Jos malo grada na Bregavi
... jos samo jedna slika, a onda cekam da isteknu 24 sata kod bloggera.ba.
stolacka dzamija
 |
Otvori blog |  |
Tebi, moja djevojcice
... jos samo jedna slika, a onda cekam da isteknu 24 sata kod bloggera.ba.
... Mama je pred samu smrt odlucila prodati staru kucu. Ne znam zasto, odnijela je tu tajnu u grob. Navodno je zvala redom svu rodbinu u Stocu i nudila im kucu za dvadeset hiljada maraka. Niko ju nije htio. Napokon, jedan od rodjaka (zvacemo ga Rodjak) ponudio joj je cetiri hiljade. Bez mog znanja, bez tada icijeg znanja, mama se slozila.
Rodjak je, navodno, imao svoj vlastiti interes u cijeloj prici. Njegova velika nova kuca sagradjena je nad nasom starom, koja sada smeta. Po selu se prica i da je za izgradnju svoje okucnice iskoristio dio bakinog posjeda, no to je manje ovdje bitno.
Bitno je da je Rodjak mami, kovertom, poslao hiljadu i petsto maraka. Od dogovorenih cetiri. Nekoliko sedmica nakon sto je koverta stigla do mame, ona je nakon teske bolesti preminula.
Bila sam sad u Stocu. Navratila kod Rodjaka. Sa hiljadu i po maraka u dzepu. Sjeli, popili kafu, pricali o Popratima, baki, djeci, politici, Pakistanu. Kad sam krenula, nacnem temu.
Kazem mu sta sam cula od drugih, o dogovorenih cetiri i placenih hiljadu i po, o tome kako je nakon mamine smrti kuca prevedena na mene i brata, o mojoj zelji da zadrzim kucu - sjecanja radi.
Ne moze, kaze. Zna on da cu ja tu kucu drugim rodjacima dati, koji njega mrze i koji su ga u proslosti zajebali. Ako ja hocu da mu vratim te pare, onda ce on meni zelenasku mjesecnu kamatu zaracunati, pa cu mu morati platiti deseterostruko vise. Da se sjetim koliko je njegova sestra pomagala mojoj pokojnoj majci, a eto ja sada tako vracam dobrotu njegove porodice. On ce, kao, meni isplatiti ostatak duga za kucu ali tek nakon sto se kuca prevede na njega (za sto ja, u ime moje pokojne majke, trebam platiti hiljadu maraka). A da je htio, mogao ju je i zapaliti.
Gledam ga. Zao mi. Zao mi izgovorenog, zao mi neizgovorenog, onog sto cu tek izgovoriti. Jer sam prvi put u zivotu, umjesto bake, i umjesto majke, odlucila da cu lupiti petom i napokon za njih obje reci - to je moje.
I kazem mu. I da je to moje. I da zelenaske kamate ne placam. Da ce ih on placati ako bude placao ostatak duga, onako desetorostruko kako bi on meni naplatio. No da dug nece ni placati, ni s kamatama ni bez njih, jer moje ne dam. A moje je. I da pali svoje, ako mu se sta pali. Ono sto je na njemu. Da moje nece paliti. Neka proba.
Kaze da nemam morala, da ne postujem rijec pokojnice.
Kazem da on cuva svoj moral; isti onaj po kojem je zeni na samrti isplatio jadnih hiljadu i po maraka, kada nije znao koje je zlo tjera da prodaje nesto sto se procijeniti novcem ne moze.
Zbogom kaze, s tobom se razgovarati ne moze. I zatvori vrata.
Zbogom, i ja kazem zatvorenim vratima.
Ovo je samo obicna porodicna prica. Dijelim je sa blogom jer ovdje podjelih mnogo toga. Unaprijed se ogradjujem i prihvatam da je prica subjektivna onoliko koliko i pripovjedac.
Moja pokojna baka vam je cijeli zivot prozivjela u Popratima. Udovica (neki seljani kazu nevjencana) ostala je sama sa jedinicom kcerkom nakon sto je otac njenog djeteta "poginuo negdje na austrijskoj granici" davne '48. Zivjela je u staroj kamenoj kucici sa starom majkom i svojom kcerkicom, na velikom poljoprivrednom imanju koje je djeljeno sa ostatkom njenih brace i sestara. Sestra koju je jako voljela udala se daleko, u Tuzlu.
Braca kao hercegovacka braca, okaljeni poljoprivrednici i stocari, pola zivota su proveli ne govoreci zbog zemlje. Po principu - to je moje! Bilo je tu i sume i okrajaka i catrnja i njiva i vinograda... Godinama, dvojica brace s vremena na vrijeme nisu govorili jedan sa drugim, pa s vremena na vrijeme sa bakom, pa bi s vremena na vrijeme okretali glavu i od nas djece (u fazi kad nisu govorili sa bakom). Kuca, njive i vinogradi su se preturali po geometrima a ponekad i po sudovima, parcele se razmjenjivale, na kraju prodavale. Od jedne takve prodane parcele ja sam dobila golfa dvojku a nasa, granatama izbusena kuca u Bugojnu, novu fasadu.
Baka je umrla, ono malo zemlje sto je ostalo i stara bakina kuca su presli na mamu.
I mama je nastavila prodavati zemlju, okrajak po okrajak, red vinograda po red vinograda, dok na kraju nije ostalo nista osim stare kuce.
Malo ko u selu pamti kada je stara kuca sagradjena. Ona prava starinska hercegovacka kuca od kamena, sa kamenim podovima i drvenim prozorima. Mi, djeca, provedosmo u njoj najljepse dane djetinjstva, dok su nas roditelji ostavljali da provedemo ljetni raspust kod bake na selu. Baka nas je ucila kako se hrane koke (ah mudrost bozja!), kako se cisti ispod krave, u koje doba da pripremimo kocke secera za starog Zvjerotu kad se poslije oranja vracao laganim kasom iz okrajka.
Mama je pred samu smrt odlucila prodati staru kucu. Ne znam zasto, odnijela je tu tajnu u grob.
Opet sam ti bila, grade na Bregavi.
Budimo se u 6 ujutro (ispravka, Sara se budi jer je ocigledno jos na pakistanskom vremenu, a posljedicno i mi sa njom iako bi ostali pod jorganima do podne). Sara se vrti po kuci sa dedom, a ja povazdan sjedim scucurena uz sporet. Na sporetu se krcka dedina verzija bosanskog lonca, u pekari se suse od snijega mokre cjepanice.
Boze, kako volim ovo.
Evo ga je upravo dedo isao na tavan da skine onu staru polomljenu jelku (neda da se kupi nova), prskalice su vec otpakovane sinoc, Samirina mama pravi banana-tortu za sutrasnji rodjendan mamine male princeze.
A mamina princeza nikako da se snadje s novonastalom situacijom :). Hoce napolje u snijeg, ali u majici kratkih rukava jer je "jakna zulja i od nje ce povratiti po snijegu". Svako oblacenje jakne zavrsi u suzama, onda se igra u snijegu sve dok joj rukice ne promrznu i onda place jer "hoce da joj mama ugrije ruke sporetom napolju".
Sinoc su pale sanke, ona i Nejra su se sankale po kuci satima jer im mama i Samira nisu dale da se idu sankati napolje (u deset sati navecer). I tu je bilo malo suza, ali puno vise smijeha kad ih je Robin, skupa sa sankama, ukrkio i poput magarca skakao s njima po spavacoj.
Sutra nam je pune cetiri godine.
Kuda, Ameriko?
Karzai?
Kuda, Talibani?
Kuda, u ime kojeg Boga?
Kuda?!
Citat iz Al Jazeere: One young girl, dressed in a green shalwar kameez smeared in blood, stood shrieking, surrounded by the crumpled bodies of slain children.
Jedna djevojcica, u zelenom salvar-kamizu prekrivenim krvlju, stajala je vristeci, okruzena tijelima ubijene djece...
Nije dobro.
Imamo ozbiljan sukob unutar tima, za koji nisam sigurna koje je najbolje rjesenje. Za one koji imaju iskustva u rjesavanju sukoba unutar tima, savjet bi mi dobrodosao.
U cemu je problem?
Osoba A. Kompetentan, inteligentan, duboko ukljucen u sve sto se desava u organizaciji. Posjeduje mnogostruke vjestine koje ga cine dobrim managerom: pisanje prijedloga projekata, priprema izvjestaja, analiticke sposobnosti, izrada novih materijala za potrebe organizacije. Pakistanac.
Pripadnik vecinskog plemena u svojoj zajednici, sto cini da se ostali boje njegove moci. Zbog njegovog visokog polozaja u organizaciji i plemenskog statusa ostali se osjecaju ugrozenim i pod prijetnjom. Postoji strah da Osoba A, ako je izazvana ili ako mu se suprostavi (misljenjem, odlukom) moze zloupotrijebiti polozaj i moc.
Okruzen konstantnim tracevima, optuzbama, ogovaranjima. Nikad nista dokazano.
Osoba B. Kompetentan, inteligentan, duboko ukljucen u sve sto se desava u organizaciji. Strucnjak u svom odsjeku. Ima visoko misljenje o sebi, ima tendenciju da uvijek donosi sud o drugima (nadredjenima i podredjenima). Stranac.
Smatra da je Osoba A prijetnja organizaciji. Donosi zakljucke na osnovu ogovaranja i optuzbi, smatra da je dovoljno "circumstantial evidence" te da daljnje prikupljanje dokaza nije potrebno da bi se osobu A uklonilo iz organizacije.
Osobe C, D i E. Izuzetno vrijedni, odani organizaciji, savjesno obavljaju sve duznosti. Cijene ali se ujedno i plase Osobe A. Osoba A ima visu funkciju od njih. Za razliku od Osobe A, a i zbog prirode pozicije, svako od njih ima uzi krug znanja i vjestina (npr. nisu u stanju napisati prijedlog projekta, izvjestaj za donatora, izvrsiti analizu situacije). Ne slazu se uvijek sa Osobom A u donosenju odluka koje se odnose i na njihov rad, ali strah ih je to iskazati Osobi A zbog njegovog polozaja u organizaciji ali i u siroj zajednici.
Cesto optuzuju Osobu A za nepostivanje drugih, aktivnosti koje su na granici sa korupcijom, te da je Osoba A prijetnja njihovom radu kao i mjestu u organizaciji.
Glavni. Cesto se oslanja na znanje i sposobnosti Osobe A i Osobe B. Obojica na svoj nacin imaju sposobnosti neophodne za konstruktivnu analizu konteksta, programa i sigurnosti. Uvijek trazi misljenje i doprinos Osoba C, D i E, koji rade direktno sa korisnicima i imaju informacije iz prve ruke (stanje u timovima, stanje u klinikama, informacije od korisnika programa). Zna da postoji konflikt unutar tima, svjestan je da B, C, D, i E vide osobu A kao kljucni problem. Medjutim, ne rjesava problem na vrijeme jer se nada da ce isti otici sam od sebe. Dio razloga je sto u organizaciji imaju i F, G, H, I, J, K... (stranci i Pakistanci), koji uspjesno rade sa osobom A i ne vide u njemu nikakvu prijetnju.
Sve je kulminiralo prosle sedmice, kad je nakon manje rasprave, Osoba B eksplodirala i naletu bijesa optuzila Glavnog za pristrasnost, te da Glavni uvijek staje na stranu Osobe A sto rezultira da je ostatak tima izgubio povjerenje u Glavnog. Na pitanje ko je ostatak tima, Osoba B ukazuje na C, D, i E.
Rjesenje 1: Organizirati zajednicki sastanak sa osobama A, B, C, D i E. Glavni takodjer jedan od ravnopravnih ucesnika. Neko van tima (sef Glavnog?) da vodi sastanak. Tema i cilj: analizirati sukob unutar tima, zajednicki pronaci problem, zajednicki pronaci rjesenje problema.
Rjesenje 2: Glavni da donese odluku na osnovu vlastite analize, i jednostavno nametne osattku tima kao rjesenje. Ko voli nek' izvoli. Ko ne voli, nek' razguli.
Rjesenje 3: Iako je svjestan da problem nikad nije u jednoj osobi nego u problemu, te da ishod pod rjesenjem 1 moze biti najbolji za sve, svjestan je i da za rjesenje 1 treba truda i vremena (koje organizacija nema na raspolaganju). Zamoliti Osobu A da svojevoljno napusti Organizaciju moze biti najlakse i najbezbolnije rjesenje za cijeli tim i organizaciju. No, pita se: Ako Osoba A ode sutra, da li ce sa njim otici i problem sukoba u timu? I sebicno pitanje: Ako Osoba A ode, a ostali u timu nemaju njegovu sposobnost da se uljuce u zadatke kao sto su priprema prijedloga projekta (januar), konacni izvjestaj donatoru (februar), analiza assessmenta novih lokacija i aktivnosti za narednu godinu (decembar, januar)... da li cu ja, uz pomoc ostatka tima, uspjeti sve to odraditi kako treba i na vrijeme?
Postoji li Rjesenje 4? Koje rjesenje izabrati?
Za naseg anti-pionira :)
| Afghan woman jailed for being raped pardoned | |||
|
Afghanistan has pardoned a woman who was raped by a family member but then jailed for adultery, a statement from the presidential palace has said, in a case that highlights deep concerns about women's rights in the country.
"After assessing Gulnaz's case, [they] decided that her remaining sentence in jail should be pardoned under the current rules and regulations of the country and she should be released," the palace statement said. |
Ovih dana vodi se nekoliko rasprava o braku u Pakistanu, i malom broju mladih parova koji su se odlucili na brak iz ljubavi.
U oba takva nedavna slucaja, novo-vjencani par je bio odbijen od strane roditelja, rodbine, pa i sire zajednice. Jedna mlada zena (cudno mi je nazvati je zenom jer joj je tek 19) sada je u devetom mjesecu trudnoce, muz - koji je napustio fakultet da bi se vjencali, sad je na ulici jer nema posla, a ona ne zna ni gdje je najblizi "zenski" doktor, ni kako ce prepoznati porodjajne bolove, ni gdje ce se poroditi. Njeni majka i otac su promijenili broj telefona da ih ne moze zvati, a ni muzeva mati nece ni da cuje za njih. Sada bukvalno zive na ulici iako je porodica sa djevojcine strane jako imucna.
Inace, vecina brakova u Pakistanu se sklapa "na dogovor", izmedju roditelja mladica i djevojke. Najcesce, mlada/mladozenja se bira iz iste porodice, a ako to nije moguce onda iz istog plemena. Zna se desiti da se mlada i mladozenja prvi put tek vide na vlastitom vjencanju.
(Mene uvijek kopka samo jedno pitanje, Kako za mila boga dva ljudska bica, koji se jedva poznaju, legnu u zajednicku postelju i "ispune bracnu duznost"?!) Helem nejse...
U jednoj od dugih vecernjih rasprava, kolega Naseer kaze,
"Brak iz ljubavi ne moze biti sretan. Takav brak je kratkog vijeka jer je i mladenacka ljubav kratkog vijeka. Pogledajte ovo dvoje djece (rijec je o gore navedenom paru), zaljubili se, ostavili skolu, izdali svoje porodice. Sad su na ulici, gladni, zedni. Hoce li njihovo dijete uopste prezivjeti porod?
A da nisu ovo ucinili? Da su poslusali roditelje, zavrsili skolu, vjencali se sa izborom njihovih roditelja - sada bi bili sretni i zadovoljni.
Uzmite primjer moje kcerke, udao sam je kad joj je bilo 16 godina, za rodjaka iz Lahorea, nikada ga u zivotu nije vidjela. Sad zivi s njegovom porodicom (on radi u Kuvajtu), imucni su, ona je sretna. Odgaja njihovo dvoje djece, on dobro zaradjuje, a njegovi je nikada nisu uvrijedili niti joj kriv pogled uputili. Stvarno je sretna!"
Kad sam upoznala ovaj mladi bracni par gore, ona mi kaze,
"Sve smo napustili. Mozda je najveca greska sto fakultet nismo zavrsili, sad ne bi bili na ulici. Ali za jedno se nikada necu pokajati - za odluku da svoj zivot poklonim Samaru. On mi je sve u zivotu i sve sto ce mi ikada trebati. Volim moju mamu, jako mi nedostaje, ali ako ne prihvata nasu ljubav, ja je samo mogu zaliti, jer ona nikada nije znala sta znaci voljeti. Ljudi nam kazu - dijete ce vam biti gladno! A mi kazemo - sve je volja Allahova!"
E ovo bi se moglo dobro zakuhati.
Kad je Raymond Davis puc'o po Lahoreu bilo je uzavrelo, ali nije iskipilo. Kad je Bin Laden (navodno) ubijen u Abotabadu, nikog nije bilo briga. Par demonstracija, i nikom nista. Kad su uhvatili doktora - Pakistanca kako pod krinkom Americke humanitarne organizacije vakcinise stanovnistvo u Abotabadu u svrhu dobijanja DNA uzoraka Bin Ladenove familije, digla se velika prasina ali se brzo i spustila.
Mi (ja i moj tim iz nase hum. organizacije) smo u najboljem slucaju nastavili raditi kao da se nista nije desilo (Bin Laden), a u najgorem slucaju zatvorili kancelariju i radili dan-dva od kuce (Davis).
No, sinosnji dogadjaj (http://www.sarajevo-x.com/svijet/nato-priznao-odgovornost-za-smrt-pakistanskih-vojnika/111126082) je dobrano uzburkao talase: premijer vlade i sef pakistanske armije su odrzali hitni sastanak sa najvecim vojnim i drzavnim duznosnicima, zaustavljeni su svi NATO konvoji, a vlada je izdala dekret po kojem se Americi naredjuje da napusti glavnu americku vojnu bazu u Pakistanu iz koje Ameri vode svoje cuvene "drone" napade.
NATO i Amerika ce, sigurna sam, diplomatski uruciti izvinjenje, a naravno bit ce tu i obrazlozenje; Vec su rekli kako se odvijala kopnena akcija te je u pomoc pozvana avijacija, koja je mozda pogodila i pakistanske vojne baze.
U danima vec dobro pogorsanih odnosa izmedju Pakistana i Amerike, pogibija 24 vojnika uz mlako NATO-vo izvinjenje sumnjam da ce piti vode.
Sve u svemu...
Mi smo tek nedavno izvrsili reviziju evakuacijskog plana, sa svim komunikacijskim mrezama i rutama za "povlacenje". Nadam se da plan necemo morati uskoro sprovesti u praksu!
Kazem Shehzadu jucer za macice (onako hinjski, jer mi je nekad rekao kako voli macke i ima jednu kod kuce). Rekoh, mogao bi i uzeti jedno, u mom pohodu da im nadjem dom.
Kaze, ne dolazi u obzir!
Poslije, pokazem mu slike. Oci mu ostale na ekranu :). Ali nije nista rekao.
Pred rucak...
- Jel' ides kuci na rucak?
- Aha.
- Ja idem u dzamiju... kad zavrsim, mogu li svratiti na kafu? (On nikad ne svraca na kafu, samo da napomenem)
- Naravno!
...
- Hej, evo mene, joj sto kafa fino mirise!
- Hajde, vruca.
Sjedimo, pijuckamo kafu, komentarisemo kako je novembarsko vrijeme najljepse u Islamabadu...
- ... i, gdje ste s macicima? Jesu li u toplom? Ako su tako mali, na hladnoci se mogu razboljeti.
Pola sata kasnije, dok je sjedio kraj radijatora u spavacoj, zuto mace mu se uvuklo u rukav, jedno bijelo pod kragnu od jakne, a drugo bijelo ga zestoko ogrebalo i onda mu se zavuklo ispod dzempera.
I tako. Nasi dodjosi nadjose novi dom. Svi troje.
20. decembar.
Tri dana kasnije Sarin rodjendan. Uljepsat cemo dedi zivot ove zime.
Jedva cekam da vidim Sarinu reakciju na snijeg :). A tek ako ga bude puno pa napravimo Snjeska, onog pravog sa ocima od uglja, nosatom mrkvom i rukatom metlom! :)
Pa Nova. Dedo ce se na novogodisnje jutro obuci u Deda Mraza, a carapa na jelki ce biti puna omiljenih slatkisa.
Ostalo u planu: Carsija puno puta; Sarajevo bar jedanput. Sankanje na Rostovu.
Neko mi donio tri macica pred vrata. U kutiji. Tri malena, sicusna macica, svjetlo-plavih okica, tako malena da mi u dlan stanu, a ni piti mlijeko ne znaju.
Da su veci odnijela bih ih negdje. Ostavila kraj puta. Ali gdje da odnesem ovo troje maksuma koji su tek progledali, koji bi uginuli u roku od par sati u hladnoj noci bez topline i hrane.
Eno ih sad ispod radijatora, umotanih u moj kasmirski sal, scucurili se jedno uz drugo i spavaju.
Slike slijede. I molba za usvajanje!
Krenuli smo istim putem nazad. Ahmet je spavao. Azra je sutila. Svi smo sutili. Samo se culo praskanje leda i snijega pod tockovima.
Stvorili su se ispred nas niotkuda. U tamno zelenim uniformama, jedva da smo ih i vidjeli medju sjenkama stabala. Preprijecili su put vozilu vec unaprijed bacenim balvanima, tako da nismo mogli uciniti nista drugo nego stati.
Stajali smo tako, mi u landroveru, oni s puskama uperenim u nas; Puske s lijeva, s desna, ispred nas najvise.
Rex se okrenuo Azri i rukom pokazao da ne izlazi iz auta. Onda smo nas dvoje izasli.
Rezak, hladan glas nas je bijesno upitao sto nismo stali kad su nam naredili da stanemo. Rekoh, da smo stali ne biste nas pustili u selo. Nismo znali ko ste.
A znate li sada ko smo, glupani jedni?, bijesno je zarezao. Nismo znali.
"Ko je jos s vama u autu?"
"Zena i dijete."
"Kakva zena i dijete? Sta ce oni u autu? Koji je vama djavo, jeste li vi normalni?!"
"Zena je snaha jedne porodice u ovom selu. Muz joj je poginuo. Doveli smo je da starci vide unuce."
Muk.
"Izvedite ih iz auta". Rex i ja smo samo stajali. Noge su mi bile kao odsjecene. Jedan od vojnika je otvorio zadnja vrata. "Izlazi!"
Azra je izasla van. Ahmet ju je cvrsto zagrlio, ali nije plakao.
"Kako se zoves? Nemoj da lazes, jer mi smo odavde i znamo svaku dusu u ovom selu? Kod koga ste bili?" upitao je opet isti vojnik, ocigledno vodja grupe.
"Bili smo kod M.M. To su mi muzevi babo i majka." Muk. Mrtva tisina oko nas.
Vodja je istupio pred nas; Zakrvavljene oci su zurile u Azru dok je tiho prozborio, "Ime... "
Gledala sam u snijeg pod nogama. Azra je drhtavim glasom odgovorila. "Sivi".
Covjek nam je okrenuo ledja i ostao tako stajati, nepomican. Jedan od vojnika je cucnuo i spustio glavu na koljena. Drugi je ispustio pusku u snijeg, a onda nastavio nepomicno zuriti u pusku i snijeg.
Jeziva hladnoca me obuzela, koja nije imala veze ni sa zimom ni sa snijegom. Sekunde su presle u minute.
Vodja grupe, koji je i dalje stajao nepomicno ispred nas, je polako kleknuo u snijeg.
Znali smo tada. Bez rijeci, bez govora, dok su puske lezale u snijegu a ovi okorjeli ratnici skrivali oci koje su se polako punile suzama, znali smo.
Vodja, komandant kako nam je rekao kasnije, se polako pridigao, nadlanicom obrisao suze koje nije krio.
"Sivi je bio moj komandant. Nas komandant. Meni je umro u rukama, ja sam ga iz rova izvukao..." Glas se prekinuo. Azra je plakala. Vojnici, suborci od Sivoga, su gledali u snijeg, u stopala, u krosnje stabala. Svi smo plakali.
Poslije smo sjedili svi zajedno, u snijegu pokraj logorske vatre. Pricali o Sivom. O selu. O proljecu. Djeci. Strancima. Azra im je pricala o Voljicu, spaljenim kucama, ubijenim komsijama... Sjedili smo tako, mlada zena i dijete, dvoje humanitarnih radnika, i ceta mrsavih boraca Armije BIH, sutili, pricali, opet sutili, opet pricali...
Tu noc su nas dopratili vojnim dzipom do G. Vakufa. Komandant i jos trojica suboraca. Tiho smo se pozdravili. Alah imanet. Alah imanet. Cuvajte se. Hocemo, cuvajte se i vi.
Prenocili smo u Bugojnu. Sutradan smo opet prosli kroz HVO punktove, ova put nas ni zaustavili nisu. Valjda se i oni umorili od nas, glupih humanitaraca.
