 |
Otvori blog |  |
Tebi, moja djevojcice
Prije pet dana saznali smo da je lokalna nevladina organizacija u ulici do nase opljackana. Pet naoruzanih napadaca upali su u kucu poslije ponoci i opljackali sef u kojem su se nalazile plate radnika za taj mjesec.
Prije tri dana, "cetiri ili pet" naoruzanih razbojnika su upali u kucu druge nevladine organizacije u ulici do nase (samo s s druge strane), opljackali sve, ali ovaj put vezali ukucane (troje Afganistanaca i troje stranaca) a zatim pretukli strankinju koja je bila u kuci.
Sinoc, dvije ulice od nase, pet naoruzanih razbojnika (cini se ista grupa) su upali u kucu trece nevladine organizacije; Savladali su i zavezali strazare, a zatim usli u kucu kojoj je bila sama jedna strankinja. Zenu su silovali (po izvjestajima iz policije, svi napadaci) i ona se sada nalazi u kriticnom stanju u bolnici.
Eh sad.
Bilo bi za ocekivati da ce nase kolege iz sigurnosti skontati kako je ovaj trend (ako ga mozemo nazvati trendom jer se sve desilo u posljednjih 5 dana) zabrinjavajuci, JAKO zabrinjavajuci, te kako bi trebali poduzeti mjere predostroznosti, barem kako bi se donekle zastitili u slucaju napada. Ono sto nisam ocekivala je da svi prijedlozi (ama bas svi!) kad su u pitanju takve mjere dolaze od strane od nas "obicnih" radnika, dok nijedan savjet nije dosao iz ureda za sigurnost, osim jednog - "nema potrebe za zabrinutost, nemamo indikacija da bi nasa organizacija mogla biti meta takvih napada". Jebo te! Nemamo indikacija?! Pa ovdje stvarno .... lud zbunjenog.
Ah da, bio je jos jedan savjet, da "svo osoblje, a pogotovo zene, zakljucaju vrata od spavacih soba tokom noci". Savjet vrijedan pohvale nema sta. S obzirom da su u kuci sva vrata od spavacih soba od stakla.
Ovom malenom andjelu se moze pomoci i bez stotina hiljada eura koje danas obicno zahtjevaju za tretman djece sa teskim bolestima van BiH.
Kao sto mi danas rece mama Almira, i 10 KM je od velike pomoci, a kamoli ista vise!
***
mogla ocekivati od moje Adise? :)
Objavim fotku na fejsu sa doktorima iz Ulkana, i kao komentar dobijem "MASHALA, SINE!"
Za bilo koga drugoga ovo mashala nema neko posebno znacenje, no poznavajuci moju Diskalicu njeno mashala ima itekak(v)o znacenje! :) U najmanju ruku jako dvosmisleno, a za mene - koja joj citam misli i kad nista ne kaze, bRezobrazno! :)
No hajde, jadni doktori bi se danima crvenili kad bi znali sta im je moja jaranica pomislila, a ja ne mogu da se ne sjetim davnog januara 2002 i dogadjaja (kojeg je opet izazvala ko drugi vec Adisa) koji mi je preokrenuo zivot, dao naziv kurtizana, odveo u jednu bolnicu u jednom gradu kraj Tuzle, i na kraju odveo u Afganistan davne 2005.... Jebalo majku, kad malo bolje promislim, da ona nije ucinila sto je ucinila u januaru 2002 - ja danas ne bih bila missus Robinson niti bih imala Saru!!!
Oj sine dragi, jesi li svjesna sta si ucinila?! :)
Dakle, Diskalice, samo za tebe evo opet za mashala fotka! Proberi kojeg hoces :)
Bila na terenu! Provincija se zove Daykundi, nalazi se u Centralnom Afganistanu, a do nje se moze ili 6-sjedisnim avionom, ili makadamom na kojem putovanje traje 4 dana. Isli smo avionom :)
Ne mogu rijecima opisati ljepotu prirode u Daykundiju, bez obzira sto oci vide pijesak i stijene! Ali ta bozja ljepota... neopisivo!
Iz glavnog "grada" Nilija (gdje se nalaze nas ured) do Ulkana - najblize distrikt-bolnice ide se dobra 4 sata jako losim makadamom. Jest da su mi bubrezi bili u petama dok smo stigli do bolnice, ali zato su se oci ponovo napasle ljepote.
U bolnici... nisam mogla slikati sve sto sam htjela uslikati. Timu ljekara koji rade tamo skidam kapu! Udaljeni su od porodica i po 1000 kilometara, a nekada ih ne vide i po 6 mjeseci! Ipak, i pored losih uvjeta i niskih plata ostaju tu gdje jesu, jer znaju da ako oni odu stanovnici nece imati zdravstvenu zastitu. U drugim afganistanskim provincijama to ne bi bio problem jer imaju privatne klinike, ali u Daykundiju privatne klinike i privatni ljekari ne postoje!
Osim primarne zdravstvene zastite, u ovom centru imamo i "terapeutski centar dodatne ishrane" (Therapeutic Supplementary Feeding Centre) namjenjen lijecenju neuhranjenih beba/djece i trudnica/dojilja, kao jedne od najugrozenijih grupa. Nazalost, u centru je bila jedna beba na tretmanu.... Boze mili... to malo mace... daleko ispod normalne tezine, sa zuticom, hronicnim zatvorom, okicama koje zauzimaju pola koscatog lica... Jos me prati ta neuslikana slika...
Pitam starog pedijatra (koji je tu jedini pedijatar, na 60 - 80 slucajeva dnevno, i cija smjena traje 24 sata jer nema zamjene vec mjesecima), pitam ga - kako se desilo da beba postane u tolikoj mjeri neuhranjena? Kaze, neznanje roditelja, velika bijeda... majka prestala s dojenjem iako je bebi tek nekoliko mjeseci jer su joj "seoske bebe rekle da je bolje da ne doji"... bez materinog mlijeka dijete je postajalo sve slabije, zutica je dosla sama od sebe... mati i dalje nije dojila... i eto. Sad nije siguran hoce li maleno prezivjeti. (Na slici dolje se vidi njegov izvjestaj o ovom djetetu).
Ni hirurg nije u boljoj situaciji - vec sest mjeseci nije vidio porodice jer nema zamjene u bolnici, a ima dana kada od jutra do dubokih nocnih sati provede u operacionoj dvorani.
Afganistan. Ljepota priorode, ljepota ljudi, surovost iste i istih. Surovost zivota.
Volim ovu zemlju!
There are children, and then there are children. There is terrorism, and then there is terrorism.
