Image and video hosting by TinyPic

Hvatanje ili PRIHvatanje?

Naslov: Austrija pojačala granične kontrole, Mađarska uhvatila 8.792 ilegalna migranta
U textu:
Austrija je pojačala kontrole na istočnim granicama, objavila je u ponedjeljak ministrica unutarnjih poslova, nakon što se 71 izbjeglica ugušila prošle sedmice u napuštenom kamionu na austrijskom autoputu gdje je stigao iz Mađarske.
- Tokom protekla tri dana madarska je policija uhvatila 8.792 migranta koji su ilegalno presli u Madarsku uglavnom iz Srbije.

Jebo ga, odlucite se vise: ilegalni migranti ili izbjeglice? Vazda bi guzicom na dvije stolice sjedili, kad vam pase da ih zovete izbjeglicama (kad nadjete mrtva tijela u hladnjaci, primjera radi) a kad vam pase da ih zovete migrantima (uglavnom kad ih trebate prihvatiti i otvoriti im granice za nesmetan ulazak).

Jer znate sta, ako su izbjeglice, njih se ne HVATA. Njih se PRIHVATA.


Nesto drugacije... misljenje

Why is Turkey Doing Everything To Eliminate Kurdish People?

Rebwar Reshid

By Rebwar Rashed:

The Turks of Turkey are a product of the Mongol Holargu conquest following the destruction of Baghdad in 1258. Almost 800 years after this bloody conquest of the upper Middle East, many Turks still suffer from an inferiority complex. That’s a lack of self-worth, a doubt and peculiarity. These feelings of not measuring up to “normal” standards of the cultures of the area can be easily seen in Turkey’s political and military behavior. This can explain the Turkish identity crisis throughout these 800 years and especially since WW1, when European nation-building became a model in the area.

That Eastern Thrace is a part of Turkey — the northwestern part, which is only consists of 3% of the territory — does not make necessarily Turkey a part of Europe. This bitter reality scares Turks and increases their sense of identity crisis even more.

This abnormal feeling of identity crisis is further strengthened by the fact that the Kurdish people, as well as the Armenians, Assyrians and Jews, are indigenous people of the Middle East.

Ataturk’s painful Turk-nation building, to be sure, made Turkey appear more European and less Islamic, although only on the surface, but this never changed the essence of the country’s culture of being an “outsider” and Muslim, as has been increasingly evident in recent decades.

Therefore the only people the Turks feel comfortable with are people outside of the Middle East. This explains why Turks go beyond Turkey to find friends, but have a big enmity against their neighbours and the indigenous people. This also explains the atrocities and genocides committed by Turks over the centuries against Kurds, Assyrians, Armenians, Laz, Cherkes, Bulgarians and others, both in the Middle East and Europe. Waging a war of total destruction against other nationalities, confiscating their lands and properties, banning their culture, language, music and so on, can be explained by the Turks’ fear of the indigenous people.

This inferiority complex has caused the Turks to overcompensate, trying vainly to belong to something strong, and it has resulted in extreme asocial political behavior displaying opportunism, double standards, extreme hatred and ignorance. The slogan, “Turks are the most important people of the world”, are the first words Turkish kids, and other non-Turkic nationals, have been forced not only to learn, but also to believe in. Thus the Turkish schools have functioned as military facilities for the population right from the start.

So, why is Turkey doing everything to eliminate Kurdish people?

  • Turkey, especially after 1952 when it became a NATO member and got tremendous military and financial support, has been practicing every kind of barbaric method for the annihilation of Kurdish people, expecting Kurds to vanish away. The Turkification of Kurdish people was a bloody and a painful process. By military logic, the Turks were waiting for the Kurds to wither away and die out. However, instead of dying out, the Kurds survived and, especially after 1984’s armed struggle, started to fight back in an organized manner with purposeful operational structures. Thus Kurds remind Turkey of its atrocities and genocides. Kurds are the living faces of Armenians, Assyrians, Jews and the others.
  • Kurdistan has a rich soil, it’s the land of sweet water, oil, important minerals, good fertile land and it has a strategic position in the Middle East. There has been ruthless exploitation of natural resources in Kurdistan, while the state of Turkey has done all it can to eradicate the Kurdish people or leave them in misery, poverty, ignorance and fear. They have done and still do everything to wipe out the Kurds simply because Kurds stand in their way.
  • Kurdish people are waging a struggle for freedom and can, even with difficulty, defend themselves. The state of Turkey is no longer the only military power. Without the Kurdish armed struggle, Turkey could put the entirety of Kurdish political activists, even the elected MPs, in prison for life. There are already many thousands of Kurdish political prisoners in Turkey, among them many children and youths.
  • Kurds are now organized politically. They have been successful in building legal political parties, despite all kinds of obstacles, with the HDP getting over 13 % of the votes and having 80 MPs in the parliament. This shows the world that Kurds can easily win their freedom if they get the chance to implement peaceful and democratic methods.
  • Kurds’ peaceful and political struggle gives a rebirth to the suppressed Armenians, Assyrians and others to claim rights and compensations. Turkey has confiscated and brutally stolen the property of others in a Jihadist manner. The Jihadist spirit of Islam has always been, sometimes hidden, a large part of Turkish state-foundation.
  • Erdogan had many plans, among them, to become a Sultan of the Middle East, launching Turkish Sunni Islam as a model for the rest of the Islamic world and claiming the leadership of Islam, with “historical” tasks such as “liberating” Jerusalem. Now, with Kurds standing up for their rights, Erdogan’s dream has shattered into pieces.
  • Almost the whole world understood the Kurdish question through the official narrative of Turkish state. The Turks talked about Kurds, of Kurds, for Kurds and they represented Kurds too. Now, the Kurds have the ability to talk for and about themselves. The story of the Kurdish agony is told by the Kurds themselves. Kurdistan can represent herself now.
  • The nature of the Kurdish struggle for freedom is peaceful and political. This makes Turkey insecure. Turkey prefers war because it has much experience of warfare and none of peace efforts. Turkey gets confused in peace time and thinks that there must be a trap. Therefore Turkey does everything to re-escalate the political violence and transform it into a military violence. That’s why, in every single speech of Turkish officials, there is a glorifying of war and violence.
  • Since the Treaty of Sevres, for Turkey, a good Kurd is a dead or a surrendered Kurd. Seeing Kurds once again in political and armed struggle makes them lose all tolerance. The shadow of living Kurds has impact of almost science fiction proportions on Turkey.
  • Erdogan’s Syria policy is built on day-dreams. Turkey wants to carve out a buffer zone in Rojawa (Northern Syria). As a first step, it seeks to conquer Aleppo and in a long run it aims to conquer Mosul. These expansionist thoughts have always been there, waiting for the train of opportunity. That’s why, more than a month after its declaration of war on ISIS, the US and other Western nations are still waiting for Turkey to get engaged in a fight with ISIS; but all we hear is that Turkish jets are still just about to start flying from İncirlik to attack ISIS targets in Syria. In serious political spheres this has become a joke. In short, Turkey has become a loser in the area due to its unrealistic and rather ridiculous demands, but it sees the Kurds as the cause of its problem.

That´s why Turkey is doing everything to eliminate Kurdish people.

What is to be done?

The Turks must bury the culture of violence and hatred. The Turkish intellectuals, politicians, journalists and other citizens with civil courage must reread Turkish history far from today’s official narrative: recognizing atrocities and genocides committed against indigenous people of the M. E; asking for national reconciliation and for forgiveness; granting national and democratic rights to Kurdish people; lifting embargos on Alawites and non-Muslim identities; paying compensation to all victims, and so on. But, first of all, learn the language of peace and build a culture of friendship and good neighbourhood attitude.

The universal values of human rights, freedom, liberty and relations based on mutual interest and mutual respect, are the key to a longstanding friendship. Turkey will hopefully take the first step soon!

Rebwar Rashed has a Ph.D. degree in Political Science. He has translated several books into Kurdish and also written many articles in Kurdish and English about the Kurdistan National Liberation Movement, human rights, anti-Semitism, equality between the sexes and ethnicities, and the need for a democratic and peaceful struggle.


Zica i robovi

Covjek, covjek 21. vijeka, gradi zice protiv drugog covjeka da ne bi presao "njegovu" granicu. Gradi zidove, da drugo ljudsko bice - gladno, protjerano i iznemoglo, ne bi uslo u njegovu zemlju, grad, avliju.

Covjek, covjek 21. vijeka, porobljava ljude. Zene, djevojke, djevojcice siluje pravdajuci seksualno porobljavanje "svetom knjigom". Pozivajuci se na svoga boga i svoga proroka.

Zeljela bih da ne zivim u 21. vijeku. Zapravo, zeljela bih da uopste ne pripadam vrsti zivotinje koja se naziva covjekom.


Samo jos jedna u nizu...

Jeza me uhvati pri pomisli koliko puta sam, bas oko sedam navecer, prolazila ovom raskrsnicom. U Chit Lom "Central-u" uvijek zastanem kada dolazim u Bangkok iz Mae Sota, jer imaju krasnih obrazovnih materijala koje nabavljam Sari za skolu. Obicno sa aerodroma stignem u Chit Lom malo prije sedam, i zadrzim se nekih pola sata prije nego pjesice nastavim prema nasoj kancelariji, u kojoj ujedno i nocim kad sam u Bangkoku.

Da sam kojim slucajem na istom mjestu, istoj raskrsnici, bila veceras u sedam... bila bih medju ovih 27 mrtvih ili 80 ranjenih.

Da sam kojim slucajem bas na ovaj dan ispunila obecanje Sari da cu je jednog dana povesti sa sobom, kako bi ona sama izabrala knjige i skolske zadacnice...

Bangkok Post Photo
Bangkok Post Photo



This place is a dream.
Only a sleeper considers it real.
Then death comes like dawn,
and you wake up laughing
at what you thought
was your grief.




Bili nam prijatelji na kafi danas. Par iz Australije, imaju dvije kcerkice koje su Sarine najbolje drugarice.

I dok su djeca ceifila u hurmasicama (aha! hurmasicama! napokon ih i ja znam napraviti!), mi se zapricali o svemu i svacemu - od kriketa i fudbala, preko grckih recepata za kolace (povod bile moje hurmasice) i poplava u Burmi, budistickih monaha do nehumanih imigracijskih zakona u Australiji i diskriminaciji u njihovom obrazovnom sistemu.

Kad dodjosmo do budistickih monaha, nismo mogli ne dotaknuti se Rohingiya u Rakhine-u i protjerivanja koja su vodjena upravo od strane monaha.

Sto nas odvede do Bude i njegovih poruka svijetu. Pa njegove poruke usporedismo sa Muhamedovim. Pa onda poruke njih obojice sa Isusovim...

Na kraju, zakljucak naseg prijatelja, uz posljednji srk kafe iz fildzana: "Mah, ljudi su glupa stvorenja. Toliko su plitki da ne vide kako su poruke covjecanstvu od njih trojice bile gotovo iste; i sad oko toga prolijevaju krv hiljada neduznih ljudi. A ne znaju, budale, da su Buda, Muhamed i Isus najvjerovatnije zajedno, zagrljeni poput brace, vijekovima zalazili medju ljude i sirili istu poruku mira i ljubavi prema Bogu. Oni su bili bozji backpackersi."



maloprije ja i dragi gradom, i nekako kroz pricu nabasamo na mjesecno osiguranje koje vec nekoliko godina uplacujemo kod Sarajevo Osiguranja u Bugojnu.

I sad, pokusavamo da se sjetimo koje godine smo krenuli sa tim, dal' prije ili poslije Pakistana, koliko rata samo dosad uplatili, koliko rata smo ostali duzni od onomad kad smo bili bez posla pa nismo mogli uplacivati a Sarajevo Osiguranje nam tada progledalo kroz prste (zakljucili smo da smo tri rate u zaostatku...), itd.

"Kol'ko ono godina trebamo uplacivati prije nego sto mozemo podignuti?" pita me Robin.

"Mislim da je 5 godina u pitanju," odgovaram.

"Pa sta cemo onda, sta mislis da dignemo?

"Ja radije ne bih, to nam je jedina stednja koju imamo u zivotu. Ni penzije necemo imati kad ostarimo... a tek Sarino skolovanje... Ja bih to radije ostavila, pa mozda produziti jos 5 godina, sta mislis?

"Ima i toga... a sta ono veli tvoj stari kad smo bili u Bosni zadnji put - kol'ko ono cesto vi imate rat na Balkanu?"

"Navodno svakih cetrdeset godina," odgovaram kroz smijeh.

" Uh dobro je, imamo jos vremena."


Danas sam


Mala kavana

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje -    
Pa ti me ljubis, zbilja me ljubis,        
Drago, jedino moje?!              

Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reci.
Bio sam sam, ispijen od ceznja,
A tako blizu sreci.

Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed jos od probdite noci,
Da cu ti saptati rijeci,
Sanjane u samoci?

I da cu tog jutra, sto ce se vjecno
U riznici srca da zlati,
Naic na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi drscuci vrati?

(Dobrisa Cesaric)


Ovih dana zavrsavamo citanje prica iz Biblije;

Pita me moja pitalica, "Mama, ako je Abraham odlucio zrtvovati svoga sina za Boga, i ako je sam Bog odlucio zrtvovati svoga sina za spas covjecanstva, da li bi ti mene zrtvovala ako bi Bog to zatrazio?"

"Ne bih, ljubavi," odgovaram.

"To znaci da ti mene volis puno vise, mama."

"A koliko ti volis mamu?"

Veliki osmijeh, "Do dragoga Boge i natrag! Jel' dosta?"



Nisam htjela pisati hiljadu-tristo-pedeset-sedmi post o Merlinu tokom cijele one frtutme oko njegovog zadnjeg koncerta.

Jasno mi je da su mnogi bili bili ljuti / isfrustrirani / ogorceni zbog smetnji koje je koncert izazvao u saobracaju i opcenito u gradu, tako da u te "zalbe" ne ulazim. Uostalom, lako mi je u to ne zalaziti sa sasvim drugog kontinenta ove nase lijepe planete :).

Ali covjece, koliko drvlja i kamenja je baceno na Merlinov glas, stas, stil i sve sto je vezano za njega samoga. Te ne zna pjevati, te cuj mu glasa - k'o gavran, te vidi mu odijela, te plagijator, te ne zna pjevati, te opet ne zna pjevati...

Ljudi, moram vam nesto priznati, pa kud puklo da puklo: ja da nemam Dininih pjesama u ovoj bozjoj nedodjiji ne znam kako bi mi bilo. Da se razumijemo, ne slusam ja samo Merlina, na mojoj playlisti su i Djole i Dugme i Jabuka i Safet i Hanka i Zehra i Miroslav i Dukati i Oliver i Brena i Hari i Stulic i Kemo i Rundek i... ali bez Merlina, to ne bi bilo to.

Sjecam se, bila sam u osnovnoj skoli kad su na radiju prvi put pustili Kokuzna vremena. Slijedile su Sibirska, Tesko meni sa tobom, Lazu me, Lelo, Mjesecina, Bosnom Behar, Ne placi mati, Jorgovani, Jel' Saraj'vo gdje je nekad bilo, Harmonika, Pala magla do pola Sarajeva... Ja ne znam koga je Merlin plagijarisao kad je pjevao ove pjesme, ali za mene one su neponovljive! I dan danas, 30 godina kasnije, kad slusam Lelo i Mjesecinu, kad cujem taj glas (gavran?!?!?) pa'nem u sevdah!

Kako su godine prolazile, i Dinin stil (u pjevanju, ponasanju, itd.) se mjenjao. Neke stvari su mi se svidjele, neke nikako ne. Dino Merlin - solo pjevac je drugaciji od Dine Dervishalidovica iz grupe Merlin. Dinine pjesme do 1990 su drugacije od pjesama otpjevanih recimo '93 - Ako me ikada sretnes, Moja bogda sna, Vojnik srece, Da se kuci vratim. A opet one otpjevane '95, 2000, 2004... su bile totalno drugacije.

'93 sam bila U Hrvatskoj (duga prica, isla u srednju skolu kod bake i zaglavila tamo prvo zbog rata u Hrvatskoj a onda zbog rata u Bosni). Kad sam prvi put cula Da se kuci vratim, sjedila sam na kamenu ispod bakine kuce i plakala satima. Nekoliko mjeseci kasnije, UN je pokrenuo "plavu bus liniju" izmedju Splita i Srednje Bosne. Ja sam bila na jednom od prvih autobusa; autobus skoro prazan (to je bilo doba kad su Bosanci-katolici napustali Bugojno za Hrvatsku jer su u Bugojnu bili sukobi izmedju ABIH i HVO-a), ja i jos nekoliko starijih ljudi uz vozaca i konduktera. I kondukter pustio muziku, sjecam se imao je dvije kasete - staru Breninu i novu Merlinovu. Uz pjesmu Da se kuci vratim udjosmo u Bugojno.

Poslije su dosle Fotografija, Kad sve ovo bude jucer, Pasa moj solidni, Halima, Merjema, Sredinom, Zulejha. Ne mogu reci da su bolje nego stare. Ali drugacije su, Dino je stariji, drugaciji je stil, drugacija je muzika koja prati pjesmu. Najcesce ih izmiksam pa tako ide Mjesecina pa Sredinom pa Jorgovani pa Merjema...

Ne znam, meni muzika ne bi bila muzika da mi nije Merlinovih pjesama. Tako je bilo prije 30 godina, tako je bilo i prije 20 godina, i tako je i dan danas.


Jako selektivna kalcifikacija

"Mladić sam nameće teme razgovora i to su najčešće događaji od prije 30 ili 40 godina ili iz bliske prošlosti. On se ne sjeća događanja prije 10 ili 20 godina, a poseban problem je razgovor o ratnim zbivanjima tokom devedesetih godina prošlog stoljeća."


Trenutno na tajlandsko-mijanmarskoj granici

Imala bih toliko toga reci, napisati o trenutnoj situaciji u izbjeglickim kampovima na granici. O pritiscima kroz koje ljudi prolaze, o nemogucnosti povratka u Mijanmar (sukobi, mine, krsenja ljudskih prava, prisilni rad, trgovina ljudima...) dok ih se ubjedjuje da povratak treba planirati unatoc cinjenici da sa druge strane granice ne postoje uvjeti za povratak. O organizaciji UN-a koja vodi planiranje. O ujedinjenoj poruci dviju vlada, UN-a i nevladinih organizacija kako jos nije doslo vrijeme za organizirani dobrovoljni povratak (Organized Voluntary Repatriation, u terminologiji UN-a) dok se izradjuju detaljni planovi koji ukljucuju broj ocekivanih povratnika do kraja 2015, granicne prelaze odobrene od strane vlasti koje ce povratnici moci koristiti pa cak i regulative o tome sta ce izbjeglice moci ponijeti sa sobom a sta ne. Sve to lijepo upakovano u "plan" koji je, eto SAMO PLAN, zivuci dokument koji se treba modificirati u skladu sa potrebama.

Ne, izbjeglice se ne "tjera" da se vracaju ako nisu spremni, ali im se onemogucava bilo kakvo kretanje van granica kampova, bilo kakva vrsta radne aktivnosti, dok im se u isto vrijeme, (zbog nedostatka donatorskih sredstava koja su usmjerena na vece i vaznije krize u Siriji, Palestini, Juznom Sudanu...) umanjuje humanitarna pomoc, pogotovo pomoc u hrani.

Kad bih pocela, ne bi moje pisanje o tome stalo ni u cijelu knjigu, a kamo li na jednu stranicu bloga.

Za vas, koje interesuje ova situacija, a razumijete engleski i zelite procitati vise:


O obrazovanju u bijelom svijetu

Gdje ti je dijete prispjelo ako je kcerka roditelja iz Bosne i Sri Lanke ako zivi van ove dvije zemlje?

Ocigledan odgovor bi bio - u internacionalnu skolu, pametko!

Eh jest, al' da je ima. U Tajlandu, internacionalne skole se nalaze u Bangkoku i Chiang Maiu i kostaju na desetine hiljada dolara godisnje. No posto mi nismo ni u jenom od ta dva grada, ne moramo razbijati glavu kako priustiti tih 10,000+ USDova. Ali i dalje moramo razbijati kako omoguciti djetetu skolovanje.

Jedina skola u Mae Sotu koja ima djelomicni "engleski program" jeste Katolicki Centar. Vode ga casne sestre, a program je oko 2/3 na tajlandskom a 1/3 na engleskom. I u nasoj ocajnickoj namjeri (ne zaboravite, put za pakao je posut dobrim namjerama!) da je upisemo u skolu, upisali smo Saru pretprosle godine. "Prezivjela" je tri sedmice u "skoli", dok nam nije postalo jasno da traume koje prozivljava mogu ostaviti dalekosezne posljedice na njen psihicki i fizicki razvoj. Uciteljice doslovce treniraju djecu strogoscu, verbalne uvrede (kako mozes biti tako glup/a, ti nisi dostojan/na ove skole, nista ne valjas...) su svakodnevnica, a udaranje stapom po prstima je opsteprihvacena metoda disciplinovanja. Na dan kad je Sara zatrazila da joj tata stane kraj puta (na putu iz skole kuci) kako bi piskila u grmlje jer ju je bilo strah zamoliti uciteljicu da je pusti u WC, na taj dan smo uzeli njenu skolsku uniformu, torbu i biljeznice i bacili ih u kantu za smece.

Srecom, ili nesrecom, nismo bili jedina ne-tajlandska porodica koja je prolazila kroz isto iskustvo. Neki su pokusali isto prije nas, neki s nama, neki nakon nas. I svi smo prosli isto.

I onda, mame k'o mame, nazovemo jedne druge i zakazemo sastanak u lokalnoj kafani. Nas 4 (tada), u ovom sastavu: Bosanka udata za Srinkanca, Irkinja udata za Karena iz Burme, mama iz Juzne Afrike udata za Karena iz Burme, i Njemica koja je usvojila desetoro sirocadi iz Burme i zivi s njima na farmi iza aerodroma sa 25 pasa i 35 macaka.

Iz ovog prvog kafanskog mamskog sastanka u proljece prosle godine rodjena je Domaca Skola, u kojoj radi profesionalna uciteljica iz SAD-a (prva uciteljica je bila iz Engleske) po Britanskom Planu i Programu Obrazovanja. Skolu pohadja 10 djaka, a u dodatak gore-navedenim u medjuvremenu su nam se pridruzili devetogodisnji djecak kojeg je iz tajlandskog sirotista usvojila mama Amerikanka i petogodisnji djecak ciji su roditelji Italijan i Britanka. U krvi ovo desetoro djece vjerovatno ima vise nacija nego u pedesetoro djece u nekoj prestiznoj internacionalnoj skoli (bilo gdje) :))).

