas one... life-saving prijatelje:

http://www.dogheirs.com/tamara/posts/533-mkombozi-the-stray-dog-saved-the-life-of-a-newborn-baby

http://www.youtube.com/watch?v=4pfzXvmw6Jw

http://www.bportal.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=24521:pas-lutalica-spasio-amerikanku-heroj-vukao-povrijeenu-enu-30-metara-do-cestevideo&catid=49:kultura&Itemid=67

http://www.kurir-info.rs/heroji-psi-lutalice-spasili-devojcicu-12-od-silovanja-clanak-874333

http://www.jutarnji.hr/kuja-prihvatila-odbaceno-dijete-i-spasila-mu-zivot/192512/

"Da bi čovjek bio slobodan nije dovoljno odbaciti svoje okove, već živjeti na način da poštuje i razvija slobodu drugih ljudi."

Nakon 2014, Amerikanci ce imati pravo da zadrze vojne baze u Afganistanu, a americkim vojnicima optuzenim za bilo kakvo kriminalno djelo u Afganistancu moci ce biti sudjeno jedino u SAD-u.

Komentirajuci gorepomenuti dogovor, John Kerry je izjavio da su se o konacnom tekstu dogovora slozile "obje nacije".

Ne znam sta Amerikanci misle kad se kaze da su se oni kao nacija slozili sa ovakvim sranjem, ali reci da Afganistanci stoje iza Karzaija, i da se bilo sta sto Karzai dogovori sa Amerikancima moze smatrati djelom/misljenjem afganistanske nacije je... ma nemam uopste rijeci za to. U nedostatu bolje rijeci, reci cu - nebuloza!

Ma ne Angelina.... otkud ti da budes pametnija od predsjednika drzava?! Ovaj Haji Nazaran sto za Al Jazeeru kaze "Sto nama trebaju Amerikanci? Sta su nam to oni dali osim krvoprolica i ubijanja... Mi ne zelimo Amerikance u Afganistanu!"... on je budala, on nema nista sa "afganistanskom nacijom". Ali zato John Kerry ima.

Al Jazeerin clanak: http://www.aljazeera.com/news/asia/2013/11/us-troops-get-immunity-afghanistan-deal-20131120192419991761.html

***

Nevezanu za Al Jazeeru... Naletih na PDF knjigu americkog komandosa koji je opisao kako je vodio akciju lova na bin Ladena u Afganistanu (ovo mi je trebalo jer.... ma ne smijem vam ni reci... o tom po tom).

Helem nejse. Frajer se zove Dalton Fury a knjiga nosi naziv "Kill Bin Laden".

Majko mila... kad covjek vidi kakve gluposti izlaze iz usta "profesionalnog americkog komandosa" ne samo da mi je jasno da su Ludlumovi romani o vjestinama americkih specijalaca ciste bajke, vec mi pomalo postaje biti jasno kako ljudi poput Johna Kerryja mogu lupetati ovakve nebuloze kao sto je ova u Al Jazeeri.

Posto mi misljenje pravog americkog komandosa zaista treba za ovaj moj "projekat" na kojem radim, prisilit cu se da knjigu procitam do kraja. Ali.... s mukom i gadjenjem.

Jedan od odlomaka iz knjige, dio koji opisuje kako se komandosi planiraju prokrijumcariti u afganistanskim kamionima kako bi dosli do sela u kojem planiraju uhvatiti jednog od seljana za kojeg misle da je u vezi sa bin Ladenom:

"Ski i Srek ce biti u kabinama kamiona jer su licili vise na lokalce nego bilo ko od nas iz jedinice. Htjeli smo ne samo da izgledaju kao lokalci, nego da i smrde kao smece poput njih, jer ce nam trebati da svaki djelic ove sarade bude na mjestu kako bi nas plan uspio."

A kada su uhvatili Gul Ahmeda (ovog gore pomenutog sumnjivca), kaze:

"Osim Mr. Ahmeda, zarobili smo i njegovih cetvoricu sinova i brace. Nismo imali vremena da razvrstavamo kako bi vidjeli ko je ko, pa smo ih sviju poveli u Bagram Bazu gdje ce biti ispitani od strane zatvorskog isljednika. Cak i ako su nevini, ipak cemo imati koristi od njih, jer bi nam njihove izjave mogle pomoci da ustvrdimo da li Gul Ahmed govori istinu ili ne tokom isljednickih razgovora..."

The lifeless bodies of Afghan children lay on the ground before their funeral ceremony, after a NATO airstrike killed several Afghan civilians, including ten children during a fierce gun battle with Taliban militants in Shultan, Shigal district, Kunar