So three people died. Three beautiful, young, innocent people died. One’s heart breaks down when seeing dead body of little Martin Richard, his mother wounded, his younger sister maimed.
President Obama went to Boston, and made his task to know everything about victims. Who they were, what their dreams were, what their future held. He has also made it a task of World to know it. Because it happened to them. And it happened to America.
CNN, BBC, Al Jazeera, World news stations… have filled their pages with testimonials, photos of the carnage, videos… And they should have, three innocent lives are lost to the senseless act of terrorism.
Eleven young children have died in another senseless carnage that occurred in Kunar province in Afghanistan just eleven days earlier. (Some say four, some say five, but never mind the numbers.) Their little bodies laid scattered after the drone attack hit their village. America said that it was targeting Talibans. America also said that “some civilians and some militants” were killed. Eleven children, some of them babies, are “some civilians” to America! They had no names, no faces. They had no future because, in the eyes of those who killed, they never even existed.
This terrorist attack was not shown on TV stations, it has not seen online or printed editions of CNN or BBC. The carnage, not that different from the carnage of Boston, was described as successful attack on Talibans, the terrorists.
Couldn’t, wouldn’t – one say that the carnage of Boston, not that different from the carnage of Kunar, was successful attack on what America represents today?
No, none in good mind would ever even think that. Any one of us see it for what it is – an act of terrorism, terrible loss of human life, terrible loss to humanity.
So, what is it that prevents President Obama and America to see death of children in Kunar for what it is – an act of terrorism, terrible loss of human life and terrible loss to humanity?
Zemljotres u Iranu najjaci u posljednjih 40 godina. Zrtve u Pakistanu.
Venecuelanska opozicija negira rezultate izbora. Mrtvi na ulicama.
UN poziva na prekid krvoprolica u Siriji. Novinari dobijaju nagrade za sokirajuce fotografije.
Pakistanski Sud nece dozvoliti da Musharaf ucestvuje u izborima.
Reportaza o Sarajevu i opadajucem broju mjesanih brakova. Djeca iz mjesanih brakova, prema Ustavu BiH, "nepostojeca".
Obama ce se sastati sa predsjednikom Juzne Koreje. To ce jako obradovati i smiriti tenzije u Sjevernoj Koreji.
SAD insistiraju na de-nuklearizaciji Svijeta.
U Indiji, covjek kome je u saobracajnoj nesreci poginula zena i kcerka, s povrjedjenim sinom u rukama (pored mrtvih tijela zene i bebe) moli sat vremena da neko stane i pomogne.
U Gvantanamu zatvorenici nastavljaju strajk gladju.
Kina optuzila SAD za destabilizaciju u regionu.
U Kunaru pronadjeno jos jedno dijete oboljelo od polia. Talibani i dalje zabranjuju vakcinaciju protiv ove opake bolesti. Bolesni djecak ce, ako ne umre, ostati dozivotni invalid.
Konjetina i dalje u "govedini" sirom Evrope, a da ne govorimo o "halal" svinjetini u Sloveniji.
Suzavac bacen u skolu u Bahrainu.
Pakistanski Talibani negiaju ucesce u napadu u Bostonu. Djecak poginuo cekajuci oca na kraju maratonske staze.
Pticja gripa opet hara. Otkriveno 4-godisnje dijete prijenosnik a da nije oboljelo. Zabrinjavajuce!
Bombe u Iraku ubile najmanje 42 ljudi.
Saudijski princ na twiteru podrzava da zenama treba dozvoliti da voze u S. Arabiji.
Francuski ministri ljuti jer moraju otkriti koliko su teski. Ministar vanjskih poslova vaga tricavih 6 miliona Eura.
Eksplozija na predizbornom skupu u Peshawaru ubila osam ljudi, medju njima i dijete; zene i djeca medju povrjedjenima. Talibani preuzeli odgovornost. Koja hrabrost! Koja odgovornost!
Kacavendin pornic konacno odgledan.
David Bowie i dalje cuva fotografije iz rata u BiH.
U Iraku pogubljene 21 osobe zbog optuzbi za terorizam.
U Titinom sefu zlato i dijamanti.
Jebena internet konekcija u Afganistanu me jebe k'o nista, i nisam posteno svoje dijete vidjela danima!
... Pitam se, da je Isus kojim slucajem ziv, da li bi i dalje govorio, "Oce oprosti im jer ne znaju sta cine!"?
Ah da! Novost dana... Justin Bieber posjetio kucu Anne Frank. Siguran je da bi Anne, da je kojim slucajem prezivjela holokaust, bila njegov belieber.
macici mali. Ne mogu se odmaci od ove slike. U svakom onom malom slatkom licu vidim moju Saru...
11 (jedanaest!) djece, uglavnom mladje od 5 godina, ubijeno je u NATO-vom napadu na "anti-vladine grupe" u Kunaru. Navodno, NATO je postigao cilj jer je 9 Talibana poginulo u napadu. A djeca... pa NATO se izvinuo, kolateralna steta - krivi su Talibani.
Dvoje ovih andjela sa slike je umrlo na rukama naseg osoblja u kolima hitne pomoci. Nisu stigli do bolnice.
Upozorenje: Sliku namjerno nisam postavila u post. Mozete je vidjeti u Le Monde clanku (link ispod), ali ipak upozoravam na efekt koji ce imati na vas.
http://www.avaz.ba/globus/svijet/u-nato-vom-bombardovanju-ubijeno-desetoro-djece
... u jednoj od pilana u Gornjem Vakufu, dec. 2011.
Kako se mir poceo siriti Bosnom, tako je i FTC poceo otvarati sve vise ureda, cak i u dijelovima gdje prije nismo radili. I tako, otvorio se ured u Banja Luci.
Pojma nemam sta je bio povod, ali negdje krajem '96 nekoliko timova iz Srednje Bosne naslo se u Banja Luci. Moguce da je bio neki seminar u pitanju. Helem, ja i Juso smo bili tu ispred bugojanskog ureda.
Sad se moram vratiti unazad. U Jugu. Moja teticna se taman negdje pred rat udala za Srbina, Bugojanca. Naravno tada ga nismo zvali Srbinom, bio je samo Jovan. Dunja je bila odgojena bas kao i ja, dakle bez nekog osjecaja nacionalne pripadnosti. Bili smo Bugojanci, Bosanci, Jugosloveni. Kada se zapucalo, Dunja i Jovan sa dvoje male djece su, zajedno sa hiljadama ostalih bugojanskih Srba, izasli iz Bugojna i nasli se u Prijedoru.