Sto je najbitnije - Sara je u proteklih godinu dana s ljubavlju naucila citati i pisati, rjesava matematicke zadatke sa takvim zarom da joj ponekad zavidim (meni matematika nije isla), a o znanju (primjerenom za njen uzrast) o prirodi, drustvu, okolisu, geografiji, astronomiji... ma necu dalje.

I kad mi neko kaze - odustao sam od necega jer nisam imao drugu opciju. Ma stvori je, covjece!


Dokaz da su nauka i vjera na istom putu! :)))


Ne valja planirati

Covjek je jedino bozje stvorenje koje bi na kraju moglo pomrsiti bozje planove. Bog ima neke svoje nakane sa Smakom Svijeta, ali sve mi se cini da ce ga njegovo omiljeno stvorenje, Homo Sapiens, u tome ipak zajebati.

Kad Bog napokon bude spreman da implementira Smak Svijeta onako kako ga je On zamislio, svijeta kakvog ga je On stvorio vise nece biti. A ni covjeka.


BOSANSKI JEZIK, GOVOR, STIL - Isidora Sekulic, 1941

Austrija je u zvaničnom i privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz "bosanski jezik". Besumlje, rukovodila se pri tom političkim potrebama. Ali, ko zna da li taj naziv nije prvi put spontano izbacio čovek leđima okrenut svakoj politici, čovek od jezičkog i psihološkog nagona, rečju, čovek koji kroz jezik oseća motive pokraine i ljudi, društvenog života i osuđenja. U jednom osobnom smislu, dakle, Austija nije bila sasvim u nepravu sa "bosanskim jezikom". Možda je baš i neko iz Austrije osetio da je to jezik, govor, stilizovana fraza osobita; silno afektivan govor, a ujedno tako bridak da se pre misao oštri o njega nego on o misao. Jasna reč na jasnom problemu, gotova revolucija – i to je možda Austrija u bosanskom jeziku naslutila, pa i doslutila.

U Bosni je živio, i živi još, usporedo sa vedrinom primitivnog sveta, jedan mrgodni duh teških iskustava. U Bosnu su nailazili tuđinci kao skakavci. Bosanci predstavljaju, od pet glavnih vera sveta, četiri. Život i duh tih ljudi morao je biti kolebljiv. Ali je Bosanac ipak opstajao ispunjen ne samo psihološkim, nego skoro mitskim nekim otporom prema svemu sa čim ne može da ima vrstu svoga, ukleta bosanskog odnosa. Bosna ima još uvijek jedan urođeni strah da ne uzre kao i drugi svet, da se ne razbudi kao i drugi svet, da se ne sporazume sasvim sa drugim svetom. Zato je bosanski jezik i govor dugo vremena bio manje jezik saopštavanja, više jezik prikrivanja. Govor koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute sasvim posebnoga stila. I tim putem možda i stekao veliki svoj umetnički kvalitet transponovanja. Što Bosanac jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.

Bosna je vrsta naše Španije. Veliko trenje sa invazijama užasno tuđim; trenje između najoprečnijih vera; klimatske i terenske strahote; sirotinja svega što siroto može da bude. Manastir i džamija, kafana i kava, piće, razgovor, žalobna pesma, oskudica hleba i novca, "besparica bosanska", i još neka metafizička nesreća koja lebdi između ovog i nekog drugog sveta. Sve to nije valjalo ni za kakvu kulturu! Ali je ostala od toga potencija, čas zdrava čas bolesna, koja je dobila izraz u karakteru Bosanaca, a još silniji izraz u bosanskom jeziku, govoru. Jezik je bio jedina sloboda bosanskoga života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užuteo je, očišćen je, poezija je, svetinja je, sablja je. Zašto je sve išlo u govor, u jezik? Zato što u primitivnoj Bosni društvenih ideala nije bilo, pa ih u tačnom smislu reči i danas još nema. Socijalni ideali su tamo još uvek etički i poetski ideali. Bosna je dugo bila pogažena, i grizlo ju je nesnosno moralno osećanje manjka i zakašnjenja u najosnovnijim životnim potrebama. Takva Bosna zatvarala se u se, i zatvara se još. Nesavremena, uvek je stradala i od same sebe. Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, opasnog već u dečacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna nekad i izbacila neku sugestiju ili oblik, to se nije dalo primeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamenjeno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, pa i treće, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umeo i mogao, naravno najprije u čulne. Tuda se najkraćim putem ide u ushićenja, u razočarenja, u umiranja, tri poetska načina samosatiranja. Tim se putem u mukama rađa pesma, i ono što je u pesmi pesma, izraz umetnosti, stil. I tako, dok je drugi svet umeo čitati i pisati, Bosna je umela govoriti.

Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narečja, i to "jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena". Slično je tajanstven u svojoj moći nekvarljivosti jezik i govor bosanki. Bosna je doduše malen prostor, ali joj je stanovništvo verama tako oštro podeljeno, da se čini ima se posla sa nekoliko rasa. Uostalom, imade i toga, raznih rasa, vrlo raznih naleđa i sećanja. Ali niko od toga šarenoga stanovništva nije mogao da jezik bosanksi izneveri, drugčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači. Svi Bosanci sobom lože onu tamnu vatru koja u njihovu jeziku i stilu nikad ne dogoreva. Četiri bosanke vere gledaju se kao iza puškarnica, svaka vera se prilagođuje skrivenim idealima, ali sva muka duha i tela Bosne cedi svoju vrednost u jedan jedini jezički izraz. Jezik i stil Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čistote genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego i čudo sadašnjosti.

U bosanskom jeziku najmanje udela ima škola. Vitoperost škole nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osećanja u nekoliko planova odjedared. U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je jezik duha, iako potpuno bez tehničke frazeologije. Bosanac ne vadi govor iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osećanja. On po pravilu govori odmereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku reč, jer i svi oko njega mere, cene, i srču reči. U Bosni je kroz stoleća svako lično zadovoljenje bilo tuđ pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćef, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenta. On ga zato govori u više planova, sa mnogo karaktera. Tu je opšteljudsko, govor kako ga hoće čula; tu je zatim ono što interesuje kritikuje onog ispaćenog života u kojem je čovek jedva ostao čovekom. Kad Bosanac kaže da je "hljeb zelen od godine poplavne", onda je u tom izrazu zbor mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su "ljudi ganjani do iskapi". Ili u čisto opisnom stilu, da "vatra ćumuri", da "svirač usecka gudalom", da je neko "frljacnuo opanak", jer je obuća ta bila samo još dronjak. Ili u šaljivu stilu, da je "cura iglom prozor zakovala" ispred momka.

Politika i surovi društveni odnosi nisu dali Bosancu da ima dostojanstven i vrednostan život. Ljudi se sa stidom jedan od drugog okretali. Zarivali su se istraživački u stvari i pojave, napinjali talente da uvrebaju čuda oko sebe i čuda u sebi. Dolazili su tako do nekog surogata vrednosnog života, postojali i oni nad nečim superiorni. Ali kako ubogi život oko njih nije imao kulturnih formi ni društvenih radova, sve tekovine duha išle su u jedan mogućni izraz, u jezik, i taj jezik i stil govora postadoše škola, zabava, umetnost, oružje, lek od smrti. Takav, i to, jezik je taj, naravno, morao biti i veseo i tužan, i privlačan i nedruštven. Već sama ijekavština, tmola ritmom, nežna, prepuna je zvuka, a u zvuku uopšte nema mnogo radosti. Treba se setiti dece koja govore ijekavski: čoveku se čini da nešto cvili. Pa ipak, konstitucionalna je ta ijekavština u tom govoru i razgovoru! I čupanje njeno iz jezika operacija je, i žrtva je! Jezik bosanki, narodni govor, bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.

Turci su Bosnu iscrpljivali materijalno i u svakom smislu, harali imanja i tela. Ali ako se zapitamo za duhovno, naše je mišljenje da su Bosanci duhovno crpili Turke. Koliko je u tom duhovnom iskustvu čisto turskoga i islamskoga, to je danas teško utvrditi. Ali koliko je da je, uzeto je, a palo je na dobru zemlju. Bosanska književnost vri od turskih motiva, sva. I ona starija, orijentalno romantična; i ona novija, najbolja, koja je do najvišeg stupnja isterala tu umetnost kad je i "turskom" motivu dala sve čovečno, uvukla ga u duboku problematiku duše čovekove, dala mu deo etičke i estetičke borbe koji nosi sve što je čovek, najzad i ona najmlađa, koja tek nailazi, i teži da izrazi Bosnu društveno u najaktuelnijem smislu. A jezik i razgovor bosanki, je li on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu zašto treba, može da ubaci u svoj rečnik još jedan rečnik, turski, i dobija nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćef, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom, kao da Turaka nikad nije bilo, razgovara Bosanac sa zemljom i nebom; kroz nauku koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje; najzad sa boginjama umetnosti.

Nešto je tursko ipak leglo i u jezik, ali je davno savladano kao živa klica, i tu je još samo kao tanak dah arhaičnosti. Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanaca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom, a kad oseti da neka planina "razgovora nema", nastavi razgovarati sa svojim razgovorom. Ono, čime se jezik, govor Bosanaca razlikuje od jezika Hercegovaca i Crnogoraca, koji su primili u se i mediteransko more i sunce, i nešto od latinske kulture, dok je jezik bosanski bio zakopan kao seme, i rastao sam iz sebe.

U Bosni ima još stare vuklanske magme, još Bosna svoje tri četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žilice bogumilstva, još su u njoj poslednjim kraljevima i Turcima, još muke sa Austrijom. Otuda i u jeziku i stilu bosanskom rečenici vekova! Iskustva i znanje, što leže u tom jeziku, poražavaju. Ima tu izraza pred kojima čula i čustva stoje kao glupaci koji ne znaju šta čuvstvuju. "Def zapršti kao da se sasipa"; "voda Drine se na suncu ukuhala". Otuda jedan isti umetnički motiv nije jedan isti, nikada. Onaj, na primer, u kojem se krije filozofska misao o tragikomediji ljudskih granica i gospodarenja. Taj motiv je baš u pokorenoj Bosni stekao hiljadu života. Od arhaične obrade u staroj fratarskoj beležnici gde se mešaju zapisi o svinjskoj masti, procesiji, leku za nerotkinje, i proroštvu da "narod bosanki uvijek stoji gospodar i sluga svoje zemlje" – odatle pa do fine pričice Zvonimira Šubića Za hadžina vremena, u knjizi Fazlića potok. U toj se priči glavom paša obrukao: mislio je da će onaj Milošev srpski asker s one strane u zemlju propasti, ili se sultanovim priznati, čim on pređe preko Drine da izbliza vidi to čudo.

Nestalo paše, nestalo Austrije, asker srpski se iskrivio do grozota, granica preorana gde je za oranje. Samo Drina burno glomata, ili se tiho prodeva između kamenja, huji ili ćivše, zeleno plava, uvijek svoja, s granicom ili bez nje. A tako i njeni pesnici, svi do jednoga, huje ili ćivšu jednim jezikom i stilom koji je uvek svoj, s granicom ili bez nje.

Isidora Sekulić, 1941.

Kosti nase i njihove

Muka mi kad procitam ovakve clanke, dvadeset jebenih godina nakon rata. Cuj, nema pomirenja u Bugojnu dok se ne nadju kosti ubijenih hrvatskih bojovnika. A sta cemo sa kostima ubijenih bosnjackih civila u Vrbanji, tek nekoliko kilometara dalje. Ah da, njihove kosti su pronadjene, i mirna Bosna! Eto nam pomirenja!

Sjecaju se Hrvati Iskrinog stadiona, ali im je pamcenje zamagljeno kad se treba sjetiti Akvarijuma.

Pamcenje magli i na one dane kad su HOS-ovci upali u Bugojno '92 i zapalili Cipuljic u obliku velikog slova "U". I ubijali onu sacicu preostalih bugojanskih Srba, dok su komsije Hrvati gledali (a bogami i komsije Bosnjaci ne mrdnuse malim prstom; onomad kad su ABIH i HVO prijateljovali, i kad je masa bugojanskih Bosnjaka bila obucena u HVO uniforme; jer ABIH je tada placala cigarama a HVO parama).

I sad cemo pomirenje bazirati na kostima?

Aha, al' u panjevima.

P.S. Da ne bude zablude - sve ovo vazi i za one druge i trece i desete. Bilo koju uniformu i ime da su nosili, ratni zlocinci su ratni zlocinci. Dok se sve i jedan narod u Bosni i Hercegovini ne pozabavi vlastitom gamadi, nema tu ni pomirenja ni suzivota. Pomirenje se ne gradi na krivljenju drugih a skrivanju nedjela zlocinaca iz vlastitoga naroda.

Djeca izbjeglice u Poljicama, Bugojno, 1994
Djeca izbjeglice u Poljicama, Bugojno, 1994


O... budalastinama

Jos se smijem nakon slusanja ove "kaside" :))); postavila bih ovo pod rubriku "O vjernicima" ali necu iz postovanja prema vjernicima! :) Bolje iskoristiti priliku i uvesti rubriku o budalastinama.

Prenosi Dnevni Avaz, a ja vjerno kopiram link (za moranje je odgledati video do kraja, mada je meni najbolji dio na pocetku, gdje crnilo oblijeva Srbiju):





O vjernicima (Dio III)

Srilankanski Tamili uglavnom su sljedbenici hinduizma. Ponosni su cinjenicom da su hinduisticke vede jedne od najstarijih pisanih svetih knjiga, i uvijek ce to rado istaknuti u dobronamjernima debatama sa ostalima.

Jednom prilikom, upitah jednog ayurvedskog lijecnika, kako on vidi dobro i zlo u bozijem stvaranju.

"Krscani uglavnom pripisuju dobro Bogu a zlo Sotoni, a ponekad cak i covjeku. Ako je Bog stvorio sve na ovome svijetu, onda je jasno da je On stvorio i dobro i zlo. To mi najbolje vidimo u Shivi - On stvara ali razara, i onda opet stvara. On daje zivot i smrt. On nije ni muskarac ni zena, ali je u isto vrijeme oboje.

Pitas me o dobru i zlu. Postoji li dobro bez zla? I postoji li zlo bez dobra? Bog Shiva je izvor i dobra i zla. Isto kao sto je izvor zivota i smrti, dana i noci, stvaranja i razaranja.

Evo ti za primjer vatra. Ona nas grije, ona nam kuha hranu, ona nam svijetli. Ali ona je i pozar koji unistava i ubija sve pred sobom. Isto je sa svim elementima - zrak koji disemo je ujedno i tornado koji nas sijece, voda koju pijemo i bez koje ne mozemo zivjeti ujedno je i cunami koji guta sve pred sobom.

Krscani uvijek traze razlog za zlo. Zato su izmislili Sotonu, trebalo im je opravdanje za postojanje zla. Ali cak su i u tome kontradiktorni - sam Sotona je stvorenje Boga, i upravo je on Lucifer - andjeo svjetla. Bozije stvaranje. Ako je Sotona zlo, to zlo je stvoreno od strane Boga kao svjetlost."


O vjernicima (Dio II)

Christian News Network: A special message from the publisher...

Dear Reader, our hearts are deeply grieved by the ongoing devastation in Iraq, and through this we have been compelled to take a stand at the gates of hell against the enemy who came to kill and destroy. Bibles for Iraq is a project to put Arabic and Kurdish audio Bibles into the hands of Iraqi refugees—most of whom are illiterate and who have never heard the gospel. Will you stand with us and make a donation today to this important effort to bless the Iraqi people? Click here to send a Bible to a refugee >>

Dakle, spasimo jadni iracki narod audio-biblijama. Jako je bitna napomena da je "vecina irackih izbjeglica nepismena, te da zbog toga nikada nisu culi za evandjelje".


Post jednog prijatelja: "Nocas osjecam da je covjecanstvo gubitnik"

This is the darkest day of ‪#‎MyRamadan‬ 😢😢

The scale, nature and audacity of the violence committed supposedly in the name of Islam (but these people do not represent Islam). This is not to excuse the violence carried out in places like Gaza or CAR or against the Rohingya but two wrongs do not make a right!! ‪#‎france‬ ‪#‎somalia‬ ‪#‎tunisia‬ ‪#‎kuwait‬ ‪#‎iraq‬ ‪#‎syria‬

Something is not right when people use faith to justify their political and violent ends.

I was reminded by a friend the other day of some verses that we would have read during prayers this month. It is the story of Cain and Abel in Chapter 5 of the Qur'an (Al Maidah). After Abel is killed, God says "he murdered him and became one of the lost ones" (5:30). This the murder of innocent people is tantamount to a loss in this world and of the next. God further says in verse 32 " if someone killed a person, it would be as if he killed the whole of mankind. And if hen saved a life it would be as if he saved the life of the whole of mankind". Tonight I feel like mankind are the losers. Suddenly tonight it feels like all the work that one has been doing to counter narratives and to bring about some semblance of sanity, has been undone. The tunnel seemed to get longer and darker. Whilst pondering this dark scenario that I felt personally engulfed in, I happened to walk out of the house to see this sight at the top of the road. I was reminded of the verse "God is the protector of those who have faith; from the depths of darkness He will lead them forth into light..." (2:257). There is surely light at the end of the tunnel for "with every difficulty there is relief" (94:5).



Evo reci cu

javno i glasno (kol'ko glasno to moze biti u ovom mom skromnom blogerskom kutku): puno ima zanimljivih blogerskih platformi, portala, foruma, website-ova pojedinih gradova pa i sela. Neki su zanimljivi, neki informativni, neki smjesni... Ali smjesnijeg (ne u pozitivnom smislu) i pateticnijeg sajta od do sada ne pronadjoh.

Pitat cete sada, "pa koji klinac onda ides tamo?", jel'de? Pa iz istog razloga zbog kojeg citam balkanske viceve s vremena na vrijeme; covjek zna da su glupi al' opet im se dobro ismije.

Kad smo kod glupih viceva, znate'l onaj kad je Tudjman umro, i dosao pred Svetog Petra na vrata raja, a ovaj ga poslao u pakao, rekavsi mu da u raj mogu samo oni koji su za zivota sacuvali i dusu i srce? I kad je jadnicak, u potrazi za dusom i srcem u paklu, sreo Indiru Gandi?


O vjernicima (Dio I)

Samo da upozorim unaprijed, ne pisem ovo u cilju pokretanja bilo kakve debate/rasprave, vec cisto da bloggam o tome. Prema tome, ako vam je do raspravljanja, ne ocekujte puno od mene :).

Dakle, o vjernicima.

Postujem li ih? Naravno da DA. Dvije osobe koje su oblikovale moj zivot i uveliko utjecale na to kakav sam covjek postala, bile su vjernice: moja mama i moja baka.

Baka je bila posebna prica :). Prav-pravcata starinska hercegovacka katolkinja, sa njom se nije moglo ni uci u raspravu o vjeri. Tu nije bilo price: katolicka vjera je jedina ispravna vjera, svi ostali vjeruju u Boga ali nazalost na neispravan nacin, ali Bog je velik i oprasta pa ce oprostiti i njima ako su dobri ljudi. To je bio njen zivotni moto.

Mozete zamisliti bakin sok, kad je moja mama zavrsila sa mojim tatom - zakletim komunistom :). Ono sto je jos vise za cuditi je ljubav i uzajamno postovanje koje se rodilo izmedju nje i zeta.

Znajuci da je tata komunista, a pomalo se i bojeci njegove prgave naravi, baka je koristila skolske ljetne raspuste da nas djecu "uvede u vjeru". Krisom nas je krstila, krisom smo primili prvu pricest. Poslije toga je dosao rat, mi nehtijuci prerano odrasli, tako da do krizmanja nikada nije doslo. Ali baki je bilo u planu :).

Najvise bi se ljutila na nas djecu kad smo je ucjenjivali slasticarnom da bi isli u crkvu. Naime, u starom gradu u Stocu, taman ispod ulice koja vodi uzbrdo katolickoj crkvi bila je (nekada) slasticarna. U njoj je bila najbolja sampita koju sam ikada probala u svom zivotu. Helem, svake nedjelje ujutro tokom ljetnjeg raspusta baka bi nas pocela spremati za crkvu. Spremanje za crkvu je znacilo biti besprijekorno cist i obuci se "za crkvu" - ispeglana suknjica i pantalone, bijela kosulja, bijele "sokne", iscetkane i ulastene cipele... I mi bismo svake nedjelje postavili ultimatum: crkva pa sampita. Baka bi po obicaju pobjesnila i osula paljbu po nama; posto nikada nije psovala niti koristila ruzne rijeci, to su uvijek bile prijetnje poput "dragi Bogo ce vas kazniti", "dragi Bogo ne voli djecu koja ne idu u crkvu", "andjeli vam nocas nece doci u krevet" i sl. Naravno, mi smo uvijek dobijali bitku jer nas nije mogla nasilu obuci, a u crkvu se moralo stici na vrijeme. A mi bismo onda jurili nizbrdo od crkve da bi sto prije stigli na sampitu.

Baki je pola plana uspjelo. Od nas djece nikada nije nikada uspjela napraviti vjernike-katolike. Vjerovatno iz razloga sto smo sa njom provodili 3 mjeseca, a onda se vracali komunistickom tati preostalih 9 mjeseci :). Mama je u medjuvremenu postala vjernica-komunistkinja (o temu u nekom od narednih postova), i ona nam je usadjivala vjeru Boga i vjeru u Tita, ali i tatinu "istinu" o izopacenosti katolicke crkve (sto se se pokazati Pravom Istinom u periodu '92 - '95 upravo u bakinom Stocu).

Ono u cemu baka jeste uspjela je utvrditi vjeru u Boga. Znala je reci, "E djeco moja. Dragi Bogo je bio i prije komunizma, i prije stare Jugoslavije, i prije turskog carstva. Carevi su dosli i prosli, i "Tite" ce dolaziti i prolaziti, ali drago Bogo uvijek ostaje."

Ovaj njen djecji naziv, Dragi Bogo, ostao uz mene do dana danasnjega :). To je jedna od malobrojnih rijeci koje moja princeza danas zna na Bosanskom, jer navecer tako pocinje svoju molitvu: Dragi Bogo, cuvaj mama and papa, cuvaj all my friends, thank you Dragi Bogo for all the good things of today, give us all good night and sweet dreams. Amen, Dragi Bogo.


Dugovanja, jugonostalgicari, novopeceni, itd.

Ja vam nisam ekonomista, niti imam puno blage veze o ekonomiji. Kad neko trazi od mene da usporedim ekonomiju bivse Juge i danasnje ekonomsko stanje u BiH, uopste nisam u stanju govorito o ciframa, prihodima, GDP-u, itd. I kad ih neko podastre preda me, ja ih ne kontam. Tako da kad poredim, mogu samo porediti "subjektivne" indikatore: imovina prije i poslije (npr. kuca, basta, auto, i sl.), koliko clanova uze i sire porodice i komsiluka su zaposleni prije i poslije, i sl. Ne trebam reci da bivsa Juga predvodi u ovim indikatorima :).