***
Azra je poslije rata otisla iz Bosne. Ona i Ahmet danas zive u Kanadi. Rex je poslije otisao na Kosovo, onda Afganistan, onda Afriku. Juso se nakon demobilizacije opet zaposlio u staroj firmi, ali rat je ucinio svoje - godinama kasnije oborili su ga dijabetes i rak. Gdje su vojnici A BIH iz te noci, jesu li zivi, ili su ostavili svoje zivote tamo negdje u brdima ispod Plavog puta, nikad necemo znati. Kao ni njihova imena. Tek tamne sjene medju tamnim krosnjama jedne tamne, toliko tuzne a opet toliko sretne noci.
To jutro, u ranu zimu '94, bilo je tmurno, hladno, a nas landrover se jedva probijao kroz neraskidani snijeg prema Voljicu. Standarno pijani HVO-ovci su nas po obicaju zaustavili, pretresli landrover, i ispitivali zasto idemo u Voljice bez kamiona i hrane... Rekli smo im da moramo pokupiti neke materijale iz skladista Crvenog Kriza i prevesti ih u Uskoplje. To ih je zadovoljilo.
U Voljice smo stigli umorni i smrznuti, ali puni neke vrele energije zbog plana koji je bio pred nama. Azra i Ahmet su vec bili spremni. Popeli su se u zadnji dio landrovera, legli ispod sjedista, a onda smo ih zatrpali kutijama, vrecama mlijeka u prahu i cebadima. I krenuli ka Plavom putu.
Kroz prvi punkt smo dobro prosli, HVO-ovci su se scucurili oko vatre i samo su nam mahnuli rukom da nastavimo.
Na drugom punktu su nas zaustavili. Sa karticom na prsima na kojoj je bilo ispisano moje ime, da bi im pokazala da sam "njihova", prva sam izasla iz landrovera da im pokazem prevoznu listu. Osjetila sam pijani dah na obrazima dok je bradati HVO-ovac mahinalno pregledao listu, a onda po prvi put IKADA zatrazio da otvorimo zadnja vrata kako bi pregledao sadrzaj.
Krv mi se sledila u zilama. Nasmjesila sam se i rekla da su nazad tek uobicajene stvari, cebad, mlijeko u prahu...
"Reci ovom strancu da otvori zadnja vrata", zarezao je.
Rex je izasao iz auta. Ostavio upaljeno auto. Otisao nazad, povukao bravu, brava zakljucana. Vratio se naprijed. Ugasio auto. Sekunde su bile kao sati. Sa svjeznjom kljuceva opet otisao natrag. Probao jedan kljuc, pa drugi, pa treci... Nijedan ne otkljucava. Pa opet prvi kljuc...
"Hajd' gubite se odavde mrcine jedne! Picka vam materina ni vrata otkljucati ne znate! Jebo vas ko vas posla ovamo, i vas i ove balijetine kojima pomazete. Mrsh, gonite mi se s ociju!"
Deset minuta kasnije provezli smo se kroz avetinjske ulice Gornjeg Vakufa i skrenuli na Plavi put.
Azra i mali su se izvukli ispod kutija i sjeli na zadnje sjediste. Znali smo da u selo muzevih roditelja trebamo skrenuti prije Novotravnickog punkta HVO-a, pa nas je sav strah napustio.
Napokon smo stigli i do skretanja s Plavog puta u selo gdje su zivjeli njegovi otac i majka. Humanitarne organizacije su tada imale dozvolu da samo voze na Plavom putu uz strogu zabranu skretanja! No, znajuci da nema HVO-a, bez razmisljanja smo skrenuli, i oprezno se poceli spustati niz strmi, neprocisceni put.
"Stoj, stani! Zaustavi auto!", zaculi smo povike izvana. "O jebem ti sve, ko su sad ovi," zavikao je Rex i udario po gasu. Meci su zazvizdali iznad auta i kraj prozora. Rex je sasvim izgubio kontrolu nad landroverom i sam Bog nas je spustio niz strmu padinu i medju prva stabla sume koja se prostirala izmedju nas i sela.
Klizuci se vise nego vozeci probili smo se kroz sumu. Pogledala sam iza nas, niko nas nije pratio.
Uskoro smo stigli u selo.
Rex i ja smo ostali u autu. Nijedno nije imalo snage ni hrabrosti biti svjedok susretu Azre, Ahmeta i roditelja od Sivog. Kroz otvoreni prozor smo culi plac i zapomaganje, zazivanje Alahovog imena, i opet plac, ridanje... Poslije se sve smirilo, i nas dvoje smo sjedili tako satima u ledenom landroveru, cekajuci Azru da se vrati.
Vec se pocelo smrkavati kad smo culi skripu Azrinih koraka; Blijeda, ociju podbuhlih od placa, samo je sjela i rekla hajdemo.
Sinoc kao iz vedra neba dobih email od kolege, mog prvog sefa-stranca iz ratne '94. Isplakah se od radosti, i kroz suze i smijeh odgovorih na mnogobrojna pitanja: Gdje je "Dzek", puca li jos iz automatske? Pece li Joza rakiju? Jel' Voljice jos uvijek na istom mjestu? Javlja li se Azra... I uspomene same poteku.
Rex je Britanac, koji je '93 kao volonter dosao u Srednju Bosnu, pridruzio se Feed The Children organizaciji, a '94 dosao u Bugojno, taman nekako u isto vrijeme kada sam i ja dobila posao s njima.
Duge crne kose i zelenih ociju, moj novi sef je slomio mnogo srca u te dvije godine provedene s nama, a ponajvise srce moje prijateljice Mehreme... No to je druga prica :).
FTC je tada aktivno radio u Gornjem Vakufu / Uskoplju (tj. tada Gornjem Vakufu i Uskoplju!, no i to je druga prica); Glavna aktivnost nam je bila podjela prehrambenih artikala (mlijeko u prahu, brasno, ulje, secer i sve drugo sto je Britancima padalo na pamet da nam posalju u humanitarnu pomoc), higijenskih materijala i bejbi-paketa. Imali smo vlastite DAF kamione kojima smo razvozili hranu po mjesnim zajednicama, cesto pod kisom metaka i granata (Prusac, Voljice, Scipe/Kute...). Ganjala nas je Armija BIH iz Voljevca, pucali na nas Srbi iz D. Vakufa, pucali HVO-ovci iz Dobrosina i Prozora...
Voljice (G. Vakuf) je tada, u jesen '94, jos uvijek bilo opkoljeno sa svih strana. Da bi dovezli hum. pomoc u prostorije Crvenog Kriza morali smo proci 2 HVO punkta (uz dozvolu njihove komande u Uskoplju). Svaki put pijani vojnici HVO-a bi nas zaustavili, ispitivali satima sta i kako (iako je sve vec bilo objasnjeno u komandi) cisto da bi se mentalno izivljavali. Vozac Juso je sve stoicki podnosio, a ja sam uvijek bila glavni pregovarac jer sam imenom bila "njihova".
Svaki put kad bi se "probili" do Voljevca, u skladistu Crvenog Kriza docekala bi nas Azra, i uvijek sa dzezvom tek skuhane kafe. Onda istovar, popis robe, sortiranje distribucijskih listi, i onda opet kafa s Azrom.
Kroz nebrojene kafe, saznadosmo i Azrinu zivotnu pricu. Ona i "Sivi" su se upoznali taman nekako pred rat. Bjese to ljubav na prvi pogled. Vjencanje je bilo tek prirodan tok stvari; Rat je vec uveliko bjesnio kad je Azra ostala u drugom stanju. Mali Ahmet se rodio kad je bilo najgore, u jesen '93. Sivi je medju prvima krenuo u odbranu doline i '93 je bio komandant u svojoj jedinici. Kao komandant je i poginuo. Ahmetu je tada bilo 2 mjeseca.
Muzevi roditelji su ostali opkoljeni u nekom selu kod Novog Travnika, niti su vidjeli sinov grob, niti njihovo jedino unuce. Azra je ceznula da im barem tu zelju ispuni, da barem sinovo dijete jos jednom zagrle, kad njega vise nikad nece.
FTC je tada imao dozvolu od ABIH i HVO da koristi "Plavi Put" (G. Vakuf - N. Travnik - Vitez), i to nam je bila jedna od glavnih ruta za prevoz hrane u skopaljsku dolinu.
Nekada ljudi jednostavno nemaju potrebu rijecima izreci misli; Nekada, jednostavno, postoji neka tajna veza, nit koja veze ljudska bica pa se razumiju bez rijeci, tek tako. Nekako, u tom momentu ta nit je neraskidivo spojila mene, Jusu, Rexa i Azru.
I znali smo sta nam je ciniti.
Pored kcerkine bolesti, Aku je ove godine napokon skrhalo siromastvo. Borila se sa njim godinama, padala pa se opet dizala, no nikada nije bitku izgubila.
Ovaj put zatekli smo je napokon skrhanu i pobjedjenu. Muz alkoholicar je napustio nju i djecu i otisao u Burmu. Starija kcerka je sada 100% invalid. Trosna "kuca" se raspada, a zadnja kap se desila par veceri prije naseg dolaska, kada je bujica vode odnijela pod, a vjetar rasturio ceradu/krov.
Sjajnih ociju pricala nam je o davnom snu: kako ce ustedjeti dovoljno novca, unajmiti bolju - pravu kucu, gdje ce djeca spavati na pravom krevetu, a ona zaradjivati za njih prodajuci svoje specijalitete. Kaze, neki dan je upravo vidjela jednu takvu kucu, blizu Opste Bolnice, no kirija je za nju prevelika, pravo malo bogatstvo - pedeset dolara mjesecno.
Haj' nam pokazi.
I odvela nas je tamo. Kuca/garaza je na glavnoj cesti, sa pravim limenim krovom i zidovima od cigle i cementa. Sa ulice se ulazi u prostranu sobu, koja vodi u drugu veliku sobu, a odatle u malu ostavu. Sve ima, i voda i struja, a i pravi vanjski WC!
Vidjela sam poznati sjaj u Robinovim ocima. "Ova prva prostorija moze biti "prodavnica", ovdje u cosku Aka moze postaviti ugljenu pec i peci "dosse", a u sredinu moze stati veliki stol sa 7 - 8 plasticnih stolica za goste! Druga soba je idealna za djecu i za za spavanje, a djeca bi bila odvojena kada Aka "radi". Na Facebooku mozemo postaviti "reklamu" tako da ce vecina stranaca dolaziti na dorucak i rucak kod Ake...".
Sutradan ujutro Aka je platila kiriju za tri mjeseca. Na pijaci smo zajedno kupili sve sto treba za dosee i priloge - rizino brasno, ulje, kokos, lecu, chili... Plasticne case, tanjire, salvete... Tave...
Sutradan navecer, Aka je uselila u svoju novu kucu i ispekla nam prvu veceru na novom ognjistu.
... i oprosti nama duge nase, kao sto i mi oprastamo duznicima nasijem, i ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla!
"Oprosti nama duge nase, kao sto i mi oprastamo drugima".Drugim rijecima, ili jednostavnije receno, "Boze, ne oprastaj nam nista, jer ni mi ne oprastamo drugima!"
Ako trazimo od Boga da nas ne uvodi u napast, to znaci da znamo da Bog to inace radi; Stoga ga molimo da to ne radi.
Kad trazimo da nas izbavi od Zla, onda znamo da nam Bog salje zlo. Sto nije ni cudno, buduci da je Bog Stvoritelj svega, naravno da je On i Stvoritelj zla.
Stvorio zlo. Stvorio covjeka. Stvorio vraga. Pa kom' obojci kom' opanci!
Naidjoh na ovu dovu, pa me ista baci u filozofsko razmisljanje!
Allāhumme rabbes-semāvātis-seb‘i ve mā ezallet ve rabbel-erādīne ve mā eкallet ve rabbeš-šejātīne ve mā edallet kun lī džāren min šerri ħalкike kullihim džemī‘ā en jefruta ‘alejje eĥadun minhum ev en jebgā ‘alejje ‘azze džāruke ve dželle senāuke ve lā ilāhe gajruke. “Allahu moj, Gospodaru sedam Nebesa i onoga što ona prekrivaju, Gospodaru zemalja i onoga što one nose, Gospodaru šejtana i onih koje oni zavedu na krivi put, budi mi zaštitnik od zla svakog Tvoga stvorenja, da me neko od njih ne savlada ili da mi ne učini nepravdu, Tvoja zaštita je nenadmašna, a ugled uzvišen i nema boga osim Tebe.”
Hajmo Bosno, Bosno, Bosno, hajmo Hercegovino ole ole o leo le! :) :) :)
Ruzno je nasladjivati se tudjoj nesreci, i trudim se da to nikada ne cinim. No postoje situacije kada zlo sa sobom donese i nest dobro! U ovom slucaju, zlo je ocigledno: porodica izranjavana, supruga/majka dozivjela pobacaj. Tuga.
Ako postoji mrvica dobra u ovom slucaju, onda je to cinjenica da su glavonje shvatili da izraelske granate ne biraju; ne samo izmedju civila i militanata, nego ni izmedju nacija. Ova francuska porodica trebala je biti palestinska. I onda niko za njih ne bi cuo, ni da je dijete ranjeno, ni da je zena izgubila nerodjeno dijete...
***
| France summons Israeli envoy over Gaza attack | ||
|
Paris summons Israel's ambassador after French consul and his family were injured in a missile attack on the Gaza Strip.
Last Modified: 16 Nov 2011 16:57
|
||
France has summoned the Israeli ambassador to Paris to a meeting at the foreign ministry after an air strike wounded the French consul in Gaza, along with his wife and daughter. A spokesman for the ministry said on Wednesday that France's ambassador in Tel Aviv had complained to Israeli authorities over the bombing, and that Israel's envoy had been required to meet with senior officials in Paris. The consul, his wife and 13-year-old daughter were injured during an Israeli air strike on Sunday night, Bernard Valero, the French foreign ministry spokesman, said on Tuesday. Valero told reporters that the three were were hit by shrapnel at their residence in Gaza, which is located 200 metres from the site of an Israeli missile attack. "France condemns the consequences of the raid," he said. "While we are all for Israeli security, France recalls the utmost necessity to avoid civilian harm," Valero adde. Though Valero did not comment on the nature of their injuries, French media reported that Majda Shaqqoura, the consul's wife, suffered a haemorrhage and miscarried. |
???
Narode, ja stvarno volim Blogger.ba, najozbiljnije. Ovo mi nekako dodje kao blog-kuca.
Medjutim kako je krenulo sa ovim reklamama (koje ja doduse ne vidim ali cini se svi ostali ih vide), jos ce na kraju i ukinuti Blogger.ba. I onda sve godine blogisanja odose u propast.
Da se to ne bi desilo, odlucih sve stare postove prebaciti na blogspot.com (kud svi Turci tu i mali Mujo!), pa se citamo i ovdje i tamo :)
Link na novi Blog:
kurtizMama.blogspot.com
Sara raste. U decembru 4 pune, agoBogda. Meni srce puno, sve punije i punije. Ali nekada, nekada, isto srce se stegne u grci sva punoca se ispuni tugom gubitka.
Valjda sve mame ovog svijeta dozive taj osjecaj? Sto vise rastu, sto su nezavisniji, sto vise leprsaju poput leptira koji tek uci letjeti, to nas vise ponekad uhvati tjeskoba i strah?
Sjecam se, prvi put sam imala taj osjecaj kad joj je bilo oko dvije godine. Sve je htjela istraziti, sve vidjeti, sve rijeci izgovoriti, a mamine sike su vec bile duboko u zaboravu... izgubila sam moju bebu!
Sad me opet hvata ista strepnja. Nedavno smo joj isli kupito novi bicikl, jer je stari, plasticni, prerasla. I tako odemo u njenu omiljenu prodavnicu igracaka, na odjel sa auticima i biciklima, i ja pravac medju one malesne. Kaze mi Robin, nisu ti bicikli vise za nju, ove trebamo gledati, i pokaze one u sredini, puno vece, prave - metalne, sa rucnim kocnicama i pomocnim tockovima sto se skidaju. Gledam zabezeknuto Robina i kazem, ne budali, ovi su za djecu preko 6 godina!
Hajde da probamo, Robin ce. Sara je naravno vec izabrala, "veliki" roza bicikl, sa bijelim guvernalama i velikim retrovizorima. Kako je sjela na njega tako je i ostala! Ma kao da je za nju krojen! Dodjosmo kuci i Sara pravo na ulicu! Heeej na ulicu, avlija tijesna!
Eh tu me uhvatilo. Dok smo ponosni tata i ja gledali nasu "veliku" djevojcicu na "velikom" biciklu, kako sprinta niz ulicu, pazljivo skrecuci ustranu ako naidje auto, moje prepuno srce opet je preplavila ona ista bujica tuge!
Ona raste! Ona je svoja, ona istrazuje zivot, ona nema straha. Ona je leptir prelijepih sarenih krila koji otkriva Svijet! A ja, ja molim Boga da joj podari let nad livadama punim cvijeca, i da je odvrati od ulicnih svjetiljki koje mame leptire kako bi im sprzile krila. A ja znam, znam, ako krene sutra prema jednoj takvoj svjetiljki, niti je mogu zaustaviti, niti je od bola spasiti.
Rasti, samo rasti moja djevojcice.
As Minhaj Gedi Farah lay silently on a hospital bed three months ago, even his mother had given up hope that the skeletal Somali baby would live.
But weeks of intensive feeding, though, have transformed him into a chubby-cheeked boy who crawls.
He is one of several stories highlighted in an annual New York fundraising event held by the aid group International Rescue Committee, which helped nurse Minhaj back to health.
Skeletal: Minhaj Gedi Farah, aged seven months, and weighing just 3.1kg
Bouncing boy: Minhaj, pictured with his mother, now recovered after being treated by the International Rescue Committee's hospital in Dadaab
At seven-months-old Minhaj was admitted to the International Rescue Committee’s hospital in the Dadaab refugee complex in July
Minhaj’s emaciated little body was shown in media throughout the world and came to signify the plight of thousands of refugee children fleeing famine-devastated Somalia.
He weighed just 3.1 kilograms (6.83 pounds) and was not only suffering from malnourishment but was severely anemic.
It was touch and go as to whether the baby would survive -- his family had given up hope.
Today, three months after he was released, Minhaj is unrecognizable.
'His mother never thought he would recover. Every member of his family is happy,' said Sirat Amin, a nurse-nutritionist with the International Rescue Committee who has been monitoring Minhaj's progress.
'He can sit without being supported, he can have Plumpynut on his own. He's crawling.'
His mother, Assiyah Dagane Osman, recently brought the plump-cheeked baby back to the hospital’s malnutrition unit to visit the IRC doctors and nurses who had saved his life.
Minhaj's own mother had given up hope that he would survive as he was so underweight
She was overjoyed and extremely grateful, 'I am very happy with the treatment he received. He is doing very well.'
As Dr. Humphrey Musyoka and head nurse-nutritionist Sirat Amin examined him, Minhaj giggled and laughed, clearly enjoying all the attention he was receiving.
At nearly 8 kilograms (17.64 pounds), Minhaj’s weight was almost normal for a little boy his age.
'We can’t express how we felt when we saw him again,” Sirat said. “We saw a completely different child.'
Famine has claimed the lives of tens of thousands of Somali children this year, but the U.N. said despite restrictions by Islamist insurgents, heavy rains and fighting, aid agencies are expanding their reach.
Food aid is now getting to 2.2 million of the 4 million Somalis who need it, the U.N. said.
The U.N. Children's Fund said around 168,0000 acutely malnourished children under the age of 5 could die within weeks.
They are concerned about infectious diseases like measles, cholera and malaria, particularly in the dirty and overcrowded camps in the capital of Mogadishu.
Minhaj now weighs a healthy 8kg. His is held by Dr John Kiogora from the IRC hospital
Hebo te, hiljadu clanaka o utakmici online, a nigdje nijednog o vremenu!
Posudjeno od Al Jazeera-e:
Profesor Joseph Massad: O tome kako dva najveca genocidasha i dvije najvece nuklearne prijetnje svijetu, Amerika i Izrael, osudjuju Iranski nuklearni program.
***
Israel, a predatory and aggressive country that has consistently launched wars on all its neighbours since its establishment, expelled hundreds of thousands of people, created millions of Palestinian, Lebanese, and Egyptian refugees, murdered tens of thousands of civilians and used internationally-banned weapons (from napalm to phosphorous bombs, to name the most notorious cases), continues to occupy the Palestinian territories and the Palestinian people in violation of international law, is governed by a foundational anti-Arab and anti-Muslim racist state ideology to which all its leaders, governing structures, and institutions adhere, as does its popular and political culture and a variety of its laws. Indeed, Israel not only consistently launches wars against its neighbours but also urges world powers to invade these neighbours as well, and in the meanwhile sponsors anti-Arab and anti-Muslim racist campaigns of hatred in the United States and across Europe in addition to integrating such racism in its school and university curricula and much of its cultural production.
Racist policies
Israel’s protector, the United States, is the only country on Earth that has ever deliberately used nuclear bombs against civilian populations and continues to defend this decision 66 years after this genocidal act, and inculcates its population, in its school curricula and in the media, to defend it. The United States has also made certain that Israel’s nuclear arsenal would not ever be discussed at the UN Security Council despite persistent proposals over the decades to discuss it. Indeed, the United States insistence on keeping Israel’s nuclear capability an open "secret" is engineered, among other things, to keep United States aid to Israel flowing, especially as a key legal condition of receiving such aid is for recipient countries to be signatories to the Nuclear Non-Proliferation Treaty, which Israel refuses to sign.
Yet the United States and Israel, which have been the major threats to world peace and indeed the major global warmongers since World War II, insist on telling the world that Iran, a country whose current regime never invaded any country (but was rather invaded by Saddam’s Iraq in 1981 at the behest of the dictatorial ruling Gulf oil-rich families and their US and French sponsors), is a threat to world peace were it to possess a nuclear device.
The racist policies of the United States as to who should get to possess nuclear weapons and who should not (according to racial criteria of whether they are European or of European stock or not) aside, it must be made clear that the extent to which there is a nuclear race in the Middle East, it is one fostered by Israel’s warmongering and its possession of such weapons of mass destruction. If the Middle East is to be a nuclear-free zone, then the international effort to rid it of such weapons must begin with Israel, which is the only country in the region that possesses these weapons, and not with Iran who may or may not be developing them.
The racism of the Obama administration against Arabs and Muslims clearly knows no limits, but for the people of the Middle East (Arabs, Turks, and Iranians), Obama’s racist criteria are not terribly persuasive. To have or not to have nuclear weapons is a question of human security, as far as the people of the region are concerned, and not one of European racial privilege. While the US may not fear Israeli nukes, Israel’s neighbouring countries and their civilian populations have for decades been (and continue to be) terrorised by them; and for good reason. Once Obama learns this lesson, the people of the region will reconsider US credibility about its alleged concern about nuclear proliferation.
...
Prosle sedmice smo bili u Mae Sotu. Uobicajeno 5-satno putovanje autom ovaj put je trajalo 10 sati, jer smo morali zaobici dijelove Tajlanda zahvacene poplavama.
Naravno, prvo naredno jutro otisli smo posjetiti Aku u "selu bufala". Kroz suze radosnice, Aka nas je dugo grlila i ljubila, a zatim pristavila caj. Primjetili smo da je njen kucerak u daleko gorem stanju nego prosle godine.
"Posla u nasem selu je sve manje i manje. Tajlandska policija nas nekako trpi ali cim primjete da neko nesto pravi ili prodaje odmah hapse i deportuju, tako da se niko ne usudjuje nista raditi. Hrane je sve manje i manje, a selo sve vise propada jer je iz godine u godinu barushtina sve veca i veca. Prije mjesec dana smo bili u vodi do koljena.", pricala nam je dok je sipala caj u plasticne salice.
"Pocela sam pakovati stvari, i namjeravam se vratiti u Burmu. Znam, tesko je, ali nasa muslimanska zajednica je tamo veca, ako nista neko ce mi dati hranu za djecu. Ovdje vise ne mozemo ostati. Da nisam u ovom selu, da mogu biti negdje na glavnoj ulici, mogla bih opet praviti prodavati "doze", ali kirija bi bila ogromna, najmanje 50 dolara mjesecno!"
Robin i ja smo se pogledali u istoj sekundi. Nekada imam osjecaj da izmedju nas dvoje postoji neka neobjasnjiva telepatska veza. Pricat cemo kasnije, sapnuo mi je.
U to je dosla i Ban, njena sada vec trinaestogodisnja kcerka. Jos uvijek premrsava, no izrasla je u preslatku tinejdzerku, duge sjajne kose i krupnih crnih ociju. Mahinalno sam pogledala u njene noge. Vidjevsi moj pogled, zadigla je suknju do koljena.