Negdje '94 dobili smo Dunjino pismo preko Crvenog Kriza u kojem je molila porodicu da joj pomognu jer ona i djeca bukvalno nisu imali sta jesti. Moja prva plata je otisla njima.
Helem, sjedimo mi tako u nekom hotelu u Banja Luci i pricamo o raseljavanju, Bugojancima u RS-u, Banjalucanima u Federaciji... i ja kroz razgovor spomenem i Dunjinu sudbinu.
- Jarane, Prijedor je od Banja Luke ni sat vremena.
- Jarane, ja mislim da bi tebe, Bosnjaka, tamo jedva docekali.
- Jarane, ko im jebe mater, ne pise mi na celu ni da sam bosnjo ni da sam musliman.
- Jeste da nije srpske policije koja vjerovatno ima deset punktova do Prijedora, i koji ce ti traziti licnu i vozacku. Nekako mi Juso ne zvuci bas srpski!
- Hajde jarane, nikad nisi bila kukavica nemoj ni sada. Krv ti je to. Ko zna hoces li je vise ikada imati priliku vidjeti u zivotu.
Trebam li reci da smo sutradan ujutro bili na putu Banja Luka - Prijedor.
I prije ovog putovanja, nagledali smo se rusevina i spaljenih sela. Ali ono sto smo vidjeli na putu za Prijedor do tada nismo vidjeli ni u Gornjem Vakufu, ni u Mostaru, ni u Stocu... Poslije cu gore prizore vidjeti jedino na putu za Visegrad i Srebrenicu. Ipak, prolazak kroz Omarsku bio je jedan od najmucnijih trenutaka u mom zivotu. Na stotine spaljenih kuca nizalo se pokraj puta i po okolnim brijegovima, a kilomterima nije bilo zive duse - ni macke ni psa, a kamoli ljudskog celjadeta.
Policija nas je zaustavljala na svakom koraku, no mada su nekoliko puta pretresali vozilo i Jusu, nekih vecih problema nisu pravili. Osim pogleda ispunjenih mznjom koji su nas ispracali dok smo nastavljali put.
Brzo smo stigli u Prijedor. Raspitali smo se za naselje sa izbjeglicama gdje ima Bugojanaca, i pola sata kasnije parkirali se pred kucom u kojoj su zivjeli Dunja, Jovan i porodica. Juso je odlucio ostati u autu neko vrijeme, da mi da vremena za susret sa porodicom.
Poslije neizbjeznih suza, zagrljaja, pitanja o roditeljima, rodbini... poveo se razgovor. O ratu. O bjezaniji. O izbjeglistvu. O onima koji su ostali i o onima koji nisu. O ispravnima i neispravnima. O istini. U razgovoru su najvise pricali Jovan i otac mu, Dunja je uglavnom sutila.
- Istina je da smo mi Srbi u Bugojnu bili najvece zrtve. Ustase i balije su nas istjerali sa nasih vjekovnih ognjista, sa vjekovne srpske zemlje.
- Istjerani su i mnogi drugi, Jovane, gdje su Bosnjaci iz Prijedora? U cijoj kuci ti sada zivis?
- Kuca ovog balije je barem citava, a moja je u Bugojnu zapaljena.
- Jeste, zapaljena je, ali sta je sa hiljadama zapaljenih kuca Bosnjaka i Hrvata? Sta je sa hiljadama Bosnjackih kuca koje smo danas prosli na putu za Prijedor? Sta je sa Omarskom?
- Sve je to, Angelina, turska propaganda na koju padate vi koji ste ostali zivjeti sa njima. Pogotovo Omarska.
- Cekaj, sta pogotovo Omarska?! Logor, zica, izivljavanja, silovanja, mucenja....
- Ma kakav logor, kakva mucenja? Na sta ti padas, na kakve gluposti nasjedas? Na glupu tursku propagandu. Oni sto su bili zatvoreni u Omarskoj bili su vojnici, vojnici-balije, Angelina. I koliko smo im mi Srbi hrane davali, zivjeli su bolje nego ja i moja djeca! Ti i tvoji ste ostali medju njima u Bugojnu i vidi se kako vam ispiru mozak.
... Jovanov otac je u neka doba prekinuo mucni razgovor.
- Hajmo djeco jesti, Angelina nam je gladna, man'te se price o ratu i glupostima.
- Jest, hajmo rucak je gotov. Ali da znas, u Prijedor musliman vise nece krociti. A i ova ce kuca goriti kad ja budem izlazio iz nje.
Nasmijala sam se.
- Ej moj Jovane, pred kucom ti musliman sjedi. A nece puno Vrbasa proteci prije nego sto se prijedorcanski muslimani vrate na svoje. Tebe niko nece ni pitati. A za Omarsku se istina zna. I za Keraterm. I za Trnopolje. Za sve se istina zna, koju ne mozete sakriti ni da su one rupe sa mrtvim tijelima pet kilometara duboke. Otkopace se rupe, Jovane.
Bijes mu je zacrnio lice. Otac je ponovo pozvao na rucak. Zahvalila sam. Rekla sam da ni moj kolega nije nista jeo, no sumnjam da ce biti pozvan za stol.
- Ne, nece nikakav Jusuf meni za stolom u kuci sjediti. A ti... vidi se sta si postala kad si sa njim dosla. Ko s balijama, taj i sam balija.
Jovan je izasao iz kuce i nestao niz put. Ja sam provela jos oko sat sa Dunjom i djecacima. Mucno, tuzno. Stari Jovanov me nudio kafom, vocem... samo da se razgovor zaboravi. Poslije smo izasli na avliju. Juso je izasao iz auta. Dunja se pravila da je zauzeta oko djece, nije se pozdravila sa njim. Stari jeste, prisao, rukovao se.
Krenuli smo nazad, niz crnu cestu, kroz crna zgarista, kroz crnu 'republiku srpsku'. U Banja Luku nismo ulazili. Samo smo, suteci, svako u svojim mislima, produzili za Bugojno.
Odmah na pocetku da kazem, ovo sto slijedi je bila cista, bespotrebna, glupa, glupost. Ni 'h' od hrabrosti!
Eh. Prodjose mjeseci, pa godine, od onog dana kada smo Tom i ja pokupili Jusu u Glavicama. Tom je pocetkom '95 otisao a srescu ga opet deset godina kasnije, u Afganistanu.
'95 se u neka doba potpisa i Dejton, cetnici napustise Donji Vakuf, otvori se put ka Vincu, Jajcu... Nas rad se iz 'pomoci izbjeglicama' pretvorio u 'pomoc povratnicima'. U Prusac vise nismo vozili preko Porica, brze nam bilo iz Donjeg Vakufa.