Za one koji tvrde kako nemam pojma o cemu pricam jer to je bilo prije mLogo, mLogo desetljeca - obicno im kazem: pa nisam ja tako mladjusna k'o sto mislite. Imam ja tih desetljeca i desetljeca dovoljno iza sebe. Cak sam i vidjela Tita :P.

Al' da ne bi bilo da je to samo moja prica (pogotovo sto me se moze vrlo lako "ubiti" ako iole neko od sagovornika ima pristojno znanje o ekonomiji), odlucih za primjer uzeti diskusiju koju nedavno procitah na jednoj od socijalnih stranica gdje pisac otprilike kaze 'vako: "Vi (navodni jugonostalgicari; navodni zato sto ja po opisu pripadam ovoj skupini a uopste nisam nostalgicna za Jugoslavijom) nemate pojma o cemu govorite kad se pozitivno sjecate bilo cega iz bivse Jugoslavije. Govorite o "dobrim vremenima", zdravoj ekonomiji, procentima zaposlenosti itd., a ne znate jadni u kolikom je dugu bila Jugoslavija da bi vam to mogla priustiti."

I ne budi mi mrsko, odlucih proguglati. 'Nako, nasumce. Utipkala sam "dugovanja bivse Jugoslavije". Naravno, na googletovoj listi dobila sam svega i svacega - forumaskih rasprava, novinskih clanaka, bankovnih izvjestaja... Odabrah nekoliko clanaka nasumice: Suma summarum: bivsa Juga je prije raspada imala dug od oko 15 - 17 milijardi dolara/eura (odokativno). Puuuuuuuuuuno, raja, puno! Al' ne lezi vraze! Danasnje drzave nastale raspadom bivse Juge imaju duga od oko... 60 - 130 milijardi eVra. Znam, znam, znam. Rat nas sviju sjebo. Da nije bilo Jugoslavije ne bi bilo rata. Bila be vec utemeljena Velika Srbija i Velika Hrvstska zasnovane na ideologiji Draze Mihajlovica i Ante Pavelica; Bosne naravno ne bi bilo nikako, pa prema tome logicno da ni rata u Bosni ne ni bilo... itd. A da nije bilo rata, ne bi bilo ni ovog danasnjeg duga od 130 miliradi eura. Znam svu tu logiku. Ali eto, usprkos tom zdravom razumu i zdravoj logici, ja nekako mislim... da... nam/vam je logika malo uvrnuta :P :P :P.

Helem nejse, evo nekih od googletovih rezultata:


U godinama nakon završetka ratova novonastale države kojima je do tada bilo onemogućeno zaduživanju su počele s ogromnim uzimanjem stranih kredita što će rezultirati njihovih sveukupnim dugom 2012. godine većim od 60 milijardi eura (Hrvatska 27, Slovenija 16, Srbija 14.6, Bosna i Hercegovina 5, Makedonija 2.2 i Crna Gora 1.64) [15] to jest oko 80 milijardi dolara dok je dug Jugoslavije 1989. iznosio "samo" 17 milijardi dolara.

Poslovni dnevnik (HR):

Uoči raspada SFR Jugoslavije, u listopadu 1991., bivša je država bila dužna oko 16 milijardi dolara, odnosno 14,6 milijardi eura.

Ako se malo pozabavimo matematikom i tečajnim listama Hrvatske narodne banke, dobije se da je ukupni dug SFRJ Jugoslavije iznosio 14,6 milijardi eura. Naime, da bi se se dobila potonja vrijednost, moralo se prvenstveno preračunati vrijednost novca iz dolara u bivše njemačke marke (DEM) po tečaju HNB-a koji je na dan 25. lipnja 1991. godine iznosio 1 USD = 1,7939 DEM. Nadalje, dobivenu vrijednost se preračunalo po srednjem tečaju HNB-a na dan 1. siječnja 1999. gdje je 1 njemačka marka iznosila 0,5114 eura. Na taj način je dobivena vrijednost od 14,6 milijardi eura. Usporedbe radi, dug Argentine je u vrijeme bankrota iznosio 130,76 milijardi eura, dok je 2006. godine, četiri godine nakon bankrota smanjen za 11,8 milijardi eura.

Države nastale nakon raspada Jugoslavije danas imaju vanjski dug veći od 130 milijardi eura (180 milijardi dolara) dok je prije rata, odnosno 1991. godine, dug Jugoslavije iznosio 11 milijardi eura (15,6 milijardi dolara).

Vanjski dug bivše Jugoslavije od oko 11 milijardi eura raspoređen je tako da je Srbija naslijedila 36,5 posto ili oko četiri milijarde eura, Hrvatska je preuzela 28,5 posto ili oko tri milijarde eura, zatim Slovenija oko 16,4 posto ili 1,8 milijardi eura, dok je BiH imala obavezu vratiti milijardu i pol eura ili 13,2 posto. Najmanje duga preuzela je Makedonija, svega 621 milijun eura.

Uvjerljivo najzaduženija zemlja bivše Jugoslavije je Hrvatska, čiji vanjski dug iznosi 54 milijarde eura. Slijedi Slovenija s 42 milijarde eura, Srbija s 26 milijardi eura, Makedonija sa 5,5 milijardi eura, a na začelju liste su Bosna i Hercegovina sa 3,9 milijardi eura i Crna Gora sa 1,6 milijardi eura.

Također, iz informacija o kretanju duga zemalja bivše Jugoslavije vidljivo je da je vanjski dug svih šest država u posljednjih pet godina zabilježio velik rast, a samo kada je u pitanju BiH, vanjski dug u 2013. godini u odnosu na 2012. godinu povećan je za čak 250 milijuna konvertibilnih maraka. U odnosu na 2007. dug je povećan za 3,5 milijarde maraka.






Danas, sada, u ovoj sekundi dok ovo pisem, hiljade gladnih, uplasenih, izmucenih Rohingya imigranata iz Burme i Bangladesha plutaju okeanom, dok ih imigracijske i vojne sluzbe Tajlanda, Malezije i Indonezije bacaju nazad u more.

"Fuad Basya, glasnogovornik indonezijske vojske, rekao je kako su vratili nazad camac 'prepun ljudi u strasnim uvjetima, od kojih se sirio zadah, a neki od njih su vristali', dodavsi kako su dali vodu, hranu, lijekove i gorivo."

Srce mi place kad vidim ovu djecu na slikama. A sta uciniti? Nista. Osim moliti se Bogu koji, samo iz Njemu poznatih razloga, ne olaksava njihovu patnju i egzodus.


Bez odgovora

"Vise ne mozemo prebrojati broj beba koje umiru od hladnoce...", izjava je Wali Khan-a iz Afganistana.

38 miliona ljudi je interno raseljeno u svijetu, kaze najnoviji izvjestaj Centra za pracenje internog raseljenistva (Internal Displacement Monitoring Centre), od cega samo u Siriji preko 7 miliona.

Kad se osvrnem na ove brojke, postane mi jasno zasto je sve teze i teze ubijediti donatore da nastave pruzati pomoc za 120,000 izbjeglica u Tajlandu, ili 400,000 interno raseljenih u Burmi. Sta je 400,000 naspram 7 miliona u Siriji?

Ono na sta ovaj izvjestaj ukazuje je da sve cesce krizne situacije postaju dugorocne (u Burmi konflikt traje vec 40 godina, i vecina ovih gore 400,000 su interno raseljeni vec vise od dva desetljeca), te nove masivne krize eruptiraju a da one prijasnje nisu okoncane. Kako se donatorska sredstva usmjeravaju ka tekucim kriznim zaristima (Sirija, Irak, Sudan...) "stara" krizna zarista se pretvaraju u zaboravljene krize. Dok u Siriji danas djeca umiru od metaka, granata, gladi i bolesti jer su usred trenutnog kriznog zarista, djeca u Burmi nastavljaju da umiru i od metaka i od granata i od bolesti i od gladi... ali polako bivaju zaboravljena.

Moja organizacija danas djeluje i u Tajlandu (izbjeglice iz Burme), i u Burmi, i u Siriji. Svaki dan se susrecemo sa izjavama donatora koji kazu, "koliko dugo da hranimo i pruzamo lijekove za izbjegle u tajlandskim kampovima? pomazemo ih vec trideset godina? vidite li Siriju?...". Vidimo mi Siriju, ali da li znaci da ako vidimo Siriju trebamo i mozemo prestati gledati Burmu?

A Burma je samo jedan od primjera...

I Sirija je samo jedan od primjera...

Izvjestaj ovdje -


Nacionalisti, fundamentalisti i ostali ...isti

Ne mogu vas. Tacka.

Ne mogu vaseg baljezganja vise. Vaseg sebeljublja. Vase oholosti. Ne mogu vise slusati, citati, vase grandiozne gluposti.

Necu vise ni da ulazim u rasprave s vama. Ni u razgovore.

Jedina je iznimka da vas slusam. Pomno vas slusam. I citam vas takodjer.

Jer dobro treba znati ko ste, sta ste, gdje ste. Jer treba vas se cuvati. Jer cini mi se, nije daleko vakat kad cete krenuti. A onda nam necete prilaziti samo s ledja... ma jok, jer niste vi kukavice da udarate s ledja. Vi ste umobolnici koji istinski vjerujete da ste vi zaista u pravu, da ste jedini, da ste Ispravni. Nozem cete pravo u srce, u glavu, u stomak, gledajuci zrtve u oci dok ih izbadate.

A mi, koji cijelo vrijeme mislimo da ste ipak, pored svog svog nacionalizma, sovinizma, fundamentalizma, da ste ipak samo cuke sto laju ali ne ujedaju, skontacemo kad bude kasno, prekasno, da ste bijesna pascad sto svojom bolescu ubijaju.

Toliko. Ne mogu vas vise. Tacka.


... a u 03:38 se pitam

koliko bi autenticna bila Studija Jedne Shizofrenije ukoliko u nju ubacim stihove??!!


U 03:30 ujutro

se po ko zna koji put zaljubih u Enisa! Ne mogu da vjerujem da nikad nisam vidjela i cula ovaj duet??!!!


Random: House of Mevlana, Konya, Turkey (iliti Razglednica iz Turske)

Neki dan zovu me kolege da sidjem do ulaza, kazu trazi me neka zena. Ko je, sta je, neznaju. Hajd' sidjem ja dolje, kad stvarno zena, Tajlandjanka, smjesi se i mase mi razglednicom u ruci. Kaze, upravo stigla iz Turske gdje je radila sa humanitarnom organizacijom s kojom sa ja, prije 3 godine, radila u Pakistanu. I tamo joj, na granici Turske sa Sirijom, u zabacenom izbjeglickom kampu, prisao kolega i upitao je jel' istina da dolazi iz Tajlanda, i da je nekada davno radila sa ABC organizacijom. Ona mu rekla da jeste. I on izvadi fotografiju, i na poledjini nasvrlja - "S LJUBAVLJU, IZ TURSKE. ZA NAJNEORGANIZIRANIJI PAR NA KUGLI ZEMALJSKOJ :)". I ona je maksuz dosla u Mae Sot, u kancelariju ABC organizacije da mi preda "razglednicu" moga prijatelja iz Pakistana sa tursko-sirijske granice.

Hasta la vista, drugaru moj!


Random: Yarmouk



Ko je kome svemir

Velicina virusa je od 20 - 300 milimikrona. Milimikron (ili nanometar) je milijarditi dio metra. Virusi se nalaze u/na svemu: covjeku, zivotinjama, biljkama, prasini, zraku... I mada ih mi nikada golim ocima necemo moci vidjeti (vecina ih se ne vidi ni obicnim mikroskopom), virus moze utjecati, promijeniti pa cak i unistiti nas, milijarde puta veci, organizam. Neki na zajebavaju citav zivot, dolaze i odlaze kako hoce, kao na primjer virus herpesa. Neki udju unutra, promijeni citav nas sistem, i okrenu ga protiv samoga sebe, kao HIV. Neki jednostavno udju i sruse cijeli sistem u roku od nekoliko sati, kao sto to radi ebola.

Eh sad, zamislimo covjeka kao jedinjenje od 100 milimikrona za nekoga/nesto; drugim rijecima, zamislimo zivotni oblik (slikovitosti radi, zamislimo taj zivotni oblik kao Covjeka) koji je 100,000,000,000 puta veci od covjeka. Taj Covjek ima krvotok. Krvotok ima krvnu plazmu i krvne stanice. Mi, milimikronski ljudi bi bili dovoljno sicusni i nevidljivi da nastanjujemo samo jednu, jednu!, od stanica u njegovoj krvi. A stanica ima, ako usporedimo organizam covjeka, u prosjeku oko 5 miliona po jednom mikrolitru krvi.

Pogledajmo sad svemir oko nas. Evo kako ja zamisljam svemir. Zamisljam ga kao krvotok ovog gore Covjeka. Svemir je plazma krvotoka. Zvijezde, planete, sateliti i komete su njegove stanice - mozda zvijezde imaju ulogu leukocita a planete ulogu eritrocita. A mi? Mi smo tek sicusni, nevidljivi virus na jednoj od stanica. Do sada nam je bilo dobro jer smo u proteklih 200,000 godina unistavali samo sebe. Leukociti Covjeka se nisu zamarali covjek-virusom, jer isti nije imao utjecaja na stanicu eritrocita. No, upravo se nalazimo u fazi kada je covjek-virus uspio to promijeniti. Promijenili smo sastav stanice eritrocita: povecali smo mu temperaturu, umanjili ozonski omotac, povecali broj eruptivno-razornih promjena na njegovoj povrsini... i dali jasan signal Covjekovim leukocitima, njegovoj odbrambenoj armiji, da se nesto desava!

Sad smo ili pod mikroskopom, ili smo vec bili, i Covjek utvrdjuje o kojoj se to napasti radi. Mozda smo vec otkriveni na drugim stanicama (sto znaci da ljudska vrsta postoji i negdje drugdje, na jednoj ili vise od 5 miliona planeta (eritrocita) u nasem svemiru (mikrolitru Covjekove krvi); ili smo okarakterisani kao podvrsta odredjenog virusa (zamislite ljude na drugom planetu, ali imaju tri oka i cetri repa); ili smo otkriveni kao sasvim novi virus, pa sad Covjek mora utvrditi da li da pusti svojim leukocitima da odrade posao (tj. uniste covjeka-virusa), ili da nas potamani anti-bioticima.

U svakom slucaju, raja, najebali smo. Excuse my French. I kad nas strefi veliki zemljotres, pomraci se Mjesec i stane Sunce, a zvjezde popadaju s nebeskog svoda... znacemo da nam je Kraj. Ali sumnjam da cemo znati jesu li nas strefili Covjekovi leukociti ili antibiotici.


O Obami...

Sad, preskacuci s linka na link, naletjeh na ovaj clanak. Leg'o mi ko budali samar poslije rucka i kapucina, pa reko' da podijelim i sa ostalima. Nije da vas puno zaboli dupe oko cinjenice da saznajemo kako je Obama musliman i homoseksualac, ali clanak golica mastu dok nam prikazuje Obamu u "muslimanskoj" odjeci, kako se moli Muhamedu, u svoje odaje prima po 20 - 30 pedera (dnevno!) i sili agente tajne sluzbe da slusaju Dianu Ross samo zato sto su isti bijelci.

Patriot Net Daily je definitivno satirican, samo ja jos ne prokuzih u kom smjeru njihova satira vodi :)))


Peraci mozgova

Moram vam nesto priznati. Sve manje uzivam u citanju blogova/blogera. Jedan od razloga je definitivno sto sve cesce i cesce klikanjem na post nalijecem na ove sto ispiru (ili pokusavaju) mozgove drugima. Ne znam sta je ruznije - citati post prepun, primjera radi, homofobije, ili citati komentare gdje se istomisljenici na sva usta slazu s piscem i jos svoju mrznju i niske strasti ("sve homoseksualce treba ubiti", "prljavi bolesni pederi"...) opravdavaju svojom ispravnoscu i jedinom svojom ispravnom vjerom u jedinoga im boga.

Ne nije ovo post o homoseksualcima i njihovom bogomdanom pravu da budu ono sto jesu. Ma jok. Rekoh gore - primjera radi.

Ovo je post o onome sto postajemo i u sta se pretvaramo mi, ljudska vrsta. Mi koji vjerujemo da nas je bog stvorio "na svoju sliku i priliku". Mi koji vjerujemo da je bog stvorio univerzum da sluzi covjeku, pa mu s time daje i pravo da divljeg psa pretvori u domaceg psa (da bi isti covjekove potrebe ispunjavao) pa da onda domaceg psa muci i ubija (da bi opet covjekove potrebe bile ispunjene). Jer zaboga, kako se psi lutalice usudjuju lutati gladni i izgubljeni ulicama i napadati nas. Nas - LJUDE. Nasu, ljudsku djecu! Sta je rjesenje? Pa poubijati ih naravno! Zar nije bog stvorio sva druga svoja stvorenja da budu pod nogom covjeka.

Ali naravno, samo onog covjeka koji ispravno vjeruje u ispravnoga boga. Jer ovi neispravni, sto vjeruju u neispravnog boga, ili ne vjeruju u nikakvoga boga... Hej, pa zar oni nisu gori i od ovih pasa lutalica. Oni, kojima je bog dao razum a oni ga bacaju jer ne poimaju kako Stvoritelj moze biti taj strasni, ljuti, osvetoljubivi neko ko kaznjava, strasnom srdzbom unistava i paklenim vatrama sagara "nevjernike" (citaj muslimane, krscane, budiste, hindue...). Zar ne vide kako su slijepi pored ociju, gluhi pored usiju, nerazumni pored razuma?! U vatru s njima, boze, jer tebe stvoritelja ne priznaju. Tebe napadaju, boze!

I tako dodjemo do RAZUMNOG objasnjenja zasto takve treba unistiti. U bozje ime naravno. Jer treba boga braniti i za njega se boriti. Njega, svemocnog, vjecnog, neunistivog, trebam braniti JA, JA koji ispravno vjerujem u njega ispravnog, JA ga trebam braniti od svih neispravnih. I od pasa lutalica. I od homoseksualaca. I od pokrivenih zena. I od nepokrivenih zena. I od onih koji farbaju jaja, ali i od onih koji ih ne farbaju. Od onih koji slave Bozic, i onih koji ga ne slave. I onih koji slave Bajram, a dabome i onih koji ga ne slave... Jer sve zavisi od toga kojeg sam JA izabrao/la.

I sad sa tim siluju blog i kvare mi onu prvu jutarnju kafu. Siluju i ostale stranice, i to je dobra stvar koja ide u prilog blogu - prosetam statusima fejsbuka i pobjegnem glavom bez obzira svom blogerskom domu. Na blogu barem imam izbor: kliknucu Tramvaja, opet primjera radi, ovaj post definitivno nije o Tramvaju!!! :), ali necu kliknuti onoga/onu XYZ. I mirna Bosna. Dragi moj blog. Na fejsbuku, otvoris svoj vlastiti fejsbuk a ono te ceka neciji status, na vrhu tvoje vlastite stranice, i daje ti upute kako da spremis najucinkovitiji otrov za pse lutalice. Krenes misem dolje, i naucis (hej, covjek se uci dok je ziv!) kako si prljav i bolestan ako si roditelj, pogotovo majka, i poljubis dijete u usta. Fuj, fuj, fuj, pu, pu, pu, bozenasodbrani takve bolescure i perverzije! A tek Rohingye - ma u sekundi saznas zasto im se ne treba dati gradjansko niti nacionalno pravo i zasto ih sve treba iseliti u trece zemlje ili jos bolje, pretvoriti u robove. O Palestini necemo, davno prozvakana tema. Necemo ni o prljavstini jevreja, i to je davno prozvakana tema, tek ponekad, reda radi, postavimo po koji status koji ih uporedjuje sa psima. Interesantno je podvuci usporedbu sa opravdanoscu uklanjanja pasa i jevreja, hmmmmmm, zamislih se! A tek koliko naucis kad dodjes do statusa dusebriznih katolika koji obracaju jadnu, napacenu, "nevjernicku" djecu (eto primjera radi ovdje u Mae Sotu) i kako su im srca ispunjena vjecnom zahvalnoscu jedinom ispravnom bogu jer su upravo jucer ono gladno i bolesno dijete nahranili i preobratili ga u cistu vjeru.

Ovo mora da je najduzi i najnesuvisliji post kojeg sam ikad napisala. I, po novom obicaju, tri kafe mi se ohladile u medjuvremenu. Odoh sad lijepo zatvoriti sve socijalmedijalne stranice, nabrzake srknut cetvrtu jutarnju bez jeda i srkleta, a onda odoh kuci na rucak. Ceka me moja mala princeza.

Znam da ce se, po obicaju, zaletjeti preko avlije kad me spazi, objesiti mi se oko vrata, a onda me, onako cvrsto stisnutih rucica oko vrata, izljubiti milion puta - i oci, i celo, i obraze, i kosu, i usne... USNE! USNE??? :))))))))

O yeah!



vidjeh vijest da je Sud BiH oslobodio Palislamovica zbog nedostatka dokaza o teroristickom napadu na policijsku stanicu u Bugojnu. T.E.R.O.R.I.S.T.I.C.K.O.M. Za sve budale i idiote koji trace vrijeme opravdavajuci istinski terorizam sa pisanjem eseja o tome kako onog kopilota Germanwingsa ne proglasavaju teroristom zato sto nije musliman, a sigurna sam da o Palislamovicu nece ni rijeci progovoriti. Ma jok, jos ce ga napraviti zrtvom i pokrenuti peticije da mu se isplati jebenih 100,000 KM koje on sada trazi jer je jadan nevin lezao u zatvoru tri godine. TARIK LEZI POD CRNOM ZEMLJOM TE ISTE TRI GODINE!!!


Jedan fildzan kafe

Ivice su joj izlizane od godina. Uslikana je u boji, ali od godina stanjanja cini se kao da je crno-bijela.

Jedna porodica. Lica ozarena osmjesima.

Gledam onaj osmjeh. I pitam se hiljadu pitanja...

I svih hiljadu bi stali u jedno neispisano pismo i fildzan neispijene kafe.


Bas sam cekala

da vidim koliko dugo ce trebati da se pomene nacionalno-drzavna pripadnost novog vlasnika Bloggera (tipa, 'ta on ima pisat' kod tamo neke Srpkinje). Puno duze nego sto sam ocekivala, priznajem :). Pune dvije hefte.