Tuga mi je odmah stegla srce. Ne samo da nije bilo nikakvog poboljsanja, stanje je bilo daleko gore! Noga je bila puno vise zadebljana, stopalo sasvim zahvaceno. Najstrasnije je da smo na drugoj nozi vidjeli otvorenu ranu, i kad smo je upitali da li se to udarila, odgovorila je da nije i da se rana pojavila "sama od sebe".
Krenuli smo opet sve iznova. Prvo Klinika Dr. Cynthie. Tamo smo upoznali tim koji radi za Burma Children Medical Fund. Uputili su nas u Opstu Bolnicu. Sjecajuci se proslogodisnjeg iskustva sa Opstom Bolnicom, odlucili smo se prvo posavjetovati sa Dr. Supunom, nasim prijasnjim pedijatrom.
Dr. Supun je bio vidno potresen; Ocigledno da njegoc pokusaj lijecenja od prije godinu dana nije uspio. Rekao nam je da je jedina nada za lijecenje djevojcice da ju se posalje u regionalni centar u Chang Mai. Nase nade su splasnule, znajuci da je prevoz djevojcice u Chang Mai nemoguc! Ilegalni migrant, bez dokumenata, djevojcica bi bila uhvacena na prvom policijskom punktu. Jedina preostala nada, po savjetu Dr. Supuna, je da Ban odvedemo specijalisti u Opstu Bolnicu te da s njima vidimo mogu li preporuciti ambulantni prevoz u Chang Mai.
Nakon 4 sata lutanja od ordinacije do ordinacije u Opstoj Bolnici, i uz pomoc pisma koje nam je dao Dr. Supun, napokon smo zavrsili kod pedijatra-specijaliste za tropske bolesti, no samo da bi saznali da Opsta Bolnica nema mogucnost migrantsku djecu slati van distrikta. I da to mogu uciniti, to bi bio samo prvi i najmanji korak jer po dolasku u Chang Mai cijena lijecenja i operacije limfnih sudova bi iznosila najmanje 100,000 bahtova - otprilike 2,300 eura. Najmanje!
Savjetovali su nas da se vratimo u Kliniku Dr. Cynthye i potrazimo pomoc od Burma Children Medical Fund.
100,000 bahtova Aka nikada nece imati. Ni ja i Robin nemamo toliku svotu na racunu. Aka ce u ponedjeljak sama odvesti Ban u BCMF, no ne nadamo se pozitivnom odgovoru. Necu moci kriviti BCMF, jer oni pokusavaju pomoci djeci ciji su zivoti u direktnoj opasnosti. Ban moze sa ovom bolesti zivjeti jos dugo godina, no bolest ce se postepeno siriti limfnim sistemom u druge dijelove tijela, a oni dijelovi vec zahvaceni ce u potpinosti unistiti tkivo i pretvoriti ga u ogromnu tumoroznu masu.
Ban nikada nije pohadjala skolu, ne zna citati i pisati. Sa nogom kakva je sada, Aka zna da je nikada nece moci udati. Ako se bolest nastavi siriti, Ban ce za par godina biti 100% invalid...
Molim Boga da sutra Aki u BCMF-u daju bilo kakav pozitivan odgovor. A ako ne... molim Boga da nam pomogne da ustedimo sto je vise novca, barem dok ja radim ovaj posao, pa da nekako iskupimo svotu neophodnu za Ban-inu operaciju.
Ovo nije apel za pomoc. No, ako je neko u mogucnosti pomoci, bice mu veliki sevap... Nadam se da ce joj najveca pomoc ipak doci od dragoga Boga, jer On je taj cija joj je pomoc najpotrebnija!
Mi smo Aku upoznali nekih 5 - 6 mjeseci nakon sto je rodila sina u maesotskom zatvoru.
Puni elana i ambicije, sa grupom mladih burmanskih studenata, pokrenuli smo Child Relief Mission, volonterski program putem kojeg smo skupljali novcane donacije, hranu, mreze protiv komaraca, te ostale potrepstine za najugrozenije porodice. Djecu i njihove porodice smo pronalazili svuda - na ulicama kao prosjake, pod Mostom Prijateljstva koji spaja Burmu i Tajland, po smetljistima... i tako jednog dana naletimo na "selo bufala".
U "selu bufala" sve porodice su siromasne, na granici prezivljavanja. Jedina razlika je u tome koja porodica ima vise bolesne djece kojoj je potrebna hitna medicinska pomoc.
Jedna 13-godisnja djevojcica je bila "prodana" za "rad" u Bangkoku; roditelji su navodno mislili da ce raditi u kuhinji nekog restorana. Nazalost, djevojcica je zavrsila u rukama svodnika koji djevojcice i mlade djevojke prodaju strancima za seksualne usluge. Koliko puta je ova djevojcica bila silovana niko ne zna, ali u Mae Sot je vracena u mentalno poremecenom stanju, sva u modricama i sa nekoliko seksualno prenosivih bolesti.
Drugo dijete pri rodjenju dobilo infekciju ociju. Kako roditelji nisu imali novaca da je prevezu do Klinike Dr. Cynthie, infekcija je jednostavno ostala nezaljecena, izjedajuci djetetove oci. Kad smo prvi put vidjeli ovog djecaka, njegove oci su bile prizor strave i uzasa...
Akina tada 11-godisnja kcerka je jos dok su bili u Burmi oboljela od rijetke tropske bolesti elephantiasis. Rijec bukvalno potice od engl. "elephant" (slon), jer zahvacena koza i tkivo izvana podsjecaju na slonovu kozu. Kako napreduje, bolest uzrokuje postepeno ostecenje i potpuno unistenje limfnog sustava i okolnog tkiva (najcesce na nogama, oko spolnih dijelova, a ponekad rukama i grudima). U momentu kada smo je upoznali, djevojcicina noga je bila zahvacena od koljena do stopala, sa ogromnom nasom naborane koze i otprilike 4-5 puta deblja od druge, zdrave noge.
Probali smo sve. Prvo u klinici Dr. Cynthie, bezuspjesno, pa onda u Opstoj Bolnici. Ni tamo doktori nisu znali sta uciniti. Na kraju smo je odveli u privatnu Tajlandsku kliniku u kojoj je radio pedijatar koji je inace lijecio nasu Saru. Znali smo da ce troskovi biti ogromni, ali osjecali smo da drugog izbora nemamo.
Dr. Supun je napokon prvi uspostavio ispravnu dijagnozu i objasnio nam sve o ovoj strasnoj bolesti. Izvrsio je sve neophodne testove i propisao antibiotike. Kad je saznao u kakvom stanju porodica zivi, zatrazio je od bolnicke uprave da snese sve troskove, sto je bolnica i ucinila!
Kada je Akina kci pocela sa tretmanom antibiotika, mi smo otisli iz Tajlanda u Pakistan.
Aka na Tamilskom znaci seka.
Ovu zenu heroja smo upoznali prvi put prije dvije godine, tokom jedne od posjeta "selu bufala" - smetljistu na kojem je svoje kuce od kartona i otpada izgradilo oko stotinjak burmansko-muslimanskih migrantskih porodica.
Aka je, sa svojih cetvero djece prebjegla preko granice u Mae Sot prije neke 4 godine. Muz, alkoholicar koji je cijeli zivot fizicki i psihicki zlostavljao nju i djecu se napokon izgubio iz njenog zivota bas u vrijeme kada smo je upoznali. Najmladjem djetetu je tada bilo 5 - 6 mjeseci, najstarijoj kcerci oko 11 godina. Ima Aka i starije djece i to napretek, ali su ostali u Burmi ili zive u drugim djelovima Tajlanda: od ukupno sesnaest rodjenih, njih cetrnaestoro preostalih :)
Aka je rodjena u hinduskoj porodici, na granici izmedju Burme i Indije. Skoro kao djevojcica, udata je za starijeg covjeka, muslimana, te je tada prihvatila Islam. Zivjeli su u najvecoj bijedi, cesto bez krova nad glavom i bez hrane.
Napokon, nemajuci drugog izbora, odlucili su slijediti primjer stotina hiljada ostalih Burmanaca, i prebjegli su ilegalno u Tajland. Nakon dugo lutanja, tada vec trudna sa zadnjim djetetom, nabasala je na malu zajednicu muslimana u "selu bufala", gdje je sklepala kucerak od starih dasaka i kartonskih kutija. Prezivljala je praveci i prodavajuci "doze", ukusne burmanske palacinke koje se sluze sa ljutim karijem od zute lece.
Na nesrecu, jednog dana su je ugledali tajlandski policajci, trazili licnu koju naravno nije imala, trazili pare koje takodjer nije imala, te je strpali u maesotski zatvor, zajedno sa destinama ostalih migranata koji tu cekaju deportaciju u Burmu. Kako je bila izrazito mrsava mozda policajci nisu ni primjetili da je Aka u visokom stadiju trudnoce. Tu noc su poceli trudovi i u zoru je, na zatvorskom betonu, rodila svoje najmladje!
Mae Sot, Tajland. Granica izmedju Tajlanda i Burme. Preko stotinu hiljada registrovanih izbjeglica u kampovima, i deset puta vise neregistrovanih koje vlada odbija nazvati izbjeglim. Oni su ilegalni migranti. To sto su im sela u Burmi spaljena, porodice pobijene, sto ih burmanska vojna vlada koristi kao besplatne teglace koji nerijetko skapaju od zedji i gladi... to im nedaje pravo na status izbjeglica.
Medju njima je i Aka, no ovo nije post o njoj, niti njenoj 13-godisnjoj kcerci koja je prije sedam godina oboljela od rijetke tropske bolesti - elephanthiasis, od koje joj je sada jedna noga peterostruko deblja od druge. Bolest je toiko rijetka da se vecina tajlandskih doktora nikada nisu susreli sa njom... O Aki i njenoj djevojcici-heroju post slijedi.
U potrazi za rjesenjem za djevojcicinu bolest, tokom posjete Mae Tao klinici, naidjosmo na jedinstven program pomoci djeci iz Burme.
Djeca imigranata u Mae Sotu medicinsku pomoc mogu dobiti u klinici Dr. Cynthie (Mae Tao) ili u Opcoj Bolnici. Dr. Cynthia je izbjegla u Tajland prije mnogo godina bjezeci od napada burmanske vojske, i pocela pruzati pomoc izbjeglima na drugoj strani granice. Danas je Mae Tao klinika medjunarodno priznata, i u njoj rade stotine doktora i medicinara - volontera iz Burme, Tajlanda i svijeta. Klinika pruza besplatne usluge primarne medicinske pomoci.
Opca Bolnica Mae Sot je glavna drzavna bolnica. Kao takva, po pravilima bi trebala pruzati usluge tajlandskim gradjanima i strancima koji su legalno u Tajlandu. Medjutim, Bolnica nikada nije zatvorila vrata migrantima i izbjeglima, pogotovo kada su u pitanju komplikovani slucajevi koji se ne mogu lijeciti u klinici Dr. Cynthie.
Nazalost, izuzetno teske i komplikovane bolesti, med. stanja i operacije se ne mogu lijeciti / vrsiti u Generalnoj Bolnici. Takvi slucajevi se salju u regionalni medicinski centar u Chang Mai.
Chang Mai je udaljen nekih 400 km od Mae Sota, te samim tim ilegalni migranti ne mogu tamo putovati, cak ni kolima hitne pomoci. Rizik je hapsenje od strane imigracijske policije i deportacija u Burmu. Samim tim, djeca migranata sa teskim povredama ili bolestima se suocavaju sa dugotrajnim posljedicama i nerijetko smrcu!
Medicinski fond za djecu Burme (Burma Children Medical Fund) je program koji je pokrenula nekolicina volontera-doktora iz Australije. Uz pomoc Dr. Cynthie smjesteni su u Mae Tao klinici, gdje su osmislili jedinstven program za pomoc djeci migrantima ciji su zivoti u opasnosti jer ih se ne moze lijeciti u Mae Sotu. Po prvi put u tom regionu, uspjeli su napraviti dogovor sa tajlandskim vlastima da dozvole prevoz djece iz Mae Sota u regionalni med. centar u Chang Mai-u. Privatnim i drustvenim donacijama prikupljaju se novcana sredstva za svako dijete pojedinacno, koje se potom salje na tretman ili operaciju. U obzir dolaze iskljucivo djeca ciji bi zivoti bili izgubljeni bez transfera u Chang Mai!
Za vas koje mozda vise interesira cijela prica, ili koji biste (kao i ja i Robin) pozeljeli pomoci nekoj od ove djecice, postavljam link za site, i slike skinute sa istog. Onima koji posjete site toplo preporucujem sekciju Nasi Slucajevi, gdje su pojedinacno opisane zivotne price i stradanja djece i migrantskih porodica.
www.burmachildren.com
www.burmachildren.net
Haj' da je frajer Bosanac pa i nekako bi covjek razumio svu ovu hajku. Nego ni B od Bosanca, ali eto, pokazao nam je da ima i bosanski terorizam.
Ne znam na koga bi covjek trebao biti vise kivan: na dnevni avaz, sarajevo-x i ostale medije koji su izgleda jedva cekali da se docepaju ovakve price; na ove jadne "pro-islam" blogerashe, koji veze nemaju sa Islamom niti ocigledno znaju sta je Islam, koji ga nazivaju "bratom"; na nase politicare, jade jadne koji su kao i dnevnoavazashi samo cekali na ovakvu priliku - bolju promociju nisu mogli ni sanjati!
Oj Bosno draga, jedina! Molim Boga da ti da snage, mira i strpljenja da sve ovo prebrodis i izvedes svoj narod na pravi put, zemljo moja!
(moj prevod, ne drz'te me za rijec!)
"Jedno rjesenje je bilo da CIA preuzme ispitivanje Zubaydaha te da ga premjesti na sigurnu lokaciju u drugoj drzavi gdje bi Agencija imala totalna ovlastenja nad njegovim okruzenjem. Eksperti iz CIA su sastavili listu tehnika ispitivanja (Interogation techniques)...
Na moju direktivu, pravnici Ministarstva Pravde i CIA-e su pazljivo istrazili pravnu pozadinu. Zakljucili su da je "pojacani program ispitivanja" u skladu sa Ustavom i svim relevantnim zakonima, ukljucujuci i one koji zabranjuju torturu.
Pregledao sam listu tehnika. Na njoj su bile dvije tehnike za koje sam ja mislio da su pretjerane, bez obzira na cinjenicu da su legalne. Naredio sam CIA-i da se te tehnike ne koriste. Jedna od preostalih tehnika je bila "waterboarding" - proces simuliranja utapanja pod vodom. Bez sumnje da je procedura bila teska za izdrzati, medjutim medicinski strucnjaci su objasnili CIA-i da nece biti dugotrajnih povreda (za zatvorenika)...
Moja najvaznija odgovornost kao predsjednika je bila da zastitim svoju drzavu. Odobrio sam upotrebu tih tehnika ispitivanja.
Nove tehnike su pokazale veliku efektivnost. Zubaydah je otkrio ogromnu kolicinu informacija o strukturi al Qaide i njihovim aktivnostima. Takodjer, dao je naznake koje su nam pomogle da otkrijemo lokaciju Ramzi bin al Shibha, logistickog planera napada od 11. septembra. pakistanska policija ga je uhvatila na prvu godisnjicu 11. septembra.
Zubaydah je kasnije objasnio onima koji su ga ispitivali zbog cega je ponovo poceo odgovarati na njihova pitanja. Njegovo shvatanje Islama je bilo da se treba opirati ispitivanju sve do odredjenog momenta (izdrzljivosti). Tehnika utapanja mu je dozvolila da dosegne taj momenat, time ispuni svoju religijsku duznost, te onda pocne saradjivati. "Ovo morate uciniti za svu ostalu bracu," rekao je istraziteljima."
Sta covjek moze reci na ovo?
Kao covjek, u potpunosti razumijem frustriranost zakonima i regularnim nacinom ispitivanja optuzenika. Mnogi ne donose nikakve rezultate, a mnogo puta smo svjedoci kako raznorazni odvjetnici, slijedeci slovo zakona, cak i oslobadjaju kriminalce. Kad je u pitanju medjunarodni terorizam, ovo je kljucna debata: da li teroristima (i onima pod sumnjom da su isti) dozvoliti ista prava?
Ne znam. Prvo jutro kad sam prosli put dosla u Bosnu kriminalci (teroristi?) su digli u zrak policijsku stanicu u Bugojnu. Castan i posten covjek, nas sugradjanin, je izgubio zivot. Ne samo sugradjanin, nego i borac za slobodu Bosne i Hercegovine. Mlada zena, policajka, je pretrpjela uzasne povrede od kojih se vjerovatno nikada nece oporaviti.
Zlocincima se sada sudi. Proces traje vec mjesecima, trajace mozda godinama. Hoce li Tarikove ubojice slobodno setati Bugojnom za dvije, pet, deset godina?
Da se mene pita, trebalo ih je sviju po kratkom postupku. Metak u celo im je jedina pravda.
Ali... Da li to znaci da predsjednik SAD-a ima pravo instuticionizirati mucenja, otvaranje zatvora poput Gvantanomo-a, ubijanje onih koje Amerika smatra teroristima? Gdje je onda granica? Cemu postojanje zakona i pravne drzave?
Bush kaze da je ovo uradio u odbranu drzave. No, kolika je cijena odbrane drzave?
Ponukana clankom o zahtjevu Amnesty International-a da Kanada uhapsi Georgea Busha za zlocine protiv covjecnosti, vidjeh da je jedan od dokaza, prema AI, sama knjiga Georgea Busha - "Decision Points".
Zaintrigirana, pronadjoh knjigu na webu. Moram priznati da me pozitivno iznenadio stilom pisanja! Mada, vjerovatno je imao pomoc profesionalnih editora.
Bush ukratko opisuje svoje djetinjstvo, gubitak sestre koja je umrla od leukemije kad joj je bilo 3 godine, kao i odnos sa majkom i ocem u ranoj mladosti. Slijedi kratak opis fakultetskih dana, upoznavanje sa Laurom, brak, djeca... Odluka o tome da krene ocevim stopmama u politicke vode te kandidatura za predsjednika.
Knjiga se fokusira na odluke koje je Bush morao donijeti u periodu kada je bio Predsjednik Amerike. Diplomatski iskreno, Bush objasnjava sta se desavalo iza kulise kada je donosio najkriticnije odluke u ulozi Predsjednika. Koliko precizno to je vec pitanje, jer vecina informacija spada u klasificirane; naravno, ne otkriva se ono sto Bush ne zeli otkriti :) ili ono sto ne sluzi njemu u korist.
Par stvar koje su mi jako zanimljive citajuci ovu knjigu:
1/ Georgeov izgled! Kao mlad momak, za vrijeme ashikovanja sa Laurom, te u prvim godinama braka, bas izgleda privlacno. Visok, stasit, otvoreno lice, pametne oci... bas nako, naocit! Nigdje veze sa majmunolikim likom bivseg Predsjednika.
2/ Upotreba rijeci "sloboda i oslobodjenje"! Za nepovjerovati je u koliko primjera Bush koristi ove rijeci - Afganistan, Pakistan, Irak, Middle East, Amerika, Svijet. Bukvalno, Amerika oslobadja cijeli svijet - od terorista, zlocinaca, diktatora, i svih ostalih zala. Kako sam posljednjih 5 godina provela u dijelu svijeta koji Bush opisuje, odlucih (my decision point, hahaha) da malo proanaliziram ove njegove odluke, iz ugla posmatraca s lica mjesta.
Nastavci slijede...
Stranci koji rade u Pakistanu imaju ogranicenu slobodu kretanja. Uglavnom, to je iz sigurnosnih razloga, a pravila ponasanja i kretanja su uveliko uredjena pravilnicima organizacija za koje rade. Tako je i u mojoj organizaciji.
Primjera radi, kada idemo na teren (u Khyber Pakhtun-wa) obavezno moram nositi lokalnu odjecu (siroke shalware i kamisa dugih rukava, i marama preko glave). U Islamabadu, mogu obuci "zapadnjacku" odjecu sve dok je u granicama pristojnosti (siroke hlace, duga tunika ili kosulja, poludugi rukavi). Mozemo se slobodno kretati po skoro svim bazarima, izuzetak su oni koji su preposjeceni te s time nose veci rizik u slucaju nekog napada (bomba, auto-bomba, i sl.).
Medjutim, gdje da krenem, carsija ili teren, pokrivena ili nepokrivena, jedno pravilo uvijek vrijedi: svako kretanje mora biti vozilom i u pratnju vozaca. Dakle, nema u kupovinu hljeba i mlijeka pjeske. Nema otici u omiljeni restoran ili na pijacu setajuci. Mora se autom, i da vozac uvijek bude u blizini u slucaju nevolje.
Vozaci su nam (nam - strancima) na raspolaganju 24 sata dnevno. Kako za sluzbena tako i nesluzbena kretanja. Isto vrijedi i za cuvare, 24 sata na strazi i u uredu i u kuci.
U 50% situacija, vozaci su s nama kada obavljamo privatne poslove. Na primjer, odlazak na veceru u restoran. Vozac ce nas dovesti do restorana, parkirati auto i cekati sve dok ne zavrsimo, bilo to 1 sat, 3 sata ili do 3 sata ujutro. Njegovo je da ceka.
Eh ovdje ja i Robin imamo veliki problem. Ja, Bosanka, koja se dobro sjecam pojedinih stranaca-"humanitaraca" koji su cijelu bosansku platu tadasnjeg doba znali potrositi na skupi rucak i opijanje alkoholom. Robin, dijete siromastva i bivsi vozac stranaca koji su se provodili po nocnim klubovima Kolomba dok je on spavao u autu cekajuci da ih pijane i drogirane vozi u njihove skupe hotelske sobe.
Nas dvoje ne mozemo izaci na veceru, ostaviti vozaca da nas ceka naredna dva sata, jesti i piti dok on cami u autu. U pravilu, ako se odlucimo za rucak ili veceru vani, zamolimo vozaca da parkira auto na sigurno mjesto, povedemo ga sa sobom, zajedno rucamo/veceramo, i zajedno se vratimo kuci.
Kod kuce, ako spremim bolji nedjeljni rucak, uvijek zovnem cuvara i vozaca na duznosti da nam se pridruze. Nekako mi nezamislivo da mi sjedimo za punom sofrom, dok oni napolju jedu suhu rizu iz plasticne kese.
Sve ovo ne bi bio problem, niti bih pisala o tome, da ovo ne predstavlja problem ostalim kolegama strancima. Oni su iz Zapadne Evrope. Kaze jedan, "Vozaci primaju platu koja je pet veca od plate prosjecnog Pakistanca. Zar ih treba jos i dodatno hraniti?". To sto je plata ovog stranca otprilike 10 puta veca od plate naseg vozaca, koji jedva prehranjuje svoju petoclanu (sestoclanu, devetoclanu...) porodicu, to je manje bitno.
Kaze drugi, "Ti i Robin postavljate jako los primjer. Ako vi dijelite svoje jelo sa vozacima i cuvarima, i od nas se ocekuje isto. Ili nas se manje cijeni zato sto to ne radimo."
Kaze opet onaj prvi, "Zbog tebe i Robina oni ne obavljaju svoj posao kako treba. Navikli su da ih vi tetosite i da im ugadjate, te se time pomjeraju granice njihove poslusnosti i marljivosti."
I zakljucim po ko zna koji put: Nije siromasan onaj koji zivi u siromastvu. Niti je bogat onaj koji pliva u bogatstvu.
Tokom razgledanja kulturno-historijskih objekata turisti se osjećaju neprijatno, kažu iz Turističke zajednice
Česta slika na najfrekventnijim ulicama
Na ulicama bh. glavnog grada, prema nekim procjenama, više od 500 osoba svakodnevno i organizirano izmamljuje novac od turista, stranih ambasadora, delegacija i gostiju Sarajeva. Nadležne institucije smatraju da prosjačenje po kafićima, parkovima i šetalištima kvari lijepu sliku grada, ali su i da ga je teško iskorijeniti.
Pojačane kontrole
- Strancima koji posjećuju naš grad, najviše smetaju gužve u vozilima javnog prijevoza, zagađen zrak, nečistoća, ali i veliki broj prosjaka. U pismenim žalbama ističu da su naši prosjaci veoma agresivni i nasrtljivi. Zbog njihovog "motanja" oko njihovih torbi tokom razgledanja kulturno-historijskih objekata, osjećaju se neprijatno - kažu iz Turističke zajednice KS.
Najljepši dijelovi, općine Centar i Stari Grad, uvijek su prepune prosjaka, koji vire na svakom ćošku. Tokom jeseni budu i u Titovoj ulici i Ferhadiji.
- Prosjaci uvijek napadaju najatraktivnije lokacije u gradu. Za razliku od prošle godine, kada su starogradske ulice bile pune prosjaka, ove godine je taj broj znatno smanjen. Znači da su stalne kontrole policije urodile plodom - kazao nam je Ibrahim Hadžibajrić, načelnik općine Stari Grad.