... A Duratović traži svojih desetoro. - Imao sam 17. godina kada su nam ušli u kuću, u moje selo Bišćani. Tu su mi ubili oca, tri strica, strinu, starijeg stričevića, odmah iza kuće. Nanu i dedu su mi ubili u kući. Mene i brata, koji je imao 15. godine uzeli su kao „živi štit“ i poveli nas prema autobusima koji vode za logore. Usput smo stali kod neke kafane... Vojnici su tražili od nas da im prespemo alkohol u flaše. Mom mlađem bratu su rekli da im više ne treba, da ide kući. I otišao je. Nije stigao ni na pola puta, ubila ga je druga četa vojnika. Mene su prvo odveli u prijedorske logore, a potom na Manjaču. Odatle sam otišao u Njemačku i vratio se u Prijedor. I bit ću tu, na svome, dok ih ne nađem i ne strpam u mezarje, pa ih propisno sahranim kao ljude, naglašava Duratović. A koliko bosanskohercegovačke javnosti zna da za etničko čišćenje jednog sela, poput ovog Duratovićevog treba nepuna tri sata? E, za ta nepuna tri sata u Bišćanima je ubijeno 250 ljudi, među njima žena i djece. Priča se da je jedna nana, kada su joj izveli svu porodicu napolje, poslala unuku u kuću, rekavši joj: Idi po majku, da i ona ide s nama... Čemu li se nadala nana izgovaravši svoje posljednje riječi, dozivajući snahu da ne zaostane za porodicom, da ide sa njima? Humanom preseljenju u Prijedoru? Ono što je kćerka našla na posljednjem spratu kuće bila joj je majka, silovana i zaklana. Put kojim putujemo prema Tomašici, star je i neasfaltiran... Osim Dautbašića, sa nama je i sekretar prijedorskog Udruženja logoraša „Prijedor 92“ Sudbin Musić... Pričaju da su čuli da je ovaj isti put danima prat, ne bi li se saprala krv ubijenih dok su ih vozili ka „Tomašici“. Prolazimo kroz etnički čista srpska sela... U kojima žive ljudi koji su morali vidjeti kamione i krv koja je ostajala za njima danima... Vidjeli, čuli i ćutali 21. godinu. (Preuzeto sa: http://kasaba.blogger.ba/)

sam.

Trebala bih biti i zadovoljna i sretna. Malo ko dobije sto ja dobih u oktobru ove godine: zivot u mirnoj i prosperitetnoj zemlji, sjedinjenje sa porodicom, lijepu kucu (bez obzira sto nije nasa, ali lijepa je), stabilno radno mjesto u organizaciji ciji mi se projekti jako svidjaju, interes iste da me zadrzi u Tajlandu barem jos dvije godine, finansijsku sigurnost....

Pa sta mi fali?

Fali mi moj posao! Fali mi da obujem gumene cizme i zaglavim u blatu ispostavljajuci lijekove u izbjeglicki kamp. Fale mi razgovori i pregovori sa seoskim starjesinama, vojnim komandantima, imamima i svecenicima koji nude crkve/hramove/dzamije kao sklonista izbjeglima. Fali mi to sto kad organizacija trazi nekoga ko se moze spakovati u 24 sata i otici odraditi emergency assessment u Kurdistanu ili Filipinima, vise mene ne traze... Jer sam ja na takvoj "funkciji" da "moja" misija bez mene ne moze, jer vise nisam terenac... i na kraju krajeva, jer imam porodicu i dijete uz svoje skute i moji nadredjeni ne zele da nas razdvajaju.

A ne zelim ni ja da se razdvajam od njih. Nema ljepseg osjecaja nego kad se ujutro probudim a one male rucice obmotane oko moga vrata. Mama sada svaku vecer dolazi kuci na vrijeme, sprema veceru skupa sa svojom djevojcicom, gledamo Doru prije spavanja - na Bosanskom kao dio procesa ucenja maternjeg jezika, citamo bajke... Sara je presretna. I mama je.

Onda dodjem ujutro na posao i cujem kako kolege Mirjam i Filip sutra ujutro idu na Filipine u cilju procjene potrebe da nasa organizacija odgovori na situaciju izazvanu posljednjim tajfunom... i pomislim - hocu da to budem ja!

Prvi poslovni put odkad se vratih u Tajland odvede me u Bangkok. Nocnim autobusom u cetvrtak navecer, koji krece u 9 navecer iz Mae Sota a stize u Bangkok u 5 ujutro. U kancelariju stigoh u 6 ujutro, ispih tri kafe do 8, oabismo taj sastanak od 8 do 2 popodne, pa trk opet na taksi da bih uhvatila zadnji let za Mae Sot.

Negdje oko 5 popodne sjedim na "domacem" aerodromu, i nako pospana i zamrlog mozga grickam cokoladu u nadi da ce mi ubaciti barem malo brzinskog secera u mozdane vijuge, i posmatram raju oko sebe. Bez obzira sto s ovog aerodroma idu samo domaci letovi, ipak je najvise stranaca. Osim jednog velikog reda tajlandskih muslimana koji ocigledno idu organizovano negdje jer ih je grupa od nekih pedeset, muskaraci svi redom obuceni u bijele shalwar-kamize a zene u crnim abajama. Na momenat sam, dok sam silazila niz stepenice imala utisak da sam u Kabulu a ne u Bangkoku. No osjecaj brzo prodje jer cim prodjoh njih doceka me mjesavina Kineza, Japanaca, svih vrsta Skandinavaca, Svaba, Amera...

Sjedoh i gledam ih. Svi muski su u sorcevima ili trofrtaljcima. Zenske su podjeljene - pola ih je u sorcevima, minicama, uskim tajicama ili bikinijima, a druga polovina u hlacama ili dugim suknjama. Uglavnom one mladjahnije, plavustastije (sorry, moram ovo napisati, mada se jezim stereotipa!), dugonozije, sisatije... one su u ovoj prvoj grupi, a u drugoj ili one malo starije, ili mame sa djecom, ili one malo bucmastije, ili ne koje su (ili se trude da budu) neuglednije. I sve ove iz prve grupe imaju savrsene noge. Ali ono bas savrsene, glatke, usjajene, neke bijele poput mlijeka, neke tamnopute, ali jedno je primjetno - nijedna jedina nema niti jedne jedine dlacice na njima. Koji one brijac ili epilator koriste, ne znam, ali noge su im glatkije od decje guze!

Onda gledam muske. Posto su turisti, gotovo svi su u sorcevima. Mrsavi, debeli, visoki, niski, mladi, stari, nabildani, mlohavi... svima su noge cupave, i hebe se njima! Oni svoje noge izlazu ko ovi dolje prodavci przene bube, gliste, skakavce i zohare!