I sad nesto kontam... Ako ova Srpkinja za 5 godina proda Blogger nekom 'rvatu, hoce li svi Hrvati (ukljucujuci i ove bosanske) poletiti da samo na njemu blogaju? I ako onda, opet, za 5 godina Blogger bude prodat recimo Bosnjaku, hoce li svi Hrvati, Srbi i ostali uteci sa njega, da ne bi, nedajBoze, pisali na bosnjackom blogu?

Salu na stranu.

Drago mi je kada ujutro udjem na Blogger i zateknem mnostvo dragih i poznatih blogera. Bez obzira sto u posljednje vrijeme ne pisem postove cesto kao nekada, Blogger je prva stranica koju otvaram uz onaj prvi jutarnji fildzan kafe. I osvjezim ga bar jos jednom desetak puta dnevno da vidim je li Jasni postavio nove slike, gdje nam Maja Bosanska putuje, na kojem je opet koncertu Gracias derala glasne zice, ko nam dir'o Tramvaja ovih dana...

Sta je pisac htio da kaze? Ma ne znam ni ja. Valjda tek toliko da kazem koliko mi je drago da se citamo, pisemo na ovoj staroj al' meni dragoj blogerskoj platformi :).


Samo da se razumijemo...

Kada je rijec o, primjera radi, pravima zena (izmedju ostaloga i ravnopravnosti zena), tada nije rijec o zagovaranju da zena uzme motorku u ruke (ili cekic, ili bilo koji drugi alat "namjenjen muskarcima"). Ili da ju se natjera da se odrekne majcinstva zbog zaposlenja (jer zaboga, ako radi, to znaci da ne moze biti dobra majka i jos bolja supruga)

Za vas koji ne znate, a trebalo bi da znate, prava i ravnopravnost se odnose na pravo izbora i mogucnosti, a da ju se zbog toga ne maltretira, sikanira, vrijedja ili omalovazava. Ako zeli da bude "samo" supruga i majka, i posveti se iskljucivo porodici, a moze si to priustiti, onda je to njeno pravo izbora. Zeli li uzeti motorku i cekic u ruke, za to ima potrebnu vjestinu i zvanje, i smatra da na taj nacin moze stvoriti prihod za sebe i/ili porodicu, onda koji to ima kome smetati?

I sva ova sranja oko 8. Marta. Tipa, sta se ima obiljezavati 8. Mart, ako se zena postuje i pazi, to se radi svaki dan... Jeste, samo sto milioni, milijarde zena nemaju tu paznju i postovanje. Progoni ih se, siluje ih se, maltretirane su fizicki i psihicki, baca im se kiselina u oci, rezu im se genitalije... svaki Bozji jebeni dan!

I o tom niko nista? To je nebitno. Valjda tako treba biti. Ali hajmo osuti paljbu na jedan dan cijim se obiljezavanjem pokusava podsjetiti da svakog drugog dana (onog od 1 - 364) treba paziti i postovati Zenu.

Ah da, i jos za vas koji biste trebali znati, a ne znate: i drugi dani se "obiljezavaju" jednom godisnje, ali su podsjetnici da se to sto se obiljezava ne zaboravi nijednog drugog dana u godini; primjera je mnogo. Jako mnogo. Posljednji takav dan kojeg sam ja obiljezila bio je Dan Nezavisnosti moje BiH.

Da li obiljezavanjem 1. Marta volimo svoju domovinu samo taj dan, ili nam je taj dan podsjetnik koliko je trebamo voljeti svaki dan, minut, sekund, svoga zivota?


1. Mart

Ehej, da mi je neko rekao da cu se rasplakati, ali bas rasplakati, zbog zbog Bosne i Hercegovine i Bugojna, svasta bih mu se nagovorila. Eto i to cudo da se desi.

I to samo zato se, u tudjini, posvadjah sa Bosancom. Oko Bosne. I Bugojna.

Kaze - ne valja Bosna. Za cim ceznes, za cim tugujes, budalo? Za sljamom koji je vodi? Za korupcijom? Za svim sto nam se u ratu desilo?

Pa krenusmo naduko i nasiroko. I glasno. Pola Mae Sota nas je moglo cuti. Odosmo u rat, u Srednju Bosnu, u Krajinu, Sarajevo, Srebrenicu. Dotaknusmo se, sve galameci, ratnih profitera, onih koji su palili i silovali, i onih koji su mogli paliti i silovati ali nisu htjeli. Onda odosmo u post-ratne godine pljackanja, cjepanja, nacionalizma, korupcije - do dana danasnjega.

I on meni cijelo vrijeme - eto ti sta volis i za cim si nostalgicna.

A ja njemu cijelo vrijeme - Bosna, to nije ni zlocin, ni profiterstvo, ni nacionalizam, ni pljacka, ni korupcija. Ako je zgazena pod svima njima, to je je samo veci razlog da je volimo i ljubimo.

Ti si budala!

Ti si budala!


Ko je bio u pravu? Ko u krivu?

Oboje vjerovatno.

Ali sve sto htjedoh reci... kakva je da je, jedna je i jedina. Jedinstvena i nezavisna. I nasa.


Stari blogger - novi blogger

Jao sto se slatko smijem! Jest da 'no kazu kako se najsladje smije onaj ko se zadnji smije, ali i ovo mi je dovoljno slatko! :)

Slatko mi je kako je odmah porastao i broj novih postova ali i komentara. Pravo super! A jos mi je sladja ta neka... ne znam... zavist? ljubomora?... zato sto je prezivio. I to je pravo super!

Eh sad, salu na stranu. Sta nam to govori o nama (da ne ispadne da blatim druge), kada godine provedemo na jednoj blogger platformi, napisemo na njemu stotine, hiljade postova, i onda se preselimo na neku drugu adresu ali ovoj staroj guzicom zatvorimo vrata? Jer nije u pitanju "seljenje". Mnogi su se vec davno preselili, mnogi od nas imaju blogove na nekoliko platformi, ali i dalje se citamo, pisemo, komentarisemo. Ne, nije to bit pitanja. Bit pitanja je - zasto zatvarati vrata guzicom???????

Cemu blacenje, cemu napadanje, cemu vrijedanje? Na forumima, na fejsbuku, na blogovima... Evo jos samo nisam ucjenjivanje vidjela, ali mozda je to slijedeci korak???

I jos jedno potpitanje: Ako si me, blogeru(ko), citao/la vec godinama, ako si mi haman na skoro svaki post ostavio/la komentar, ako si sa mnom ispijao kafu samo zato sto nas je "spojio", sta to govori o tebi kada si zakljucio/la da trebas sahraniti, pa u skladu s tim vise ni mene ne citas/komentarises/kontaktiras/. Sta ti to znaci, stari/a? Jel' to i mene "sahranjujes" samo zato sto ja ostah ovdje a ti ode negdje drugdje?

Ala'selamet ovog insana i vakta, rekla bi birvaktile moja mama :).


Blog alternativa

Gledam ove blogere sto su ostali na ali samo da bi postavljali linkove za postove koje pisu na VOXXYZ i ostalim platformama.

Odoh ja otvoriti novi blog na VOX...-u i postavljati linkove za postove koje pisem ovdje :)))


Da mi je stati

... da vise nista ne radim, da vise nikud ne idem, da zavrsim sa svim obavezama ovoga svijeta. Da mi je da samo budem mama ovoj mojoj maloj vizljici, i nista vise!


Razgovor sa Kemom


Prinova :)

Kolika nas je bila panika uhvatila oko Cho-inog poroda, na kraju nije moglo biti ni ljepse ni lakse. Maleni se rodio u 4 ujutro, potpuno zdrav i sa 3.5 kilograma.

Najveca trauma u svemu je bila kod Robina :), svi u bolnici mislili da je on otac djeteta (zbog boje koze). Ja dodjem u bolnicu, vide strankinja-bjelkinja, ma samo sto mi crveni tepih ne prostiru. On dodje u bolnicu, zbog njegove boje koze odmah pretpostavljaju da je ilegalni imigrant iz Burme, i naravno nista ne moze postici: ni unijeti stvari potrebne za bebu, ni vidjeti doktora, ni pitati za otpusnicu... niko od bolnickog osoblja nece da odgovara na njegove upite.

Casa se prelila jucer. Cho-ina mama ga zovnula da dodje u bolnicu jer otpustaju Cho. Znajuci da sam ja na seminaru, Robin se odmah sam uputio u bolnicu. Tamo, pitaju ga za pasos. Misleci da im treba pasos za pripremu racuna, on im ga i dadne. I cekaj... cekaj... cekaj. Dva sata kasnije sestra mu daje rodni list djeteta - sa njegovim imenom pod "ime oca". Trebalo mu je jos dva sata da to ispravi, da ubijedi bolnicko osoblje da on nije otac, da odgovori na pitanja poput, "ako ti nisi otac, sta radis ovdje, sto placas racun za nju, sto je vodis svojoj kuci...". Sinoc ljut k'o ris kad sam dosla kuci.

U svoj frtutmi, mali bebach najbolje. I ne place skoro nikako - doji, spava, kaki i raste :). Med medeni je!!!


"Bugojanski Hrvati glasaju za buduceg Predsjednika Hrvatske"

Ispred crkve im organizirali prevoz da idu u Sarajevo glasati za Hrvatskog Predsjednika. Gledam ove face u autobusu, ove osmjehe na facama... i povraca mi se. Ovo je moj grad, moja carsija. Grad u kojem i dan danas, "Hrvatska" djeca idu u zasebnu smjenu u skoli od "Bosnjacke" djece.

"- Kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović u svom programu ima posebnu tačku, klauzulu, koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu i Hrvate unutar nje. Konkretno, Grabar – Kitarović nastavlja politiku predsjednika Franje Tuđmana, a to je jednakopravnost svih građana BiH i konstitutivnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – riječi su predsjednice OO HDZ-a BiH Bugojno Grete Kuna."

Najbolje KITArevicko da ih preselis u HDZ-Hrvatsku; jer Bosanski Hrvati vec jesu jednakopravni u BiH, no ono sto vi hocete je da budu uber-pravni u odnosu na ostale. Picka li vam materina nacionalisticka!


Tek jedan stih...

At your Christmas, Bagram is alit and bright;

On my Eid, even the rays of the sun are dead.

Suddenly at midnight, your bombs bring the light;

In our houses, even the oil lamps are turned off.


Ode Mahinda sa prijestolja

Ako su i za ovo krivi Ameri-cionisti i homoseksualci, skidam im kapu :):

Nadam se iskreno da je ovo pocetak bolje buducnosti za Sri Lanku i njen narod!


Kakvi smo to mi?

Citajuci ove nase blogerase kojima je kriva amerika, izrael, papa i homoseksualci ama bas za sve - da ne nabrajam sad, pitam se pogledaju li ikada komentare na clanke u raznim online magazinima?

Covjece, na clanak o majci iz Kine koja navodno prodaje svoga sina za lijecenje njegove sestre oboljele od leukemije nasa, NASA!, gamad iz Bosne nemaju nista pametnije napisati od komentara poput, "Obrati se katolickoj crkvi,oni vole djecake", "Apelujem na Predsednika Dodika i Premijera Vucica da otkupe ovo dijete, jer to je bratski srpski narod" "čim to kerove jede ne može valjat", itd.

Jedini clanci na kojima nema ovakvih komentara, su clanci na kojima su komentari zatvoreni.

I ama bas svaki clanak zavrsi sa prljavim, nacionalistickim, sovinistickim, ogavnim komentarima stanovnika nase nam Bosne. Hajd' da se tu radi o par, desetak komentara, covjek bi rekao ma pusti to, saka gamadi. Ali covjece, tu se radi o stotinama, hiljadama takvih komentara.

Valjda su i za to krivi Amerika i homoseksualci. Nema ko drugi bit'.


Floating Islands iliti snenokle

Naummipadose snenokle. I hajd' rekoh da pogledam na netu recepte, cisto da osvjezim pamcenje, nisam ih pravila ima godina. I tako, sarajuci netom, naletih na ovaj post:

Uglavnom, neka strankinja je bila u posjeti kod prijatelja u Bijeljini, i mama njenog prijatelja ju je napokon, nakon puno moljakanja, naucila kako da napravi njenu omiljenu poslasticu - snenokle.

Svidio mi se jako njen post. Pun je neke topline. Ali najbolje mi je bilo kad opisuje jaja - nikad nije vidjela jaja takve jarko-narandzaste boje. Pa razgovor sa teta Pavom (bez prevoda) o tome kako su i zasto su jaja narandzasta. Fakat, ne znam za jaja na zapadu, ali ovdje u Aziji (barem u zemljama u kojima sam boravila ili prolazila) jaja su nekako mlitava, jedva razdvojis bjelance i zumanjce, a zumanjak je neke blijede limun boje, ni nalik zumanjcima od nasih domacih bosanskih koka :).

Uglavnom, zamutismo ja i Sara snenokle po teta Pavinom receptu, i evo nisu se ni ohladile a vec ih je pola puklo. A ni boja kreme sa zumanjcima nije bas bila limun zuta, vec nekako blijedo-narandzasta; tajlandske koke nas ipak nisu izdale :)


Kome jos dolazi Bozic Bata?


Dosao je i ove godine. Usunjao se tiho u sobu dok je spavala i napunio papirnu cizmu (koju mu je ona pripremila, u slucaju da dodje) svim i svacim. Uglavnom, pogodio je sta njoj bas treba za Bozic; omiljeni slatkis za dobro jutro, blok za crtanje i vodene bojice, "vodeni" baloni za pripremu za rodjendan, i jos kojekakvih sitnica.

Sari jedino nije bilo jasno kako je Bozic Bata usao u kucu koja nema dimnjaka. Pa joj je mama objasnila kako se on prilagodjava uslovima zemalja kroz koje putuje; posto u Tajlandu nema dimnjaka on nadje neki drugi ulaz. Pa smo onda pogadjale kuda je mogao uci; mozda kroz kjucaonu? ili kroz resetke na prozoru? a mozda ima rezervni kljuc od svake kuce u koju ulazi, pa je tako i usao, lijepo na vrata?

Jos nismo nasle odgovor na to vazno pitanje. Moracemo ga sacekati da se vrati ove godine.


Nije original, al' je dobar :)

Pošteni odvjetnik, marljivi političar i Djed Mraz pronalaze novčanicu od 100 eura. Ko će je zadržati? - Djed Mraz jer ostali ne postoje.


Tajlandski bokseri MDR pacijenti

Ima ovaj kolega, inace Amer, koji se zove Evan, i svakim svojim dahom i izjavom izaziva smijeh.

Zapravo, kad ga covjek gleda, nista na njemu nije smijesno. U kasnim dvadesetim, visok, zgodan, trenira sport. Ali, cim progovori - smijes se poput stripija!

Danas navratio u ured. Vidim mu modricu na obrazu. Pitam sta je bilo. i tako krene prica. I neizbjezni smijeh.

Za Bozic on i jarani otisli u obliznji bar. I pocelo se piti. Nakon popijene tri pive, kroz razgovor sa starijim Tajlandjaninom (jel' se tako kaze?) podju pricati o cuvenom tajlandskom boksu.

Tajlandjanin ce, "Ja sam proesionalni tajlandski bokser."

Evan ce, "Ne mozes ti to biti, u godinama si."

Tajlandjanin polako skine majicu, obmota je oko sake, i bum Evana u po' face.

Kaze nam, sreca pa sam popio one tri pive, nisam puno ni osjetio udarac iako sam zavrsio na podu. Al' covjece. Sutradan ujutro k'o da me tenk pregazio!

Par dana kasnije ode u izbjeglicki kamp (gdje inace radi), te ode u posjetu dijela kampa gdje se nalazi "selo za tuberkulozu" (u burmanskoj zajednici pacijenti sa TB se jos uvijek izdvajaju u zasebni dio sela gdje ne mogu dolaziti u kontakt sa ostalim stanovnistvom). Eh, u tom TB selu ima jedan pacijent koji je "MDR pacijent" (multi drug resistant - otporan na vise razlicitih lijekova koji se koriste za terapiju u slucaju tuberkuloze, sto otezava i usporava izljecenje).

Helem, medicinska sestra na duznosti u selu se pozalila Evanu kako doticni pacijent vec dva dana odbija lijekove, te ju je strah kako ce mu se stanje dodatno pogorsati. I Evan pridje pacijentu. I onda opisuje kako je to izgledalo:

Pridjem ja njemu, a on sjedi na balvanu, dig'o glavu i gleda me. Na grkljanu (ali bas na grkljanu, posrijed adamove jabucice) mu istetovirano strijelom probodeno srce; u donjem je vesu, a na gacama mu u sredini rupa i vidim mu ono sto ne treba da vidim; i prije nego sto sam ista zaustio da ga upitam, presjece me pogledom koji veli, "sta hoces ti, mali? imam tetovazu na grkljanu, rupu nasred gaca i jos uz to sam MDR. sta mislis da mi mozes, ha?"

Ja pala od smijeha. A znam da nista ne bi smjelo biti smjesno kad je u pitanju pacijent koji ima tuberkulozu, MDR je, i jos uz to odbija terapiju. Evo i sad se smijem :)))

Sutra saljemo direktora bolnice na lice mjesta. On je mjerodavniji.


Rekao je jednom jedan veliki covjek...

“In the sky, there is no distinction of east and west; people create distinctions out of their own minds and then believe them to be true.”



... volimo se, nek' to vjecnost bude mala: Ljubav, ja i ti! Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez zala, prolaznici mi.


Velikih 7

Boze, kao da je jucer bilo kad smo dosli kod doktora na pregled da vidi sta nasa mala djevojcica radi u maminom stomaku i da potvrdimo onaj januarski datum. A doktor rece - sorry, dodjite sutra u porodoliste a prekosutra ujutro radimo carski.

Ej da ste nam samo vidjeli face tada :). Halo! Prekosutra! A ni kreveca nismo zbavili, a kamoli sta drugo!

To je bilo prije 7 godina.

Velikih 7. Bilo je tu i Sri Lanke, pa Bosne, pa Tajlanda, pa Burme, pa Pakistana, pa Afganistana, opet Tajlanda. I uvijek Bosne izmedju.


Ovih dana kuham i pecem naveliko. Da je ziva, mama bi se valjala od smijeha, jer joj kcer napokon u cetrdesetoj uci kuhati :). Na rodjendan smo imali domaci hljeb, pile iz rerne, i barbie-tortu. Cijeli Mae Sot bruji o tom kolacu (sto sam skromna!) :).


U januaru cekamo jos jednu bebu (al' nije u mom stomaku, ne cestitajte!). Mozda se sjecate Cho? Djevojcice sa "slonovom" nogom? Eh, njeni roditelji su se prosle godine vratili u Burmu, a Cho je sa svojih tinejdzerskih 16 godina odlucila "pobjeci" sa covjekom njenog zivota (usprkos protivljenju roditelja koji su joj govorili da je alkoholicar, drogeras i uz to ozenjen). Ali ludo djevojacko srce zna uvijek bolje.

Vjencali su se "po islamski", kako se ovdje kaze, jer ih je opstinski sud odbio vjencati posto on vec ima zenu i djecu. Aka, njena mati, je neprestano plakala. Mi smo je tjesili i ujedno branili Cho; ako je ljubav, pa ne treba braniti. Najvaznije da je sretna. Ali Aka je govorila, "Ma koja sreca? Propalica dosao i rekao joj da je najljepsa djevojka u selu. Sta ona da pomisli? Djevojcica sa slnovom nogom? Kao da joj je zvijezde sa neba skinuo. A ne zna da on ne valja; da valja, ne bi klipan od trideset i pet zenio dijete koje mu kcer moze biti..." I tako u nedogled.

Nakon sto je Aka s ostalom djecom otisla u Burmu, za Cho nismo znali ni sta je negdje. Dok se prije dvije sedmice nije pojavila na nasim kucnim vratima. Mrsava, pregladnjela, bosa, sa modricama na obrazima, vratu i rukama. I 8 mjeseci trudna.

Sutradan, kroz prevod Sarine tete koja je takodjer Burmanka, saznadosmo dijelove price. Pio, tukao je. Kasno je saznala da dila drogu. Neki dan ga tajlandska policija uhapsila ispod "mosta prijateljstva". Eno ga sad u zatvoru. Njegova prva zena je izbacila iz kuce. Mama u Burmi, a sve i da hoce kod nje, ne smije, otac ce je ubiti. Moze li kod nas?

Isle smo u bolnicu jucer. Kaze doktorica mashallah, zdravog li djecaka! :) Predvidja da ce mu biti vise od 3 kg kad se rodi, usprkos Cho-inoj neuhranjenosti. Termin - 22. januar. Akobogda!

Samo da ne bude kao Sara. I ona je trebala biti januarska :))).



Bas mi je super ova selektivnost kod raje. Kako kod blogerske tako i ostale.

Nekad se naljutim (pogotovo kad gluposti lupetaju oni koje smatram blogger-prijateljima) a nekad se opet samo nasmijem, i opet zatvorim. Ne komentarisem vise. Dojadilo, Ionako nema fajde. A moji blogger-prijatelji uvijek imaju neku pametniju u odgovor ionako.

O cemu govorim? Pa o selektivnosti brate!

Kad jevreji ubiju 5, 10 ili 20 djece... ma hej. Hajka! I neka je, i treba da bude. I od mene je bila.

Kad muslimani ubiju 120 djece u jednom danu... khm. Tisina. Silence. K'o bolje da precutimo. Ako otcutimo, mozda ce se manje cuti.

Kad se organizuje neka gey parada ili promocija prava ne-heteroseksualaca, aman, aman, aman! Smak svijeta! Sodoma i Gomora! Vakat dos'o da djavoli kolo vode! Pa onda, treba to sve ubit, zivim kozu ogulit, na lomaci spalit'!

Kad "nasi" (pod "nasi" citaj, po obicaju, katolici, pravoslavci, muslimani...) ucine neku gadost, odmah slijedi nesto poput "a ne, nisu to "nasi", jok, jok! ne bi oni tako nesto! to su ba Ameri/Rusi/AlQaida uradili pa podmetuli nasima!".

Naravno, ako kakvu gadost pocine "njihovi" eh tuJ dabome idu komentari tipa, "naravno, sta od njihovih i ocekivati! nevjernici su to, bozji odmeti, od njih se samo zlo i ocekuje!".

I tako, u nedogled.

Rekoh, i ne komentarisem vise. Samo se nasmijem velicini ljudske gluposti. Mada je sve to za plakanje.