Postali smo malo i 'luksuzniji'. Kako vise nije bilo u pitanju susto prezivljavanje, mogli smo s vremena na vrijeme dijeliti i praznicne 'poklone'. Sad slagacu vam dal' je to bio Bajram '95 ili '96 ali nasi u upravi su odlucili da cemo djeci u osnovnim skolama u opstinama koje je pokrivao nas ured u Bugojnu podijeliti poklon-pakete za Bajram. Nije to bilo nista veliko, uglavnom su tu bili slatkisi, rukavice, i salovi, i nesto od pehrambenih namirnica iz skladista.
Odradivsi vec Bugojno, Prusac, Donji Vakuf, Scipe, Jablanicu i Konjic, preostali su nam bili jos jedino Vinac i Gornji Vakuf.
Kao i onog dana '94 opet je padao snijeg. Padao je vec danima, tako da covjek nije znao sta je gore na putu, onaj led ispod novog snijega, ili onaj novi snijeg. Zbog jednog smo klizali, a zbog drugog se zaglavljivali. Ipak, bez problema smo odradili i Vinac te krenuli nazad za Bugojno, s namjerom da stanemo u skladiste i utovarimo pakete za Gornji Vakuf, koje smo trebali isporuciti u Crveni Kriz.
- Jarane, ja bi' ove pakete u landrover a ne kamionom; Stace svi ako ih natrpamo do krova i na zadnja sjedista, a prije cemo stici, jer CK zatvara u tri sata, a sutra ne rade.
Slegnula sam ramenima. Ja landroverom ja kamionom, bilo mi je svejedno, samo da stignemo na vrijeme. Utovarismo tako landrovera (zadnju kutiju smo nekako ugurali meni ispod nogu) i krenusmo. Pogledah na sat, dvadeset pet minuta do tri.
- Bogami jarane, dabogda da stignemo.
- Jarane, nikad nisi sumnjala u mene, nemoj ni danas. Leticemo. Bajram je jarane, ovo ti je sevapnije nego ista drugo.
- Jest, samo bez letenja molim.
Smijuci se, Juso nagazi na gas. Landrover je bio nov - novcat, tek kupljen u Engleskoj i poslat nama u bugojanski tim, jer je stari bio u raspadu. Nov, brz, lagan... plovio je po cesti.
Pogledah na sat. 2:53. Pogleda i Juso. Jos vise stisnu gas, pogledah brzinu - kazaljka se polako sa 100 podigla na 120.
Taman negdje kad prodjosmo Zlavast, pred nama se nasadi neki mercedes. Zapravo, vozio je i on poprilicno brzo, ali ne dovoljno brzo. 2:55
- Jarane, zar cemo 'vako sve do Vakufa?
Juso, kao da je cekao mene da upitam najgluplje pitanje koje postavih u zivotu (barem do tada), podize gas, dade zmigavac i krenu u preticanje.
- Ovako se jarane gine, da nije Bajrama...
Nije zavrsio. A ja se vise nicega poslije toga ne sjecam.
Rekli su mi da smo bzinom svjetlosti sletjeli s ceste, a onda leteci kroz zrak nekih dvadeset i kusur metara zabili se u kamenu pozidu nad zaledjenim potokom sto je tekao ispod puta. Rekli su mi da je prednji dio landrovera bio samljeven (poslije smo vidjeli slike). Da su nas ljudi iz sela jedva izvukli iz auta i da je snijeg bio crven danima nakon sto su nas izvukli. Da je prvo stigla hitna pomoc iz Vakufa, a onda i helikopter iz gornjevakufske UN-ove base. Da su UNPROFOR-ci rekli kako ce nas prevesti u Split, i kako sam ja, sva oblivena krvlju, rekla (ovoga se ni dan danas ne sjecam!) - nista Split, vodite nas u Bugojno! Da su nas utrpali u kola hitne pomoci...
Probudila sam se u ratnoj bolnici u Bugojnu. Zbunjeno sam gledala prljave zidove oko mene, i carsav umrljan krvlju. Ne kontajuci nista, pitala sam se cija je krv. Onda sam ugledala svoje ruke i majicu i shvatila da je krv moja.
Doktorica Malika se stvorila kraj mene.
- Dobro je, dosla je sebi. Nije koma... Izgleda da kicma nije slomljena... Angelina... pokusaj pomjeriti prste na ruci... doooobrooo... hajde sada pokusaj pomjeriti nogu... Ne mice noge, vidjecemo kasnije...
Zaspala sam. Kad sam se opet probudila bila sam u bolnickoj kosulji a glava i desna ruka su mi bili u zavojima. Juso.
- Juso, gdje je Juso?
Pritrcao mi je bolnicar.
- Dobro je, vratila si nam se. Ne mici se, jos ne znamo koliko je ostecenje na kicmi. Imala si saobracajnu nesrecu, dobro si ostala ziva djevojko.
- Juso?
- Vozac? On je na intezivnoj. Gore je prosao od tebe, ne znam hoce li se izvuci. Al' ti si dobro prosla!
Dobro smo prosli oboje. Jebo te, nakon granata po skladistu, metaka u Pruscu, metaka u Scipama i Kutama, granate ispred CK Bugojno, mina na putu za Scipe... najebali od pozide!
Ja sam prohodala nakon sest mjeseci. Noge i karlicni pojas su mi mjesecima bili crni. Ako me bolje pogledate izmedju ociju, vidjecete oziljak. Komad sofersajbe sto mi se bio zabio u celo.
Juso je bio "van opticaja" puno duze od mene. Rebra su mu bila polomljena, a dva rebra su mu probila plucna krila. Jedno rebro desno, a drugo rebro lijevo. Lice mu je mjesecima bilo cno-plavo, a desno rame izbijeno totalno. Doktori su mislili da zbog krvarenja u plucima nece prezvjeti.
- Prezivio je Juso i gore, jarane. Nego cuo sam da ce nasi voziti u Kupres?
- Vozili bi, ali niko ne smije. Nasi iz Bugojna kazu da ne smiju medj' ustase, a onima iz Viteza daleko.
- Ejs? Nije valjda?
Sutradan, stajali smo ispred skladista dok su kolege utovarali DAF-a. Ja sam s mukom hodala, "zabacujuci" unazad, a Juso je bio Ok, samo sto se nije smio zakasljati, a desna ruka mu je jos bila u povoju (ali gips su mu skinuli).