Svi krajevi
Prema njegovim riječima, prilikom kontrola, osim onih iz našeg Kantona, na ulicama se zateknu i oni koji dolaze iz drugih krajeva BiH, a mnogi dolaze čak i iz drugih država.
Kazne od 300 do 1.200 KM
Prema Zakonu o prekršajima javnog reda i mira, novčanom kaznom od 300 do 900 KM kaznit će se osoba koja se uhvati u prosjačenju, a od 400 do 1.200 KM onaj ko organizira prosjačenje ili ko na prosjačenje navodi maloljetnu ili duševno bolesnu osobu.
Spustamo se niz Samirinu ulicu, prijatelj i ja, pred nama u dva auta neki njegovi poznanici, iz dvije razlicite politicke partije. Valjda ce na neki skup, sta li. Ja vozim svog starog golfa. Na raskrsnici, gdje se Samirina ulica spaja sa glavnom, prijatelj mi kaze da stanem, ovi ispred nas ce u drugom pravcu pa da se dogovore za kasnije. Smije se, kaze, "Valjda se necemo potuci, svi su nacionalni, ali iz razlicitih tabora". Smijem se i ja, pitam, "Zar vas nije proslo, nakon 15 godina?". On slijeze ramenima. "Neke stvari s godinama samo postaju gore."
Vozila ispred nas skrecu lijevo, ja skrenem desno i odmah parkiram na prosirenju, da sacekam prijatelja. Izasla sam iz auta, bugojansko vece je ugodno svjeze. Pogledam nebo puno zvijezda i pomislim kako ce ujutro biti mraza.
Okrenem se i vidim mog prijatelja kako se vraca ka raskrsnici. Namrstim se, jedno od dva vozila polako odmice, dok drugo i dalje stoji na cosku raskrsnice, ali prazno. Upitno gledam prijatelja. Okrenuo se i on, pa zausti nesto da kaze, ali prekida ga veliki bljesak i eksplozija.
Kao u usporenom filmu, gledam kako vozilo odskace prednjim krajem od zemlje dok dijelovi stakla i lima lete u svim pravcima. Ne cujem nista, ali osjecam kako mi se toplina siri vratom i potiljkom.
Kada ponovo otvorim oci, gledam u nebo i zvijezde. Nista me ne boli, ali i dalje osjecam ugodnu toplinu na vratu. Pokusavam podici glavu, ne moze. Pokusavam dotaci vrat rukom, ali ruka mi je teza od olova. Osjecam kako nesto sklisko i toplo curi ispod mene. Krv. Moja...
Sjetim se knjiga i filmova u kojima, kad ti bomba raznese dio tijela, nista ne boli. Istina je, pomislim.
Cujem sirenu hitne. Znaci, ziva sam. Ugledam lice mlade bolnicarke iznad mene. Njezno mi dize glavu i govori nesto. Cujem je, ali ne cujem. Cudan osjecaj. Vadi masku s kisikom iz torbe i neku dugu plasticnu cjevcicu, koji mi polako stavlja u usta i provlaci u grlo. Hvata me panika, ne mogu da disem, osjecam kako me cjevcica davi. Medjutim, bolnicarka mi cvrsto drzi glavu (ne zna da se ionako ne mozu pomaknuti)i preko cjevcice stavlja masku. Osjecam kako mi se pluca pune cistim kisikom.
***
Po obicaju, budi me Sara. Evo me sad pijuckam jutarnju kafu, i svako malo ruka mi krene ka vratu. Cini mi se da jos osjecam onu toplinu.
Finn se pojavio pred sudom u oblasti Jackson gdje se izjasnio da nije kriv za ono za šta ga optužuju
da ove godine nece doci!
Prosle godine je dosla rano, vec u avgustu, sa prvim monsunskim kisama. Zasla, onako prljava i ubojita, po selima i zaseocima, skolama i bolnicama, i bjesnila tri mjeseca noseci sve pred sobom, staro, mlado, tek rodjeno...
Ove godine smo je u avgustu iscekivali sa strepnjom; dok su monsunske kise plavile kuce i njive, molili smo Boga da je odvrati s ovoga puta. Znam Boze, nije fer tako te moliti, jer ako je odvratis s ovoga puta, poslat ces je negdje drugdje. Ali ljudi smo, mali i preplaseni, kad molimo uglavnom molimo za sebe i bliznje nam.
Avgust je prosao i skoro cijeli septembar, a mi smo svaki dan citali izvjestaje iz mobilnih klinika: akutna vodena dijareja, rapidni test negativan. I uzdah olaksanja.
Zadnja sedmica septembra, odahnuli smo i spremno povukli rapidne testove iz nabavke. A onda, jednog jutra, stize prvi izvjestaj: akutna vodena dijareja, dehidracija, rapidni test pozitivan na Koleru. Za njim, drugi, treci, dvadeseti, trideseti...
Srecom u nesreci, svi su slucajevi otkriveni na vrijeme; Do sada nijedan smrtni slucaj. I nijedno dijete ispod 5 godina starosti.
Mora da ce brzo smak svijeta, cim se su na Bloggeru ovoliko navalili na religiju i antireligiju :). Bas mi po ceifu!
Nego, kako da se ovi religiozni (iliti, kako se nazivaju, "vjernici") nikako ne okrenu ka vlastitoj religiji i ciscenju svoje religije od raznoraznih virusa i parazita? (Neka mi oproste oni iskreni vjernici ovdje, njima svaka cast.)
Zar ne znaju da bi onda njihova religija, prociscenija i istinitija, bila puno bolji primjer drugima, bez obzira ko su drugi - mozda pripadnici iste religije, mozda druge, mozda ateisti... Mozda bi tada ovi drugi pomislili, "Vidi ovo, Islam/Krscanstvo/Hinduizam je uistinu snazna religija, jer na sebe poziva primjerom a ne negiranjem drugih."
Ali ne! Negiranje drugih nam je izgleda u krvi, pogotovo na ovom nasem brdovitom Balkanu. Sta drugi rade, misle, kako drugi vjeruju ili nevjeruju je toliko bitno. Da bi se zakljucilo, "Eto vidite li? Mi smo pravi sljedbenici Boga, a oni! Oni su nevjernici i gorjet ce u paklu!"
Zar pojedini "vjernici" zaista ne znaju da ovakvim ponasanjem samo odvracaju ljude od svoje religije? Kada pljuju na drugu religiju a zatvaraju oci pred glupostima i zlocinima pripadnika vlastite vjere, zar ne vide da time upravo opravdavaju misljenja onih koji nisu njihovi istomisljenici.
A koliko primjera zla u njihovoj vlastitoj religiji ima?! Oh, itekoliko!
Mogla bih sada nadugo i nasiroko o tim "svjetlim" primjerima, pomenucu samo par - inkvizicija i spalljivanje "vjestica/vjestaca" u ime Boga, odrezivanje klitorisa kod djevojcica u ime Boga, vjencavanje djevojcica od 7, 8, 9... godina za muskarce od 60+, jer kao tako je Bog propisao, ubijanje, silovanje, rusenje, auto-bombe, bombe u dzamijama, bombe u crkvama, bombe u autobusima, bombe u skolama, bombe, jebene bombe i puske i eksplozivi, nozevi i kamenje, sve u ime Boga!
Sto bolan takve ne odvracate? Sto o njima ne pisete, o vi "vjernici"? Sto njih ne izbacite iz svoje religije? Sto Svijetu i Covjecanstvu ne ukazujete da oni nisu dio vase Vjere, da Bog nije na to mislio kad je covjeku davao Objave? A koliko je samo Objava dao? I opet pored ociju slijepi.
Eh ima vec toliko da hocu o ovome da pisem. Meni jako interesantna tema, a vi kako hocete!
Krscani kazu: Isus je rodjen bezgresnim zacecem i postao Sin Bozji.
Muslimani kazu: Isa je rodjen bezgresnim zacecem, ali je najveca zabluda Krscana vjerovanje da je on Sin Bozji. Subhanallah! Kako bi Bog sebi sina uzeo?!
Bas se pitam, jel' muslimani stvarno vjeruju kako je za krscane Isus sin od Boga u bukvalnom smislu?
Ono, tipa, Bog sisao s nebesa, uvukao se Mariji pod dekicu, imao snosaj sa njom (ako je bilo njenom voljom onda mu je bila ljubavnica; ako nije bilo njenom voljom onda je bila silovana?), i 9 mjeseci kasnije rodila se beba - Isus. Sin Bozji. Iliti gramaticki pravilnije - Bogov sin.
Ne, ne mislim da su braca muslimani bas toliko naivni.
Sto se tice brace krscana, oni se prave jos naivnijima. Kako? Pa fino. Prikace sebi Isusa kao krscanina (pobogu, krstio ga Ivan Krstitelj! znaci, Isus je krscanin) i onda ga mamica Crkva, da bi opravdala najgnusnija zlodjela ikad pocinjena od Covjecanstva i neograniceno pljackanje sirokih narodnih masa, proglasi Bozjim Sinom... Da bi oprao grijehe Covjecanstva. Covjece! Pali, siluj, rusi sve pred sobom, radi sta hoces! Onda samo dodji na oltar, reci "Oce ja se kajem", a dobri svecenik ce ti propisati tri Ocenasa i tri ZdravoMarije, i eto ti ga na! Oslobodjen si grijeha Covjece, jer je Sin Bozji umro na Krizu za Tebe!
***
Helem nejse. Jel' znate sta je stvarno bilo? Eh 'vako, da vam ispricam.
Bila jednom jedna Marija. Seoski djevojcurak, rumena, obla, jedra. Bio jednom jedan Josip, fin mladic, posiromasan, ali vrijedan. I tako, mic po mic po mic... oni se zaljube. I onda zbun, pa grm... i desi se sta se desi. Sta's, mladost je to, uzavrela krv.
Ali, kao u svakoj prici, negdje mora biti zaplet, neka nevolja koja pomuti srecu zaljubljenika. Marijina mama nikad kcerci nije kazala nista o jajascima i nestasnim spermatozoidima. No, Bozjom voljom (eh, evo tog kljucnog momenta uplitanja od strane dragoga nam Boga!!!) desi se taj historijski susret (mislim, jajca i nestaska), i Marija se pocne debljati.
Mama skonta da je djavo odnio salu kad je vec bilo kasno sakriti sramotu od sela. Ma saznala je mama ko je tata (to bar nije bilo tesko) ali kako sakriti sramotu i sacuvati obraz? Mislila jadna, ocajavala, no od muke je spasi Marija!
"Mamo, znas kako cemo? Sutra, kad se probudim, ja cu reci da mi je u snu dosao andjeo i da mi nosi poruku od dragoga nam Boga, kako sam noseca a da nisam zgrijesila!"
"Bona Marija, ko ce u to vjerovati? Pa svi u selu znaju kako se bebe prave! I ko ce biti taj, kako ga zoves, andjeo?"
"Joj mamo bona, pa zar Bog nije Svevisnji i Svemocan?! Nece zar nasi seljani reci da nije? A andjeo, pa eto, nek mu ime bude Gabrijel, svidjet ce se svima."
"Imas pravo kceri, rodila majka svoje pametno cedo."
"Nego mamo... Stid me rec' ali meni se Josip bas nako svidja. A i plodan je, kao sto vidis," rece Marija gladeci se po oblom trbuscicu. "Bil' ti mene njemu dala zasvagda?"
"More kceri, more. Fin je to momak, a i alatka mu je na mjestu. Nego, ubaci i njega kad sutra budes pricala ocu i seljanima o Gabrijelu i bezgresnom zacecu! Ako reces da ti ga je Gabrijel glavom i bradom preporucio, ne more plan da nam fali!"
I nije plan falio. Do dana danasnjega!
1:14pm UK, Tuesday September 13, 2011
A school bus was attacked leaving three children dead and many others injured
Officers said the bus driver and a teacher were also killed in the attack, which started with a rocket being fired.
Sahibzada Sajjad, deputy superintendent of police in Peshawar, said occupants of the bus were shot after the rocket failed to hit.
Five other children were wounded, according to early reports.
Senior police officialThe gunmen were waiting for the bus in fields and attacked when it came close.
Police said the bus had been taking children home when the gunmen struck.
"The gunmen were waiting for the bus in fields and attacked when it came close. They fired a rocket and then fired bullets on the van," said a senior official.
Emergency was declared in hospitals in Quetta. The death toll is expected to rise. - File Photo
QUETTA: Gunmen opened fire on a bus in Pakistan’s southwestern province of Balochistan in a suspected sectarian attack on Tuesday, killing around 26 Shia Muslim pilgrims travelling to Iran, police said.
The attack took place near Mastung town around 50 km from the provincial capital of Quetta.
“The bus was travelling to the town of Tuftan when it was attacked,” a police official in Quetta, the provincial capital, told Reuters.
The gunmen were riding on a motorcycle. According to sources the gunmen entered the bus and opened fire, DawnNews reported.
Emergency was declared in hospitals in Quetta. The death toll is expected to rise.
Sinoc smo stigli kuci u Bugojno. Dok sam grlila tatu na kapiji kontala sam kako je ovo prvi put nakon dugo godina da se u istoj godini vidimo dva puta. Tata presretan sto opet vidi Saru, kaze za nepovjerovati koliko je porasla u samo dva mjeseca. I jos prica Bosanski, k'o da je u Bosni rodjena!
Pitam sta ima novo, jel' sve isto u komsiluku, jel' ko otis'o, ko dos'o? Stari se na to poceo nekontrolirano smijati, ma izgubio dah skroz na skroz. Kaze, rodjaci ti dobili nove podstanare, al' nece da mi kaze sta je smjesno. Cekaj, veli, vidjeces sama. Takva sranja se samo tebi u zivotu mogu desiti, eto s kakvom kcerkom mene Bog kazni! I smije li se, smije. I ne rece mi sinoc sta je bilo tako smjesno.
Jutros se, cudom, probudih rano, prije sedam. Hajd' kontam, i neka sam. Robin i Sara neka spavaju, a ja cu staroga naci u basti (gdje ce sigurno biti sa svojim vockama i rijekom) i onda cu nama dvoma samima kafu skuhati. Kao u dobra stara vremena.
Izadjemo na avliju, jutro svjeze, zrak prozracan, Kalin i Rudina k'o da su pred kucom. Ovakvo jutro i zrak covjek moze imati samo u nasoj Bosni, pomislim, pa krenem prema basti.
I stanem k'o ukopana. U rodjakovoj avliji, ispred stare strikine kuce koju sada izdaje, parkirano srebreno-sivo auto, dobro poznatog izgleda. Fiat "Stilo"! Srebreni! Dvoja vrata! Bas kao...
Pridjem blize drvenoj ogradi. Zavirim u unutrasnjost Stila: jest, iste stare plave presvlake sa cvjeticima. Osjecajuci kako mi se osmjeh radja na usnama, pomislim kako barem vise nema onog glupog najlona na njima.
"Ma mrsh odavde, picka li ti materina luda! Shizofrenicarko! Jesam li ti rekao da vise nikada u zivotu ne zelim da te vidim?! Jesam li ti rekao da ostavis na miru mene i moju porodicu?! - tirada psovki se nastavila, a ja se nisam uopste morala okrenuti da vidim ta bezobrazna usta. Krajickom oka vidjela sam tatu kako se vraca iz baste, prstom upiruci u strikinu kucu, presavijajuci se od smijeha.
Okrenula sam se napokon u pravcu iz kojeg su psovke i sada neprekidno doticale. "Jebacu ti sve po spisku, kujo pokvarena! Kucko! Goni se vise iz mog zivota, jesi li me cula!... Glas, onaj stari, duboki, se izgubio dok sam mu pomno posmatrala lice. Ostario, jos mrsaviji, kosa sasvim sijeda. Neobrijan, ali ono neuredno neobrijan.
Na balkonu, iza ledja mu, izasla zena. Ne gledam je, ne moram je vidjeti jer znam da je ona.
I zacudjeno kontam, otkud Gracanica u Bugojnu?
***
Iz kontanja me probudi Sara, mama ustaj, gdje je moje mlijeko? Prespala sam Sarin paracetamol, dogovoreno vrijeme da nazovem njenog doktora i pitam kakvi su joj nalazi, prespala da joj napravim toplo mlijeko sa omiljenim joj banana-prahom...
I izgorio mi rucak pisuci ovaj post.
"Sjecam se tog dana kao i danas. Radio sam kao vozac za kuvajtsku ambasadu. Krenuli smo odmah prema Kashmiru, iz Kuvajta su javili da ce poslati pomoc stradalima, ali i da clanovi Ambasade budu na licu mjesta.
Kisa je padala cijelu noc, i to jutro kad smo krenuli, i cijeli dan. Prolom oblaka.
U autu je zazvonio telefon. Kolega, Kuvajcanin, je odgovorio te se nakon par minuta razgovora okrenuo prema meni, i upitao, "Sta raditi sa tijelima stradalih?".
Osjetio sam kako me obuzima bijes. Ja sam musliman, on je musliman! Kako moze postaviti tako glupo pitanje?!
"Brate, bojim se da nam nasa zajednicka vjera nece biti pri pomoci kada dodjemo tamo," odgovorio mi je tiho.
Kad smo stigli, kleknuo sam na zamlju i zaplakao poput djeteta. Da, nasa vjera zaista nema odgovora na njegovo pitanje. Na ulicama grada u kojeg smo usli lezalo je na stotine leseva. Mozda i hiljade... Zene, djeca, staro, mlado, neki potpuno goli, neki u nocnim haljama, neki prekriveni cebadima... Svi mokri i sivi, kao da su postali dio neba i oblaka koji su se stustili nad gradom. Sivi su bili i spasioci, mokri, sivi i umorni, umorniji od leseva koje su izvlacili iz rusevina.
Dosli smo do ogromne crne rupe u zemlji, tu je bilo mnogo spasilaca. Upitali smo sta je tu. Skola, rekli su nam. Progutala ju je zemlja. Zajedno sa djecom. Kleknuo sam na ivicu rupe. S druge strane, gdje su spasioci kroz kliziste napravili prolaz daskama, bila su poredana tijela. Mala, premalena... Poceo sam brojati... 28, 29, 31... prestao sam brojati.
Tresao sam se od neke groznice, placa. Nikada nisam prije toga zaplakao. Mislio sam, samo se pred dragim Allahom place. Zbog ovozemaljskih tuga i briga ne!
Necije ruke su me povukle, odgurale na drugu stranu ceste. I tu su bili lesevi. Neko me jako zatresao, cuo sam kako mi govori, "Brate, ako ne mozes pomoci skloni se! Smetas!".
Sklonio sam se.
***
U oktobru 2005 godine, zemljotres u Kashmiru je odnio preko 75,000 zivota. Stotine hiljada su ostali bez krova nad glavom. Infrastruktura je u potpunosti unistena. Za oktobarskim ledenim kisama je slijedio snijeg i jedna od najhladnijih kashmirskih zima.
Muzaffarabad, najgore pogodjen, se ni dan danas nije oporavio, kao ni mnogobrojna sela. Mnoshtvo stanovnistva, vec od ranije jako siromasnog, je i dalje bez krova nad glavom.
Nana sa slike iz prethodnog posta samo je jedna od mnogih koji danas zive u rucno sklepanim drvenjarama, sa plasticnim pokrivacima umjesto krova. Od nesnosnih ljetnih vrucina gore su samo ledene zimske noci.
Ipak, zivot je nepobjediv. A djeca su snaga najjaca.
...
Onaj pogled me jos vuce, proganja, muci. Kriva sam sto nisam stala, kriva sam sto sam pustila drugome da odluci za mene, kriva sam sto sam se izgubila u ocaju ocaja u onim ocima.
Nema ga vise. Zivi li uopste?
Danima obijam isti trg, lutam zavinutim ulicicama, zapitkujem svijet. U najboljem slucaju dobijem dobrocudni osmijeh i odmahivanje glavom; u najgorem, neprijateljsko mjeranje i prezir.
Nema ga.
...
Ovih dana nam je firma u pravoj frci. Dolaze novi stranci-kolege, a smjestaja trenutno nemamo dovoljno. Trebace jos barem 2 - 3 stambena prostora. I tako nam padne na pamet da pogledamo stanove, pa da usporedimo sa stanovanjem u kuci. Trenutno, u ovoj kuci u kojoj sada stanujemo, nasa porodica je u prizemlju, a kolegica sa njenom porodicom zivi na spratu.
Odemo danas u sektor F11 gdje su nove stambene zgrade, i svi padnemo na dupe. Jedan dvosobni stan u prizemlju, sve novo unutra, centralno grijanje, klima i mini basta pod balkonom. San snova. Drugi stan na vrhu zgrade, prava kucica u malom, s kuhinjom iz snova, i izlazom na ogromnu terasu. Ma, totalno smo pali na dupe.
Citavu vecer samo o tome pricamo. U neka doba padne nam napamet da je sutra vikend, a nemamo ni komada mesa u frizideru, a nestalo i Sarinih nocnih pelena, ni voca vise nema. Hajd' bas dobro nam doslo da ispitamo F11 markaz, cisto da usporedimo sa nasim kvartom.
Usavsi u markaz F11 kvarta primjetimo koliko je bolji raspored prodavnica i standova sa vocem, te koliko je citav prostor nekako prostorniji i osvjetljeniji nego markaz naseg kvarta.
Medjutim, otvarajuci vrata auta, u sekundi smo bili opkoljeni prosjacima. Par mladjih momaka "prodaju" djecje knjige moleci za novac. Jedan starac u prnjama samo je stao po strani s ispruzenom rukom, bez rijeci. Jedan mladic je poceo plakati, pricajuci kako ima tri sestre koje nemaju sta jesti; drugi kaze da mu je brat u bolnici i ne mogu platiti doktora...
Inace izbjegavam davati novac prosjacima, ali nekako nisam mogla samo odmahnuti rukom i otici u trgovinu. Dam svakom po 100 rupija (oko 1 eura) i produzim do standa s vocem. Robin je u medjuvremenu otisao kupiti meso.
U povratku, isti prosjaci su stajali kod auta, trazeci jos para. nekoliko novih je takodjer bilo sa njima. Tiho se izvinem, uvucem u auto i kazem vozacu da pozuri odatle.
Taman kad smo bili pred izlazom iz markaza, kroz zatamnjeno staklo ugledam prizor koji me sledio. Na ivici ulice je stajao mrsavi starac, a u prasnjavoj krpi na prsima mu umotano dijete. Na djetetu se vidi da je jako bolesno, s teskim hendikepom, a po praznom pogledu u nebo cini se da je prisutan i mentalni poremecaj. Medjutim, najstrasnije su bile djetetove ruke i noge - stapici sastavljeni od sicusnih kostiju i smezurane koze, bez grama mesa na njima.
Kroz izmaglicu sam vidjela kako Robin otvara prozor pa ga opet zatvara. Onda ga je opet otvorio. Vec smo prosli covjeka sa djetetom. Robin kaze vozacu da se vrati u rikverc.
"Hoces li pitati starca sta je sa djetetom?", pita me.
"Ne znam", odgovaram. Ne mogu skinuti pogled sa djeteta. Kako da pitam starca sta je sa djetetom? Pa bolesno je. A bolesno dijete je najbolje za prosjacenje. Treba dijete u bolnicu pod hitno. A kako? Milion uzburkanih misli, a nijedna jedina suvisla.
"Da mu dam nesto novaca", pita Robin ponovo.
"Ne znam", odgovaram. Ne mogu se otrgnuti od djeteta. Malena glavica je neprirodno okrenuta nagore, ogromne oci su uptre u nebo. Ruke-stapici vise iz prljave krpe. Koliko bi mu moglo biti? Jeli mladje ili starije od Sare? Dvije godine? Tri? Hoce li prezivjeti ovu noc?
Vidjela sam kako drhtava ruka prima novcanice iz Robinove ruke. Djetetove oci i dalje su uprte u nebo. Vozac je ubrzano zatvorio prozor i nagazio gas. To se nas ne tice. Previse je takve djece u Pakistanu, sefice. Njihovi roditelji to namjerno rade, da bi zaradili vise para. To se nas ne tice...
Dosli kuci. Kako smo mali, jadni, pateticni. Gledam ono meso sto smo kupili, grozdje, mango, jabuke. Gledam Sarinu novu haljinicu, pun frizider hrane pazljivo probrane samo za nju, bicikl, razbacane igracke, auto sa pravim pravcatim akumulatorom koje smo prosle sedmice platili 150 dolara. Gledam kucu u kojoj stanujem i ne mogu da disem jer smo samo prije nekoliko sati bili zaljepljeni za stan sa modernom kuhinjom, klimom i ljetnom terasom.
A gdje ce ono nocas nociti? Kako ce se one oci zaklopiti kad nestane neba u njima?