Once upon a time

Sve sto bih rekla, suvisno je. Umjesto vlastitih rijeci, kopiram rijeci prijatelja iz Pakistana:

"A status update will never be able to express the sorrow that had gripped us so deep inside that we wish it be just a nightmare and we wake up. But its not. The reality is far more bitter than what we are feeling. The reality is that we lost the most precious assets we had, our future in ‪#‎PeshawarAttack‬. The pain of the Peshawar attack is deep and strong. Thats what they wanted I guess. We need to convey them a message altogether that "We will pass through it, we will organise ourself and we will come after you. No matter you are hidden somewhere in the mountains or deep in the mind of someone just next to me". We need to promise ourselves on this ‪#‎blackday‬ that we need to fight against the mindset which caused such a horrible incident and took away our loved ones who have been grown up in years by their parents. Whats next; we need a strategy, we need a leader to lead all of us. The teacher, the soldier, the writer, the artist, the man and the women, the Pashtun, the Punjabi, the Sindhi or the Baluchi everyone has to agree on one point; "we will fight against the Taliban and their supportive mindset, no matter where they are and what it takes us to". We have nothing else to lose than our Children. God bless the little souls and give us all courage on this #blackday. Ameen."

"It takes 9 months for a woman to carry baby in her womb, and it took them 9 seconds to destroy a mother's life."

"An eye for an eye will make the whole world blind."

"We paid our share of most precious blood. Its their turn now. Our leadership have to draw clear lines of separating black and white; there is no grey anymore. Its far more than enough to pay and repay and repay the price for a war which wasn't ours once. It is our war now. If we are still doubtful then we are a lost case heading nowhere."

"From the last few hours since I heard about the terrible incident of killing innocent school student I became restless.I spent 14 years of my file in Army Public School. I am only crying and crying I wish I am in Peshawar today. At least I am able to donate my blood to save the life of injured students. No words I have not able to sleep."

"God save our Pakistan I.A.. our Quran says non muslims never bacame your friend....these terrorist are by non muslims...they all go to hell I.A."

"the Butchers, the responsible, the evil demons of yesterdays deserve much more than death. shame on you................... These are the dead terrorists who killed more than 130 innocent children today, may their soul burn in hell!"

"it took me hours to go out of Peshawar yesterday.......the sounds of ambulance sirens everywhere..............people were like in a great shock...."


Sa sirom? Sa zeljem? Sa go......?!

Odem na Google da nadjem recept za burek. B.U.R.E.K. Znate, vec. Burek. Naravno, odmah mi izbaci dva'est recepata na CoolinariKi. Burek sa sirom. Burek sa zeljem. Burek od krompira... A jos komentari i pohvale! Burek sa sirom, k'o iz prav' pravcate bureKdzinice. Odoh sad praviti burek. B.U.R.E.K.



Biti glup pa ne cestitati Izetbegovicu, Covicu i Dodik-ovici znaci stvarno biti glup.

Ja im samo mogu reci: Aferim! Skidam vam kapu!

Kako ova zemlja i dalje ostaje u jednom komadu, pa makar to bilo samo na papiru, meni ostaje misterija.

Cudna je ta Bosna, rekti!


Nakon svih ovih godina

Brnjica mu i dalje ista k'o u Mrvice.



U smiraj dana,

nakon sto je kisa pljustala satima a Sara se skinula u kupaci i plesala i sljapkala po potoku vode u avliji, dok ju je zabrinuta mama posmatrala ali ne i kudila jer se sjecala onih momenata kada je, kao djevojcica, zeljela uciniti isto ali njena mama nije dala... nakon sto smo Zua ispratili do kuce u 9 sati, jer policijski cas nastupa u 10 a Zu nema isprave jer je ilegalni imigrant u Mae Sotu... nakon sto je tajlandska vojska objavila jos jedan vojni udar (12-ti po redu od 1930 i neke), uvela policijski cas, ukinula bbc, cnn i sve ostale TV i radio stanice (osim Al Jazeere, cekamo da i nju ugase k'o svijecu), pohapsila drzavne i protudrzavne lidere u Bangkoku... nakon sto sam pokislu Saru ubacila pod vruc tus, zatim ususkala u pidzamu a potom i u krevet... nakon sto sam prijatelju pomogla da pripremi clanak o ranjenoj sirijskoj djevojcici koja je zadobila teske opekotine po licu i tijelu i koja sada ceka neciju pomoc u bolnici u Turskoj...

evo me, ususkana sjedim uz uzglavlje moje djevojcice, pijem toplu limunadu sa medom, i citam knjigu vALTER EGO. Sara se na momenat probudila jer sam se glasno smijala citajuci (po ko zna koji put) o raji i supcima.

zivot je... takav kakav je.

kisa rominja napolju. napamet mi pa'nu jedan davni Bajram.

laka noc i vama


Milionce, sta je to za nas koji dajemo drugima

Mislim, stvarno!

Kako se uopste usudjujemo kritikovati tako casnu instituciju kao sto je UNICEF? Ta oni su UN, i jos pride - UN koji se bavi djecom.

A zivot je tezak, to svi znamo. Znamo i to da dok radimo moramo imati "uslove" koji ce nam omoguciti da budemo vrhunski produktivni. Za boga, ta ne mozemo se voziti u normalnom vozilu, raditi u kancelariji bez klime, raditi bez plate bez cetiri nule...

Da skratim.

Burmanske novine Irrawady (, medju vodecim nezavisnim medijima u Burmi-Mijanmaru, prije nekoliko dana iznijeli su na vidjelo cinjenicu da UNICEF Myanmar vec mjesecima za kancelariju unajmljuje kucu/posjed bivseg burmanskog generala (danas pri novoj vladi Mijanmara) za tricavih 90,000 US dolara mjesecno. MJESECNO. Ne godisnje. Mjesecno. Milion i kusur godisnje. US dolara.

Naravno, novine su se mogle zbuniti. Ili plasirati nedovoljno provjerenu informaciju. Ili plasirati totalno netacnu informaciju.

Al' ne lezi vraze!

Samo dan kasnije, predstavnik UNICEF-a poslao je pismo redakciji u kojemu objasnjava stav UNICEF-a o pomenutoj renti. Ne negiraju cifru uopste. Ali je zato objasnjavaju enormno visokim cijenama zakupa stambenih objekata u Mijanmaru, neuspjesnom potragom njihove organizacije za "odgovarajucim" objektom, te cinjenicom kako su na kraju potrage, eto, pronasli "jedino adekvatno rjesenje".

Za 90,000 USD mjesecno. Vlasnistvo cuvenog generala burmanske vojske koji je do jucer predvodio vojsku u genocidu nad etnickim manjinama (Rohingye, Kareni, Mon, Shan i ostale etnicke manjine koje burmanska generalska vlada tlaci vec desetljecima, pri cemu je zivote izgubilo stotine hiljada ljudi). Isti general, u cijoj kuci danas stanuje UNICEF, je u vladi koja odredjuje sta smiju, a sta ne smiju, raditi Ujedinjene Nacije u svrhu zastite civilnog stanovnistva u Burmi. Pa tako, primjera radi, UN-u nije dozvoljeno intervenisati u Arakanu, gdje se svakodnevno muce, terorisu i ubijaju pripadnici Rohingya manjine. Djeca tamo bukvalno umiru od gladi, bolesti i napada voske; iste vojske od cijeg dojucerasnjeg generala UNICEF unajmljuje svoj prostor.

U linkovima, Irrawaddy clanci, kao i odgovor predstavnika UNICEF-a za Burmu/Mijanmar:


Zao mi je

gledati, citati i slusati o katastrofi koja je zadesila Bosnu a ne biti tamo.

Sta reci? Cuvajte se, ne dajte se... proci ce! Sve sto bude i prodje.

Daleko sam od svega, ali molim vas, ako mogu pomoci bilo kako s ove strane svijeta, posaljite poruku, pokusacu koliko je u mojim rukama.


P.S. Srednji prst svima koji pricaju o bozjoj kazni, zasluzi naroda, i slicnim idiotarijama. Barem sutite i ne odmazite, ako ne mozete ili necete da pomognete.


Stizu me...

Nekada sam za jednu sliku nudila dvije hiljadarke, samo da je vidim. Jok maraka, vec eVra. A one ili nisu htjele ili nisu smjele.

I eno je sad, na izvol'te ocima sire javnosti.

Ispada da bih sad vlasniku trebala isplatiti dvije hiljadarke.

Ned'o Bog da sazna!


Kako svaki put

kad jutjubom krenem po zabavnjacima zavrsim na narodnjacima?

Krenula po Galiji, Alisi, Kerberu i Balasu a zavrsila sa Muharemom Serbezovskim! I ostah s njim.

Pa kako i ne bih kad kaze,

Na vjencanje tvoje zovi me, mila,
ako hoces svjedok mogu biti tvoj,
ovaj covjek ko je, ako neko pita,
jedan stari znanac, reci, ljubavi.

Na vjencanje moje zvacu te, mila,
ako hoces mlada mozes biti ti,
ova zena ko je, ako neko pita,
to je moja ljubav, moja prva ljubav.

Pa ne razbij :)


Priblizilo se...


Djavo nit' sije nit' kopa,

samo se zajebava.


Ispod mjeseca nad Tadjikistanom i Bosnom

Sara - Kad ja budem u Bosni a ti u Tadjikistanu, kako cemo razgovarati?

Kambiz - (prstic na bradi, zamisljen pogled ispod smrknutih obrva) Paaa, mozda se mozemo cuti preko skajpova nasih mama, al' nije to to.

Sute, zamisljeni, oboje. Ja i Halima nista ne govorimo, samo ih gledamo ispod oka.

Kambiz - Znam! Znas li ko je u isto vrijeme i u Bosni i u Tadjikistanu?

Sara ga gleda upitno.

Kambiz - Mjesec! Kad ja pozelim da pricam s tobom, reci cu Mjesecu sta zelim da ti kazem, i Mjesec ce zasjati nad Bosnom i prenijeti ti poruku od mene. A kad ti pozelis nesto meni da kazes, samo reci Mjesecu i on ce zasjati nad Tadjikistanom i prenijeti mi tvoje rijeci.

Sara sva u osmjehu.




E nes ti kad ti hos!

Svaki, ali bas svaki put kad kerecemo u Bosnu, problemi nastanu s Robinovom vizom. Kako svake, tako i ove godine. Nema veze sto smo s pripremama poceli 3 mjeseca unaprijed. Prvo, kasnilo pozivno pismo iz Bosne. Drugo, kasnili dokumenti iz moje firme. Trece, kad je pasos napokon postom dostavljen ambasadi u Kuala Lumpuru (jer u Tajlandu nema BiH ambasada), i kad je ambasada dala vizu, usput su nas ljubazno obavjestili da oni ne mogu poslati pasos nazad (bez obzira na opciju placanja od strane primaoca), vec da mi moramo organizirati da ovlastena pstanska sluzba podigne pasos iz ambasade. Fedex odbio. DHL odbio. Jer oni su Fedex i DHL Malezija, a mi zovemo iz Tajlanda. Nemoguce.

Prijatelj prijatelja od prijatelja nam rece da ima prijatelja od prijatelja koji zivi u Kuala Lumpuru. Ni ovaj prijatelj tu osobu ne zna, a kamoli mi. Nazovemo covjeka. Kaze pomoci ce, naravno. Talijan. I stvarno otisao covjek u ambasadu, podigao pasos, otisao u DHL, uredno predao, platio, poslao na nasu adresu u Tajland.

2 dana kasnije, i 24 sata pred polazak za Bangkok, tj. 48 sati pred polazak za Bosnu, zovu iz DHL-a. Kazu, misle da je pasos zavrsio u Singapuru. Ali nisu sigurni. Ali da nista ne brinemo, jer pasos je bio osiguran, znaci ako je izgubljen platice nam DHL osiguranje za njega. Nakon buke buke, galame i ne bas lijepog rijecnika, 12 sati kasnije pasos je dosao u Bangkok. Ali smo onda obavjesteni da iz Bangkoka do Mae Sota (45 minuta avionom, 7 sati busom) mu treba 7 dana da stigne do nas...

Da skratim. Pasos smo dobili 2 sata pred polazak iz Mae Sota.

I hajd, pasos je tu, viza je tu, sve Ok. U zadnji cas, ali sve Ok.

Dosli na aerodrom, uredno prosli checck-in. Uredno prosli pasosku kontrolu. Dosli do zadnje kontrole karti i pasosa pred ukrcavanje u avion. Frajer pomno pregledava pasos. Ne Robinov. Sarin. Prelista ga jednom. Dvaput. Triput. Zove kolegu da i on pogleda. Gledaju skupa. Odmahuju glavama. Pokazuju mi pocetnu stranu pasosa. Sad vidim i ja isto sta su i oni vidjeli. Sta sam trebala vidjeti i sama jos prije godinu dana. I ja, i imigracijski ured u Mae Sotu, i Robin, i moji iz administracije...

Datum isteka pasosa: 30. juli 2013.


U dva sata po ponoci smo bili u istom hotelu u Bangkoku iz kojeg smo i krenuli na aerodromu.

Zdravo Bosno, uvijek zdravo bila!



Mama, je li Bog Bosanac?


Iz Sotonine Biblije :)))


The Nine Satanic Statements

The Nine Satanic Statements originally appeared in The Satanic Bible, © 1969

  1. Satan represents indulgence instead of abstinence!
  2. Satan represents vital existence instead of spiritual pipe dreams!
  3. Satan represents undefiled wisdom instead of hypocritical self-deceit!
  4. Satan represents kindness to those who deserve it instead of love wasted on ingrates!
  5. Satan represents vengeance instead of turning the other cheek!
  6. Satan represents responsibility to the responsible instead of concern for psychic vampires!
  7. Satan represents man as just another animal, sometimes better, more often worse than those that walk on all-fours, who, because of his “divine spiritual and intellectual development,” has become the most vicious animal of all!
  8. Satan represents all of the so-called sins, as they all lead to physical, mental, or emotional gratification!
  9. Satan has been the best friend the Church has ever had, as He has kept it in business all these years!


The Nine Satanic Sins

© 1987

  1. Stupidity
    The top of the list for Satanic Sins. The Cardinal Sin of Satanism. It’s too bad that stupidity isn’t painful. Ignorance is one thing, but our society thrives increasingly on stupidity. It depends on people going along with whatever they are told. The media promotes a cultivated stupidity as a posture that is not only acceptable but laudable. Satanists must learn to see through the tricks and cannot afford to be stupid.
  2. Pretentiousness
    Empty posturing can be most irritating and isn’t applying the cardinal rules of Lesser Magic. On equal footing with stupidity for what keeps the money in circulation these days. Everyone’s made to feel like a big shot, whether they can come up with the goods or not.
  3. Solipsism
    Can be very dangerous for Satanists. Projecting your reactions, responses and sensibilities onto someone who is probably far less attuned than you are. It is the mistake of expecting people to give you the same consideration, courtesy and respect that you naturally give them. They won’t. Instead, Satanists must strive to apply the dictum of “Do unto others as they do unto you.” It’s work for most of us and requires constant vigilance lest you slip into a comfortable illusion of everyone being like you. As has been said, certain utopias would be ideal in a nation of philosophers, but unfortunately (or perhaps fortunately, from a Machiavellian standpoint) we are far from that point.
  4. Self-deceit
    It’s in the “Nine Satanic Statements” but deserves to be repeated here. Another cardinal sin. We must not pay homage to any of the sacred cows presented to us, including the roles we are expected to play ourselves. The only time self-deceit should be entered into is when it’s fun, and with awareness. But then, it’s not self-deceit!
  5. Herd Conformity
    That’s obvious from a Satanic stance. It’s all right to conform to a person’s wishes, if it ultimately benefits you. But only fools follow along with the herd, letting an impersonal entity dictate to you. The key is to choose a master wisely instead of being enslaved by the whims of the many.
  6. Lack of Perspective
    Again, this one can lead to a lot of pain for a Satanist. You must never lose sight of who and what you are, and what a threat you can be, by your very existence. We are making history right now, every day. Always keep the wider historical and social picture in mind. That is an important key to both Lesser and Greater Magic. See the patterns and fit things together as you want the pieces to fall into place. Do not be swayed by herd constraints—know that you are working on another level entirely from the rest of the world.
  7. Forgetfulness of Past Orthodoxies
    Be aware that this is one of the keys to brainwashing people into accepting something new and different, when in reality it’s something that was once widely accepted but is now presented in a new package. We are expected to rave about the genius of the creator and forget the original. This makes for a disposable society.
  8. Counterproductive Pride
    That first word is important. Pride is great up to the point you begin to throw out the baby with the bathwater. The rule of Satanism is: if it works for you, great. When it stops working for you, when you’ve painted yourself into a corner and the only way out is to say, I’m sorry, I made a mistake, I wish we could compromise somehow, then do it.
  9. Lack of Aesthetics
    This is the physical application of the Balance Factor. Aesthetics is important in Lesser Magic and should be cultivated. It is obvious that no one can collect any money off classical standards of beauty and form most of the time so they are discouraged in a consumer society, but an eye for beauty, for balance, is an essential Satanic tool and must be applied for greatest magical effectiveness. It’s not what’s supposed to be pleasing—it’s what is. Aesthetics is a personal thing, reflective of one’s own nature, but there are universally pleasing and harmonious configurations that should not be denied.

Trebalo bi da je smjesno

U Maleziji je na snazi zakon koji kaze da je Allah bog za muslimane, a za sve ostale bog je bog ali ne i Allah :)

Posto vecina malezijskih krscana koriste ime "Allah" za boga, oni krse zakon jer... nisu muslimani, te samim tim ne smiju koristiti to ime.

U dodatak tomu, vlada Malezije je pocela sa zapljenivanjem Biblija na Malejeskom jeziku  jer u njima pise "Allah".

Neko ce reci, "ma pusti to... ljudska glupost kraja nema... bla, bla, bla", ali ovdje se radi o drzavi, o vladi (doduse, na celu vlade sjedi sultan, al' ipak), o milionima ljudi. Milionima koji vjekovima u vlastitom jeziku koriste jednu te istu rijec za boga - Allah, a krscani su. I umjesto da to bude primjer cinjenice da svi pripadamo istom bogu, bez obzira na to kako ga zovemo i kako mu se molimo, tim ljudima, vjernicima, je zabranjeno da kazu da vjeruju u Allaha, da se mole Allahu, da pisu ili izgovaraju rijec Allah.

I uopste nije smjesno...


Novogodisnja (provokacija)

Halalite raja, ali morala sam ovo prekopirati :)))


6. rodjendan

nam je donio nekoliko lijepih iznenadjenja. Naucili smo mnogo. I od ljudi i od zivotinja. Kao sto Sara rece veceras prije spavanja, "lijep nam ulazak u sedmu godinu".

Prije nekoliko dana, poveli smo razgovor o alternativnom obrazovanju za djecu u Mae Sotu ciji roditelji (a ni djeca) nisu zadovoljni postojecim opcijama. O citavom procesu bice zaseban post, ali jedan od rezultata ovog procesa je upoznavanje sa Sabinom.

Sabina je Njemica, koje je prije 15 godina digla sidro iz Njemacke, napustila stari zivot i dosla na tajlandsko-burmansku granicu. Nekoliko godina kasnije, volontirajuci u jednoj od "migrantskih skola" - kako ovdje nazivaju raznorazne grupe i ustanove koje obezbjedjuju formalno ili polu-formalno ili totalno neformalno obrazovanje za djecu porodica ilegalnih imigranata iz Burme - naisla je dijete, siroce, napusteno i na ulici. Povela je dijete sa sobom u svoj dom. Nesto kasnije, neko ko je saznao kako je Sabina "usvojila" siroce sa ulice doveo joj je jos jedno siroce. Ovaj put, dijete sa posebnim potrebama.

I zaredase se tako. Djevojcice i djecaci, njih devet, uzrasta od 4 do 13 godina. Ovaj najmanji, iako mu je 4 godine izgleda kao da mu je 2. To je zato sto pored celiac bolesti ima jos nekoliko metabolickih poremecaja koji ga sprjecavaju u normalnom rastu. Ali ga zato ne sprjecavaju da bude najnestasnije dijete na svijetu!

Dosli su svi na Sarinu rodjendansku zabavu jucer. Sabina, dvoje volontera koji joj pomazu oko djece, i njih devetoro. Na biciklima. Vozili se 15 kilometara da bi dosli Sari pozeljeti sretan rodjendan.

Njih devet napunili avliju, i jos kad dodjose djeca prijatelja koje poznajemo odranije njih dvadeset preplavise avliju :). Stojim sa strane i gledam ih - bjeloputi i tamnoputi, djeca bogatih roditelja i sirocici s ulice, Irci, Burmanci, Tajlandjani, Ameri, Kareni, Bosno-Srilankanci... Nekako toplo oko srca. Pojma nemam zasto me pogled na njih toliko raznijezio.

Dok su se djeca igrala, sjedim i pricam sa Sabinom. Prisjeca se vremena kad je zauvijek odlucila napustiti Njemacku i cijeli zivot posvetiti napustenoj djeci. Prisjeca se i onog momenta kada je prvo dijete, sada djevojcicu od 13 godina, uvela u svoj dom. Dom koji, onako usput receno, sacinjava drvena seoska kuca koja nema postranicne zidove. Kaze, "Ljeti je super jer nas propuh stalno rashladjuje, ali ovih dana nam bas i nije veselo Morali smo poduplati plasticne prostirace za spavanje po podovima!". Ovih dana temperature se krecu od oko 6 - 7 C ujutro do nekih 15-tak po danu.

Helem, Sabina (uz prehodni dogovor sa mnom) donijela Sari poklon koji je zauzeo prvo mjesto na hrpi poklona, puno skupljih poklona - malo, bijelo-sivo, plavooko mace.

Mace koje, kao i Sabinina porodica takodjer potjece iz ne bas obicne porodice; Naime, maca-mama je naprasno nestala ostavivsi iza sebe copor gladnih, tek progledalih macica. Toliko malesnih da osim njenog mlijeka nista drugo nisu ni mogli jesti. Srecom po njih, u Sabininoj kuci ima i jedna mama-kerusa, koja je velikodusno prigrlila macice pored svojih kucica, i nastavila ih sviju dojiti kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Naseg novog clana porodice Sara nazvala Koko. Sad za sad mjauce. Ocekujemo da prolaje u narednim mjesecima :).

njih devetoro
njih devetoro

kerusa i njeni kucici i macici
kerusa i njeni kucici i macici

koko na vratu svoje pomajke
koko na vratu svoje pomajke


Pakistanska prica

"We are moving our families to keep them safe but the army's mortars and shells are following us," said Asad Sher of Mir Ali. "Please tell us where is safe. The army is demolishing our homes and bazaars."

There is a curfew, but people have fled their homes to escape the bombardment.

Resident Muhammed Tayyab said he lost three of his children and his wife in the shelling.

"On the first day of the attack an artillery shell hit the room where my kids and wife were sleeping," Tayyab said in a telephone interview.

"The government has put them to sleep forever."


Doktori bez granica: Jos jedno otvoreno pismo... UN-u... Svijetu...