Polako, jaaaaako i bolno polako, popela sam se u kamion, dok je s druge strane Juso sjedao za volan. Kamion je bio natovaren lijekovima, paketima za novorodjencad i opremom za bolnicu u Kupresu. Gordon, sef misije za BiH, nam je mahnuo iz skladista.
- Juso, nit je Bajram nit je Bozic! Pamet u glavu...
Slusam je maloprije i odmah mi padose na pamet Tom i Juso :).
Tom je dosao u Bosnu, i u Bugojno, u novembru '94. Slijedeceg dana, vozeci se prema prema Glavicama sreli smo Jusu. Sjecam se tog dana kao da je danas, snijeg je sipao kao da je sudnji dan a vjetar ga je motao u mecavu kakvu u zivotu nisam vidjela, kad smo kraj puta ugledali mokrog i smrznutog vojnika.
- Sta mislis, da stanemo?
- Zabranjeno nam je stajati vojnicima... ali smrznut ce se na ovoj mecavi, jebo te.
- Ko ga jebe, ko ce znat'!
Otvorili smo mu zadnja vrata. Sjeo je zahuktano, oslonivsi pusku o sjediste, odmotavsi bradato lice iz mokrog vunenog sala.
- Selam alejk' narode. E nek' ste me ustavili, nadrljo bi k'o bostan na ovom belaju! Ko ste, odakle ste, dobri ljudi?
Predstavim mu Toma, pa onda sebe.
- Hahaha Angelina, cuj - Angelina! Zar vas jos ima u Bugojnu, Alaha ti?
Ne cekajuci na odgovor nastavio je,
- Ja sam Juso iz Golog Brda. Samo sto vise nisam u Golom Brdu vec u Armiji. A ne zna se ko je goliji, armija ili moje brdo. Nego da vas pitam, ima li posla kod vas za ovakve siromahe poput mene? Kad nisam na liniji mogu dobro potegnuti, vidite da sam k'o od brda odvaljen...
Sutradan, zaboravivsi na smrznutog vojnika kojeg smo ostavili na punktu u Glavicama, smrznuti ko nesto istovarali smo kamione koji su stigli sa namirnicama iz Viteza. Sutra ce poceti podjela po mjesnim zajednicama.
- Selam alejk' narode - zaculi smo poznati glas iza cerade. - Ma ne znate vi kamiona istovariti, ne iznose se bolan palete tako!
Digavsi ruke u zrak, Tom je samo s nevjericom zavrtio glavom. Zaustio je nesto da kaze u istom momentu kad je u skladiste tresnula granata zasuvsi nas kisom gelera, komadima crijepa s krova i brasnom iz rasutih vreca... Koliko sekundi sam lezala u snijegu ne znam, samo znam da sam prvo osjetila kako me snazne Jusine ruke podizu.
- Dobro je, mala. Dobro je.
Obrisao mi je krv sa obraza. - Nije nista, samo ogrebotina, dobro je.
Okrenula sam se oko sebe. Ahmo, vozac kamiona, se polako pridizao ispod kamiona. Dvadesetak metara dalje, na ulazu u skladiste, lezao je Tom. Farmerke su mu bile obojene tamnom bojom krvi. Pokusala sam reci Jusi da je Tom ranjen, ali rijeci nisu izlazile na usta. Povukla sam ga za rukav i pokazala mu prstom prema skladistu.
Malo cega se sjecam od narednih momenata. Znam da je Juso vozio landrover u ratnu bolnicu. Pekao me obraz. Tom je stenjao na zadnjem sjedistu. Poslije, dok mi je doktor ispirao ranu jodom (ranu - kako to vazno kazem! ma bila je to samo mala ogrebotina, ali eto nazovimo je ranom), cula sam kako Tom jauce u drugoj sobi. Juso je ostao sa mnom, i namignuvsi rekao,
- Ma nije mu nista, i njega samo okrznulo, samo sta zna Englez sta je granata. Dobro smo svi prosli, da su je cete iz Vakufa samo malo podbacile sad bi mi s melecima u dzenetu pirovali!
... I tako je Juso i sluzbeno postao vozac Feed The Children-a.
Jednog dana, dok smo pripremali otpremnice za mjesne zajednice, Juso je postavio pitanje.
- A jeli jarane... Sto mi ne vozimo pomoc u Prusac?
Pogledala sam ga.
- Paaaa... mozda zato, jarane, zato sto je Prusac na prvoj liniji. I zato sto je cesta prema njemu minirana. I zato sto od cetnika s brda nebi presli ni 500 metara. A jel' ima ko od civila u Pruscu sada?
- Ma jasta bona neg' ima. A mine... pa pitaj prekaljenog vojnika gdje su mine, jarane. Nije valjda da se bojis ceta?
- De odjebi. Hoces li ti voziti kamion na onoj dionici poslije armijinog punkta.
- Ti i ja, jarane, ti i ja cemo.
Upisali smo Prusac u otpremnicu kao Porice 2. Isto kao da ce sefovi u Vitezu znati sta je Porice 2. Bitno je da je Porice bilo upisano na svim dotadasnjim otpremnicama. Samo je Tom znao istinu (jer je kao tim lider u Bugojnu morao odobriti otpremnice). Nije bilo rijeci da i on ide sa nama, jer jos nije mogao bez staka stati na nogu.
Uputismo se. U crvenom Krizu su nam dali podatke, mada nepotpune, o procjenama o broju porodica koje se jos uvijek nalaze u Pruscu. U Poricu, zaustavise nas na punktu Armije. Pokazali smo im otpremnicu i pismo Crvenog Kriza.
- Vela havle, vela kuvatile! Niste ni vi normalni, ljudi! Dvjesto metara odavde, pa sve do ulaza u Prusac, vise nema nasih. Srbi su i s jedne i s druge strane. Dabogda da vam glava ostane na ramenima.
Podigli su rampu. Juso je legao na gas. Kao u filmu, meci su poceli zvizdati oko nas, ni minutu nakon sto smo prosli punkt.
- Lezi dole jarane! Ako te pogode, ko ce istovariti sve ove vrecurine!
- Lezi ti budaletino, ako tebe pogode jedino ce mene i tebe istovarati!
Tresuci se od smijeha, Juso je nastavio po rupama isaranoj cesti, a smanjio je gas tek kad smo osjetili kako je utihnuo zvuk metaka oko nas.
- Prosli smo jarane. Ovo ti je opet nasa teritorija. Ma sve je ovo nasa teritorija, jebo im ti mater jarane.
Pred samim ulazom u Prusac bio je jos jedan punkt Armije. Juso je zaustavio kamion pred rampom, iskocio iz kabine, i upitao ih imaju li sta za zapaliti.