DONATE LINK: http://www.imgonnabeyourfriend.org
DOWNLOAD TRACK: http://bit.ly/o96urw
From the Marley Family
We are reaching out to you today to ask a favor. We believe that you can help us stop children dying and the most devastating food crisis happening today in East Africa.
Not one child should be denied food nor water. Not one child should suffer from the conflict caused by grown men. Over three million woman and children are suffering. They are innocent. They are not political. They are starving. Bob Marley, then and now stands for an Africa United, for one love, for the protection of children worldwide. Please join us as we, along with Save The Children, stand up together as friends to put a stop to this needless waste of life, to feed our children and to save their lives.
We are asking you to please share our video message on your facebook page. This generous act will help us reach through your friends and ours over two hundred million people worldwide. Please email us and letus know that we have your support.
One love
Nemam rijeci za ovo sto se desava u Africi. Sta god covjek da kaze, ucini... premalo je. Da sam sama kao nekad odavno bih vec bila tamo. No, to vise za mene nije opcija. Hiljade djece je na jednoj strani, ali jedno dijete je sa mnom. I to je tako.
Sta reci svijetu? Ujedinjenim Nacijama? SAD-u? Medjunarodnim humanitarnim organizacijama? Ne znam. Kao sto Ra rece na svom blogu, kad se trebaju prikupiti milijarde dolara za intervencije po Libiji, itd., tad se moze... Kad se trebaju prikupiti milioni dolara da se sprijeci umiranje djece u Africi, tad se ne moze.
A i moze li se? Ne milionima, nego i milijardama? Jer pitanje gladi u Africi se ne moze rijesiti paketima hrane izbacenim iz helikoptera niti plumpy nutom. Prekobrojno stanovnistvo, umanjeni prirodni resursi, globalno zagrijavanje i klimatske promjene + politika UN-a (citaj - Amerike), politicko-drustvena kriza u vecini africkih zemalja... ce nastaviti pogorsavati cjelokupnu situaciju do te mjere da ni milijarde dolara nece biti dovoljne.
Tugo bozja.
Bob Marley & The Wailers: obrada pjesme "High Tide or Low Tide" kao dio kampanje organizacije Save The Children da se pomogne djeci Afrike. Bez ulazenja u motive BMa i Save-a, politicku pozadinu, itd., pjesma i spot me rasplakase.
http://www.youtube.com/watch?v=eTJVQKra7gA
Ode coek, a unistio mi jetru!
Na Sarajevo-x postavljena jedna od po meni najboljih izvedbi U Stambolu na Bosforu. Fakat je bio kralj muzike...
Bosna, prkosna od sna, zapravo nema nikakve veze sa Fahrudinom Rizvanbegovicem.
Vezan je zapravo za moje mladenacke uspomene na dva omiljena profesora u srednjoj prevodilackoj u Stocu. Jedan bjese profesor istorije, zbog koga i dan danas i u snu znam kad je i zasto Bosna pala pod Austrougarsku vladavinu; Nije mi znao ime, zvao me Bosna.
Drugi bjese profesor S-H-S jezika, koji nam je s takvim zarom i poletom recitirao stihove Maka Dizdara.
I ama bas svaki put uputio bi bas meni znacajan pogled; Dal' zato sto bijah jedina Bosanka u nasem razredu; Dal' zbog uspomena na ashik dane kad su ga mamile zelene oke moje mame.
A smatrao me i prkosnom, bas kao u pjesmi. Jednom mi je prisao na hodniku i upitao sta radim sa Elvirom, Majdom i Magdalenom? Zasto se ja, pametna i kulturna djevojka, druzim sa propalitetima? Pa zato, profesore, zato sto prijateljstvo nema granica.
Kamo srece da ga pamtim samo po Bosni, prkosnoj od sna. Da mu se ime ne spominje u zapisniku iz prethodnog teksta.
IT-04-74 Prlic at al., Date 2006 05 22
***
JUDGE ANTONETTI: [Interpretation] Sir, you have been called here as a witness for the Prosecution. Before you read out the solemn declaration, could you please tell me what your first and last names are and also your date of birth.
THE WITNESS: [Interpretation] My name is Fahrudin Rizvanbegovic. I was born on the 4th of February, 1945, in the town of Stolac.
***
Q. Metkovici Brigade, from where was that unit?
A. This unit was from Croatia.
Q. How do you know that?
A. Well, this is the first Croatian town in the vicinity of Stolac. I went to that town almost on a weekly basis because we used to all live in one country. After that, I went with a friend of mine, Miroslav Palameta, to that unit. We were supposed to go there so he could see why the food hadn't arrived on time and the funds for salaries for soldiers. So this is how I know that this is what happened, because I went with him several times when he lodged in his protests.
Q. What kind of protest did you lodge?
A. The protests were not lodged by me. Rather, by my colleague. He protested about the lunch not arriving on time, salaries not arriving on time. It was some kind of a verbal protest. He went there to inquire about it.
***
A. Mr. Rudolf Jozelic, Rudi, was in the army of Bosnia and Herzegovina. He used to be a pilot before the war. They would take him out every day. If the nationality is of any importance, and it was at that time, well, his nationality was Croatian. They were taken to the middle of the grounds, and then they would ask him whether he had changed his mind; would he transport Alija Izetbegovic or Franjo Tudjman in a plane? He wouldn't reply. Then they would tell him to do push-ups, he would then do them, and then they'd tell him to fly and they'd humiliate him. He'd have to spread out his arms, run around in a circle, and when he arrived at the end he had to pretend to be turning around in an aeroplane. The humiliation of an honourable man was endless. When he was exhausted, when he could no longer run around, he would fall down and they 2230 would usually kick him in the face. He was wearing some sort of a tracksuit covered in blood, a grey tracksuit, and blood would drip onto it. He was bleeding in the face. And this went on for a few days. It's something that is hard to believe. This was done before all of us.
***
Q. What about mosques in the Stolac area?
A. All of the mosques, without exception, were set on fire or blown up. In town itself, four mosques were completely destroyed. Three of them were turned into parking lots, and one of them had just the walls standing.
Some 10 kilometres or five kilometres to the south of Capljina and 2248 Buna, south of Mostar and Stolac, this was a sort of a triangle, and in that area 22 mosques were either turned into parking lots or blown up. Not a single one was left intact.
***
Q. And what happened to her later in 1993?
A. On the 4th of August of that year, 1993, all residents of Stolac who remained living there - the elderly, women, children, the infirm - all of them were loaded onto trucks and taken to factories, schools, and were deported from there to the separation line near Mostar, near Buna, several kilometres from the town of Blagaj. From there she, together with her old and elderly parents, walked for several kilometres every day. Her mother could not -- no longer continue. She was very exhausted. A lot of the elderly were killed on that road, because they used to fire at them. And 2204 then a young man appeared, and he used a wheelbarrow, a construction wheelbarrow in order to transport my mother-in-law for the remaining portion of that trip. She was 80 years old.
Only 16 Bosniaks remained in Stolac out of 5.000 something. You saw the statistics yourself.
***
Q. How many people were brought along with you to Dretelj on that day?
A. On that day and on the following day, a total of 3.500 to 3.600 of people were brought there. Why did I say on the following day? Because on the following day the HVO soldiers came, and these were Muslims, Bosniaks, members of the HVO. That was a unique event where, without any kind of an armed rebellion, soldiers of an organisation, of a military organisation, were disarmed and arrested. They were brought there directly from front lines. Front lines facing the Serbian army.
***
Q. And how many people were detained in that barrack?
A. I never counted the people, but I know this: Somehow we could manage to sit down, but the only way to lie down was for all of us to lie on our sides. To this day, I have black marks on both sides of my body. 2208 There would be 50 people in one row. Once our bodies became numb, and if we wanted to turn to another side, all of us had to turn at the same time. There were many rows of people, and one can actually do the math to see how many people there were there altogether.
***
Q. And what categories of detainees were detained in Dretelj?
A. They were all detained. There were no exceptions. The worst thing was that there were children there. Perhaps it's because I've spent my entire life with children that that affected me. Perhaps it was because my son went to school with them, but that's something I will never forget. That's an image that will never fade from my memory. They grew thinner from day to day. Their eyes grew larger, their ears grew larger; everything else grew smaller.
So these people were there, and there was some elderly people in the place that I was detained in. The others were citizens who weren't members of any military units. 2209 The soldiers who were in the HVO were in the tunnels, and they fared the worst.
***
A. Unfortunately, we didn't have water or food. Once a day we would receive something that they called lunch. 33 aluminum pots would be placed on the floor. 33 aluminum containers would be placed on the asphalt. And they'd fill all these pots up from a large container. It 2210 was water with a bit of pasta or a couple of beans inside. We would take it in turns, and on each occasion 11 of us would go out and receive this ration. Six hundred grams of bread would be divided into 16 portions. Try and imagine this. So that amounted to two or three mouthfuls of bread. After we had drunk that hot food, because we had 17 minutes to have that so-called lunch, after which we'd go and drink water, and that's all the water we would get. My mouth, my lips, my throat were constantly irritated. I no longer had a mucous membrane. It was terrible.
Q. And what about toilet facilities? Did you have any?
A. Unfortunately, for a very long time it's not just that we didn't have a toilet to use, but we just weren't provided with the possibility of leaving the hangar to relieve ourselves. So what did we do? Sometimes someone would bring a bag of some kind or a plastic bottle, a plastic bottle of Coca-Cola, et cetera, or whatever they would find in the hangar. We would urinate into those bottles, and at night we'd pour the contents out through the broken windows.
When we had to defecate, we would use those bags, and at night we would throw those bags out of the windows. That was one of the most humiliating things that we experienced there.
***
And now about the treatment of inmates in the Dretelj camp. How were you treated by the people who were guarding the camp and who were attending you? 2216
A. Unfortunately, it really was a concentration camp. As you have already heard, the food we were provided with was such as I have already described it. On one day I had a mouthful of bread, and I had another small piece of bread in my other hand. The guard who saw that I had held onto a little piece of bread in my hand asked me what I had in my hand. I said I had a piece of bread. He hit me so hard with his rifle that I fell onto the concrete a few metres away from him, on the concrete that we saw in front of those shacks a minute ago.
And he said, "Balija, don't you know you should say 'kruh' and not 'sreb.'" I will explain this. In the Croatian language, "kruh" is the word for bread, and in the Bosnian language, you use both words; you would use the word "kruh" and "sreb." I couldn't get up because I had no more air in my lungs. He asked me what I did, what my profession was. I said I was a professor, and that's when he really got angry. He put me down on the floor, and it was 1.00 p.m. He put me down on the scorching ground because it was mid-July, 1993, and then he said I had to stare at the sun. I did so for a while, and then I could no longer keep my eyes open. My eyes started fluttering. He put his leg on my chest then. He put his rifle to my forehead, and he said, "If you blink once more, I'll kill you. You will no longer need your eyes." And I really stared at that summer sun for so long that I went totally blind. He then called to the men to take me inside. And when they took me inside, the white part of my eye was completely bloody, and you couldn't distinguish the pupil from the rest of the eye.
...
Opet sam ga zajebala. I da zivi 1000 godinu pao bi.
S jednom razlikom. Dobila sam odgovor na sms poruku. Ko zna, mozda se kafa i popije, negdje, nekada.
Nogu za nogom jedva vucem u ovih zadnjih par dana. Sve otkako poceh odbrojavati do nedjelje. Hajd' sa pet je bilo i nekako podnosljivo, s cetiri manje, al' kad spade na tri...
Sutra mi valja spakovati sve: tegle ajvara, domacu sljivu, kafu zlatna dzezva, vegetu. S njima, valja spakovati, dan unaprijed, i suze koje necu pustiti kad nas tata bude pratio iz avlije. Dok je mama bila ziva nekako je plakanje bilo uvijek na njoj. Tata se uvijek k'o fol ljutio a i ja joj prigovarah s obaveznim, "hajde bona sto places, k'o da se necemo vidjeti dogodine".
Otkako je dogodine bez vidjenja s njom doslo, valjda je neko trebao preuzeti suze. Prvi put ih vidjeh u njegovim ocima proslog novembra.
Ove godine me strah odlaska.
Zivot je neprocjenjivo blago. Mlada si, prelijepa, Bogu vjerna. Znam, nije lako kada te vjere s nekim koga ne osjecas i ne nosis u dusi. Znam, nije lako mila zarucnicki prsten staviti na ruku a i ne poznajes ga. Znam, radije bi da je Njegov prsten na ruci, s Njim da sanjas buducnost, brak i djecu.
Ali, znas i ti u kojem svijetu zivis. Znas da ne moze biti sto ne moze biti. Znala si od pocetka. Od rodjenja.
Zivot je neprocjenjivo blago. Ne oduzimaj ga! Mila moja Pakistanko!
Kupili Sari prve nausnice (ne racunajuci one medicinske). Ja te dernjave, placa i vrsike kad smo joj ih stavljali. A ona sama htjela nausnice, sto se mene tice mogla je cekati i 18-u. Poslije je pitamo sto je plakala, jel' boljelo. Kaze, nije boljelo nimalo. Pa sto si bona plakala? Pa zato sto se tako place.
Vracajuci se iz grada, prolazimo kraj crkve. Pjesma ori, odzvanja pola Bugojna, a barjak razvili pa ima u njem' haman 5 metara. Crven, bijel i plavi naravno. I poslije kroz carsiju tako. Eh moja Bosno, dobro u tebi ima i zera mira, kakvi su ti ljudi.
Hoce Robin hamburger, a omiljeni nam, "Bosna Fast Food" zatvoren. Navratimo u neku buregdzinicu u centru, pise imaju hamburgeri. Ima, ali... komadic suhe mesine s malo ajvara i ustajalih krastavica u LEPINI. Prodje rucak bez ceifa.
Na putu kuci prolazimo kraj mesnice. Vlasnik napolju, pita jes' valjali cvarci neki dan. Zbunjeno se okrenem oko sebe, vidim nema nikog znaci pita mene. Ma, rekoh, ja ih bas i ne begenishem, al' muz je probao, kaze odlicni.
Ma ja, kaze, rekao je meni tvoj tata da su za njega. Pit'o sam ga jel tvoj zet onaj crni sto po carsiji ide sa kamerom i bijelom djevojcicom. Tako sam vas i prepoznao.
Et'. U vlastitoj carsiji ljudi me vise ne prepoznaju po meni, nego po crnom muzu i njegovoj kameri.
The obvious challenge is the fact that the Islamic Ummah, aka “International Islamic
Front for Jihad against Jews and Crusaders” and PCCTS, Knights Templar (representing
the International Crusader front against Jihadi imperialism) have conflicting goals. Not
only are we arch enemies in a war which stretches back 1400 years to the day when the
warlord, Muhammad’s, forces first started to massacre Jews and Christians in the
western Jihadi front. They wish to conquer all Christian European lands and forcefully
convert us while we wish to deport all Muslims from Christian territory and isolate them.
Regardless of these obvious conflicts, they should understand that we are not imperialists
in contrary to the US/EU globalists who seek to maintain the Islamic puppet regimes and
force the European way on them. The Islamic Ummah should view our enemies; the
US/EU globalists, as a greater threat than we would ever aspire to be. The reason is that
we do not wish to destroy Islam but simply to isolate it primarily outside Europe.
***
As previously noted, the PCCTS, Knights Templar do not intend to persecute devout
Muslims or enslave them under puppet leaders in their own Islamic countries like today’s
EU/US leaders are doing. Our only intention is to partly isolate the future European
Federation. We do not necessarily oppose the creation of a caliphate lead by devout
Muslims in the Middle East. And we do not support the current EU/US hegemony’s policy
of maintaining the ongoing cultural and financial imperialism which involve maintaining
the corrupt pro-Western puppet regimes in Islamic countries.
***
Why Anthrax is considered one of the most effective WMD’s
The use of anthrax has an excellent “shock effect” and is likely to result in massive media
coverage...
In addition, the US government have spent several billion USD to research and develop
various vaccines and countermeasures. The cultural Marxist/ multiculturalist elites of
Europe will have to invest similar amounts.
***
You are to demand that all Muslim immigration in whatever form should be immediately
and completely halted, and that our authorities take a long break from mass immigration in
general until such a time when law and order has been re-established in our major cities.
Furthermore, you must not stand in the way of future Muslim deportations.
If these duties are not fully carried out, you will lose this one-time-offer of amnesty.
Whatever you chose to do, you cannot change the outcome of a future cultural conservative
victory in Europe. We will not allow you and your fellow conspirators to sell the people of
Europe in to Muslim slavery.
***
3.54 Sabotage operations - the most efficient ways to cripple the current
Western European multiculturalist regimes
Primary military objectives of the PCCTS, Knights Templar:
1. Shock attacks (assassinations included)
2. Sabotage attacks
***
Launching crusades to counter ongoing Jihads (there are 20+ Jihad fronts around the
world) is acceptable, but under no circumstances shall we attack or annex territory
belonging to our fellow Christian brothers and sisters, or our Buddhist or Hindu allies.
Hindus and Buddhists are considered brothers in our common fight against Jihadi
imperialism, atrocities and genocides.
Any cultural conservative Christian country/state declaring war against another Christian
state (such as the former Serbian-Croatian war) will be regarded as the enemy of the
future cultural conservative political alliance (European Federation) and will be punished
severely.
***
Race-mixing leads to suicidal children with severe mental problems
The offspring of race-mixers will feel like outcasts and it is very common that these
individuals suffer from severe psychological problems throughout their life. Their parents
obviously do not care as it would appear that their children’s psychological health and
general well being is irrelevant to them. The suicide rate among these individuals is
extremely high, which reflects the suffering they are put through by not having an
extended ethnic family.
***
A stable and prosperous country that can offer its citizens solid welfare is dependent on
five primary factors
1. Islam cannot be present
2. An ethnic homogenous people
3. An educated people with a high average IQ (reprogenetics will increase the average IQ
further)
4. Cultural conservative policies/nationalistic policies/at least partially financial protectionist
5. Free market (+ free market towards other cultural conservative countries)
***
The myth about marriages based on love must be deconstructed
The illusion about love in a relationship between a man and a woman is the sum of
irrational feelings based on desire. When love fades, and it always does, there is little to
hold the relationship together. The mass media has been allowed to condition people to
believe in a myth that does not exist. A marriage must be forged as an institution for the
raising of children. Marriage must be based on a specific agreement between a man and
a woman who creates an advanced pact which must have a minimum validity of at least
20 years. This pact must be forged upon the mutual interest to achieve a goal based on
cooperation, on friendship, proper communication and on mutual respect - not on love.
The irrational emotions known as desire are often mistaken as love. Irrational desire
must never be the fundament of marriage, however love may eventually come, and it is
something that is built over time.
***
Abortion
Abortion should only be allowed in case of rape, if the mother’s life is in danger, or if the
baby has mental or physical disabilities. The liberal zones may be exempt by this rule.
***
... itd. 1000+ stranica ispisanih rukom suludog teroriste - 2083: A European Declaration of Independence.
'Martyrdom'
Near the end, in a section titled "Social life and continuation of cover", the author explains: "I have been storing three bottles of Chateau Kirwan 1979 (French red wine) which I purchased at an auction 10 years ago with the intention of enjoying them at a very special occasion.
"Considering the fact that my martyrdom operation draws ever closer I decided to bring one to enjoy with my extended family at our annual Christmas party in December."
He goes on: "My thought was to save the last flask for my last martyrdom celebration and enjoy it with the two high class model whores I intend to rent prior to the mission."
After this, the log goes into detailed day-to-day entries for the run-up to his attack, including detailed accounts of labour-intensive explosives preparation.
At the end of the log, it reads: "I believe this will be my last entry. It is now Fri July 22nd, 12.51.
"Sincere regards, Andrew Berwick. Justiciar Knight Commander. Knights Templar Europe. Knights Templar Norway."
Jedva cekam da cujem misljenja i opravdanja na bloggeru. U medjuvremenu, evo par sa Sarajevo-x-a:
Pa zar su ocekivali da ce ismijavanje poslanika s.a.v.s. proci tek onako...
Evo upravo je rekao Norveski ministar da je napadac Norvedanin, mamu li mam Islamofobisticnu. Mozete prestat drk.at sad.
Jaooo , pa sto nisu dansku..danci su jedni od najgorih krmecih isprdaka...
eto sto vam je trebalo da vrijedate poslanika,sad vam se odbija od glavu..ovo je naravno za osudu,i sad ce svi na muslimane...a st niko nije dizao glas kad su pluvali pi islamu...ima bidala na svim stranama,u islamu cilj ne opravdava sredstvo,,,dodite pameti ,nevrijedajte islam i necete imati probleme,,jednostavan lijek
Murise, smrdi ti Svrakino Selo u kome zivis jer g.ovna teku ulicama od kada ste protjerali Srbe a naselili bosnje iz Istocne Bosne u ovaj dio Sarajeva... I puno lajes..Mator si ti covjek, trebao bi se malo primiriti, bolje je biti miran u tim godinama, p.icketino jedna.... Znam da si kivan jer sam ti mandario zenu pa si se razveo od nje, pa sad mrzis sve Srbe i Hrvate jer ju je i Ante manadiro...
Sve je to zivot, neko iz dzume ide na kahvu, a neko ide da baca bombe.
Samo opusteno.
U SARAJEVU JE BILO MNOGO GORE PREKO 1000 DANA PA KOGA JE BOLIO K.... SAMO ROKAJ
Napokon, nakon pet godina braka i pet dolazaka u Bosnu, uspjela sam odvesti dragog u Sarajevo. Bili 2 dana, obisli sve od Bascarsije do vrela Bosne!
Sarajevo se brate promijenilo. Ne mogu reci jeli nabolje ili najgore, ali drugacije je. Nekako mi izgleda kao da gubi onu svoju staru, Sarajevsku, dusu. Te ovaj trzni centar te onaj, BBI, Alta, Merkator... preplavili grad. Nekad je svaka slasticarna na carsiji imala zito, a ja ga ovaj put ne nadjoh nit u jednoj.
Ali zato sretoh drage ljude! Krenucu redom, onako hronoloski...
Nakon prelijepog blog-poznanstva, milion razmjenjenih komentara i privatnih poruka, napokon upoznah najhrabriju mamu na bloggeru, najposebniju posebnu mamu. Ne imasmo vremena na pretek, ali uspjesmo kafenisati u Vogosci, noc prije njenog odlaska iz Bosne. Sretna sam sto smo napokon uspjele virtualno prijateljstvo pretvoriti i u ovo "stvarno"... Ipak je drugaciji, ljepsi i bogatiji, stvarni poljubac i zagrljaj od onog virtualnog! Mada nam od sada pa nadalje opet ostaju samo virtualni.
Koliko je i ona iscekivala nase vidjenje, na dan naseg dolsaka na aerodrom u Sarajevu, dosla je sa djecom da nas doceka! Samo da nas vidi i zagrli njenu "egzoticnu princezu" dosla je iz Vogosce na bukvalno 5 minuta!!!
Znam da ces me citati, draga, pa dozvoli da ti jos jednom kazem: ponosna sam i zahvalna sto si mi prijateljica, i na blogu i u zivotu!
Po obicaju, u Sarajevu smo odmah otisli kod S-, s kojom se uvijek prisjecam nasih starih dana, iz doba kada smo u Sarajevu radili sa tek pridoslim raseljenim porodicama iz Istocne Bosne. S- radi kao luda u Domu za Ljudska Prava, dok se sa svojom malom porodicom nosi ne samo sa sve losijom eknomskom situacijom u Bosni, vec i sa ranama i stresovima ratom okrnjenog Sarajeva.
Nocili smo kod moje i S-ine zajednicke prijateljice, Z-. Z- je sa nepunih 20 godina stupila u redove Armije BIH i stala u odbranu grada. Kao nagradu, dobila je otkaz iz vojske uz obrazlozenje da se "sada radi po NATO standardima, te i um vojsci nisu potrebni oni stariji od 35 godina".
Za boravka u Sarajevu, cula sam od tri osobe koji su od pocetka bili u prvim redovima Armije BIH istu recenicu, "Da se opet zarati u Bosni, ovaj put bih prvi/prva ruksak na ledja i preko grane! Za koga, za sta smo se mi to borili?".
Naposljetku, par sati prije odlaska, sretoh se sa S-, s kojom se nisam vidjela punih 12 godina. Zadnju put kad sam bila sa njom, Z-, S-, A- i T-, plakale smo zajedno pitajuci se da li ce kosti njihovih najdrazih ikada biti pronadjene. Njih cetiri su ostale tu, u Vogosci, iscekujuci svake godine taj prokleti 11. juli. T- je sa svojom djevojcicom odselila u US. Za sina, djecaka od 12 godina kojeg su cetnici pred njenim ocima strpali u kamion sa ostalim muskarcima, vec tada je bila umrla svaka nada da ce ga ikada vidjeti zivog.