Syria: Urgent need for cross-border aid

In open letter, MSF calls for increased cross-border humanitarian aid for Syrians
ALT Diala Ghassan/MSFSyrian refugees crossing the Iraqi Kurdistan borders, September 2013.

Geneva/New York, 18 December 2013 – Greatly increased humanitarian aid must be delivered across Syria’s borders, the international medical humanitarian organisation Médecins Sans Frontières (MSF) urged in an open letter to a group of countries meeting at the United Nations to discuss assistance for Syrians in desperate need.

The “High Level Group on Syria” meeting on 19 December in Geneva follows an October 2nd U.N. Security Council presidential declaration that the group must make initial recommendations for facilitating the delivery of aid in Syria. However, urgently needed aid delivered across Syria’s borders to populations living in opposition areas is not on the agenda. The U.N. believes such assistance constitutes a “red line” for the Syrian government. Nearly all international humanitarian aid is transported via Damascus.

“If the Syrian government remains the main channel for the overwhelming majority of international humanitarian aid, millions of people will continue to be deprived of adequate assistance,” warned Dr Joanne Liu, MSF’s International President.

Tight controls by Syrian government

U.N. agencies and international organisations are subject to tight controls imposed by the Syrian government, which limits or prohibits the distribution of humanitarian aid — particularly medical aid — in opposition-controlled areas.

These obstacles have led to a total blockage of humanitarian aid for people living in enclaves controlled by opposition groups and surrounded by government forces, such as in the Ghouta region. Furthermore, the five to seven million people living in opposition-held territories close to Syria’s international borders receive no medical aid and minimal material assistance from Damascus, underscoring the urgent need for increased cross-border aid deliveries.

Opposition areas deprived of aid

Invoking the risk of government reprisals against their activities in Damascus, U.N. agencies have abandoned efforts to negotiate cross-border access to populations in opposition areas. People in those areas survive thanks only to the work of Syrian solidarity networks and a few non-governmental organisations, including MSF, which provide aid through bordering countries, specifically Turkey. Given the sheer scale of the needs, existing cross-border aid remains sorely inadequate.

“The High-Level Group on Syria must support humanitarian access to all victims of the conflict, whether from Damascus or from bordering countries,” said Dr Liu. “There are many obstacles to delivering aid within Syria which need to be addressed, including the fact that in some areas aid is also being blocked by certain armed opposition groups. However, cross-border assistance into opposition-held areas is a crucial issue that cannot be taken off the humanitarian agenda lest millions be left without assistance. The High Level Group must use their influence on all parties to ensure that agreements will lead immediately to the concrete opening of humanitarian access in Syria."


Treba imat vjere

Ruzan vikend. Kisa, ali ona siva, tmurna. Sara imala temperaturu. Ono dijete sto smo ga prebacili u petak u Opstu Bolnicu umrlo. Tek tako.

Neki kazu kako nam Bog daje mogucnosti i opcije, a mi sami biramo put. Neki opet kazu kako je sve sudjeno unaprijed, kako nam je put izabran prije nego sto smo i prohodali. Neki opet kazu kad dijete umre kako Bog zna zasto je On ucinio da tako bude, jer samo Bog zna koji je put bolji za nas.

A meni bas nejasno sve to. Nazovite me glupom, ali eto, nejasno mi.

Malom je bilo 6 godina. Preminuo je prekjucer na intezivnoj njezi u Opstoj Bolnici. Da je bilo do njega, izborio bi se. Jer se stvarno borio. A borili smo se i mi. Prvo je stigla dojava da imamo hitan slucaj hemoragijske dengue groznice, ali nemamo vozilo u kampu. Pitaju iz klinike sta da rade. Kazem, nadjite bilo kakvo vozilo, nebitno je. Kazu, ima vozilo MUP-a ali vozac nema dozvolu za prevoz pacijenata. Ako pacijent, nedajboze, umre tokom prevoza, svi smo na.ebali. Kazem, nema veze, o tom po tom. Ako se MUP-ovci slazu da prevezu pacijenta, ucinite to. Kolege iz MUP-a se slozile. Jest da nemaju ovlastenja da sluzbenim vozilom Ministarstva prevoze izbjeglicke pacijente iz kampa u bolnicu koja je udaljena 2 sata voznje, ali... logika je bila ista: zivot je u pitanju. O posljedicama cemo poslije.

2 sata kasnije zovu iz Opste Bolnice. Primili su pacijenta. Na intezivnoj je njezi. Ukljucena je neophodna terapija.

Dobro je.

Jucer otvorim mail, tek da vidim ima li kakvih novina iz centrale u Parizu. Nema nista iz Pariza. Ima od kolege zaduzenog za pracenje pacijenata upucenim u Opstu Bolnicu. Bilans za 15-12: 5 pacijenata upucenih u OB. 1 pacijent preminuo. 4 pacijenta... Otvorim detaljni izvjestaj iz priloga.

Preminuli pacijent: ime i prezime
Starost: 6 godina
Dijagnoza: hemoragijska dengue groznica pracena tifusom
Opis slucaja: Pacijent dovezen u besvjesnom stanju, s unutrasnjim krvarenjem. Prebacen na intezivnu njegu, gdje je ustanovljena pulmonarna edema i uvecana jetra. 15-12 pokazali se problemi sa disanjem, prestanak mokrenja. Pacijent preminuo u 2pm.

Znate li sta je dengue groznica? Dengue je zarazna tropska bolest izazvana dengue virusom kojeg prenose komarci. U narodu se popularno zove "bolom kicmenog stuba" zbog nepodnosljivih bolova u kicmi koji su jedan od najuocljivijih simptoma ove bolesti. U rijetkim slucajevima groznica moze preci u hemoragijski oblik, kada dolazi do unutrasnjeg i vanjskog krvarenja, drasticnog smanjemja krvnih plocica te "curenja" krvne plazme. Sve ovo uz astronomsku temperaturu i nepodnosljive bolove.

Mozda Bog i zna sta je najbolje za ovo dijete. Mozda bi, da je prezivio, mali postao kriminalac ili bezboznik, pa ga je Bog smrcu spasio od onog Pakla sto nas ceka nakon smrti. Mozda.

Ali sto ovako? Zar isti Gospodin nema lakseg nacina da sestogodisnje dijete, rodjeno i odgojeno u izbjeglickom kampu, uzme sebi a da ga ne provodi kroz nesnosne bolove, unutrasnje krvarenje, vodu u plucima...

Stani malo. Znam! Sto je gora bol, sto je bolnija smrt, sto je dijete manje i nemocnije, sto je gori zivot djeteta prije smrti - to su vece sanse da se stigne u Raj.

Treba imat vjere.


Doktori bez granica: Otvoreno pismo UN-u

Central African Republic: Open letter to the UN humanitarian system


Ms Valerie Amos
Under-Secretary-General for Humanitarian Affairs and Emergency Relief Coordinator
United Nations

Download the open letter (PDF)

Dear Ms Amos,

With this Open Letter, Médecins Sans Frontières (MSF) wishes to express its deep concern about the unacceptable performance of the United Nations humanitarian system in the Central African Republic over the last year.

ALT Camille Lepage/PolarisSince December 5, a wave of violence has swept through Bangui, the capital of CAR. MSF has treated 280 wounded in the Community Hospital. Most have injuries by gunshots or weapons like machetes and knives.

In December 2012, when the first rebel offensive in CAR halted a few kilometers from the capital, most UN staff were already evacuated from Bangui and from field locations. Following the coup d’état, the UN finally redeployed beyond the capital six months later, its positioning justified by vague security concerns. Emergency directors did not carry out an assessment until October. During the growing emergency of the last three months, and most recently in Bangui just a few days ago, there has been no evidence of an adequate humanitarian reaction to the needs generated by repeated outbreaks of violence. The only actions undertaken by UN aid officials have been the collection of data related to the fighting and a few assessments confirming the need for an immediate response. Repeated evaluations in the face of glaring needs, and numerous coordination meetings, have not led to any concrete action around the main hotspots.

Two recent examples best illustrate the situation: MSF has repeatedly asked UN agencies to deliver food, tents and soap to the more than 15,000 people displaced in the vicinity of Bangui’s airport, without any reaction; in Bossangoa, UN aid officials on security lock-down inside the FOMAC compound did not even provide assistance to the displaced sheltering inside the same compound, forcing MSF to intervene once more. Following the fighting in Bossangoa, the UN remained on security lock-down for days, abandoning the more than 30,000 displaced persons in the main Bossangoa camps, while MSF and ACF teams move through the city to provide emergency assistance.

Despite increased international awareness over recent months about the crisis, the extreme living conditions for tens of thousands of displaced around Bossangoa have not led to the deployment of additional experienced aid workers, or to the roll-out of an effective emergency response capacity since early September 2013. The scant aid scale-up required for months is failing a displaced population in dire need of water and sanitation assistance. Desperate civilians have not been provided with even the minimum standards required in such emergency settings.

  Minimum standard Current situation
Water 15-20 liters/person/day 7.8 liters/person/day
Latrines 1 latrine/20 users 1 latrine/166 users
Showers 1 shower/40 users None

Even the internal acknowledgement of poor humanitarian leadership, non-existent responsiveness, and the urgent need to vastly improve performance, has not led to visible changes in UN processes and activities. Rather, there have been very time-consuming discussions over the design of a humanitarian emergency programme (100 Day Plan), which would only start on 1 January 2014, leaving the exhausted and traumatized CAR population without assistance for the foreseeable future. Full implementation of the plan would require weeks or even months.

To compound an already dismal situation, there appear to be serious perception gaps over (in)security, both among the various UN agencies and between MSF field workers and UN officials, the latter unwilling to share the rationale behind their extremely risk-averse analyses. The distorted view of the threats faced by aid agencies in the CAR, demonstrated, for example, by UN officials wearing military helmets and flak jackets in an environment that does not require such protective gear, cannot be accepted if it represents a restriction on assisting people in an extreme state of need. While not playing down residual risks, MSF considers current UN security concerns disproportionate to field realities. Yet those concerns remain the main stumbling block and a constant excuse for UN agencies to postpone required timely scale-up of resources. Overall, such a complete disconnect from their surroundings only serves to discredit and delegitimise UN agencies and their implementing partners, jeopardising future activities and negatively impacting the protection and assistance effort to the CAR as a whole.

Apart from recalling the urgent need to scale up the humanitarian intervention without delay, in order to alleviate the suffering of the local population, and insisting on redeployment beyond Bangui, MSF deplores the appalling performance of UN humanitarian agencies and reminds them of their responsibility to mobilise and coordinate effective and principled humanitarian action, advocate for the rights of people in need, and facilitate sustainable solutions to the current crisis. An internal and independent UN investigation should also be considered by senior UN leadership to better understand such failures and ensure lessons are learned for the future.

Humanitarian emergency responses entail risk, but MSF has shown over the last year that an upgrade in capacity through international staff deployment is feasible. Despite several incidents, not only has MSF never fully evacuated its projects, but it has indeed expanded its presence in six of the most vulnerable areas of the country affected by violence, through new emergency interventions leading to targeted medical aid response activities. However, notwithstanding its own important efforts, MSF and the handful of other competent NGOs in CAR cannot cover all the needs. United Nations agencies need to reinforce their capacity at ground level since many aid agencies rely on them to provide the umbrella under which they can operate.

CC:   Anthony Lake, Executive Director UNICEF
Ertharin Cousin, Executive Director WFP
Dr. Margaret Chan, Director-General WHO
Antonio Guterres, High-Commissioner UNHCR
Kevin Kennedy, Under-Secretary-General for Safety and Security UNDSS

On behalf of MSF

Dr Joanne Liu
International President
Médecins Sans Frontières


Dzeparos :)))

Pas krao hranu iz prodavnice
FOTO: Agencije
Pas krao hranu iz prodavnice

Upraviteljica prodavnice u Clintonu u južnoj Kaliforniji otkrila je da je potkrada pas njene sugrađanke.

Ona je uz pomoć sigurnosnih kamera otkrila kako je pas strpljivo čekao ispred vrata da ih otvori neko od kupaca, potom bi se ušuljao, zgrabio vrećicu pseće hrane i otrčao van.

Plijen je odnosio u obližnju praonicu vozila i kopao ga u zemlju.

Policija je vrlo ozbiljno sastavila zapisnik i kao ime i prezime osumnjičenog upisala veliki pas haski, a kao vrstu prijavljenog incidenta ‘pas – džeparoš’.



O cukama, eutanaziji, kastraciji... i tako tim stvarima

Mah. Pitanje je samo vremena kada ce se na nasoj planeti (ili u obliznjem svemiru) pojaviti bice ili bica superirniji od covjeka. Tim bicima nece trebati puno vremena da shvate kako je covjek, od svih stvorenih stvorenja, najvise zasluzan za sve sto je izopaceno na Zemlji. Eh, onad ce biti veselo.

Tacno mogu stvoriti mentalnu sliku ovih bica kako razmatraju opcije kojim bi stetocinstvo covjeka sveli na minimum; Neki ce reci kako je jedino rjesenje eutanazija, drugi ce se opet zalagati za covjecja prava pa ce zagovarati kastraciju i slicne metode.

Nekako cisto sumnjam da ce uopste razmotriti opciju udomljavanja :P

Medjutim, moze se desiti da ova bica zakasne. Tada, kada Covjek udje u konacnu fazu vlastitog unistenja, pogledace oko sebe, i vidjevsi sve mrtve zivotinje i ljude, trula stabla bez plodova, usmrdjena rijecna korita ispunjena otrovnim muljem, mutirana bica sa cetiri glave i pet repova... reci ce, "Stigao nam je od Boga obecani Sudnji Dan!"

Samo naprijed, ljudovi boziji :P

Ipak, nije sve izgubljeno. Usprkos svemu, covjek jos uvijek ima prijatelje. Mislim, one prave. U nevolji. Znate, bas one... life-saving prijatelje:



"Da bi čovjek bio slobodan nije dovoljno odbaciti svoje okove, već živjeti na način da poštuje i razvija slobodu drugih ljudi."


Imunitet americkim vojnim snagama u Afganistanu

Nakon 2014, Amerikanci ce imati pravo da zadrze vojne baze u Afganistanu, a americkim vojnicima optuzenim za bilo kakvo kriminalno djelo u Afganistancu moci ce biti sudjeno jedino u SAD-u.

Komentirajuci gorepomenuti dogovor, John Kerry je izjavio da su se o konacnom tekstu dogovora slozile "obje nacije".

Ne znam sta Amerikanci misle kad se kaze da su se oni kao nacija slozili sa ovakvim sranjem, ali reci da Afganistanci stoje iza Karzaija, i da se bilo sta sto Karzai dogovori sa Amerikancima moze smatrati djelom/misljenjem afganistanske nacije je... ma nemam uopste rijeci za to. U nedostatu bolje rijeci, reci cu - nebuloza!

Ma ne Angelina.... otkud ti da budes pametnija od predsjednika drzava?! Ovaj Haji Nazaran sto za Al Jazeeru kaze "Sto nama trebaju Amerikanci? Sta su nam to oni dali osim krvoprolica i ubijanja... Mi ne zelimo Amerikance u Afganistanu!"... on je budala, on nema nista sa "afganistanskom nacijom". Ali zato John Kerry ima.

Al Jazeerin clanak:


Nevezanu za Al Jazeeru... Naletih na PDF knjigu americkog komandosa koji je opisao kako je vodio akciju lova na bin Ladena u Afganistanu (ovo mi je trebalo jer.... ma ne smijem vam ni reci... o tom po tom).

Helem nejse. Frajer se zove Dalton Fury a knjiga nosi naziv "Kill Bin Laden".

Majko mila... kad covjek vidi kakve gluposti izlaze iz usta "profesionalnog americkog komandosa" ne samo da mi je jasno da su Ludlumovi romani o vjestinama americkih specijalaca ciste bajke, vec mi pomalo postaje biti jasno kako ljudi poput Johna Kerryja mogu lupetati ovakve nebuloze kao sto je ova u Al Jazeeri.

Posto mi misljenje pravog americkog komandosa zaista treba za ovaj moj "projekat" na kojem radim, prisilit cu se da knjigu procitam do kraja. Ali.... s mukom i gadjenjem.

Jedan od odlomaka iz knjige, dio koji opisuje kako se komandosi planiraju prokrijumcariti u afganistanskim kamionima kako bi dosli do sela u kojem planiraju uhvatiti jednog od seljana za kojeg misle da je u vezi sa bin Ladenom:

"Ski i Srek ce biti u kabinama kamiona jer su licili vise na lokalce nego bilo ko od nas iz jedinice. Htjeli smo ne samo da izgledaju kao lokalci, nego da i smrde kao smece poput njih, jer ce nam trebati da svaki djelic ove sarade bude na mjestu kako bi nas plan uspio."

A kada su uhvatili Gul Ahmeda (ovog gore pomenutog sumnjivca), kaze:

"Osim Mr. Ahmeda, zarobili smo i njegovih cetvoricu sinova i brace. Nismo imali vremena da razvrstavamo kako bi vidjeli ko je ko, pa smo ih sviju poveli u Bagram Bazu gdje ce biti ispitani od strane zatvorskog isljednika. Cak i ako su nevini, ipak cemo imati koristi od njih, jer bi nam njihove izjave mogle pomoci da ustvrdimo da li Gul Ahmed govori istinu ili ne tokom isljednickih razgovora..."

The lifeless bodies of Afghan children lay on the ground before their funeral ceremony, after a NATO airstrike killed several Afghan civilians, including ten children during a fierce gun battle with Taliban militants in Shultan, Shigal district, Kunar
The lifeless bodies of Afghan children lay on the ground before their funeral ceremony, after a NATO airstrike killed several Afghan civilians, including ten children during a fierce gun battle with Taliban militants in Shultan, Shigal district, Kunar



... A Duratović traži svojih desetoro. - Imao sam 17. godina kada su nam ušli u kuću, u moje selo Bišćani. Tu su mi ubili oca, tri strica, strinu, starijeg stričevića, odmah iza kuće. Nanu i dedu su mi ubili u kući. Mene i brata, koji je imao 15. godine uzeli su kao „živi štit“ i poveli nas prema autobusima koji vode za logore. Usput smo stali kod neke kafane... Vojnici su tražili od nas da im prespemo alkohol u flaše. Mom mlađem bratu su rekli da im više ne treba, da ide kući. I otišao je. Nije stigao ni na pola puta, ubila ga je druga četa vojnika. Mene su prvo odveli u prijedorske logore, a potom na Manjaču. Odatle sam otišao u Njemačku i vratio se u Prijedor. I bit ću tu, na svome, dok ih ne nađem i ne strpam u mezarje, pa ih propisno sahranim kao ljude, naglašava Duratović. A koliko bosanskohercegovačke javnosti zna da za etničko čišćenje jednog sela, poput ovog Duratovićevog treba nepuna tri sata? E, za ta nepuna tri sata u Bišćanima je ubijeno 250 ljudi, među njima žena i djece. Priča se da je jedna nana, kada su joj izveli svu porodicu napolje, poslala unuku u kuću, rekavši joj: Idi po majku, da i ona ide s nama... Čemu li se nadala nana izgovaravši svoje posljednje riječi, dozivajući snahu da ne zaostane za porodicom, da ide sa njima? Humanom preseljenju u Prijedoru? Ono što je kćerka našla na posljednjem spratu kuće bila joj je majka, silovana i zaklana. Put kojim putujemo prema Tomašici, star je i neasfaltiran... Osim Dautbašića, sa nama je i sekretar prijedorskog Udruženja logoraša „Prijedor 92“ Sudbin Musić... Pričaju da su čuli da je ovaj isti put danima prat, ne bi li se saprala krv ubijenih dok su ih vozili ka „Tomašici“. Prolazimo kroz etnički čista srpska sela... U kojima žive ljudi koji su morali vidjeti kamione i krv koja je ostajala za njima danima... Vidjeli, čuli i ćutali 21. godinu. (Preuzeto sa:


U sukobu


Trebala bih biti i zadovoljna i sretna. Malo ko dobije sto ja dobih u oktobru ove godine: zivot u mirnoj i prosperitetnoj zemlji, sjedinjenje sa porodicom, lijepu kucu (bez obzira sto nije nasa, ali lijepa je), stabilno radno mjesto u organizaciji ciji mi se projekti jako svidjaju, interes iste da me zadrzi u Tajlandu barem jos dvije godine, finansijsku sigurnost....

Pa sta mi fali?

Fali mi moj posao! Fali mi da obujem gumene cizme i zaglavim u blatu ispostavljajuci lijekove u izbjeglicki kamp. Fale mi razgovori i pregovori sa seoskim starjesinama, vojnim komandantima, imamima i svecenicima koji nude crkve/hramove/dzamije kao sklonista izbjeglima. Fali mi to sto kad organizacija trazi nekoga ko se moze spakovati u 24 sata i otici odraditi emergency assessment u Kurdistanu ili Filipinima, vise mene ne traze... Jer sam ja na takvoj "funkciji" da "moja" misija bez mene ne moze, jer vise nisam terenac... i na kraju krajeva, jer imam porodicu i dijete uz svoje skute i moji nadredjeni ne zele da nas razdvajaju.

A ne zelim ni ja da se razdvajam od njih. Nema ljepseg osjecaja nego kad se ujutro probudim a one male rucice obmotane oko moga vrata. Mama sada svaku vecer dolazi kuci na vrijeme, sprema veceru skupa sa svojom djevojcicom, gledamo Doru prije spavanja - na Bosanskom kao dio procesa ucenja maternjeg jezika, citamo bajke... Sara je presretna. I mama je.

Onda dodjem ujutro na posao i cujem kako kolege Mirjam i Filip sutra ujutro idu na Filipine u cilju procjene potrebe da nasa organizacija odgovori na situaciju izazvanu posljednjim tajfunom... i pomislim - hocu da to budem ja!


Svastara s puta

Prvi poslovni put odkad se vratih u Tajland odvede me u Bangkok. Nocnim autobusom u cetvrtak navecer, koji krece u 9 navecer iz Mae Sota a stize u Bangkok u 5 ujutro. U kancelariju stigoh u 6 ujutro, ispih tri kafe do 8, oabismo taj sastanak od 8 do 2 popodne, pa trk opet na taksi da bih uhvatila zadnji let za Mae Sot.

Negdje oko 5 popodne sjedim na "domacem" aerodromu, i nako pospana i zamrlog mozga grickam cokoladu u nadi da ce mi ubaciti barem malo brzinskog secera u mozdane vijuge, i posmatram raju oko sebe. Bez obzira sto s ovog aerodroma idu samo domaci letovi, ipak je najvise stranaca. Osim jednog velikog reda tajlandskih muslimana koji ocigledno idu organizovano negdje jer ih je grupa od nekih pedeset, muskaraci svi redom obuceni u bijele shalwar-kamize a zene u crnim abajama. Na momenat sam, dok sam silazila niz stepenice imala utisak da sam u Kabulu a ne u Bangkoku. No osjecaj brzo prodje jer cim prodjoh njih doceka me mjesavina Kineza, Japanaca, svih vrsta Skandinavaca, Svaba, Amera...