- Matere vam, jesu li ono na vas maloprije pucali? I ko vam je dao dozvolu, kako ste prosli nas punkt? Kakva bolan humanitarna, jeste li vi normalni, ovo vam je prva linija, niste normalni covjece...
Zbunjenim vojnicima opet smo pokazali pismo Crvenog Kriza, otpremnice... Uputili su nas kuci Avdage XXX, rekavsi da u njegovu garazu mozemo istovariti namirnice a on i komsije ce organizovati distribuciju. Odmahujuci glavama, podigli su rampu.
Docekala su nas zgarista kuca, ogromne zjapece rupe od granata i napustene ulice. Vozeci se polako prema dzamiji, cutke smo gledali unisteni stari grad. Nekoliko glava je provirilo iz avlija, a onda su ljudi poceli izlaziti na ulicu. Stariji uglavnom, ali ubrzo se oko kamiona pocese okupljati i djeca. Znatizeljno su provirivali u kabinu, a kad je Juso otvorio vrata povikase,
- Hav ar ju! Hav ar ju!
- Ma sta hav ar ju balavci jedni, sta mislite da ce vam Englezi doci u ovu vasu rupcagu?
- Eto vidimo da ti i nisi bas Englez, a imate li vi cokolada i bonbona?
Iz grupe ljudi koja se okupila oko nas izasao je grdosija od covjeka, s puskom u ruci. Rekao je da je on Avdaga i da su mu rekli s punkta da dolazimo. Pokazali smo mu otpremnicu i spisak porodica iz Crvenog Kriza. Istovarili kamion. Objasnili mu kako ide podjela, potpisi porodica, itd. Rekli mu da cemo preuzeti spisak od podjele kad bude naredna isporuka, slijedeceg mjeseca.
- A... velite, docete opet iduceg mjeseca? Ko je jednom ovdje dos'o vise se nije vratio.
- Docemo, docemo, ljudino, dasta cemo nego doci. Ako nam 'cete' ne dodju glave, a nece akobogda, bog uvijek cuva budale. 'Ajd ljudi, alahselamet, cuvajte se! - Juso im je mahnuo uskacuci za volan.
Ne znam zasto, ali na putu nazad za Bugojno, niko nije pucao.
- Vidili i cetnici s kakvim budalama imaju posla, rece Juso i zapali drinu.
***
http://youtu.be/hiI_cpNue_4
da se kod Vukajlije stvarno moze procitati i koja pametna?! Pa evo recimo mene zafascinirao (hahaha koji spoj rijeci!) sljedeci sleng:
Molim ako se neko slucajno pronadje da me ne proziva i vredja bez potrebe (Vukajlija).
Eh Sad. Da li znate da su ovakvi kompleksasi u velikoj vecini slucajeva samo to - kompleksasi. Ali, da li znate i to da kada ovakvi zavladaju i preovladaju u porodici, zajednici, i drustvu, tada mogu nanijeti ogromnu stetu. Mogu, recimo, "marisati" zenu na svakodnevnoj osnovi jer mu se da, jer je on "musko". Ili maltretirati djecu. I to su kompleksasi. Mogu, na primjer, velicati svoju naciju/etnicku grupu do te mjere da je personificiraju u jedinu ispravnu, jedinu pravu, ma sta da vam pricam - bogom danu! Ili mogu, recimo, iz zajebancije grickajuci cokoladu i cips ubijati i sakatiti nevinu djecu. Razlika je samo u stepenima njihove nenadjebive gluposti.
Ne vjerujete mi? Dobro. Ne budi vam zapovjedjeno, pogledajte video klip u narednom postu.
...
...
Veceras se desilo nesto za sto sam mislila da se u ovom zivotu ne moze desiti. Nesto sto je bilo nezamislivo. Ne-dogodivo ! Nemoguce.
Vidjela sam sliku.
Sliku.
Da, sliku.
Vec slutis. Znam da ni nakon, koliko, dvanaest godina ni ti nisi zaboravila. A i kako bi?
Prvi put kad smo otisle lijepiti oglase po naselju, pa onda na ulazna vrata bolnice, pa na kraju na sofersajbu auta :)
Dostavljanje biljeznice u bolnicu :)
Noc u policiji :)
Ma svasta si ti prebortala preko glave zbog mene. Zbog moje… shizofrenije, draga moja prijateljice. Ali jedno te izbilo iz cipela: ponuda od 2000 eura za sliku. Popizdila si. Jebala mi mater na hiljadu nacina. Ne vjerujem da sam te ikada prije ili kasnije u zivotu tako naljutila. A naljutila sam te mnogo puta.
I eto, nakon 12 godina, bez najave, bez potrage, bez prijetnji, bez namjere, ja sam vidjela sliku. I imam je. Nula eura. Cak ni ovu internet konekciju ne placam. A slika na ekranu.
Sta da ti kazem.
Stariji smo.
Sjede vlasi.
Stomak se zaoblio, malo podvaljka ispod brade. Godine.
Ista arogancija na usnama.
Ista… necu zavrsiti… opet ces mi po materi. A kad bi nasa Medi cula opet bi uzasnuto uzviknula, “O Boze! Angelina! Kako si samo vulgarna” :)
Eto stara moja. Sta da ti kazem? Studija.
danas izvjestaj o stanju u distriktima u jednoj od provincija gdje implementiramo program.
Pa kaze,
- 20% sela u distriktu nema ceste i puteve
- 7 od ukupno 34 sela/zajednica ima lokalnu zdravstvenu jedinicu
- 90% sela u distriktu nema pristup primarnim i skundarnim zdravstvenim uslugama
- 90% sela u distriktu nema struju
- 90% sela u distriktu nema pristup pitkoj vodi
- 87% stanovnistva je nepismeno (od cega, u zenskoj populaciji, 99%)
U jednom drugom izvjestaju za provinciju Kunar se navodi da je 93% od svih slucajeva traume medju civilima (valjda bi mi rekli povreda?) uzrokovano mecima, srapnelima od granata ili ostalih ubojitih sredstava.
Prosle sedmice jedan od nasih seoskih zdravstvenih radnika u Kunaru salje nam izvjestaj u kojem opisuje kako je trudnica, majka sedmero djece, umrla dok su je nakon dva dana neuspjesnih trudova (nakon sto je radnik uspio umoliti zeninog muza da dopusi da ju se uputi u bolnicu) pokusali na magarcu prenijeti u najblizu bolnicu. Put do bolnice inace traje tri dana (na magarcu, jer ne postoji nikakva cesta do tog sela), a zena je izdahnula na kraju drugog dana putovanja.