Pitam S- sta je sa njenim najmilijima. Muza su, kaze, nasli prije nekoliko godina, oca i jednog brata prosle godine, a ove godine je 11. jula ukopala kosti preostale dvojice brace. Kaze, pet mezara jedan do drugoga, otac, tri brata, ocev brat. Napokon nasli smiraj.
1. Nemam pravo na prekoracenje.
2. Nemam pravo na kreditnu karticu.
3. Mogu primati novac samo na debitni-karticni racun, ne mogu na stedni (zapravo mogu, ali onda ne mogu imati karticu).
4. Ne mogu blokirati neovlastena placanja, ciji mi je izvor nepoznat.
5. Ne mogu, putem internet bankarstva (dakle iz Pakistana) prebacivati sredstva na racune drugih banaka, ni u BIH ni u inostranstvu (i to tek otkrila kad sam htjela napraviti uplatu za malu Ajsu).
6. Ne mogu imati zajednicki racun sa suprugom, jer on nije drzavljanin BIH.
7. Sluzbenik me gleda s pitanjem u ocima, "Jebem li ti sve, meni si dosla dosadjivati i oduzimati dragocjeno vrijeme glupim pitanjima?".
Za prve tri tacke, razlog je jer mi plata dolazi iz inostranstva (moja firma direktno uplacuje iz Pariza) te Banka "nema dokaz da je plata u pitanju". Za sedmu tacku, mora da sam antipaticna?!
U Stanadrad Chartered u Islamabadu:
1. Otvorili nam porodicni racun u roku od sat vremena (iako smo oboje stranci).
2. Racun je stedni, i automatski dolazi sa debitnom karticom.
3. Nakon tri uplate, mozemo podnijeti zahtjev za kreditnu karticu (iako smo stranci).
4. Putem internet i SMS bankarstva mogu vrsiti placanja na racune bilo koje druge banke u Pakistanu ili u svijetu.
A kod moje bosanske banke primam platu vec preko 10 godina.
On: Hoces li mi uplatiti zdravstveno osiguranje da rijesim ovu bolescuru? Samo trebas naci nekoga ko ima biznis da me osigura, pa da mi poslije mjesec dana da otkaz. To je negdje oko 250 KM.
Ona: Dobro, hocu. Eto ti nadji koga znas, a ja cu rijesiti finansijski dio. Ali, sto ti mora dati otkaz? Nadji nekoga ko ce te zadrzati na poslu, a za zdravstveno ja cu placati svaki mjesec.
On: Ma ne treba meni posao, samo zdravstveno.
Ona: Kako ti bolan ne treba posao? Dokle mislis ovako? Sta ces kad tate vise ne bude?
On: Imam ja svoj posao. Odem u Zenicu, kupim trave za 100 KM, prodam i eto mi posla.
Ona: Suti.
On: A ti? Ti mi dodjes ko neka sestra? Sta ti radis za mene? Drugi me po carsiji hrane, oblace. Ja da mogu, nikada u ovoj kuci ne bih jeo, da me On hrani. Drugi mi placaju da se hranim u carsiji.
Ona: Pa ti se, sa svojom pameti, u carsiji i ne mozes hraniti. Da radis, da imas svoju paru, hranio bi se. Ovako...
On: A kako se ti to zoves mojom sestrom? Da jesi, kad dodjes, bacila bi mi 1000 maraka i rekla, "evo ti brate, kupi trave za ovo, radi sta hoces".
Ona: Gleda ga.
On: Saljes Njemu svaki mjesec? On spicka 1000 maraka mjesecno na rakiju i kurve, a frizider u kuci vazda prazan. Ni mami lijekove nije htio kupovati. Jebe se tebi.
Ona: Mama je u grobu, u nju ne diraj. Po tebi, On joj lijekove nije htio kupovati; po komsijama, svaki mjesec kad bi mu legle pare, komsije su Ga vozile u apoteku po Njene lijekove... Ali sada to nije bitno. Ona lezi u groblju. A ti?
On: Ne mogu da vjerujem da jos uvijek ima ljudi glupih poput tebe! Da misle da je trava nesto sto ne valja, da je trava droga. Nigdje veze.
Ona: Trava je droga idiote jedan! A s trave mladost ide na kokain i heroin. Takvi kao ti prodaju travu skolskoj djeci koja kasnije umiru kao ovisnici!
On: Ko bona prodaje djeci? Sta bulaznis? Ni ja, niti bilo ko od mojih ortaka ne prodaje travu djeci. To izmisljaju samo budale poput tebe!
Ona: Aha, zato policija i specijalci dolaze i pretresaju kucu? Naoruzani do zuba! Jer trava nije droga? Sto dolaze nasoj kuci onda?
On: Traze travu budalo! Eto sto! A eno ti ih dole u policiji pa ih pitaj; lijepo su mi rekli kad su ovdje bili zadnji put, "Ti sve dok dilas travu mi ti necemo nista. Trava je Ok. Samo nemoj stogod jace. A nas trava ne zanima". Eto, lijepo su mi tako rekli. I policija kaze da je koristenje i prodaja trave Ok, samo si ti glupa.
Ona: Pa koji kurac dolaze ovdje onda? Koju picku materinu pretresaju kucu, i to s automatskim puskama i specijalnim odjelima? Sto?!
On (gleda u nju kao da je luda): Pa sad sam ti rekao; Traze travu.
Eto nas Bosno moja, stizemo ti.
Jedanaestog jula, akoBogda. Voljela bih da smo prije jedanaestog, ali nije nam se dalo. Vizu za muza, kao i obicno, cekamo do posljednje sekunde. Pozivno pismo iz Bosne putuje vec 10 dana i nikako da doputuje. Srecom, covjek koji radi u konzularnom odjelu BIH Ambasade u Islamabadu me danas nazvao i rekao da sutra dodjemo sa pasosem. Molimo Boga da prihvati kopiju pozivnog umjesto originala.
I let u petak smo izgubili, i to jedini direktni za Istanbul. Zato sad cekamo nedjelju i jako nepovoljne letove - prvo u Karache gdje cekamo 5 sati na let za Istanbul, a onda opet 8 sati cekanja u Istanbulu do leta za Sarajevo. Kontam nabavit kakvu manju vrecu za spavanje, nek se bar Sara naspava u tih 15 sati gureme.
No, sve ce to biti zaboravljeno cim krocimo na sarajevski aerodrom. Jos ako Samira dodje po nas (kontamo gdje i kako posuditi auto) nasoj sreci nece biti kraja. A i ako nas bude cekala u Bugojnu, na kapiji ispred stare roza kuce, s mojim tatom i Mrvicom u narucju, radost ce ostati nepomucena.
Svasta nesto planiramo za te tri sedmice. Treba se zagrliti sa jednom posebnom mamom koju volim k'o da mi je rodjena a nikada se ni vidjele nismo. I malo proskitati Bascarsijom.
A moglo bi se malo i do malog grada na Bregavi, do maminog sela i stare Radimlje. A, ako vec dodjemo do Stoca, moglo bi se malo produziti i do Neuma? Iz Neuma, Stari i Mostar ce biti bas usput, a kad malo bolje promislim, prosetat Starim a onda ne otici do tekije na Buni bila bi prava grehota!
Ovako ja svaki put mastam prije polaska u Bosnu. I ama bas svaki put kad se docepam mog Bugojna ostanem ucahurena u njemu sve do dana odlaska... Neka.
http://www.youtube.com/watch?v=Zb58O1gxy7w
http://www.youtube.com/watch?v=4t6imfhbfXc
http://www.youtube.com/watch?v=sn48FkGzEHY
Eh da nam je vise ljudi poput Batka...
Citam Crnu dusu od Rahmanovica. Steta samo sto nigdje ne mogu skinuti knjigu nego moram citati online...
Prvi utisci: surovo, tuzno. Mozda malo jednostrano, svi na "nasoj" strani su dobri, svi na "njihovoj" cetnici. No, to je tek nakon prvih par procitanih stranica, sacekacu da vidim ostatak knjige.
Zahvaljujem Ra koji je izlomak iz knjige postavio na pocetnu stranicu bloga, inace nisam znala ni za pisca ni za djelo.
Sara je jedna velika mrsavica, do te mjere da ju je nekoliko doktora proglasilo "neuhranjenom". Neki dan gleda je kolegica iz nase apoteke pa me pita sto ne bi probali Plumpy Nut.
Plumpy Nut je pasta od kikirikija (poput putera od kikirija) u koju su specijalnim procesom dodani minerali, vitamini, masnoce, proteini, itd. Jedan mali paketic (92 g) sadrzi 500 kcal. Plumpy Nut se iskljucivo koristiti za tretman tesko neuhranjene djece (acute severe malnourishment) a ponekad i u slucajevima blaze neuhranjenosti. Ideja je da se u jednom paketicu koje dijete moze pojesti u komadu nalazi koncentracija sastojaka koji pomazu organizmu da se energetski oporavi i jako brzo pocne dobijati na tezini.
Hajd' kontam, zasto ne bih probala sa Sarom?
I onda, po obicaju, cisto iz znatizelje malo pro-google-am o istoriji plumpy nuta... Ovo sto dalje navodim su ciste cinjenice, vi sami izvucite zakljucke.
Plumpy Nut je izmislio francuski nutricionista Andre Briend 1997 godine. Plumpy Nut je proglasen "cudesnom hranom" od strane Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO) i UNICEF-a.
U doba izuma, Andre Briend je radio za fr. firmu Nutriset, koja ima licencu na Plumpy Nut.
Nedugo nakon izuma, Andre prelazi raditi u WHO. WHO, kao sto rekoh, proglasava plumpy nut cudesnom hranom, te preporucuje svim svjetskim humanitarnim organizacijama (uklj. UNICEF) da koriste plumpy nut kao RTUF (Ready-to-use Therapeutic Food).
Od tada pa nadalje, WHO, UNICEF i masa ostalih organizacija (ukljucujuci i ovu u kojoj radim) iskljucivo nabavljaju plumpy nut od Nutriseta.
Nutriset i dalje drzi ekskluzivnu licencu na "izum" i zabranjuje proizvodnju "bilo kakvog proizvoda koji sadzi orasasto voce u kombinaciji sa sastojcima koji se nalaze u plumpy nutu". Dakle, niko vise na svijetu, osim Nutriseta, nema pravo proizvesti bilo kakav proizvod koji sadrzi pastu od kikirikija, oraha ili ljesnjaka u kombinaciji sa vitaminima, mineralima, mastima i proteinima koji bi davali 500 kcal energetske vrijednosti, i koji bi sluzili u svrhu tretmana neuhranjenosti. U Nutrisetu kazu da time zele "zastiti trziste od nekvalitetnih proizvoda". S druge strane, sa svim svojim pogonima i "prikljucnim kompanijama" u nekim od nerazvijenih zemalja, Nutriset moze zadovoljiti oko 3% potreba od ukupno 20 miliona neuhranjene djece u svijetu (do 5 godina starosti).
WHO, s druge strane, po prelasku Andrea Brienda iz Nutriseta, slijedi sa izmjenom parametara koji procjenjuju da li je dijete neuhranjeno ili ne, i povecavaju parametre za 7 puta. Sto automatski podize broj djece koja se smatraju tesko neuhranjenim za 7 puta, sto zahtjeva 7 puta vecu kolicinu RTUF-a. WHO predlaze Plumpy Nut kao prvi izbor za RTUF..
Ko bi rekao da cu u zivotu doci u situaciju da radim na projektu prevencije kolere. U dosadasnjem radu se nisam imala priliku suociti sa tom problematikom, ali u trenutnom poslu borba protiv epidemioloskih bolesti nam jedan od kljucnih ciljeva.
Problem kolere u Pakistanu je zacarani krug koji je izgleda nemoguce razbiti. Svake godine izbije u doba monsuna (juli, avgust) i svake godine izvor je uvijek isti - voda! Voda uglavno zarazena putem fekalija, koja u nehigijenskim uvjetima zavrsi na rukama, ustima, povrcu, vodi za pice, itd.
Koleru je, u principu, lako sprijeciti, kako na nivou zajednice tako i na nacionalnom nivou. Jednostavne aktivnosti poput lociranja WC-eva daleko od seoskih bunara, pranje ruku nakon koristenja WC-a, pranje ruku prije jela, prokuhavanje vode, sprijecili bi 90% slucajeva kolere. No, u 2010, u svijetu je oko 5 miliona ljudi bilo zarazeno kolerom, a godisnje ima preko 100,000 smrtnih slucajeva, uglavnom djece.
Tretman kolere je jos jednostavniji, i kada ga se koristi, 99% oboljelih prezivi bez posljedica. Kako je gubitak tecnosti i elektrolita u organizmu najveca komplikacija izazvana akutnim napadima vodene dijareje, najucinkvitiji lijek je oralna glukozna otopina (kod onih koji mogu piti) ili IV infuzija kod tezih slucajeva. I nista vise! Nikakvi lijekovi, antibiotici, medicinski preparati...
Sto je najvaznije, oralnu otopinu (u nedostatku gotovih ORS kesica) je lako napraviti i kod kuce: prokuhana voda i pravilan omjer secera i soli, i eto ti domaceg ORS-a!
U cemu je onda problem?
Prvenstveno, u nacionalnim zdravstvenim sistemima koji su nedovoljno obuceni ali i nedovoljno zainteresirani kad je u pitanju provodjenje preventivnih mjera. Svjetska zdravstvena organizacija i nevladine organizacije redovno sprovode kampanje o prevenciji i tretmanu ali je upitno koliko te kampanje dopiru do udaljenih ruralnih podrucja gdje kolera obicno prvo izbija.
Problem je naravno i u lokalnim zajednicama gdje ljudi jednostavno ne obracaju dovoljno paznje u ucenju o preventivnim mjerama i njihovom sprovodjenju.
Licno mislim, posmatrajuci ponasanje ljudi u Sri Lanci, Afganistanu, Burmi i Pakistanu, da ljudi uglavnom neozbiljno shvacaju citavu teoriju vrijednosti higijene u prevenciji bolesti. Ova neozbiljnost (neinformiranost nije toliko u pitanju) nema granica ni kad je u pitanju nacija, vjera, lokacija... Uzmimo za primjer higijenu tokom nuzde i pranje ruku. U juznoj Aziji (za razliku recimo od Evrope) svi stanovnici koriste vodu (a ne toaletni papir) nakon nuzde. Voda se uglavnom cuva u velikom buretu u WC-u, i uzima manjom zdjelom iz koje se vrsi pranje. Nakon pranja intimnih dijelova, ruke se poliju vodom (iz istog bureta, istom zdjelom). U WC-u nema sapuna (govorim o selima sada). Zena po izlasku iz WC-a, tako "opranih" ruku, odlazi u kuhinju gdje nastavlja rezati povrce, meso i ostale namirnice za rucak. Istim rukama, u vodi istog porijekla kao sto je ona iz bureta u WC-u, pere tanjire, posudje iz kojih nudi hranu muzu, djeci, roditeljima... I onda nastupaju kolera, dizenterija, gastroenteritis, tifus, infekcije esherishiom coli, itd. Kod vecine ovih bolesti najopasniji simptom je jaka akutna dijareja i povracanje, koji dalje cine svoje - gubitak tecnosti, elektrolita, otkazivanje rada organa, smrt.
| Are Palestinian children less worthy? | |||||||
|
Although Palestinian children endure lives of suffering, Obama's love for their Israeli counterparts knows no limit.
|
|||||||
What is it about Jewish and Arab children that privileges the first and spurns the second in the speeches of President Barack Obama, let alone in the Western media more generally? Are Jewish children smarter, prettier, whiter? Are they deserving of sympathy and solidarity, denied to Arab children, because they are innocent and unsullied by the guilt of their parents, themselves often referred to as "the children of Israel"? Or, is it that Arab children are dangerous, threatening, guilty, even dark and ugly, a situation that can only lead to Arabopaedophobia - the Western fear of Arab children? Innocence and childhood are common themes in Western political discourse, official and unofficial. While it is a truism to state that since the end of European colonialism the US and Europe have been, at the official and unofficial levels, friendly to and supportive of the Zionist colonial project and hostile to Palestinians and Arabs in their resistance to Zionism, the expectation would be that a West that insists rhetorically on the "universalism" of its values would show at least a rhetorical commitment to the equality of Arab and Jewish children as victims of the violence visited on the region by Zionist colonialism and the resistance to it. Yet, the only Western sympathy manifest is to Jewish children as symbols of Zionist and Israeli innocence. This Western sympathy is deployed primarily to denounce Arab guilt, including the guilt of Arab children. Indeed, the only time Arab children received any sympathy at all in the West was a few years ago when Israeli and US propaganda outlets, official and unofficial alike, mounted a major propaganda campaign to save these children from their barbaric Arab and Palestinian parents, who allegedly trained them to commit violent acts, or who unlovingly placed them in the middle of danger, sacrificing them for their violent political goals. It was not Israel who was to blame for killing Palestinian children, but the children's own uncaring and cruel parents who placed them in the path of Israeli Jewish bullets, which left Israeli Jews no choice but to kill them. This of course is an old Israeli casuistry used to justify Israel's carnage of Palestinians. Golda Meir had famously articulated the workings of Israel's Jewish conscience thus: "We can forgive you for killing our sons. But we will never forgive you for making us kill yours." In the official discourse of post-World War II US power, Jewish children have been often invoked to illustrate the innocence of Israel, a tradition carried faithfully by Barack Obama's rhetoric. Refusing to even acknowledge Arab children as victims of Israel, on June 4, 2009, Obama told Arabs in his Cairo speech: "It is a sign of neither courage nor power to shoot rockets at sleeping children, or to blow up old women on a bus. That is not how moral authority is claimed; that is how it is surrendered." He reiterated this in his May 19, 2011 "winds of change" speech, declaring: "For decades, the conflict between Israelis and Arabs has cast a shadow over the region. For Israelis, it has meant living with the fear that their children could get blown up on a bus or by rockets fired at their homes, as well as the pain of knowing that other children in the region are taught to hate them."
Later that week, in his speech to the American-Israeli Public Affairs Committee (AIPAC) on May 22, Obama expressed sympathy with the hardship colonising Jews experience while appropriating the lands of the Palestinians: "I saw the daily struggle to survive in the eyes of an eight-year old [Jewish] boy who lost his leg to a Hamas rocket." He averred that the US and Israel, presumably unlike Palestinians or Arabs more generally, "both seek a region where families and their children can live free from the threat of violence". Endorsing Israel's illegal occupation of East Jerusalem, he asserted: "We also know how difficult that search for security can be, especially for a small nation like Israel in a tough neighbourhood. I've seen it firsthand. When I touched my hand against the Western Wall and placed my prayer between its ancient stones, I thought of all the centuries that the children of Israel had longed to return to their ancient homeland." Aside from borrowing anti-Black American white racism with the use of terms like "tough neighbourhood" - a term first borrowed by Binyamin Netanyahu to refer to the Middle East over a decade ago - wherein Arabs are the "violent blacks" of the Middle East and Jews are the "peaceful white folks", Obama's endorsement of the Israeli claim that East Jerusalem is part of the Jewish homeland is the first such official US endorsement of Israel's illegal occupation of the city. Nonetheless, Obama's attention lay elsewhere, in the fear he expresses of Arab children. He first articulated this fear in his May 19 speech: "The fact is, a growing number of Palestinians live west of the Jordan River." In his speech to AIPAC three days later, Obama reiterated his fear once more, as the first "fact" and threat that Israel, Jews, and the US must face: "Here are the facts we all must confront. First, the number of Palestinians living west of the Jordan River is growing rapidly and fundamentally reshaping the demographic realities of both Israel and the Palestinian territories." This is hardly a new fear, as Israelis have annual conferences, and have developed all kinds of political and military strategies, to deal with their fear of Palestinian children, whom Israel's President Shimon Peres calls a "demographic bomb" that he wants to defuse. Golda Meir herself once revealed in the early seventies that she could not sleep worrying about the number of Palestinian children being conceived every night. If children are the future - except that Arab children are a negation of it - then the crux of the argument is simple: Israel can only have a future with more Jewish children and fewer Arab children. Murdering Arab children The story of Arab children, and especially Palestinian ones, is not only tragic in the context of Israeli violence, but one that also remains ignored, deliberately marginalised, and purposely suppressed in the US and Western media - and in Western political discourse. When Zionist terrorists began to attack Palestinian civilians in the 1930s and 1940s, Palestinian children fell victims. The most famous of these attacks include the Zionist blowing up of Palestinian cafes with grenades (such as occurred in Jerusalem on March 17, 1937) and placing electrically timed mines in crowded market places (first used against Palestinians in Haifa on July 6, 1938). While the violence of the 1930s was the first introduction to the Middle East of such horrific terrorist violence, it is in the 1947-48 Zionist invasion of Palestinian villages and towns that Palestinian children were deliberately not spared. In December 1947, one of the first attacks by the Haganah (the pre-Israel Zionist paramilitary army) first attacks - which would become typical in this period - targeted the Palestinian village of Khisas in the Galilee and killed four Palestinian children. This proved to be a small number compared with the subsequent mass murders awaiting the Palestinians. In the village of Al-Dawayimah, where the Haganah committed a massacre in October 1948, an Israeli army soldier, quoted by Israeli historian Benny Morris, described the scene as such:
Palestinian children were murdered along with adults in April 1948 in the Deir Yassin massacre, to name the most well known slaughter of 1948. This would continue not only during Israel's wars against Arabs in 1956, 1967, 1973, 1978, 1982, 1996, 2006, and 2008, when thousands of children fell victim to indiscriminate Israeli bombardment, but also in more outright massacres: in Qibya in 1953 where even the school was not spared Israel's destruction; in Kafr Kassem in 1956 where the Israeli army massacred 46 unarmed Palestinian citizens of Israel, 23 of whom were children. This trend would continue. In April 1970, during the War of Attrition with Egypt, Israel bombed an Egyptian elementary school in Bahr al-Baqar. Of the 130 school children in attendance, 46 were killed, and over 50 wounded, many of them maimed for life. The school was completely demolished. The first Israeli massacre at Qana in Lebanon in 1996 spared no child or adult, and the second massacre in the same village in 2006 did the same - adults aside, 16 children were killed that year. The number of Palestinian children killed by Israeli soldiers in the first intifada (1987-1993) was 213, not counting the hundreds of induced miscarriages from tear gas grenades thrown inside closed areas targeting pregnant women, and aside from the number of the injured. The Swedish branch of Save the Children estimated that "23,600 to 29,900 children required medical treatment for their beating injuries in the first two years of the intifada", one third of whom were children under the age of ten years old. In the same period, Palestinian attacks resulted in the death of five Israeli children. In the second intifada (2000-2004), Israeli soldiers killed more than 500 children with at least 10,000 injured, and 2,200 children arrested. The televised murder of the Palestinian child Muhammad al-Durra shook the world - but not Israeli Jews, whose government concocted the most outrageous and criminal of stories to exonerate Israel. In the Israeli attack on Gaza in December 2008, 1,400 Palestinians were killed, of whom 313 were children. This exhibition of atrocity is not simply about regurgitating the history and present of Israel's murder of Arab children for the past six decades and beyond - a history well-known across the Arab world - but to demonstrate how obscene Obama's references to Jewish children are when he insists to Arabs that they must show sympathy with Jewish children, without ever enjoining Jews to show sympathy with the far larger number of Arab children killed by Jews. But Obama himself shows no sympathy with Arab children. Had he attempted to mourn the Arab children who fell and fall victim to Israeli violence at the rate of hundreds, if not thousands, of Arab children to one Jewish child, Arabs might have forgiven him this indiscretion. Alas, Obama has no place in his heart for Arab children, only for Jewish ones. He even manages to infantilise Israeli Jewish soldiers who kill Palestinians, as nothing short of innocent children whose families miss them. In his AIPAC speech, Obama calls on Hamas "to release Gilad Shalit, who has been kept from his family for five long years", but not on Israel to release the 6,000 Palestinian political prisoners, who include 300 Palestinian children, languishing in Israel's dungeons for many more years. Perhaps Obama could have at least mentioned the reports of Israeli soldiers' torture of detained Palestinian children issued in late 2010 by Israeli human rights groups. In the case of detained Palestinian sixth graders, in addition to being beaten up and deprived of sleep by Israeli soldiers, two thirteen-year old children testified that "the most awful thing that happened, was when the soldiers went to the bathroom, they peed on us and did not use the toilet. One of them videotaped it." But Obama was not moved by their plight, for they were not Jewish children. Zionism and Jewish children Interestingly and unlike Obama, Zionism did not always show similar love towards Jewish children, whom it never flinched from sacrificing for its colonial goals. In the Nazi period, Zionist leaders, for example, protested strongly against granting European Jews refuge in any country other than Palestine. In December 1938, David Ben-Gurion responded to a British offer, in the aftermath of Kristallnacht, to take thousands of German Jewish children directly to Britain by saying: "If I knew it would be possible to save all the children in Germany by bringing them to England, and only half of them by transporting them to Eretz Yisrael (the land of Israel), then I would opt for the second alternative, for we must weigh not only the life of these children but also the history of the people of Israel." In November 1940, the Zionists responded to the British-imposed restrictions on Jewish immigration to Palestine, long demanded by the Palestinian people, by blowing up a ship with Jewish civilian passengers in Haifa - killing 242 Jews, including scores of children. For Zionism, Jewish children are as expendable as Palestinian and Arab children, unless they serve its colonial goals. In light of this, it becomes clear that it is not simply the Jewishness or Arabness of children that makes them expendable or not, but their insertion into a political project as figures that can advance its goals or constitute obstacles to them.