Sjedoh i gledam ih. Svi muski su u sorcevima ili trofrtaljcima. Zenske su podjeljene - pola ih je u sorcevima, minicama, uskim tajicama ili bikinijima, a druga polovina u hlacama ili dugim suknjama. Uglavnom one mladjahnije, plavustastije (sorry, moram ovo napisati, mada se jezim stereotipa!), dugonozije, sisatije... one su u ovoj prvoj grupi, a u drugoj ili one malo starije, ili mame sa djecom, ili one malo bucmastije, ili ne koje su (ili se trude da budu) neuglednije. I sve ove iz prve grupe imaju savrsene noge. Ali ono bas savrsene, glatke, usjajene, neke bijele poput mlijeka, neke tamnopute, ali jedno je primjetno - nijedna jedina nema niti jedne jedine dlacice na njima. Koji one brijac ili epilator koriste, ne znam, ali noge su im glatkije od decje guze!

Onda gledam muske. Posto su turisti, gotovo svi su u sorcevima. Mrsavi, debeli, visoki, niski, mladi, stari, nabildani, mlohavi... svima su noge cupave, i hebe se njima! Oni svoje noge izlazu ko ovi dolje prodavci przene bube, gliste, skakavce i zohare!



Najviše me iritira to što, zbog razlike u vremenu između Bosne i Tajlanda -

1. Moram čekati najmanje 6 sati da iko od blogera počne pisati (jutros su izuzeci bili Iskrena i Jasan Stav, osim njih dvoje nigdje nikoga).

2. Moram čekati i više od 6 sati da bih napokon mogla početi začatavati moje dvije blogerke i ometati ih u jutarnjem radu!


Jedan od razloga (mnogih) što volim više Afganistan od Tajlanda.


O drugom nebu...

Od sada...


„Drugo nebo“ dostupno u nekoliko formata/mogućnosti.


Opcija 1: Oficijelna prodajna verzija na stranici Triple Clicks:

Ova verzija i dalje ostaje po cijeni od 10 USD, a prihodi, kao što je već najavljeno, će biti iskorišteni za pomoć djeci u Afganistanu.


Opcija 2: Besplatan download na Facebook stranici „Akcija Drugo Nebo“:

Ova stranica također ima u cilju pružiti informacije o aktualnim dešavanjima u Afganistanu koja su vezana za humanitarnu situaciju, kao i obavijesti o aktivnostima i rezultatima “akcije”.


Čitaocima Drugog neba koji ga downlodaju putem opcije 2 , a naravno i kupcima PDF formata, i dalje ostavljamo mogućnost da podrže ovu akciju uplatama putem banke ili western uniona. Detalji o uplati dostupni kod slijedecih blogerki:



Razgovor sa...

Razgovaramo o trenutnoj situaciji u Burmi...

Ja: Kakve su šanse da se određene aktivnosti fokusiraju na raseljene porodice unutar Burme? Uzev u obzir činjenicu da na tajlandskoj strani imamo 100,000 izbjeglih preko granice, ali unutar Burme jos uvijek 500,000 raseljenih osoba nema pristup prihodima, zdravstvu, obrazovanju... nekad cak ni hrani...

On: Jako male. Nikakve. Jer, mi implementiramo projekte samo tamo gdje imamo dozvolu burmanske vlade. Ako u tim distriktima i ima raseljenih porodica, one se obično skrivaju na periferijama kojima mi nemamo pristupa. A ionako... naši projekti se ne mogu fokusirati samo na raseljene osobe, jer bi u tom slučaju to bila diskriminacija naspram ostalog stanovništva. Raseljene osobe bi mogle biti uključene u projekte samo kao dio cjelokupnog stanovništva, integriranim pristupom, a ne razdvojeno.


Integracija, nediskriminacija, sve to lijepo zvuči. U teoriji.

Ako humanitarna organizacija ima dozvolu Vlade da radi samo u područjima kojima Vlada daje "zeleno svjetlo", a raseljene porodice nisu u tim područjima, kako onda možemo govoriti o integraciji i nediskriminaciji?

Slijeganje ramenima je jedini odgovor koji dobih....


I opet moj Pakistan...

Jutros citam vijesti na AlJazeeri - Hakimulah Mehsud, vodja Pakistanskih Talibana ubijen u drone napadu. Osim sto je Mehsud bitan zbog cinjenice sto vodi pakistanski TTP, i osim sto sto je Amerika po ko zna koji put dronovima negirala suverenitet Pakistana, vijest mozda ne bi bila ni toliko bitna da nije jedne kao bitne cinjenice: Mehsud je ubijen u momentu kad se vracao sa sastanka sa ostalim komandantima Talibana, a tema sastanka su bili mirovni pregovori (sa vladom i vojskom Pakistana kao i sa SAD-om). SAD su upravo bile te koje su najvise gurale Vladu Pakistana u ove pregovore, a sve u cilju stabilizacije Afganistana kada americke snage napuste tu zemlju u 2014... ako je ikada napuste.

Da sam ja kojim slucajem Khan Said, novoizabrani vodja TTP-a, prekinula bih sve mirovne sporazume, povukla se na neko vrijeme sa borbene scene, ali samo kako bih osmislila novu strategiju pod nazivom "e sad cemo vam jebat mater, picke americke!"

Obradovale su me reakcije pakistanskih politicara. Umjesto standardne sutnje i mlakih protesta, u novinama vidim dosta jake izjave nekih od njih. Imran Khan je najavio da ce povesti inicijativu da se zablokiraju svi konvoji NATO-a u Pakistanu. Najvise me se ipak dojmila izjava Pervez Rashida, Ministra Informacija:

"Mozemo reci da je ovaj put drone pogodio mirovne pregovore ali mi necemo dozvoliti da oni umru."

Ipak, bez obzira na postovanje prema njegovoj izjavi, mislim da mirovni pregovori nisu imali nikakve sanse ni prije Mehsudove smrti, a sada pogotovo.

Ispod, clanak o imenovanju Khan Saida kao novog vodje PAkistanskih Talibana, i interesantan presjek AlJazeere o glavnim facama u TTP-u, njihovim ulogama, kao i iznosima potjernica koje su SAD postavile na njihove glave. Ocigledno da SAD, pored sve svoje "civilizacije" jos uvijek nisu skinuli sesire Divljeg Zapada.


Moj Pakistan :(


Ne izdavati uputnice

Uvijek ima od gorega gore!

Sjetih se jucer one posjete Emergency bolnici u Kabulu, i onog djecjeg odjela.

Nakon prve sedmice dana provedene u sastancima sa odjelima odgovornim za medicinu, programe, admin i finansije te logistiku, napokon dodje na red i posjeta izbjeglickom kampu. Koji drugi nego Mae La - najblizi Mae Sotu i (po obicaju) najlogicniji. Ostala dva kampa u Tak provinciji u kojima radi moja organizacija nalaze se u Umphangu, i do njih je potreban cio dan voznje, kao i nocenje na terenu.

Dakle, moja organizacija, kao i u Afganistanu, implementira program zdravstvene pomoci. U tri izbjeglicka kampa uTajlandu (od ukupno devet) uspostavili smo bolnice u kojima obezbjedjujemo primarnu zdravstvenu zastitu, plus tri "vertikalna" programa - tuberkuloza, HIV/AIDS i mentalno zdravlje. Medicinski radnici su i sami izbjeglice iz Burme, njih oko pet stotina u sva tri kampa.

I tako, odemo mi u Mae La-u. Ja sam bila usputni pratilac jer sam u Mae Lai bila vec malih milion puta, ali eto morala sam se pridruziti posjeti u ovoj novoj radnoj poziciji. Mae La ko Mae La, nista se nije promijenilo osim sto je TBC (moja bivsa firma) sasjekla mjesecni paket hrane sa 16kg na 8kg u posljednje 4 godine, izazivajuci totalnu nestabilnost i strah od nemogucnosti prezivljavanja kod ljudi koji nemaju druge opcije za prezivjeti. I osim sto tajlandska vlada radi svim silama na njihovom "dobrovoljnom" povratku u Burmu. A tamo ih ceka novopeceni "mirovni proces" izmedju najmanje pet zaracenih strana, spaljena sela i minska polja.

Obilazak bolnice me, poput bumeranga, bacio u Emergency i Kabul. Tamo su bila djeca i ranjenici izresetani mecima i granatama, okruzeni vrhunskim stranim doktorima i medicinskom opremom. Ovdje su bolesna djeca i izbjegli civili s upalom pluca, tuberkulozom, dijabetesom..., okruzeni nestrucnim osobljem, sperplocama umjesto kreveta, infuzijama koje vise okacene na bambusove sipke po plafonima kroz koje uvijek prokapava kad pada kisa. Gledam onu djecicu, mrsavu od bolesti, s prljavim zavojima na rucicama gdje primaju infuziju. Medicinar mi pokazuje na djevojcicu od nekih 5 - 6 godina, masne zapletene kose praznog pogleda, kaze ima tuberkulozu a i pati od neuhranjenosti sto jos vise pogorsava stanje bolesti. I opet, ne mogu da je ne uporedim sa vlastitim djetetom koje ostavih u toplom i sigurnom dobu, dobro uhranjenu i okruzenu sredinom u kojoj joj tuberkuloza ne moze nista.

Zasto moje dijete zasluzuje blagostanje u kojem zivi, a njena vrsnjakinja lezi u ovoj jadnoj, neopremljenoj bolnici i bori se za zivot sa bolestima koje, u ovom "razvijenom" svijetu ne bi smjele ni postojati?

Na izlasku iz djecjeg odjela, u hodniku ugledah dokument od kojeg mi se digla kosa na glavi kad sam cula za njegovo postojanje dan ranije. Dok sam prilazila blize da procitam sta pise, u usima mi je jos uvijek odzvanjalo objasnjenje koje mi je u cetvrtak dao medicinski koordinator, "Godisnji budzet, vec srezan prosle godine, nam ne dozvoljava da dajemo uputnice svim pacijentima za tretman u Opcoj Bolnici Mae Sot. Svaka uputa se placa. Stoga smo bili prisiljeni napraviti prioritete. Za odredjivanje prioriteta koristimo najjednostavniju logiku - koliko sansi pacijent sa uputom ima da prezivi zbog te upute, u skladu sa novcem koji placamo? To znaci da uputnice dajemo pacijentima za koje znamo da su sanse za prezivljavanje najvece. Za ostale pacijente, kojima je sansa za prezivljavanje mala, a troskovi lijecenja visoki, ne dajemo uputnice. Konkretno, ako u bolnici u kampu otkrijemo da pacijent ima rak, ili su mu bubrezi oboljeli i potrebna mu je dijaliza - takve pacijente ne upucujemo, jer znamo da ionako vjerovatno nece prezivjeti."

I evo ga, sad je stajao tu preda mnom, taj famozni, ogavni dokument. Dokument bez kojeg bolnica ne bi mogla funkcionirati niti bi medicinari, ionako preobuzeti svakodnevnicom ispunjenom djecom sa tuberkulozom, neuhranjenoscu, malarijom ili kolerom, mogli raditi. Dokument se zove "Ne izdavati uputnice".


- imaju rak
- trebaju dijalizu bubrega
- imaju akutno ili hronicno oboljenje srca
- imaju hronicno oboljenje jetre
- su imali mozdani udar
- trebaju dodatno lijecenje usljed komplikacija sa dijabetesom
- dalje slijedi dugacak spisak svih ostalih stanja i bolesti za koje je prognoza za izljecenje nepovoljna, kad se prognoza uporedi sa novcanim iznosom potrebnim za lijecenje

Na kraju krajeva, kao sto jedan medicinar rece, cijena lijecenja jedne zene sa rakom dojke je dovoljna za pokriti troskove lijecenja dvadeset djece sa tuberkulozom. Djecu sa tuberkulozom mozemo izlijeciti. Nju? Mozda da, mozda ne. Fokusiramo se na djecu. Ili... na pacijenta koji ima upalu slijepog crijeva. Jer znamo da ce se nakon operacije, sa osmjehom na licu, vratiti iz Opce Bolnice svojoj porodici u Mae La-u. A zeni sa rakom dojke... neka je Bog na pomoci.


Studija - cuj kakav kum!

Znamo tek da je Ljubav.

A to je kao da ništa ne znamo.

U Kolombu me, u petak navecer na izlasku iz aerodroma docekao miris okeana; zrak je bio toliko vlazan i vreo da sam imala osjecaj kako udisem vodu pravo u pluca. U uredu UMC-a me docekao koordinator za logistiku, Mark Ratnavira.

“Dobro nam dosla! Jedva smo cekali da stignes, program u Trinku je u rasulu,” rekao je odmah s vrata.

Ponasao se kao da se znamo hiljadu godina. Tamnoput i privlacan, saznala sam kasnije da je on u stvari Britanac ali su mu roditelji porijeklom iz Sri Lanke. To je objasnjavalo njegov perfektni britanski akcenat.

“Bas ti hvala,” odgovorih smijuci se, “Guy mi ne spomenu nista o programu u rasulu prije nego potpisah ugovor. Inace…” ostavih recenicu nedorecenu.

Guy je bio sef misije za UMC u Sri Lanci, i moj bivsi sef misije iz Bosne. On me i kontaktirao i trazio da dodjem raditi u Sri Lanci. I jeste mi rekao da u Trinku, na sjevero-istoku Sri Lanke, gdje UMC implementira program podrske nastradalima od cunamija, imaju dosta problema.

“Eh pa nije ni Guy lud. Rekao nam je da si savrsena za Trinko, ali pravu situaciju bi ti samo budala opisala unaprijed,” odgovorio je uz osmijeh.

“Eh pa sad mi ti reci. Ugovor je potpisan, to mi je sto mi je.”

Uozbiljio se.

“Situacija je ovakva. Mi u Trinku implementiramo program podrske zrtvama cunamija, to vec znas. Radimo projekte rehabilitacije kuca i infrastrukture, u Trinku, u susjednom mjestu koje se zove Muthur, i u Kilivetiju koji je pod kontrolom LTTE-a. Cula si za LTTE?”

“Tamilski Tigrovi, ko jos nije cuo za njih,” odgovorih.

“Da, Tigrovi. Za nekoga oslobodioci, za nekoga teroristi. Prica se da vlada planira veliku ofanzivu na sjevero-istoku. Ne znam koliko mozemo vjerovati glasinama, ali ako su tacne u narednim mjesecima mozemo ocekivati totalni haos.”

“Ko je gdje, sto se tice etnickih grupa?” upitala sam ga.

“U Trinku su uglavnom Tamili, mada je grad pod upravom vlade i Sinhala. U Muthuru su uglavnom Muslimani, i nesto malo Tamila. U Kilivetiju su svi Tamili, i tu je najvece uporiste LTTE-a. Zato smo i zabrinuti, jer ako srilankanska vojska krene na LTTE u tom dijelu zemlje, bice krvi do koljena.”

“Ko je jos prisutan od organizacija?”

“Svi – UN agencije i vecina humanitarnih za koje vec znas – primjera radi, ACF ima veliki program u tom dijelu Sri Lanke, kao i mi. Uglavnom radi se distribucija hrane, camaca za ribare jer im je to jedini nacin prezivljavanja, obnova kuca, cesta, skola, irigacionih sistema…”

Prekinuo je kako bi zapalio cigaru.

“Jel’ smeta ako pusim?” upitao je sa vec pripaljenom cigarom medju zubima. I ne sacekavsi odgovor, nastavio je.

“Jos nesto treba da znas. UMC ovdje radi pod zastavom metodisticke crkve. Znam da to nije bilo tako u drugim zemljama, ni u Bosni gdje si ti radila sa njima, medjutim ovdje je drugacije jer je UMC dosao u Sri Lanku na poziv crkve.”

“Jel’ to stvara problem?”

“Itekako! Mjesaju se u sve, pokusavaju upraviti UMC da damo prioritet Tamilima, pogotovo Tamilima krscanima. Buduci da je UMC, kao nevladina agencija, neutralna u radu, to nam stvara velike problem na terenu. Vidjeces, jedan od glavnih dijelova tvoga rada bice sukobi sa metodistickim svecenicima u Trinku oko brojeva korisnika, i ko kome pripada.”

“Lijepo, nema sta. Koliko cesto ti i kolege iz Kolomba dolazite na sjevero-istok?”

“Ne toliko cesto, nazalost. Ja i Muhamed Hilmi, zamjenik sefa misije, pokusavamo biti tamo sto je cesce moguce, ali znas i sama kako to obicno biva kad te u centralnom uredu zatrpaju administracija i birokracija. Problem je i u tome sto do sada nismo imali nikoga za logistiku i sigurnost u uredu u Trinku. Medjutim, imas srece jer smo upravo odlucili da ce momak koji je do sada radio u logistici ovjde u centralnom uredu, biti prebacen da vodi logisticki tim u Trinku. On ce biti odgovoran i za sigurnost. Sto me dovodi do slijedece tacke koju sam htio raspraviti s tobom na samom startu.”

Pripalio je novu cigaru onom starom.

“U Trinku imamo, sto se tice kuce za smjestaj stranaca, prelijepu kucu na plazi, nekoliko kilometara van grada. Kuca je san snova, sagradjena od strane jedne Svicarkinje nakon cunamija; na samoj je plazi, okruzena palmama i kokosovim stablima, nekoliko stotina metara od kluba Okean, trenutno jedinog hotela koji radi i koji je prezivio cunami.”

“Zvuci kao raj na zemlji,” nasmijala sam se, “u cemu je onda problem?”

“Problem je u tome sto je kuca van centra grada, i sto se sigurnosna situacija u Trinku znatno pogorsala u posljednjih nekoliko mjeseci. Cekao sam da ti dodjes iz Afganistana pa da ti predlozim dvije opcije. Ili da ti unajmimo kucu u centru grada, gdje ce biti sigurnije, ali i puno bucnije i vruce, jer u gradu zna biti jako zagusljivo; Ili da ostanes u ovoj kuci na plazi, ali pod uvjetom da ne budes u njoj sama. Eh, kako bi rijesili taj problem, tu dolazimo do ovog momka iz logistike. Posto je on iz Kolomba, a saljemo ga da vodi logistiku u Trinku, i njemu ce trebati smjestaj. Ako bi se ti slozila da on bude s tobom u kuci, citav ce problem biti rijesen jer bi onda on stobom bio 24 sata dnevno. Imaces svog vlastitog "bodyguarda",” namignuo je pripaljujuci novu cigaru.

“Sto da ne,” slegnula sam ramenima, “nisi me trebao cekati da me to pitas.”

“Ma sta ja znam, svakakvih je stranaca proslo ovom misijom, kojekakvih dupeglavaca koji ni zdravo nece da kazu domacim radnicima, a kamoli da zive s njima u istoj kuci. Medjutim, Guy mi je unaprijed rekao da si ti drugacija. Zapravo, rekao mi je da su svi Bosanci drugaciji,” dodao je smijuci se.

“Tu je u pravu stoposto,” odgovorih uz osmijeh. “Pa super onda. Izgleda da cu zivjeti u najljepsoj kuci u Trinku, prema tome ne zalim se nimalo. Kad idemo?”

“Ti ides u ponedjeljak, nakon sto upoznas Hilmija. Za pocetak ides sama.”

“Pa gdje je logisticar?”

“Eh… eno ga trenutno u bolnici.”

“Sta mu je?”

“Sjeb’o jetru alkoholom.”

Gledam ga. Mark se pravi kao da je rekao nesto najnormalnije na svijetu. Samo mu u ocima titra osmijeh.

Prekrstila sam ruke preko grudi. “Lijepo bogami. Logisticar sjeb’o jetru alkoholom, trenutno u bolnici, i on ce biti odgovoran za logistiku i sugurnost u regiji koja samo sto nije planula u rat. I kao da to nije dovoljno – dajes mi ga za privatnog bodyguarda?”

“Vjeruj mi. kad ne bih mislio da je on najbolji moguci izbor i za ured u Trinku i za tvoju vlastitu sigurnost, nikada ga ne bih poslao u Trinko.”

“Onda mogu zamisliti kakav ti je ostatak izbora.”


Dodje i kraj aprila. Vec dvije sedmice sam u Trinku. Svidja mi se. Jako mi se svidja! Sa starim kamenim kucama, nebrojenim hindu i budistickim hramovima, okruzen palmama i okeanom, Trinko je imao sav potencijal da bude svjetska turisticka atrakcija. Medjutim, obalno podrucje sjebano cunamijem i regija na pragu sukoba izmedju vojske i Tigrova, cinili su da Trinko potone u letargiju nezaposlenosti i ekonomske krize. Kao sto mi je Mark rekao, od svih nekadasnji hotela u gradu jedino je klub Okean ostao u zivotu i koliko toliko radio normalno. Nekoliko manjih restorana su uspjeli opstati i sad su se uglavnom oslanjali na prihode od stranih humanitarnih radnika koji su tu dolazili u potragu za “normalnom” hranom. Kao i ja, vecina stranaca nije mogla prezivjeti na ekstremno zacinjenoj srilankanskoj kuhinji, gdje nijedno jelo nije moglo biti spremljeno bez ogromne kolicine chilija. Spageti i pizza u talijanskom restoranu su zaista bili melem i spas za nase, na chili nenavikle, stomake.

Kuca. Kuca je bila divna. Najljepsa kuca u kojoj sam ikada zivjela. Sagradjena je u kombinaciji kamena i drveta, sa prostranom kuhinjom koja se pretapala u ogromni dnevni boravak, tri moderne spavace sobe, i prelijepim drvenim trijemom od kojega je kamena staza vodila, kroz kokosova stabla, do plaze i okeana. Vlasnica je bila neka bogata Svicarkinja; imala je tu kucu prije cunamija, i ta kuca je bila sasvim unistena. Onda je dosla nakon cunamija i u roku od nekoliko mjeseci sagradila novu. Medjutim, zena ne samo da je bila ekstremno bogata vec je u cijelom Trinku bila poznata kao velika dobrociniteljka. Navodno se ne zna broj kuca koje je za, siromasne porodice koje su u cunamiju izgbile sve, sagradila vlastitim sredstvima. Osim toga, pomagala je i nekoliko sirotista u regiji snabdjevajuci ih redovno hranom, skolskim materijalima, odjecom i ostalim materijalima; za nekoliko djece iz sirotista obezbjedila je skolovanje u stranim zemljama. Nama je kucu dala u bescijenje, za nekoliko stotina dolara dok bi ista na trzistu kostala nekoliko hiljada dolara – mjesecno.