*** *** ***
Sto ti je covjek? Postidim se sama sebe kad pocem kukati na hladnu sobu i hladnu vodu u kupatilu, kad pomislim na nju i sta se desavalo u njenoj dusi dok su ona i dijete joj u utrobi umirali u mecavi i snijegu, dok je iza sebe ostavila sedam sirocadi...
covjeku nikad napraviti!
Prije polaska iz Tajlanda mislila sam da cu jedva docekati ovih kabulskih 5 stepeni, umjesto onih maesotskih 40. Dok sam, tek izasla ispod tusa i u mokroj odjeci, sjedila ispred ventilatora koji je u krug vrtio vreli zrak, zamisljala sam kako ce lijepo biti obuci dzemper i udisati hladni kabulski zrak.
Sad kad sam ovdje, i smrznutim prstima tipkam po tastaturi dok na sebi imam pet slojeva robe (stvarno pet! majica, pa uska rolka dugih rukava, pa siroki dzemper dugih rukava, pa siroko-siroka debela majica s kapuljacom, pa jakna; uz to sal oko vrata u dodatak onom na glavi), kontam kako sam se ikako ikada mogla zaliti na maesotovskih 40 stepeni?!
I stvarno. Niko nema (u svijetu nevladinih organizacija) poput Francuza! Dobro, stvarno se ne slazem sa americkim i britanskim razbacivanjem, iznajmljivanjem stanova s centralnim grijanjem (nisam licno iskusila ali sam cula od drugih) ali jebemu zar bas moramo stedjeti na loz ulju??? Ne znam jel' se vise mrznem u uredu ili navecer kod kuce! Najgore mi sto ne mogu ni citati. Kad dodjem u svoj sobicak odmah se konektujem na Skype da vidim Saru, ispricam se sa njom prije spavanja, i cim dijete u krpe i ja u krpe. Samo sto je kod djeteta 10 sati, a kod mame 7 sati navecer.
Pored stalnog boravka u ledenim prostorijama ima samo jos jedna stvar koja je gora i od toga - ledeno kupatilo i ledena voda. Brrrrrrrrrrr! Kad ce vise ljeto i 40 stepeni?
Nevezano za temu. Sutra imali vazan sastanak sa predstavnicima Evropske Unije i konzorcijem za Emergency Response Mechanism (kome se prevodi nek' proba) za Afganistan. Kad veceras, u 8 navecer, primam email kako je sastanak naglo otkazan "jer je visoki strani zvacnik doputovao nenajavljen u Kabul, te su zbog toga uvedene stroge mjere sigurnost i ogranicenost kretanja". Cijeli Kabul blokiran! Odem na AlJazeeru, kad ono na naslovnici: John Kerry, Drzavni Sekretar US-a, doputoao u tajnu posjetu Afganistanu, na razgovor sa Karzaijem, i to (sasvim slucajno, naravno) na dan kada US (pardon NATO) predaje Bagram "bazu" u ruke Afganistanaca.
O mamu li vam demokratsku!
stari nemiri.
Proci ce.
Ili nece.
Ako ne prodje, pisat cu...
...
Sutra je Nowroz, tj. afganistanska nova godina po iranskom kalendaru. U slobodnom prevodu, nowroz znaci novi dan, novi pocetak.
Kao i za svaki drugi praznik, mnogi ce se Afganistanci okupiti na glavnim trgovima, parkovima, u avlijama ispred dzamija... Kao i za svaki drugi praznik, ocekuje se da ce protuvladine grupe (iliti Talibani kako ih ovdje sve zajedno svrstavaju u isti kos) pokusati izvesti svoje napade u cilju ubijanja/ranjavanja sto veceg broja civilnog stanovnistva.
Ja se nikada ne mogu dovoljno nacuditi cinjenici da ljudi koje izlaze na ulice i trgove da slave ovakve dogadjaje (Nowroz, Bajram, Ashuru...) znaju da ce biti potencijalna meta napada, ali ipak to cine, njih na desetine hiljada. Navika, oguglalost, sta li?...
Za nas koji radimo u nevladinim organizacijama ovakvi praznici obicno znace zatvaranje ureda, ostanak kod kuce, i minimum kretanja po gradu. Prica mi sefica kako se prosle godine tako za Bajram desio jedan veci napad, pa je cijeli Kabul bio blokiran a na ulice uveden policijski sat. Vecina prodavnica su se pozatvarale (sto nije bilo ocekivano) pa su skoro ostali skroz bez hrane, loz ulja, svijeca... Tako da su veceras ona i logisticar otisli u nabavku za slijedeca tri dana, zlu ne trebalo.
Podsjetila nas je i na uobicajeno pravilo da vikendom (vikend je ovdje petak i subota, a nedjelja je prvi radni dan) ne napustamo kucu prije 10.30. Ovo pravilo je na snazi stalno, a pogotovo striktno se postuje tokom praznika.
Kasnije pita me Don znam li zasto bas 10.30, a ne 8 ili 9 ujutro. Kazem mu da pojma nemam, a bas sam se pitala sta je razlog. Don mi objasnjava da je to zato sto statistika napada u Afganistanu za proteklih 5 godina pokazuje da je najveci broj napada upravo izveden petkom i subotom (pogotovo petkom!) i to izmedju 7 i 10 sati ujutro. Zanimljivo.
Posljednji ovakav napad se desio u oktobru prosle godine, u petak, u 9 sati ujutro, ispred dzamije u Faryabu nakon posebne jutarnje ceremonije posvecene Kurban Bajramu. Napadac-samoubica se raznio u momentu kad su vjernici izlazili iz dzamije ubivsi 40 i ranivsi preko 50 ljudi.
Ja cu definitivno Nowroz "proslaviti" u 3x3 metra moje sobice, malo na Skype-u sa Sarom a malo na podu uz pecicu citajuci Ramayanu.
Happy Nowroz!
Koordinator za sigurnost je doputovao u Kabul dan prije mene i, znajuci da i ja dolazim, odlucio je da dodje i saceka me na aerodromu.
Lijepo je kad te neko srcano doceka u tudjem svijetu, makar se nikada s tom osobom nisi ni upoznao. Sjecam se davne 2005 kad sam prvi put izasla u kabulski aerodom prepun vojske i vojne policije, na - 10C, a logistika moje tadasnje organizacije "zaboravila tacno vrijeme leta". Mislila sam da cu uvijek mrziti Afganistan zbog ta prva tri sata. Naravno, u Afganistan sam se totalno zaljubila do veceri istog dana, ali ruzno sjecanje na kabulski aerodrom je ostalo.