Israel's recruitment of Jewish children in paramilitary organisations, which began in 1948, continues apace, and is perhaps best exemplified in its Gadna ["Youth Battalions"] programme, where young Jewish boys and girls are prepared early for their future military service in the most militarised state on earth. The most outrageous use of Jewish children, however, would be illustrated when the Israeli army invited them to write messages of hate on the missiles about to be launched against Lebanese children during Israel's July 2006 invasion of Lebanon. Captured by an Associated Press cameraman, the picture of blond Jewish girls near the Israeli town of Kiryat Shmona writing messages of death to Lebanese children circulated the globe - though it remains unclear if they ever made their way to Obama's desk. It is important to note that Obama might have met these same blond girls when he visited Kiryat Shmona a few months earlier, in January 2006. He recalled later that the town resembled an ordinary suburb in the US, where he could imagine the sounds of Israeli children "at joyful play just like my own daughters". Teaching children to hate Given this history, not only are Palestinian children guilty of hating Israeli Jews, but also, Obama insists, they have no reason to hate Jews unless their evil elders indoctrinate them to do so. Binyamin Netanyahu himself, in his speech before Congress last week, reiterated Obama's condemnation of Palestinians who allegedly "continue to educate their children to hate". But what about Israeli Jewish children's hatred of Arabs? A March 2010 poll by Tel Aviv University found that 49.5 per cent of Israeli Jewish high school students believe Palestinian citizens of Israel should not be entitled to the same rights as Jews in Israel; 56 per cent believe they should not be eligible for election to the Knesset, the Israeli parliament. According to a report in January 2011 in the largest Israeli daily Yediot Aharonot, Jewish teachers in Israel stated that anti-Arab racism among Jewish students reached alarming levels, advocating killing Palestinians. The teachers found graffiti written on school walls and even on exam papers stating "Death To Arabs". According to the report, a student at a school in Tel Aviv told his teacher during class that his dream is to become a soldier so he can exterminate all Arabs; several students in his class applauded in support of him. This, in no small amount, is the direct result of the racist Israeli school curricula with which Jewish children are regularly indoctrinated. In his speech to Congress, Prime Minister Netanyahu correctly diagnosed the situation on the ground. He declared: "Our conflict has never been about the establishment of a Palestinian state. It has always been about the existence of the Jewish state." It is the establishment of a Jewish settler colony that the Palestinians must accept to ensure a future for Jewish children and terminate a future for Palestinian children. Indeed it is precisely the refusal of Arabs to adopt Arabopedophobia that is the biggest impediment to peace in the region. Obama hopes that a Palestinian bantustan could limit the threat that Palestinian children constitute to the nightmare that is "the Jewish and democratic state". He recognises that the world can no longer claim to support universalism while endorsing Israel's right to discriminate against non-Jews. In his AIPAC speech, he said as much when he told Israel's lobby that the entire world, including Asia, Latin America, Europe (and he could have added Africa, which he inexplicably excluded) and the Arab World can no longer tolerate Israel's institutionalised racism; that America in fact stands alone with Israel today. Clearly, Obama's love for Jewish children knows no limits. His Arabopaedophobic views, however, are not accidental, but are motivated by his great love for the "children of Israel", a love that can only be realised through continued hatred and containment of all Arabs, children and adults alike. Joseph Massad is Associate Professor of Modern Arab Politics and Intellectual History at Columbia University. He is author of The Persistence of the Palestinian Question (Routledge, 2006). The views expressed in this article are the author's own and do not necessarily reflect Al Jazeera's editorial policy. |
Pocinjem sa Zlajinim nacinom prehrane, pa kud puklo da puklo!
Veceras sam kupila blender i nesto sto po sastavu najvise slici Zlajinom vanila sejku (protein, vlakna, miks vitamina i minerala), a kod kuce vec imam nemasno mlijeko i tonu vocki.
Prvi sejk isproban veceras:
- Casa ledenog mlijeka
- 2 kasike vanila sejka
- 1 socna breskva
Ukus je zaista bio dobar, osvjezavajuci ledeni miks vanilije i breskve za ove vruce temperature, samo ima jedan mali problema: ja nakon ovog sejka jos gladnija! :(
Odredjeni Harold Camping (reci ce neko da sam se bas okomila na Amere, al' nisam Tita mi, ovo je cista slucajnost!) predvidio da ce smak svijeta biti 21. maja ove godine.
21. maj dos'o i pros'o i evo upravo sad citam kako je spostovani g-din izjavio da je zapravo 21. maj bio dan kad je Bog odlucio da odluci kada ce biti smak svijeta i pomakao datum na 21. oktobar. Tako da sada ljudska vrsta dobija bonus 5 mjeseci da se bolje pripremi za sudnji nam dan. I jos dodaje kako vise o tome nece ni rijeci vec ce na (vlastitoj) radio stanici pustati samo krscansku muziku i program, jer je "Svijet upozoren"!
Treba li napomenuti da je isti g-din predvidio smak svijeta i u 1994, a kad je Bog promijenio misljenje g-din Camping je rekao da se radilo o matematickoj greski.
Predlazem da doticni g-din, od prikupljenih donacija vjernih vjernika (kaze nece im vratiti pare jer "zasto bi im vracao kad ce ionako sve propasti u oktobru") barem dio upotrijebi na kupovinu digitrona iliti kalkulatora te isti proslijedi na Bogovu adresu. Da se opet ne zajebe!
Jesu li americki lideri glupi, bezobrazni, ili oboje zajedno? I jeli americki narod stavrno toliko glup ili je to cista bezobrastina kad su izasli na ulice slaviti smrt Bin Ladena i velicati herojski podvig hrabrih americkih specijalaca, na celu sa Obamom?
Citav ovaj slucaj oko Osame Bin Ladena mi ide na neku stvar. Te Osama terorista, te ubio toliko ljudi (uglavnom se ovo odnosi na 9/11), te ovo, te ono. (Ovo uzimam samo za primjer, isto se moze primjeniti i na, recimo, trenutna desavanja u Libiji, o Iraku i Afganistanu da ne govorimo).
U Pakistanu su Ameri, cuvenim "drone" napadima ("vojne letjelice bez pilota") ubili (po sluzbenoj statistici) preko 2,500 ljudi / civila. U rijetko kojem napadu pogode militante (kako ovdje nazivaju Talibane), ali zato gotovo u SVAKOM napadu stradaju civili (koji SVAKI put ukljucuju zene i djecu). Oni su, eto, KOLATERALNA steta.
U januaru 2006 navodno gadjali al-Zawahrya a pogodili i ubili 18 civila
U oktobru 2006 u Bajauru opet gadjali al-Zawahrya a pogodili dzamiju i u njoj ubili 80 civila.
U martu 2008, 16 civila u Juznom Waziristanu.
U septembru 2008, 25 civila u Sjevernom Waziristanu.
U oktobru 2008, 20 civila u J. Waziristanu.
U februaru 2009, preko 30 civila u J. Waziristanu.
U martu 2009, 24 civila u Bajauru.
U maju 2009, selo Shahalam u poptpunosti unisteno, ubijeno 25 civila.
23. juna 2009, gadjali Baittulah Mahsuda, umjesto njega ubili 80 civila - na sahrani ubijenih sugradjana koji su bili zrtve americkog napada prethodnog dana.
17. marta 2011, 50 civila ubijeno u S. Waziristanu.
21. aprila 2011, 25 civila ubijeno u S. Waziristanu... i tako u nedogled.
Heeeeej! 2500 ljudi! Pa da su 2500 ovci zaklali valjda bi OSJETILI nesto! Ovo je samo u Sjevernom i Juznom Waziristanu u Pakistanu, a sta je sa Irakom? Sta je sa Afganistanom?
I onda kazu, "Mi, Amerikanci, smo u Ratu Protiv Terorizma". Ubijajuci zene, djecu, stare i nemocne. Ali, eto, smeta im kad Osama kaze, "Mi vodimo Jihad protiv Zapada i Amerike", isto tako ubijajuci zene, djecu, stare i nemocne.
Samo eto, jedni su heroji i oslobodioci a drugi teroristi.
P.S. Slika ubijene majke i djeteta je preuzeta sa Expresspakistan.Net-a
http://www.expresspakistan.net/2011/05/13/victims-of-drone-attacks/
At least 20 militants stormed the PNS Mehran Base near Shahrah-e-Faisal in Karachi on May 22, triggering explosions and gunbattles three weeks after the US killing of Osama bin Laden. –Photo by AFP
KARACHI: Pakistan’s navy says it appears to have regained control of a base that had been attacked and occupied by militants for more than 15 hours.
Spokesman Salman Ali said Monday commandos were still searching the sprawling facility in Karachi but that “apparently there is no more militant resistance.”
He says the navy would not release details on militant casualties until the base had been fully searched.
Taliban militants assaulted the headquarters of Pakistan’s naval air force, battling on Monday security forces in the most brazen attack in the country since the killing of Osama bin Laden, killing 13 people, injuring 16 others and blowing up at least two military aircraft.
The dead include 11 navy officials and one Ranger, DawnNews reported.
Blasts rang out and helicopters hovered above the PNS Mehran base near Shahrah-e-Faisal almost 14 hours after more than 20 Tehrik-e-Taliban Pakistan (TTP) militants stormed the heavily guarded building with guns and grenades, blowing up at least two aircraft and casting doubt on the military’s ability to protect its installations.
The Pakistan Taliban, which is allied with al Qaeda, said the attack was to avenge the al Qaeda leader’s killing on May 2.
Bin Laden was shot dead by US special forces in a secret operation that Pakistan says breached its sovereignty.
“It was the revenge of martyrdom of Osama bin Laden. It was the proof that we are still united and powerful,” Taliban spokesman Ehsanullah Ehsan told Reuters by telephone from an undisclosed location.
Trucks carrying military and paramilitary rangers streamed into the base in the southern city of Karachi in the morning, as security forces tried to end the siege.
A senior security official, who declined to be identified, said the militants had taken over a building in the base.
Another official stationed in the base said the militants had not taken any hostages, but added: “There is a chance that some terrorists have suicide belts or jackets.”
Sixteen military men were wounded in the attack, some reports said that at least three militants had been killed while trying to flee but nothing has been confirmed so far.
The base is 15 miles from the Masroor Air Base, Pakistan’s largest and a possible depot for nuclear weapons.
“They were carrying guns, rocket-propelled grenades (RPG) and hand grenades. They hit the aircraft with an RPG,” Navy spokesman Commander Salman Ali said of the militants.
A spokesman said two P-3C Orion, maritime patrol aircraft, had been destroyed and that intermittent gunfire was continuing.
Interior Minister Rehman Malik said earlier that the militants had attacked from the rear of the base. “We have been able to confine them to one building and an operation is underway either to kill or capture them,” he said.
Media reports said the attackers had made their way in through a sewer pipe but that was not confirmed. The military’s goal was to capture as many of the attackers alive as possible, television reported.
The attack evoked memories of an assault on Pakistan’s army headquarters in the city of Rawalpindi in 2009, and is a further embarrassment for the military, widely seen as the only properly functioning institution in Pakistan, in the wake of bin Laden’s killing.
The military has come under intense pressure from the United States and its own people for failing to know that bin Laden had been living in a garrison town, north of the capital and near a top military academy, for years, and also for allowing five US helicopters to penetrate Pakistan’s airspace and kill him.
Ljudi, otkrih Amira Khana! Ma jebo Ameriku i Kolomba, u usporedbi sa znacajem ovog otkrica. Ja covjeka, ja glumca, ja pjevaca. Ne znam samo gdje se krio u mojih 36 godina, al' nikad nije kasno, jos imam godina ispred sebe da ih provedem gledajuci i slusajuci Njega.
Bogami je i Robin ljubomoran, kaze mislio je da niko nece nadmasiti moju zivotnu ljubav - Brusa Vilisa, ali Brus nikad nece imati ovakav pogled, glas i stas! Da nisam vec dozivotno zaljubljena do usiju bih bi se zaljubila!
Do sada odgledala,
- Tri idiota (vec gledam treci put... od narednih planiranih 333 puta!)
- Lagaan (majko mila filma!)
- Ghajini (isplakah Nijagarine vodopade)
Filmove mozete skinuti na bitt-torrentu (HD version, English subtitle) a pjesme gdje drugo nego na Youtube-u.
A meni do sada najdraza iz "Tri idiota":
http://www.youtube.com/watch?v=HG_67QoSFo0&feature=related
i, opet "Tri idiota" i Zoobie Doobie:
http://www.youtube.com/watch?v=lF8W7DyPhsI
Dobila od dragog Nook-ov e-reader (toplo preporucujem!) i prva e-knjiga koja mi je naletila je Hades Factor pd Roberta Ludluma. Inace strasno volim Ludlumove knjige, jos od vremena kad prvi put pogledah Bourneov Identitet sa Richardom Chambarlainom (ona nova verzija mi se ne svidja). Helem, U Hades Factoru nicega ne nedostaje - od naucno razvijenog virusa, izazivanja pandemije sirom globusa, junaka-Amera koji pobjedjuje sve zle sile od Amerike do Iraka do svih mogucih teorija zavjere...
I onda analiziram sadasnju situaciju u novom mi domu, Pakistanu:
- Ameri Osamu otkrili u milion-dolara virijednom mansionu sa super zastitom, dok Pakistanska Vlada, vojska i ISI (Pak. CIA) pojma nisu imali; nit' su znali da je Osama tu, nit' su znali da ce Ameri doci i herojski ga likvidirati
- Ameri helikopterima doletjeli iz Afganistana, a da ih niko nije ni cuo ni vidio
- Bez obzira sto niko nije nista znao, par stotina Pakistanskih vojnika je blokiralo citav grad (tj. Abotabad) a sat vremena prije "napada" su zasli po kucama i naredili stanvnicima da iskljuce svjetla (u gradu u kojem inace struje nema 15 sati dnevno)
- U ISI pojma nisu imali o planu Amera, ali par sati nakon "napada" sluzbenik ISI izjavljuje novinarima, "po onome sto smoo vidjeli na licu mjesta nije moguce zakljuciti ko je ispalio metak u BIn Ladena
- Ameri su U OKRSAJU I RAZMJENI VATRE likvidirali Bin Ladena a zatim taoce (zene i djecu) strpali u helikoptere
- Iako Pakistanska Vlada i ISI nisu znali sta se desava, ranom zorom objavljuju kako su Osamine zene i djeca u sigurnim rukama, tj. trenutno ih ispituju Pakistanski istrazioci u Pakistanskom centru za zatocenike (ali helikopteri nisu vidjeni jer su u tom trenutku istresali tijelo u ocean... taoci su vjerovatno padobranima iskocili)
- Nedugo nakon toga, Osamina najmladja kci daje izjavu Saudijskim novinarima kako su joj oca pred ocima ubili
- Neki lijevi kongresmen u USA slijedi sa izjavom kako se Osama, naoruzan do zuba, kukavicki krio iza zena koje su ga branile
- Dok u isto vrijeme na svim svjetskim stanicama poputa gljiva nicu izvjestaji (s lica mjesta) kako je Osama bio ne-naoruzan te se nije ni pokusao braniti
- Na sta Banki Moon glamurozno kritikuje Ameriku i trazi istragu UN-a
- A Obama junacki ignorise UN i izjavljuje kako ce licno ispitati razloge zbog kojih Pakistan nije znao gdje se krio Osama Bin Laden
Jebi ga, ja bih sve ovo pripisala briljantnom mozgu Roberta Ludluma, ali me muci to sto je isti umro jos 2001-e! (?)
Nego da se ja bacim u pisce? Kad ovako izrupcan scenario smisle najbolji svjetski agenti CIA-e, ISI-e i umovi poput Obame, zamislite onda kakve bih tek ja scenarije mogla plasirati?!
Eh. Ima i ljepsa nota iz naseg susreta sa cika Alijem.
Cika Ali nas je, kako rekoh, nasiroko ispitivao o Sarinoj kronicnoj konstipaciji, obavljenim testovima, lijekovima, metodama, prirodnim nacinima, itd.
Naposljetku nas pita jesmo li ikada probali smedji secer sa vodom. Zacudjeno odgovaram da nismo nikada. Kaze, "idite i kupite najobicniji smedji nepreradjeni secer. Pomjesajte poprilicnu kolicinu, oko 4 kafene kasike sa jako malo vode, te toliko da se secer moze u njoj fino rastopiti. Mjesajte sve dok ne dobijete jednolican sirup, i dajte Sari da popije. Garantujem vam da ce Sara kakiti barem 3 puta dnevno".
Skepticno, ali ne i bez mrvice nade, kazem da cu odmah iz bolnice pravo u prodavnicu po smedji secer. Priznajem, skepticnost je prevladala. Zaboga, pa probali smo sve, od laktuloze i milk of magnesia do lanenih sjemenki, suhih sljiva i listova sene. Zar da je smedji secer "protjera"? Uostalom, zar secer i slatkisi ne izazivaju konstipaciju?
No, nada uvijek umire zadnja. S onim preostalim trackom nade donesem kuci smedji secer i cim je sutrasnje jutro svanulo (danas) smuckam secerni sirup. Sara je naravno otopinu popila u jednom cugu, iznenadjena da je mama nutka secerom (obicno mama radi suprotno!).
Ni sat kasnije, Sara je iskakila veliku, ali mekanu, komadinu.
Par sati kasnije, jos veca, sada vec kremasta komadina izlazi na svijet, tj. novu plavu tutu!
Treca "pomada" (bukvalno, nikad kremastijeg i ljepseg govneta nisam vidjela) izlazi.
Kad sam popodne odnijela drugi uzorak urina na analizu,slucajno u prolazu sretoh Doktora Alija.
On, "I? Jeli mala princeza kakila?", uz smjesak.
Ja, uz kez od uha do uha, "Jeste Doktore, i to tri puta, a da vam ne pricam o izgledu! Ni traga zatvoru!"
Doktor Ali se samo i dalje osmjehuje i ode niz hodnik.
Posljednjih 4 - 5 dana Sara je bila neuobicajeno nestasna, prgava, svadjalacki (ne)raspolozena. Kad god bi se naljutila na nas (ili mi na nju) rekla bi, "mene cijelo tijelo boli" masirajuci se po stomacicu. Isprva zabrinuti, pitali smo je sta boli, gdje tacno, kako... no medjutim, par minuta kasnije, ili nakon sto bi izvukla od nas ono sto je trazila (da se kupa bez pranja kose, da jede sladoled u 10 sati navecer, da u 4 ujutro idemo na klackalice u park, i sl. zahtjevi), bol bi odjednom prestao.
Tako mama i tata skontaju da ih Sara malo za-je!
Nekako u isto doba kad je pocela sa izjavama da je boli cijelo tijelo, a pogotovo navecer kad ne bi otisla na vrijeme na spavanje, bila bi vise iznervirana (sto je normalno i sto je jedan od razloga sto se trudimo da ide spavati na vrijeme) i iritantno bi povlacila nocnu pelenu nadolje vristeci kako je u peleni velika baja... Umorna i nervozna mama (i tata) bi je umirivali, provjeravali znakove iritacije na kozi i svaki put ustanovili da je pelena njezna kao i uvijek, koza ispod pelene cista i normalna kao i uvijek.
Mama i tata dakle zakljucise da Sara izmislja priceo bajama pred spavanje, kako ne bi isla na spavanje!
---
Prekjucer, skontamo da je krajnje vrijeme da obavimo vakcinaciju koju smo trebali obaviti po dolasku u Pakistan, da nas ne bi zakacila kakva pogan poput hepatitisa, tifusa, ili meningitisa. Posto smo setajuci nasim sektorom skontali da imamo djecju bolnicu haman pa u komsiluku, odlucimo da je i provjerimo, a pogotovo da provjerimo pedijatra na duznosti.
I tako upoznamo Dr. Alija. Dr. Ali je gromada od covjeka i uopste ne lici na pedijatra. Sara ga je sumnjicavo "razgledala" ali posto nije nosio bijeli kaput zakljucila je da "ovaj ciko nije doktor". Dr. Ali tako postade cika Ali.
Cika Ali nam je posvetio sat i pol svoga vremena, da bi saznao sve o Sari, jos od vremena kad je bila u maminoj utrobi. Njenoj kronicnoj konstipaciji je posvetio cijelih sat vremena. Te ishrana dok je bila dojence, te prva cvrsta ishrana, te koji su pregledi napravljeni, te koji su lijekovi koristeni...
Pitao nas je mnogo toga, a na kraju i bilo kojim problemima u posljednje vrijeme, osim konstipacije. I tako mu kazemo za neuobicajenu iritabilnost u posljednjim danima, za prituzbe o tome kako je "cijelo tijelo boli" da bi 10 minuta kasnije veselo lizala sladoled i govorila "vise nista ne boli"...
U to Sara zatrazi da ide piskiti. Cika Ali joj dade casicu za urin i rece da mu donese da vidi koje je boje njena pisha. Sara sva presretna obavi trazeno i ponosno objavi cika Aliju da je pisha zute boje! Cika Ali ostade zapanjen ubjedjujuci je da bi pisha trebala biti ljubicasta ali eto, Sara je poseban slucaj!
I tako obavismo, prvi put u Sarinom zivotu, uzimanje uzorka urina bez placa i straha.
Oprostismo se od cika Alija, koji je mami dao upute da sutradan dodje sa vakcinama, te da ce on vec smisliti neku pricu o "boci".
Sutra ujutro zvoni telefon, bolnica. Kaze sestra, "rekao vam je doktor da dodjete u dogovoreno vrijeme ali bez vakcine. Prvo ce joj propisati neki drugi lijek". U stomaku me grc uhvati a neka strepnja se savi oko srca.
---
Ulazimo u ordinaciju Dr. Alija. Sara se rukuje sa njim i trazi "njenu" stolicicu od jucer. Slijedi,
"Ponekad, kad konstipacija postane kronicna, i kad je analni kanal suzen zbog prisutva velike kolicine tvrde stolice, dolazi do suzenja i mokracnog kanala. Kada dodje do suzenja mokracnog kanala, mokraca se, vise nego normalno, zadrzava u kanalu ili mokracnom mjehuru; Zbog produzenog prisustva mokrace, stvara se povoljna oblast za raznorazne bakterije. Tako dolazi do akutnog zapaljenja mokracnih kanala i/ili mjehura. Kada nastupi takva infekcija, stanje je jako bolno, pogotovo u donjem dijelu stomaka, te oko "otvora". Takodjer, zbog bola, dolazi do povecane nervoze, uzbudjenosti i svadljivosti. Zato sam jucer zatrazio uzorak urina, koji je danas pokazao povecan broj leukocita; Leukociti normalno nisu prisutni u urinu, ili samo u malim kolicinama, pa kad otkrijemo uvecano stanje leukocita sa sigurnoscu znamo da je u pitanju ozbiljna infekcija".
Do kraja zivota cu pamtiti ovu dijagnozu. Sara je od danas na antibioticima, a mama porucuje mamama:
- Kada maleno kaze da "boji" to znaci da zaista BOLI. Cak i kada ste 100% sigurne da ne boli i da je u pitanju samo onaj sladoled koji joj ne zelite dozvoliti.
- Nikada, ali NIKADA, nemojte misliti da jedna bola nece prerasti u drugu, mnogo goru. Nikada se nemojte opustiti uz zakljucak, "to je samo xxx, normalno za moje maleno"!
Vidi! Dragi Bogo switch on light! -
... rece Sara kad je munja veceras zaparala nebo nad Islamabadom.
Jutros se naoruzala da napravim pitu, jer sam jucer nasla (napokon!) gotove jufke uvezene iz Saudijske Arabije. Odlucim se za krompirushu (cisto jer drugih sastojaka nemam u kuci).
Pola mjere krompira izrendam, pola isjeckam na kockice.
Nauljim jednu koru, pa drugu po njoj, pa krompir, pa smotam. Kad sam lijepo sve umotala, skontam da sam zaboravila biber i crveni luk. Fino...
