Bosna :(
Ovo je najduze sto sam izbivala iz nje, godina i pet mjeseci. Nedostaje sve, ona roza kucica i brsljan, Poricnica, jabuke u basti, tata, braco, Samira.
Samira najvise, ona je uvijek bila i ostala onaj zivotni oslonac bez kojeg osjecam da bih hiljadu puta pala i razbila se u komade da mi nije bilo nje.
Ona mi posebno nedostaje ovako pred pocetak Ramazana, o Bajramu da i ne mislim...
Jucer smo imali interesantan sastanak sa predstavnicima nevladine organizacije Milestone (http://milestone.pk/) koja okuplja osobe sa posebnim potrebama.
Razgovarali smo o aktivnostima organizacije, teskocama s kojima se suocavaju osobe sa posebnim potrebama u Pakistanu te nacinima kako ih prevazici.
U jednom momentu, kolega is Milestone nam je rekao kako najveci problem za njih nije njihov invaliditet, niti pristup uslugama, zaposlenju, i sl. (mada su te poteskoce ogromne). Po njegovom misljenju, najveci i nepremostivi problem je sto ih njihove vlastite porodice, majke i ocevi, braca i sestre, ne prihvataju kao ljudske osobe, indivudue, normalne ljude.
"Ja nikada nisam upoznao 'normalnu' osobu u svom zivotu. Sta znaci biti 'normalan'? Koja je to definicija normalnosti?" pita nas. "Ljudi nisu dobri ili losi, ljudi su razliciti. Biti razlicit ne znaci biti dobar ili los."
Razmisljam kako se lako ljudske zrtve pretvaraju u brojke. 5 poginulih / umrlih ovdje, 15 ondje, 55 tamo, 5,500...
Nazivamo se civiliziranim drustvom a, cini mi se, nikad vise nismo bili ne-ljudskiji, ne-civiliziraniji.
I na kraju, kada privedemo covjecanstvo kraju, neki ce reci - bozji smak svijeta. Najlakse je pripisati kraj Bogu, jer tako je najlakse opravdati nas same. Ako je Bog vec na samo pocetku odredio sta ce bit i kako ce biti, pa tako i kraj, kako onda mozemo reci "KRIVI SMO MI" za unistenje Covjeka.
Nikad nisam manje pisala. Imala sam stosta za zabiljeziti ali svak put kazem - sutra cu, i onda sutra nikad ne dodje.
Uglavnom, nakon dva mjeseca u Islamabadu, upali smo u kolotecinu. Ja pos'o-kuca-pos'o, Robin se zabavio oko forexa a Sara se privikava na novu-staru skolu. Dobra stvar je sto se Sara sjeca skole kad je u nju isla u predskolsko, a ne tako dobra stvar je nova uciteljica koja, cini se, sve vise poteze za povisenim glasom, ukorom a ponekad i blagim udarcima po ramenu. Nista strasno, i Sara je u povlastenom polozaju jer je jedina ne-Pakistanka u razredu, ali ipak nije dobro da su djeca izlozena stresu zbog uciteljice koja ne zna p(r)obuditi ljubav u djeci prema ucenju i skoli.
Zapinje i iz matematike. Matematika joj nikad nije bila jaca strana (kao ni mami!), ali sada tek vidimo razliku izmedju nje i vrsnjaka koji su redovno pohadjali formalnu nastavu. Predlozila sam direktorici da joj obezbjedimo van-nastavne casove iz matematike, no ona se nije slozila vec insistira da Sarina uciteljica posveti vise individualne paznje tokom nastave. U principu, slozila bih se sa njenim prijedlogom, ali... cini mi se da ne fercera.
Istrazujuci online kako pomoci djetetu koje se bori sa matematikom naletjeh na rijec dyscalculia - poteskoce u ucenju matematike. Nesto poput matematicke disleksije. Ako se moja princeza bori sa diskalkulijom istu je zasigurno naslijedila genetski od mame :). Jos se sjecam kako je moja razrednica cupala kosu, jer sam uvijek bila "odlicna" u S/H, istoriji, geografiji, biologiji... ali matematika je uvijek bila dvojka i to ona na oruk. Nastavnici iz matematike su se mjenjali - strogi Budimir, blagi Nebojsa, strasni Ragib, ali moja dvojka na oruk nikad ne.
Sigurnosna situacija sad za sad mirna. Pogranicna podrucja, pogotovo granica sa Afganistanom, ostaju nestabilna zahvaljujuci militantskim grupama koje preskacu preko granice kao preko lastis-spage, ali do Islamabada jos uvijek ne stizu. Sve do jednom! Do toga jednom osjecamo se poprilicno sigurno okruzeni bataljonima (nevidljive) vojske i policije.
Uzivam u otkrivanju novog-starog Islamabada. Sayed Book Bank, najveca i najraznovrsnija knjizara u koju sam ikada usla (a usla sam u puno njih) je postala jos bolja i raznovrsnija. Jucer kupih knjigu koju sam dugo trazila: Ja i Rumi - autobiografija Shams-i-Tabrizija; prvi put sam naletjela na ovu u knjigu na areodromu u Karachima ali je kostala 60 dolara. Sto je previse previse je, cak i za zaljubljenika u Rumija poput mene. Jucer, u Sayed Book banci kupih je za 15 dolara. Lutajuci kroz redove novih i starih naslova paznju mi privukose jos dvije knjige - "Nakon Poslanika", istorijski prikaz razlaza izmedju Sunija i Shiita, i "Muhamed - prica o posljednjem Poslaniku" koju je napisao Deepak Chopra. Ovoj posljednjoj me privukao pasos sa pocetka knjige u kojoj andjeo Gabrijel opisuje svoju muku u ubjedjivanju Muhameda da je poruka kiju mu nosi zaista poruka od Boga glavom i bradom :). Inace volim Deepakov stil pisanja i sinoc ostah budna do dva iza ponoci a da i ne primjetih!