Tih nekoliko sedmica sam u kuci bila sama, i Mark me zvao svako vece i jutro. Imala sam osjecaj da me vise zove kako bi provjerio da li me strah ili ne i kako se osjecam, vise nego da bi provjerio sigurnost.

Upoznala sam sve kolege, Srilankance, u UMC uredu u Trinku. Udasha, sredovjecnog Tamila koji je bio projekt menadzer i pravio se vazan zbog te titule ioako ni kompjutera nije znao upaliti; Jasminu, slatku djevojku u administraciji, blage cudi i vjecitog osmjeha na licu, Mansura, starog ribolovca koji je sada radio u projektnom uredu na distribuciji camaca za ribarske porodice; Roberta, Manoa i Vidayana – vozace u logistickom uredu. Seelana.

Seelan, dijete Tigra-samoubice, izgubljeno u dzungli, otkinuto od majke koja je nestala u stihiji rata. Svecenik metodisticke crkve je ga je nasao gotovo mrtvog og gladi i zedji, donio u metodisticku crkvu, i od tada je Seelan zivio u crkvi – nocu spavao na podu ispod oltara, a danju cistio crkvu i pomagao svecenicima – prao ves, nosio vodu iz bunara, pomagao u kuhinji. Sve dok otac Albert jedan dan nije dosao i upitao mene da li bi mogli Seelanu dati neku malu platu i uposliti ga kao cistaca u nasem uredu. Da nauci sta je rad i prezivljavanje, da se osamostali. Seelan, koji ce kasnije iste godine spasiti zivote stotinama izbjeglih iz Muthura i Kilivetija, a odmah zatim, naredne godine, slijedeci oceve stope, stupiti u redove Tigrova. Medjutim, sada, u aprilu 2006., Seelanu je jedva bilo osamnaest godina i zedno je upijao svaku rijec engleskog sto sam je izgovarala pred njim, lomeci se da ispuni bilo koju moju zelju ili zapovjed.

Tog jutra, kao i svakog u proteklih par sedmica, sjedili smo Seelan, Jasmina i ja u cajnoj kuhinji sto je, kroz siroki prozor, gledala na palmina stabla u avliji u cijem su hladu bila parkirana nasa sluzbena vozila. To nam je bila jutarnja rutina. Cim bi stigli na posao, Seelan bi pristavio vodu za caj, a onda bi nas troje sjeli ispod prozora, pijuckali slatki caj sa mlijekom i kardamomom i posmatrali dolazak ostalih kroz kapiju, i uzurbanu razmjenu vozaca i strazara izmedju nocne i jutarnje smjene.

Jutros sjedim ledjima okrenuta prozoru, dok se Jasmina i Seelan prepiru oko caja – Jasmina hoce zeleni, a Seelan hoce da napravi mlijecni jer zna da je taj meni najdrazi. Ja sam utonula u misli. Bosna je tako daleko, jos dalja nego sto je bila od Afganistana. Jutros rano sam pokusala ponovo poslati poruku na Almirov broj ali nije otisla.Ko bi pomislio da covjek moze normalno slati poruke s mobitela iz Afganistana, ali ne i iz Sri Lanke! Danas cu ga pokusati nazvati, razmisljam u sebi. Nedostaje. Ovdje nedostaje vise nego u Afganistanu. Iz sanjarenja me prenuo Seelanov uzbudjeni glas.

“Hej, evo one budale! Napokon!” Izletio je iz kuhinje prije nego sam uspjela shvatiti o kome govori. Okrenuh se i pogledah kroz prozor.


Znate li onaj osjecaj kad ugledate nesto ili nekoga, prvi put, bez bilo kakvog predznaka koji bi vam ukazao da ce vam bas taj pogled, taj momenat, taj djelic svemira promijeniti zivot? Mislim, ne znate to bas tada, bas u tom momentu dok se to dogadja, ali trebali biste znati jer trnci koji vam bas tada prolaze venama mozda to ucine jednom u zivotu. I nikada vise.

Ne, nisam se okrenula, pogledala kroz prozor i ugledala Almira koji se, nekim cudom, iz mojih snova stvorio tu, pod krosnjama palmi. Ma ne. Svako sjecanje, pomisao na njega, je nestalo poput duge kada zrake sunca rastjeraju ostatke kise u zraku.

Prvo sto sam ugledala bila su dva smedja, bademasta, oka. Bore od smijeha oko njih. Crna, kovrdzava kosa sto mu je nemirno padala preko cela. Cigara seretski zataknuta iza uha.

“Majko mila, ko je onaj slatkis napolju?” upitah Jasminu, jos uvijek izgubljena u njegovim ocima. Gledala sam mu u usne dok je nesto govorio Seelanu, misleci kako su ovakve usne stvorene samo za ljubljenje i ni za sta drugo.

Jasmina pridje prozoru. “Ah, Robinson. Bilo mu je i krajnje vrijeme da dodje.”

Pogledah je upitno. Nasmijala se.

“Novi sef sigurnosti i logistike. I tvoj privatni bodyguard.”


Maj 2007


“Hoces li ti nazvati Marka, ili ja?”

“Hajde ti.”

“Necu, hajde ti. Vas dvojica ste muski, lakse je tebi.”

“Ja ti price. Kako cu mu reci?”

“Fino. S neba pa u rebra. Nemas sta okolisati.”

“Hajde ti bona.”

“De uzmi taj mobitel i zovi ga. Znas da imamo zakazano kod doktora za pola sata.”

“Hajd’ dobro. Zovem ga.”

“Cekaj, ukljuci zvucnik! Ali nemoj mu reci da slusam. Zapravo, nemoj mu reci da sam ja uopste tu.”

“Zasto? Pa trazice da prica i s tobom.”

“Rasplakacu se.”

“Hajd’ dobro. Nisi tu.”

Okrenuo je Markov broj. Zvoni.

“Halo, otkud ti? Nemoj mi reci da opet bombarduju?” cujem zabrinuti Markov glas.

“Ne bombarduju, mirno je. Iz drugog te razloga zovem.”

“Sta nije u redu?”

“Mogu li te nazvati bez da nesto nije u redu.” Gleda u mene, u ocima mu osmijeh.

“De ne seri. Svaki put kad si me nazvao u zadnjih godinu dana ili smo imali pedeset hiljada izbjeglih, ili su sela gorila, ili su Trinko bombardirali, ili su vojni brodovi tonuli. Sta sad gori?”

“Nista. Samo hocu da ti kazem… da cu postati tata.”

Cujem ga kako suti. Glasnija je njegova sutnja nego bilo kakve rijeci. Suti i Robin.

“Jebo ja sebe budalu. Kad sam ti rekao da je ona u tvojim rukama, nisam mislio u bukvalnim smislu idiote!”

Ramenima mi se tresu od placa i od smijeha.

“Daj mi je!”

“Nije tu”


“Cekaj. Nego… kad si planirao ovamo?”

“Sto? Ne znas kako se radjaju bebe?”

“Ma ne to. Treba nam kum.”

“Kakav kum?”

"Cuj kakav kum!"


Studija 42 - odlazak

April 2006

Kolombo, Trinkomali, Sri Lanka


Znamo tek da je Ljubav.

A to je kao da ništa ne znamo.


Zar sam se zaista oprostila sa Afganistanom? Dok sam se rikshom vozila vrelim ulicama Kolomba jos sam u mislima prozivljavala posljednjih nekoliko sedmica u Jalalabadu. I Pakistan.

Rastanak s Bakhtiarom je bio tezak. Nisam ga voljela. Ipak, mislim da on jeste volio mene. Boljelo me je znati koliko njega boli moj odlazak. Boljelo je znati da nekoga bolis. Valjda je to sudbina svakog od nas – barem jednom u zivotu voljeti nekoga ko tebe ne voli; barem jednom u zivotu nanijeti bol nekome ko tebe voli.

Akram, Wali, Said Faiz i Ahmad Shah nisu htjeli ni cuti da letim za Islamabad, odakle sam trebala uhvatiti slijedeci let za Kolombo.

Said Faiz je tog jutra usetao sa sirokim osmijehom na licu.

“Otkazi let za Islamabad!” povikao je s vrata.

Pogledala sam ga tuzno. “Znas da moram ici. Ne otezavaj mi, bolan.”

“Ko je rekao da neces ici? Samo je pitanje kako ces ici. Eh, nas cetvorica te vozimo u Islamabad.”

Samo sam zurila u njega.

“Cime?” upitala sam, znajuci koliko je pitanje glupo i suvisno.

Nasmijao se ponovo. “Cuj cime, eto helikopterom,” odgovorio je s podsmijehom, “unajmicemo auto. Prvo preko Torkhama u Peshawar. Nocicemo u Peshawaru, a onda slijedeci dan u Islamabad. Posto ti je let tek u petak, znaci da cemo imati puna dva dana u Islamabadu.”

“Vi to ozbiljno?” Pokusala sam sakriti drhtaj u glasu i suze u ocima.

“Pa zar stvarno mislis da tek tako mozes sjesti u avion i otici iz nasih zivota?


Nisam tek tako mogla otici iz njihovih zivota. Ta tri posljednja dana sa mojim afganistanskim prijateljima pamticu do kraja zivota. Koliko smijeha toliko suza je stalo u kofere koje ponesoh sa njima. Lutali smo parkovima Peshawara, vozili suprotnom stranom ceste ka Islamabadu namjerno izazivajuci vozace pakistanskih kamiona, onda lutali Islamabadom. Pronasli smo cuveni Shakarpariar park, gdje je vlada Pakistana zasadila po jedno stablo za svakog od predsjednika drzava svijeta. Pronadjoh stabla za Aliju Izetbegovica i Marsala Tita. Titovo stablo mladje od Alijinog. Kaze Akram, mora da je stablo umrlo kad i Tito pa sad zasadjeno novo. To znaci da ce vas Tito vjecno zivjeti. Pronadjosmo i stabla bivsih afganistanskih predsjednika. Naletismo i na stablo posadjeno za Causheskog. I za Indiru Ghandi.

Slikali smo sve, kao da prvi put vidimo svijet u kojem se slobodno mozes kretati, bez gledanja preko ramena kada ce neko zapucati ili bomba eksplodirati.

Na aerodromu je bilo tesko. Rasplakah se kad ugledah suze u Said Faizovim ocima. Nije ih ni krio. Zagrlismo se uz obecanje da cemo se vidjeti kad tad – od sad pa do kraja zivota, negdje nekada.

Nadopisano, septembar 2013: Neki dan, dok smo s njegovom (sad odraslom) djecom setali Baburovom bastom u Kabulu, pita me Said Faiz, “Sjecas li se kako se zaklesmo na susret prije sedam godina? Inshallah, opet ces nam se vratiti u Afganistan. Kad tad. Znam to.”


Studija 41 - sms monolozi

Bugojno, 17.01.2006


U ludilu moje stvarnosti jedino ti ostajes snovidjenje, nedokucivi Mjesec koji me podrugljivo izaziva ali vjecito ostaje van moga domasaja! A ja bih da budem Mjeseceva ljubavnica! Shizofrenija mojih snova, eto to si Ti, Mjesece moj!


O cemu li sada razmisljas, Mjesece moj nedostizni? Kako docekas moj poljubac u celo svake noci? Da li ga sa mrznjom odmah brises? Ili to radis sa podsmjehom? Prezires li me zbog toga poljupca u mislima? Ili se mozda osjecas oholo i nadmocno? Ti si nju iskoristio kao ispusni ventil u usamljenim nocima bdjenja uz bolesnu mamu a onda je zguzvao i bacio u kantu za smece, a ona te i dalje voli poput kakve bolesne shizofrenicarke? A da li ikada pomislis na Nas kada primis poljubac u celo? Na jednu drugu Angelinu i jednog drugog Almira, na one dane kada su trebali jedno drugome i crpili snagu Ljubavi jedno iz drugoga? Na sta te podsjeca moj poljubac u celo Almire?


Dobro jutro. Ukoliko « Ostani Tu » dobijes danas, ne vracaj je na adresu posiljaoca! Posiljaoc bi je u tom slucaju licno isporucio N/R J


I ? Odgovor na sinosnje pitanje? Sta Almir osjeca kada primi moj poljubac u celo? Iskreno?


Reci : mrznju i bijes pomjesane sa prezirom! Oni su ubili sve sto je bilo lijepo i vrijedno sjecanja, zar ne?  


Jebi ga, sta cu ti ja, ljuti se, mrzi, preziri koliko hoces! Poljubac u celo za djecaka ce te pratiti dok sam ziva. Sta cu ti ja kad je tako.


Studija 40 - odgovorio!!! :)

Bugojno, 28. decembar 2005


Veceras smo izasli u «Bastu», svirao Zijo i prijatelj pjevac, Reuf. Tipicni novokompovani narodnjaci al’ frajer ima glas. Zdenka je odmah narucila stok-kolu i za mene i za nju i do kraja veceri smo ih stukle pet. Samira je, po obicaju, odmahivala glavom u znak negodovanja.

Zijo mi se smijesio cijelu vecer, namigujuci i bacajuci zavodnicke poglede. U mom srcu debela hladovina…

Posto su cijelu vecer svirali novokomponovane, malo koja me dirnula i podsjetila na Almira, ali nekoliko ih je ipak natjeralo suze na oci.

Prva je bila od Sase Matica, Neke Ptice ne Polete. Kasnije, kada sam vec bila kuci i u krevetu poslala sam je Almiru.


Neke ptice nikad ne polete, cio zivot cekaju na to, i ja tako cekam Tvoju Ljubav, cekam al’ mi nije sudjeno… Pa ne razbij!!! :)


Bez odgovora.


“Laku noc Ljubavi. Miran san. A ja cu porazbijati sve case u kafani nocas! :) CMOK!




Bugojno, 29. decembar, 2005


«Uhhhh sto mi bolan nisi rekao da ovako boli glava poslije vina i plesanja? J Dobro ti jutro Kalendaru.»




“Hoces li da odgodimo subotnju kafu za ljeto? U tom slucaju se mozemo naci gdje god ti zelis, a ja u januaru necu dolaziti u Gracanicu nikako. Moze li tako?”


Nista. I bolje, i ne bi valjalo da mi odgovori, morala bih odustati od Gracanice.


“Dobro Almire. Ne moras odgovoriti. Vidimo se u bolnici ovih dana. Odgovorit ces tada. Cao.


Nista. Utonula sam u san. Prenuo me zvuk sms poruke. Mora da je Samira ili Maja. Pogledala sam na display.




Drscucim prstima sam otvorila poruku.


“Ljeto i dosta!”


Bacila sam i jastuk i jorgan u zrak. Pocela sam se glasno smijati a onda zarila glavu u jastuk da me ne bi neko cuo. Odgovorio je! Nakon vise od godinu i pol dana sutnje Almir Kolaver mi je poslao sms! Srce mi je lupalo kao ludo a ja sam zeljela da vristim u glas, da placem i da se smijem u isto vrijeme. Odgovorio mi je!


Napisala sam mu sms.


«Dobro Sreco»


Jebi ga, nista od Gracanice, nista od vidjenja. Nema veze. Odgovorio mi je.





Opet sjecanja… Sjecas li se kada si pijan od mene trazio dokaz ljubavi a ja ti poslala razbijenu ampulicu i gospin kipic da te cuva ? Kada si primio komadice stakla pitao si me « Zasto si razbila Majku Bozju? » Ja sam tek nocima kasnije shvatila da ti nisi ni skontao da su razbijeni komadici stakla od tvoje ampulice u kojoj si mi poslao Orhideju… A kad sam ti to rekla ti si zacudjeno upitao « I ti si svo ovo vrijeme cuvala razbijenu ampulicu voleci mene? »


Dala bih zivot kada bi mi ti rekao sjetis li se ikada tih dana Almire?


Dobro jutro. Kad ces mi reci gdje pijemo kafu? Ili Gracanici ili negdje drugo?


Je li bolan?


Stvarno si bezveze. Odgovori mi bolan!


Almire ! Odgovori mi bolan, pa bitno mi je da znam!




Potrosit cu bolan kredit na tebe! :)


Nema veze. Kupit cu nadopunu :), gdje pijemo kafu?


Gracanica ili ne, ili ne znas, odgovori mi Almire!


Sta trebam uraditi da dobijem odgovor? Sjesti sada u auto i doci u bolnicu da te pitam?


Vani pada snijeg! (Dal sad da razbijem mobitel il da stvarno spucam u Gracanicu? Samo on moze napisati oavko nesto u odgovor. Ali... ODGOVORIO JE! OPET!)


Pa eto. Mogla bih ne daj Boze poginuti, pa s kim bi onda kafu pio!


Al’ mogla bih ziva stici do bolnice, pa sta cemo onda?


Studija 39 - bez odgovora

Bugojno, 27. decembar, 2005


Jedno ne razumijem. Ako ti obecavam da me poslije subotnje kafe neces vidjeti ZNAS da ce tako i biti. A ipak odgadjas “subotu”. Sta to znaci? Da mislis da necu odrzati dato obecanje? Ili ne zelis “subotu” jer ne zelis da odem iz tvog zivota? Zasto ovo radis i sebi i meni? Ja cu ostati dio tvog zivota sve dok se « subota » ne desi. Poslije « subote » ja cu otici u Afganistan, Irak, Afriku, u picku materinu cu otici ali vise se necu u tvoj zivot vratiti. Zasto je nekome tako tesko pogledati u oci i razgovarati? Ja sam tebe povrijedila koliko i ti mene ali me nije strah pogledati te u oci? Cega je tebe strah?


Odgovora nije bilo.


Studija 38 - opet tamo

Bugojno, 23. decembar, 2005


Krenule smo u pola tri popodne. Do tada sam ja bila kao u transu i cijelo jutro ponavljala u sebi – pristale su, pristale su, pristale su!


Samira je sinoc pristala da ide sa mnom u Gracanicu na dobrotvornu priredbu (i kulinarski dvoboj) u gracanickoj diskoteci, koju je organizovao IT Computers za prikupljanje priloga za bolesnog djecaka M. H. koji boluje od leukodistrofije. To sam naravno saznala na Gracanica.netu, na Forumu. Prvo sam odlucila nesto uplatiti na ziro racun djecakove porodice jer sam znala da odlaska u Gracanicu nema nista. Prvo, priredba je bila planirana za petak navecer a ja saznala tek u srijedu navecer. Drugo, Samirin golf ima ljetne gume i sa lancima se skija po Bugojnu. Ali odlucila sam ipak pokusati sa nagovaranjem sto je Samira glatko odbila. Onda mi je pala na pamet ideja da iskoristim Medihu nagovorivsi je da kaze pred Samirom da ce i ona doci u Gracanicu iz Tuzle. Naravno, Mediha je rekla da u Gracanicu nece doci ali je pristala da slaze Samiri.

Kad sam joj rekla, Samira se samo nasmijala i rekla da ne bacam patke. Nazvala je Medihu i zadovoljno sam joj isplazila jezik na iznenadjenu facu dok joj je Mediha govorila kako ce i ona doci u Gracanicu jer misli da kao najbolje prijateljice treba da mi ispune tu veliku zelju. I naravno, moja Semi je odmah pala.

Jutros smo docekale Nevzu na bugojanskoj autobuskoj stanici i samo je obavijestile da veceras idemo u Gracanicu. Onako umorna i neispavana od puta jadna Nevza se pokusala izvuci i umoliti nas da nju ne vodimo, ali je na kraju nasa upornost pobijedila.

Asmira sam vec ranije obavijestila da dolazimo tako da je i on rekao da ce doci.


Putovanje je proslo brzo kao sto to obicno biva kada se zivotne prijateljice napokon nadju zajedno. Mogle bi pricati do besvijesti o svemu. Moj mozak je napola bio posvecen njima dvjema, a druga polovina je brojala metre i kilometre do Gracanice.


Stigli smo oko sedam navecer i Gracanica je vec bila u mraku. Moj Grad Cvijeca. Moja Gracanica. Godinu dana se nismo vidjele ja i ti. Nedostajala si mi. I ovaj izlokani blatnjavi put, i most za Lipu, i « Ciro » na stanici. I ova kuca preko puta stanice sa velikim osvjetljenim prozorom bez zavjesa (zasto nema zavjesa na prozorima?). I ova otvorena kapija i fiat stilo parkiran u avliji. Sve tvoje mi je nedostajalo! Koliko sam te samo noci sanjala? Koliko puta sam ovdje bila u proteklih godinu dana dok sam bila u Afganistanu?


Glasno sam krisnula dok smo prolazili pokraj kuce u momentu kada sam ugledala fiata. I dobila po nosu od Samire. Mojoj sreci nije bilo kraja, moje srce je bilo vece od Venere, kucalo je brze od brzine svjetlosti! Presli smo preko gronjeg mosta, skrenuli kejom i parkirali nedaleko od Etne. Asmir nas je vec cekao unutra a muzicari se spremali za svirku.

Radovalo me sve, poznata topla atmosfera Etne, lica Gracanlija, lagana muzika, Asmir. On je dobronamjerno negodovao protiv naseg dolaska u Gracanicu, protiv moje zaljubljenosti u Gracanicu, psovao Almira Kolavera…a mom dobrom raspolozenju nije bilo kraja.

Ispratili smo Asmira oko devet sati jer nije mogao ostati sa nama a ja sam htjela glavnom ulicom nazad, navodno da uslikam « Ciru ». Na pamet mi nije padalo da slikam Ciru, morala sam mu proci ispod prozora, vidjeti fiata izbliza u tihoj nadi da ce i vlasnik biti u njegovoj blizini. Nevza i Samira su uz negoodvanje rekle da im ta ruta nije interesantna i da ce se njih dvije vratiti nazad korzom. I bolje.

Skrenula sam sa mosta (onog donjeg, sto vodi na Lipu) desno i krenula ka autobuskoj stanici hodajuci desnom stranom, do rijeke. Dosavsi do Cire pocela sam prelaziti ulicu, namjerno ukoso kako bih se nasla licem u lice sa njegovom kapijom. Kapija je bila zatvorena a ni fiata vise nije bilo napolju. Svjetlo na desnom prozoru jos je bljestalo ali unutra se nista nije vidjelo. Produzila sam dalje.


Nasavsi se ponovo sa Nevzom i Samirom krenule smo ka diskoteci No. 1 gdje se odrzavala priredba. Platile smo ulaznice (prilog od ulaznica ide porodici oboljelog djecaka) i usle u zadimljenu i mracnu atmsoferu diskoteke. Svirala je neka tehno muzika, sa sankom su uglavnom stajali tinejdzeri, a malo dalje na podiju se odvijao kulinarski dvoboj dvojice Gracanlija.

Stariji postovi

Image and video hosting by TinyPic
Miris mame


u moj život

Listaj, desno i lijevo! :)

razmišljanja, putesestvije



Powered by