Dok sam motala kazem dragom da upali rernu (koja je na plin, dosla s kucom). Ima donja i gornja grijalica... al' nema nacina da se i donja i gornja zajedno ukljuce! Mucio se on tako pola sata (dok su se moje jufke mucile nauljene u tepsiji) i na kraju skonta da stvarno ne moze. Predlozi da prvo dobro ugrijemo rernu donjim grijacem, pecemo na donjem jedno pola sata, a onda prebacimo na gornji grijac. Kad ne lezi vraze, donji grijac k'o da i ne grije, gornji przi! Prebacimo na gornji, pa kad je kora lijepo pocrvenila izvadimo tepsiju i okrenemo pitu (da, okrenemo pitu u tepsiji!).
Evo cu je sad izvaditi, fino je upekla s obje strane :) mashala!
Prijatno (nam)!
P.S. Vjerovatno poslije pite idemo negdje na rucak!
... sam sanjala grncarski grad, Ciru i kucu pokraj stanice. Kuca oronula, zidovi sivi i prasnjavi. Otkada ne zive tu?
Onda sam u Pakistanu. Zovem poznati broj, davno izbrisan iz memorije mobitela. Odgovara, "Halo?". Kao nekad, utapam se u dubini glasa, poznata iritantnost me ne dodiruje. Smjesim se.
Sarin glasic me doziva iz daljine, "mama, mamiiiiii!". Ne smjesim se vise. Poput krivca, koji jesam, prekidam vezu. Iz sivog, ugasenog ekrana, i dalje dubinom dopire, "Halo? Jesi li to ti? Halo?". Zabrinuto, pomalo uplaseno, kao i obicno - pomalo iritantno.
Nakon mnogo mjeseci, godina, vjekova... saljem poruku.
Nije meni sto pojedini vaze kako je Uskrs ostatak paganisticke relifije, te kako je grijeh krscanima cestitati taj praznik. Stvarno nije. Neka im.
Sarena jaja i slani pereci (njami-njam!) jesu zaista ostaci paganizma, kao i mnostvo drugih simbolicnih aktivnosti u danasnjim monoteistickim religijama. Mi smo svi potomci tih "pagana" i njihova krv ionako tece nasim venama. Ha ja.
Ali drugo me iznenadjuje. Ova gore novokomponovana pojava medju pojedincima na brdovitom Balkanu je totalna suprotnost vecini ljudi, muslimana, koji vjekovima zive u zemljama koje su 99% muslimanske, i u kojima je Sherijat iznad svakog drugog zakona.
Evo recimo takve su zemlje Afganistan i Pakistan. I jos pride tomu, u Afganistanu nisam zivjela u Kabulu nego u srcu Pashtunske regije na granici sa Pakistanom - Jalalabadu, Kunaru i Laghmanu. Ovdje u Pakistanu svi moji saradnici su Pashtuni iz Pakhtun Khyber-wa; ko iole poznaje Pakistan, znace da je taj granicni pojas sa Afganistanom na glasu kao "najzadrtiji" sto se tice fundamentalizma (ne u negativnom smislu, nije svaki fundamentalizam negativan), a najpoznatiji je po svojim sporadicnim stanovnicima - Talibanima.
Eh upravo ljudi iz tih regija, Pashtuni, muslimani, mnogi od njih braca i rodjaci militanata-Talibana, svake godine meni, ne-muslimanki, ranom zorom salju uskrsnje cestitke (i bozicne na bozic); Tipicni sms je napisan ovako, "Salam Alaykum draga sestro, neka ti je sretan Uskrs, i neka je Allah uvijek s tobom i tvojima". Kad dodjem u kancelariju ponedjelkom ujutro, obicno me ceka brdo kolaca i tek skuhana kafa, i svaki kolega ponaosob pridje, pozdravi sa Salam Alaykum sestro, i kaze sretan ti Uskrs, popraceno sa nek' te Allah cuva, nek' je Allah s tobom...
Ponekad samo kazem Hvala, a ponekad im kazem kako ja u stvari ne vjerujem ni u uskrs ni u bozic iako mi je, eto, ime krscansko. Na to se oni uvijek zacude i pitaju, "Zasto draga sestro, pa krscani su kao i mi, muslimani, sviju nas je Allah stvorio!". Onda se obicno upustimo u polemiku oko religije, shvatanja boga, ja krenem sa svojom teorijom da se u boga vjeruje djelom i dobrotom a ne kroz crkvu i dzamiju, krst ili shamiju... I sve se zavrsi s uzdahom mojim kolega koji rezignirano zakljuce, "Neka ti je dragi Allah na pomoci sestro."
Helem nejse. U nedjelju je Uskrs. Cetvorica kolega Pashtuna su mi vec najavili dolazak sa familijama, tako da ce nas biti puna kuca. Jedan me jutros pita hoce li biti sarenih jaja.
Kontam, mozda bih mogla i obojati ali gdje cu naci toliko ljuske od crvenog luka i tanke zenske najlonke?!!!
Ako me ne bude na Bloggeru do nedjelje, svim cestitim ljudima koji slave Uskrs - nek je sretno i bericetno!
Ovih dana, u stvarnom i u virtualnom zivotu, naletih na par situacija u kojima se povelo pitanje o slobodnim zenama koje imaju afere sa ozenjenim muskarcima. Kaze mi jedna ogorcena i prevarena, "sve su to kurve, otimacice tudjih ljudi, gadulje!".
Ne bih da rusim snove odredjenim osobama, pogotovo zenama ovih ozenjenih muskaraca, ali ko tu ima aferu s kim?!
Anici (nazovimo je Anica) je bilo 28 godina kada je upoznala Aldina (nazovimo ga Aldin) preko mIRC-a. Ona je na chatu ubijala dosadu, on je, rekao joj je, trazio utjehu zbog nedaca koje su ga snasle u zivotu. Njemu bliska osoba je bila na umoru, a on, doktor koji je u ratu spasio toliko zivota, je bio potpuno bespomocan. I tako se dani pretvorise u sedmice, sedmice u mjesece, i Anica spoznade da je napokon pronasla svoje zivotno blago, svoga "Zahira". Sa Aldinom se cula svaki dan, njegov duboki, muzevni glas ju je milovao svako jutro kad bi se probudila i do duboko u noc, prije nego bi se predala snovima, sanjajuci njega. Aldin, doktor u kantonalnoj bolnici, je zivio sam sa roditeljima, dok su sestre bile udate u obliznjim gradovima. Na Anicino pitanje, "Sta slobodan, seksi (pretpostavljam, uz smijeh), dobrostojeci doktor poput tebe radi sam u zivotu?", odgovor bi bio, "Ceka cio zivot Tebe".
Jednog dana, sivog i kisnog, Anica je saznala za smrt drage osobe. Planinski prevoji su je djelili od malog gradica u kojem ce biti sahrana, i Anica je vozila najbrze sto je mogla. Tada jos uvijek nije bilo punog signala za BIHNET u planinskim podrucjima, pa Anica nije ni mogla primiti poziv koji joj je bio upucen. Izgubljena u mislima, nije ni cula obavijest o glasovnoj poruci koja joj je u medjuvremenu stigla.
Stigla je pred kucu zalosti. Na kapiji je zastala da vidi ima li poruka od Aldina. Bila je poruka, ali glasovna. Nasmjesila se, trebao joj je njegov dragi glas bas u ovom trenutku. Pokrenula je poruku.
Miran, stalozen, jedva primjetno drhtav zenski glas s druge strane, "Zdravo Anice, ja se zovem Amela Sakic (nazovimo je Amela Sakic). Ne znam da li ti je Aldin Sakic rekao da je ozenjen i da ima Azru i Amera (nazovimo ih Azra i Amer)?"
Sazetak odlomka iz Dnevnika Jedne Kurtizane, iliti Studije Jedne Shizofrenije.
http://www.spiegel.de/international/world/0,1518,752310,00.html
Seks bez braka ili brak bez seksa?
"If India builds the bomb, we will eat grass and leaves for a thousand years, even go hungry, but we will get one of our own. The Christians have the bomb, the Jews have the bomb and now the Hindus have the bomb. Why not the Muslims too have the bomb?"
1974, Premijer Bhutto, Pakistan
Raymond Davis je slobodan. Fino. Dodjes u Lahore, naoruzas se do zuba, upucas par Pakistanaca - u ledja, dakako - nasred ulice, pokazes Americki pasos i kazes "ja sam diplomat", i par mjececi kasnije Americka Vlada plati 2 miliona dolara odstete porodicama ubijenih, i to je to. Americka i Pakistanska vlada te ukrcaju u avion, rezerviran samo za tebe (pa zaBoga, jesil' diplomata ili ne!) i slijedeci dan eto te u Americi. U Americi ce naravno sud odluciti da je sve bila samoodbrana - zaBoga zar moze biti nesto drugo ako si agent CIA-e?!
I dok jutros "nevini Raymond" polaze racune svojim sefovima u CIA, Pakistan vrlo lako moze biti na putu za Egipat (ili Libiju).
Ogorcene mase, podstaknute jos ogorcenijim opozicionim politickim strankama i vjerskim organizacijama, vec pale gume ispred Americke Ambasade i Konzulata u Islamabadu i Lahoreu, dok se protesti protiv Pakistanske Vlade pripremaju u maltene svim gradovima Pakistana. Vec danas, veci dio Islamabada i Lahorea ce biti pod potpunom blokadom, a sutra (Petak, Dzuma) nek je dragi Bog na pomoci ovoj zemlji i narodu.
The killings threaten to derail US-Pakistan ties A court in Pakistan has released an American who shot dead two men in Lahore in January 2011 - after documents were produced which said the families of the murdered men had pardoned him after receiving "blood money". Although Raymond Davis is now free, the controversy surrounding him remains. His arrest severely strained relations between the US and Pakistan government. It continues to evoke strong public emotion and has raised anti-American feeling to an all-time high. The BBC's Syed Shoaib Hasan looks at some of the unanswered questions.
Was Raymond Davis a diplomat?
If you are thinking of a suavely dressed man in a three-piece suit who holds meetings with local officials to further or broaden his country's agenda, you would be wrong. Mr Davis was definitely not employed for his diplomatic skills - he is more a "hands-on" person, working in what the US embassy says is its "administrative and technical affairs section".
Reports from the US say he is a former special forces soldier who left the military in 2003 and is working for the US embassy in Pakistan. As such, the US insists he is covered by the Vienna Convention which guarantees immunity from prosecution for all diplomatic staff.
Could he have been a spy?
Many Pakistanis always believed this - although there was some scepticism from the international media. They pointed to the fact that there were few credible explanations as to why Mr Davis was going around Lahore with a Glock pistol in a car with local number plates without informing local authorities.
It is a requirement for embassy staff - especially those from Western embassies - to inform local police of their movements, simply because they are prime targets for militants in Pakistan. Mr Davis's department in the US embassy is widely seen in Pakistan as a cover for Central Intelligence Agency (CIA) operations. Mr Davis himself said he was a consultant employed by the US government.
Researchers in the US say that since leaving the military, Mr Davis worked for a security firm called Hyperion LLC. But subsequent investigations clearly proved that Mr Davis was a CIA contractor employed for security duties. Investigations by the US media also proved that Hyperion exists only as a website. The offices that the company says it has in Orlando have been vacant for several years and the numbers on its website are unlisted.
Mr Davis insists he was acting in self-defence Could Mr Davis have been convicted of the murders?
The fact that Mr Davis was released after being pardoned by the relatives of the victims - rather than on diplomatic immunity - proves that he would probably have been convicted of murder.
But it is unlikely he would then have faced the death penalty. The fact that he was released though the payment of "blood money" also proves he was, in fact, not part of the US diplomatic staff in Pakistan.
Should Mr Davis have been carrying a gun?
Legally speaking, only Pakistani citizens with licences issued by the interior ministry are allowed to carry arms. No foreigner is allowed to carry arms, except soldiers or guards within the premises of an embassy.
Both Pakistani nationals and foreigners caught carrying arms can be charged under a Pakistani criminal law which stipulates a jail term of six months to two years in addition to a fine. Mr Davis was also charged under this law but following his acquittal for the murder charges, this case has also been dropped.
Matters were further inflamed by the suicide of the widow of one of the men killed by Mr Davis Was he acting in self-defence?
That was the initial plea made by Mr Davis and the US embassy. However, subsequent investigations by the police, forensic labs and the local and international media suggest that the two men were driving away from Mr Davis when they were shot.
In February Lahore's police chief said that Mr Davis was guilty of "cold-blooded murder" - he said that no fingerprints had been uncovered on the triggers of the pistols found on the bodies of the two men. Furthermore he said that tests had shown that the bullets remained in the magazines of their guns, not the chambers, suggesting they weren't about to shoot him.
On the face of it, this left Mr Davis's claim that they were robbers - with one even apparently cocking a gun at his head - looking very thin. In addition, police said that ballistics evidence showed that the pair were shot in the back - which again suggested they were moving away from Mr Davis, rather than about to attack him.
Who were the Pakistanis that Mr Davis shot?
In his initial statement, Mr Davis said they were robbers who were trying to steal his valuables. He and the US embassy maintained this story. However, the men have no criminal records as such. Both have been identified as residents of Lahore by the police.
The pair were carrying licensed pistols - a fact which led many to believe they might indeed have been robbers. However, security sources in Lahore say that they were part-time or low-level operatives for the local intelligence services. Although reports are sketchy about what they were doing in relation to Mr Davis, security officials believed it could have been a case of a surveillance operation going horribly wrong.
Pakistani intelligence services routinely tail and monitor all embassy staff, Western or otherwise. But other officials, especially the police, continue to insist they were just petty bandits.
A third man on his motorbike was killed in the incident by a mystery US car What about the second car and its victim?
A side event to the main drama concerning Mr Davis was the fact a third man was also killed during the incident. He was an innocent bystander run over by a US embassy vehicle, which was initially said to have arrived to rescue Mr Davis.
The fact that an embassy vehicle was able to get to the spot so quickly was a source of astonishment to anyone who is even vaguely aware of the geography of Lahore. Given the incident was over within minutes, it seems incredible that anyone could negotiate the 12km (7.4-mile) 40-minute drive in peak traffic in less than five minutes.
But subsequent investigations have now shown that the second car - a Toyota Land Cruiser - was with Mr Davis at the time of the incident. In fact, according to eyewitnesses, Mr Davis was leading and clearing the way for the Toyota when the incident took place.
In the light of what happened afterwards, it seems Mr Davis was in "protective mode" and opened fire to "secure" whoever or whatever was in the Toyota - the interior of this vehicle was not visible as its windows were tinted. It is evident in local TV footage that the second vehicle is going away from Mr Davis at the time of the incident.
As it disappears into the dust, Mr Davis calmly pulls over and gives himself up. The Pakistani authorities have asked for the Land Cruiser and its driver to be handed over - a request with which the US has yet to comply.
What about behind-the-scenes negotiations?
As well as public pressure, US officials also privately warned Pakistan's government of far-reaching and severe consequences if Mr Davis was convicted. Unnamed US officials used the media to issue veiled warnings to Pakistan that diplomatic ties could have been cut and all aid stopped.
Despite Islamabad's public stance on Mr Davis, government officials are said to have privately assured Washington that he would have eventually been released. However, public pressure has remained high and there could still be a massive anti-government backlash. Even before the release of Mr Davis, Pakistan's Prime Minister, Yousuf Raza Gilani, hinted that "blood money" could be paid to the families of the two dead men.
But the most important talks were between the CIA and an incensed Pakistani intelligence service who believed that Mr Davis was in fact part of a much larger CIA operation in the country - working without the knowledge of the host country. Intelligence officials are believed to have sought assurances that it would be discontinued as a prerequisite for Mr Davis's release. This is now believed to have been achieved - leading to the court's decision.
Miris betona na Azijskom auto-putu, pomjesan sa mirisom burger-kinga. 7/11 prodavnice svakih par kilometara i omiljeni chicken-steak. Krivudavi planinski prevoj izmedju Tak-a i Mae Sota-a i cvijetovi pored puta u hiljadu raskosnih boja. I napokon, on! Grad u kojem ostavismo srce prije gotovo godinu dana. Drvenu "kucicu" pod limenim krovom i dvoje ljudi koji se tiho ukradose u nas zivot i zauvijek se nastanise u njemu.
Nazvali smo Meme iz Bangkoka i pokusali joj reci da smo doputovali i da cemo stici kuci to popodne. Naprasni dolazak u Mae Sot, znali smo, mogao bi slomiti njeno osjetljivo srce. Kad smo usli u, nekada nasu, avliju srce mi se steglo pri pogledu na njihov trosni kucerak u cosku do ulice. Stare grede u raspadu, izrupani limeni krov i plasticne posude za hvatanje vode. Avlija pusta. Sa Sarom u narucju presla sam pjescanom stazom do drvenih basamaka i tiho zovnula njihova imena, "Zu? Meme?". Tisina. Zovnula sam glasnije. Sum koraka iz straznjeg dijela kuhinje, par sekundi kasnije lice Meme izviruje iza greda. Shok, suze, smijeh, i opet suze. I opet suze. Tijelo joj se grcilo u placu dok je grlila i ljubila mene i Saru, a Sara vristala od srece.
Zu je stigao pola sata kasnije. Gromada od covjeka, nosilac porodice, plakao je poput malog djeteta stezuci Saru u narucju.
Tu noc svi smo polegli po podu dascare, ja i Robin u cosku, a Meme, Zu i Sara kraj ulaza. Pokriveni mrezom protiv komaraca, gledala sam zvijede kroz rupe u limu; Sjajne poput suza u ocima u nase burmanske porodice.
Zivot ih nije mazio proteklih godinu dana. Dvojica sinova i snaha, u potrazi za boljim zivotom i bjekstvom iz bijede Mae Sota odselili su u predgradje Bangkoka, na crno trziste jeftine radne snage. Snaha je u selidbi imala pobacaj, prva trudnoca. Meme je pokusala sakriti jos jednu nedacu od nas - da je prije nekoliko mjeseci pocela osjecati nesnosnu bol u krizima; nakon dugog cekanja, nekoli odlazaka ulicnim ljekarima, napokon je zavrsila u opstoj bolnici gdje je ultrazvukom pronadjena cista na bubregu i popratno stanje - hidronekroza, tj. oticanje bubrega usljed zadrzavanja tecnosti. Doktor je preporucio hitnu operaciju... koju su Meme i Zu hitno otkazali zobog dolaska "njihove porodice" - nas! Ovo nam je rekla Aka (Aka zasluzuje zaseban post, o njoj cu kasnije), inace mi ne bismo znali ni za bolest Meme, ni za operaciju. Ni za sta na svijetu nisu htjeli poslusati nase molbe da zakazu operaciju jos dok smo mi u Mae Sotu; pomisao da ce dane provesti u umjesto sa Sarom bila je nezamisliva za Meme. Na kraji smo dobili obecanje da ce operaciju zakazati cim mi odemo nazad u Pakistan.
Rekli su nam da im je zivot olaksavala samo jedna stvar u proteklim mjesecima, redovni video razgovori sa Sarom preko Skypea nedjeljom popodne. Nije im, kazu, bilo lako, jer valjalo je svake nedjelje smisliti kako pronaci kompjuter sa internetom; nekad kod Niru, mlade burmanske studentice, ali njena porodica je dosla iz izbjeglickom kampa i nije im se nimalo svidjalo da nedjelju popodne provode sa dvoje nepoznatih ljudi koji satima razgovaraju sa trogodisnjim djetetom u Pakistanu; nekad kod Neni, prodavacice dragulja iz Burme, ali njena mama ih je nakon odredjenog vremena pocela docekivati sa, "Neni nije kuci, dodjite iduce iduce nedjelje"; nekad u internet klubu ali uspostavljanje veze je uvijek ovisilo o dobroj volji tajlandskog gazde, jer oni, neuki, nisu znali kako da ukljuce Skype...
Jedne noci, ponovo gledajuci zvijezde kroz rupe njihovog krova, znala sam sta je rjesenje. Sutradan ujutro, otisli smo u istu omiljenu prodavnicu gdje sam prije dvije godine kupila svoj prvi mini-HP laptop. Slican, Acerov, je primamljivom cijenom mamio iz izloga. U dodatak malom crnom ljepotanu kupili smo i mini USB internet stick, i uz to kopiju Windows 7-a sa vec instaliranim Skypeom.
Meme je zapljeskala rukama poput djeteta kad je napokon shvatila sta se krije u maloj kartonskoj kutiji, a Robin i Zu su tu noc, na pjesku pod zvjezdanim nebom, osvanuli sa Zu-ovom obukom: kako ukljuciti laptop, kako utisnuti USB stick, kako pokrenuti internet konekciju, te kako - najvaznije - pokrenuti Skype! Pa onda detalji: ako je zelena lampica upaljena, Sara je online u Pakistanu, ako oni zovu Saru kliknuti misom ovdje, ako poziv stize iz Pakistana kliknuti misom ondje.
Iz Mae Sota smo otisli jucer. Svi smo plakali ali ovaj put to je bio plac rastanka, ali ne i slomljenih srca kao u maju 2010. Sara je vec ugovorila njihov dolazak u Pakistan. Razgovor je tekao ovako -
Sara: "Meme i Zu come Pakistan with Sara. Sara ide aviona, Meme i Zu ide aviona, zuuuuuuu! Meme i Zu, mama i papa, everyone Pakistan!"
Meme: "Meme, Zu no money, Meme, Zu Pakistan no come"
Sara (grli Meme): Meme, no worry, mama ima money. Mama ticket Meme i Zu, onda aviona, zuuuu, Pakistan! Ok?"
“He who is not capable of enduring poverty is not capable of being free.” — Victor Hugo
Imagine a life were you would choose to rather live on a garbage dump in a foreign country than in your home village in your own country.
Imagine to live on a mountain of refuse day after day. All your belongings are taken from the garbage, your house is made of it, your children play with it, the smell is penetrating you every minute of the day and the flies are around you all the time. You can not leave this dump, it is the only way to make a little money for you and your family. If you step outside you could be caught by the police and deported back to the land which you had to flee.
There are other places to go, yes you could go to a refugee camp. But in these camps you are closed in for years. You have no chance to work and support your family and maybe you still hope to go back home one day.
Could you live like this?
We want to give the people from the dump of Mae Sot a chance for a better life. For this we have built a Relocation Center very near to the dump site. Here they can learn sewing and take computer classes. The children can live there and go to a school away from the dump so they will have a chance for a future.
Please help them with a small donation.
Thank you and may you be well and happy always!
(Photos El-Branden Brazil)
U uredu imamo neocekivanog gosta. Duha! Odnosno, tacnije - nekoliko njih ukljucujuci i dijete jednog od njih. I to samo u jednom dijelu ureda, u straznjem dijelu kuce gdje su nocne prostorije za vozace i strazare.
Duhovi po noci hodaju, prave buku, smiju se a ponekad i "napadnu" onoga koji se zadesi tu u nocnim satima. Dijete duha je skocilo na lice jednog od strazara i nije ga htjelo pustiti sve dok mu se nije popiskilo po licu, tek onda je pobjeglo!
Sve bi to bilo fino da se od mene sad ne trazi rjesenje. Jer vozaci i strazari vise ne smiju ici iza kuce, sto predstavlja problem jer (1) nocni vozac obicno spava u prostoriji koja je u tom dijelu kuce, (2) nocni strazar bi po pravilu trebao s vremena na vrijeme obici cijelu kucu i avliju radi, naravno, sigurnosti.
Tema "Duhovi" bila je na rasporedu naseg redovnog management sastanka, i na kraju sam predlozila jedino meni logicno rjesenje, da pozovemo lokalnog hodzu pa da vidimo moze li on molitvom duhove "nagovoriti" da odu iz kuce. Jedino dugo rjesenje je da promjenimo ured, sto nam bas i nije rjesenje! Nije ni rjesenje reci nesto poput, "Znate sta, ja stvarno ne vjerujem da postoje duhovi. Vrlo je vjerovatno da se u ovom slucaju radi o slucaju da je jedan od vozaca/strazara cuo neki njemu neobjasnjivi sum, te svoj strah prenio na ostale kolege (naucno objasnjena pojava, tzv. "grupni strah")." Jest da to ipak ne bi objasnilo nestasno duh-dijete kojem se zabavlja piskenjem po facama prestravljenih ljudi, ali sam sigurna da postoji neko racionalno objasnjenje. Kap vode sa krova (kisna je sezona)?
Helem. Odlucismo da ovu informaciju podjelimo sa gazdaricom (koja inace zivi tu, u prizemlju iste kuce), kad ne lezi vraze! Gazdarica nam kaze da u njen dio kuce/avlije svako jutro dolazi hodza i obavlja molitvu za zastitu kuce i njenih ukucana. Kaze, ona ne vjeruje u duhove, ali posto je njena mama oduvijek pozivala hodzu na svakodnevne molitve, ona kao nastavlja tradiciju.
Il' je gazdaricina mama znala nesto sto mi ne znamo, ili su se duhovi-gosti stvarno udomacili u nasoj kancelariji.