Danas pada kisa. Neka je malo hladnulo, bile su vec krenule islamabadske vrucine.
strANAC = strankinja je li znANAC = znankinja ? :)
Dragi moji, pozdrav vam iz lijepog i dragog Pakistana!
sedmica i mjeseci imala sam toliko toga za napisati, ali nekako vrijeme uvijek pobjegne.
I ko zna kad bih napisala post da se nisu desile dvije stvari.
Prva, Gracias me podsjetila da se trebam/moram vratiti pisanju. Nije bas mislila na blog, ali i blog je dobar pocetak! :)
Druga... da moja djevojcica sinoc nije izasla iz kupatila sa velikim zarezom iznad usne, pokusavajuci sakriti kapljice krvi koje su navirale iz recenog zareza.
"Sta je bilo, ljubavi, kako si se porezala?"
"Ma pocesala se malo jace i zagrebala slucajno noktom."
"Jesi, al' malo sutra. Cime si se posjekla?"
"Neces se naljutiti ako kazem istinu?"
"Necu. A i da se naljutim, to ne mjenja nista: uvijek mi moras reci istinu!"
"Znas onu reklamu za zensko brijanje (napomena: reklama je za brijanje nogu, samo da se zna!); ja sam pokusala obrijati brkove."
"Ljubavi, tebi je tek devet godina i uopste nemas brkove!"
"Znam, ali kada postanem tinejdzerka, izrasce mi brkovi k'o i tebi, pa sam mislila da to sprijecim prije nego sto se desi."
***
Hvala Gracias za inspiraciju! ;)
koje su me odusevile ove sedmice; prvu sam procitala u jednom dahu a drugu upravo dovrsavam:
- The Girl With All the Gifts, od M.R. Carey.
- The Chosen, od Chaim Potoka.
U prvoj, kraj knjige me ostavio bez daha. I istoimeni film mi se jako svidio, no - kao i uvijek, knjiga je puno bolja od filma!
U drugoj, prijateljstvo dva djecaka jevreja, iz sasvim razlicitih drustvenih struktura, koji odrastaju u Bruklinu krajem 40-ih, nam kroz njihove oci daje nevjerovatnu sliku jevrejske zajednice u Americi tokom i tek nakon 2. Svjetskog Rata, strasna otkrica o holokaustu u Evropi kao i radjanje ideje (i sukobe unutar jevrejske zajednice) o stvaranju izraelske drzave. Sve, kao sto rekoh, gledano kroz oci dvojice djecaka.
Potrazih knjigu i pisca na Wikipediji i vidim da je Potok napisao i nastavak, The Promise, 1969. Jedva cekam da je pronadjem!
Nepozvani i neocekivani gosti me obicno obraduju.
Tako je bilo i neki dan kad su ovi gosti navratili. Radost je trajala nepunih 5 minuta u roku kojih su doticni:
- prosuli moju kafu
- popili Sarinu toplu toplu cokoladu
- ukrali posljednjih nekoliko krekera koje grickam uz kafu
- onda su, bez poziva, uletili u kuhinju, docepali se paketa lece i razasuli citav kilogram po vascijeloj kuhinji i dnevnom boravku
- maznuli 3 paradajza i zadnji komad hljeb
- probali su maznuti i tikvu iz kuhinje, ali su je na pola puta bacili (il' im je bila teska za nositi il' su skontali da je prvo moraju oguliti pa skuhati?)...
Onda smo ih metlom ganjali a oni nam se pakosno i prkosno kezili sa ograde mljackajuci ostatke hljeba i krekera.
Posto mi blogger iz nekog razloga ne dozvoljava nocas da postavim fotografije, dokaz prilazem u linku (... kad mi neko kaze 'ta ce nam fejsbuk!)
https://www.facebook.com/angelina.s.robinson/posts/10212446322061270?pnref=story
o pitanju kako bi religijske institucije reagirale na pojavu vanzemaljaca.
Dok je opste prihvaceno da vecina religija ne iskljucuje postojanje zivota van planete Zemlje, a neke to i potvrdjuju, malo koja religija nam objasnjava kako bi se ponasala u slucaju pojave vanzemaljaca na Zemlji.
Primjera radi, u Starom Zavjetu se tvdi kako je Bog stvorio covjeka "na svoju sliku i priliku" i ucinio da covjek vlada/upravlja nad svim zivim i nezivim na zemlji. Da li to ukljucuje i vanzemaljce? Ili je Bog na ostalim planetama gdje zive vanzemaljci dao ista prava/obaveze odredjenim vrstama da vladaju nad drugim vrstama na svojoj planeti, ne ocekujuci/predvidjajuci da ce se takve vrste jednom sresti u toku svoga razvoja? U kom slucaju, Covjek uopste nije unikatno bice kakvim se predstavlja u religijskim knjigama.
Ili, sta ako vanzemaljsko bice koje je stiglo na Zemlju, recimo, izabere da postane katolik ili musliman, ali nema tijelo i organe kao Covjek? Kako da ga se pokrsti ako ga se ne moze posuti svetom vodom? Ili kako da se opere prije klanjanja ako nema tijelo koje bi se opralo? Ili sta ako to bice ne podnosi vodu, ako ga voda "spaljuje" na nacin na koji nas spaljuje vatra ili kiselina?
Helem nejse... meni je clanak bio pravo zanimljiv :).
http://www.bbc.com/future/story/20161215-if-we-made-contact-with-aliens-how-would-religions-react