Helem... Docekao me Don pije tri dana na aerodromu, i vec tokom voznje od aerodroma do "kuce" saznam da je iz Skotske, da je cijeli zivot bio "security", da vozi avion i helikopter, a u dvadeset i kusur godina radnog staza "odradio" je sve kontinente osim Sjevernog i Juznog Pola.
I naravno bio je u Bosni. Sarajevo i Gorazde, 1993 - 94. S UN-om, cini mi se da rece.
I tako, prica mi o dva dogadjaja koja, kaze, nece zaboraviti dok je ziv.
Jednog dana, u Sarajevu '93, vozio je blindiranog landrovera krecuci se ispod UNIS-ovih tornjeva. Kaze, tih dana iz pravca tornjeva je svakodnevno "radio"snajper, i cesto se znalo desiti da meci pogode njihovo vozilo. Tu ulicu su zvali "aleja snajpera". Kako je landrover bio blindiran meci su se jednostavno odbijali. Tog dana sa njim je bio jos jedan kolega koji je, kad su se zaculi pucnjevi, odjednom povikao, "zaustavi vozilo!". Ne razmisljajuci u svojoj iznenadjenosti Don je naglo zakocio, a njegov kolega je izletio iz auta, stao na sred ulice, okrenuo se prema "Momi i Uzeiru" i razderao se (na Engleskom), "Hajde jebo mater svoju! Hajde pucaj opet, evo sad imas zivu metu!"
U trenutku kad je Don istrcao da svog razbjesnjelog kolegu silom uvuce u auto, nekih stotinjak metara dalje ugledao je kako se ruka s snajperom dize u zrak a onda je cuo kako snajperista (kroz smijeh) vice "SORRY!".
Njegova druga anegdota je vezana za Gorazde, april 1994. Kaze kako je srpska vojska vec danima udarala svim sredstvima po civilima i on i kolege iz UN su bili svjedoci ranjavanja i pogibija na stotine civila u gradu. Na kraju, NATO je zaprijetio Srbima intervencijom ukoliko ne prestanu sa gadjanjem civilnih meta. Prijetnja je navodno izazvala samo smijeh i izrugivanje od strane srpske vojske.
Don je u jednom momentu sjedio u sklonistu gdje je bilo na desetine gorazdanskih gradjana i podnosio izvjestaj preko radio stanice svom uredu (izvjestaj je bio da su on i kolege zaglavili u sklonistu i da ne mogu doci do staba zbog neprekidnog granatiranja) kada se iznenada nebom prolomio strasan zvuk NATO-vih vojnih aviona koji su preletjeli Gorazde i onda poceli bombardiranje polozaja srpske vojske!
U momentima koji su slijedili nastalo je opste slavlje, a Don se prije nego sto je opste skopcao sta se desava nasao na rukama odusevljenih gradjana. Mislio je da je to cisto zato sto je on bio stranac, a "stranci" su upravo bombardovali Srbe. Ispostavilo se da je razlog bio sasvim drugi: vidjevsi ga kako koristi radio-stanicu i dojavljuje sta se desava, neki od pisutnih gradjana su zakljucili da je upravo on bio taj koji je pozvao NATO snage te da su iste, zbog njegovog poziva, zapocele bombardovanje. Kaze, sedmicama nakon toga, nepoznati ljudi su ga zausavljali na ulici da se rukuju sa njim i zahvaljivali mu na "spasavanju grada" ne zeleci uopste cuti njegova objasnjenja da on nista nije imao s NATOM i avionima.
Koliko su Donove anegdote istinite ili pretjerane ne znam, ali moja Google potraga za "snajper momo i uzeir" i "NATO strike Gorazde" mi je dala slijedece dvije stranice (ne budi vam mrsko da ih pogledate!):
http://www.theatlantic.com/infocus/2012/04/20-years-since-the-bosnian-war/100278/
http://www.independent.co.uk/news/nato-jets-bomb-bosnian-serbs-rose-calls-in-strike-by-us-f16s-to-prevent-imminent-fall-of-besieged-gorazde-enclave-1369205.html
...
Israel launches segregated bus service |
|
A 'Palestinians-only' bus line is launched in Israel after settlers complain Palestinians are 'security risk'.
|
Palestinian labourers use the buses to travel from the West Bank into Israel for work [EPA]
|
|
Israel has launched two Palestinians-only bus lines in the occupied West Bank, a step an Israeli rights group described as racist and which the Transport Ministry called an improvement in service. The left-wing Haaretz daily reported that the ministry opened the lines on Monday, to be used by Palestinian labourers travelling between the West Bank and Israel, after Jewish settlers complained that Palestinians on mixed buses were a security risk. "Creating separate bus lines for Israeli Jews and Palestinians is a revolting plan," Jessica Montell, director of the B'Tselem rights group, said on Army Radio. "This is simply racism. Such a plan cannot be justified with claims of security needs or overcrowding." The Transport Ministry said the two new lines would "improve public transport services for Palestinian workers entering Israel" and replace pirate buses charging them "exorbitant prices". "The Ministry of Transport has not issued any instruction or prohibition that prevents Palestinian workers from travelling on public transport in Israel nor in Judea and Samaria," it said, referring to the West Bank. "Furthermore, the Ministry of Transport is not authorised to prevent any passenger from using public transport services." Concerns Rights groups, however, voiced concern that Israeli police at checkpoints in the West Bank would remove Palestinian passengers from regular bus lines and order them to use the new ones. Police spokesman Micky Rosenfeld said all Palestinians returning to the West Bank would be searched for stolen property, describing this as a routine Israeli precaution. He said he did not know whether and how this might affect Palestinian travel on regular buses. Herzl Ben-Zvi, mayor of the Karnei Shomron settlement, said the new lines "answer the needs of all passengers; Palestinians and settlers" because they would relieve overcrowding on buses in the area. Israel occupied the West Bank in the 1967 Middle East war and maintains a network of roadblocks in the territory, severely restricting movement of Palestinians in the area. Palestinians seek the West Bank, along with the Gaza Strip and East Jerusalem, for a future state, a claim supported by most world powers, which also view the settlements as illegal.
Source: Aljazeera |
http://www.guardian.co.uk/world/2013/feb/22/burmese-asylum-seekers-die-25-days-at-sea
Naucili smo mnogo u posljednjih nekoliko mjeseci. I neka smo. Malo smo okusili i ono kako je znati sta znaci "imati pa nemati". I opet, neka smo! Jos ne mogu reci da smo izronili, ali plivamo prema povrsini, i osjecaj je lijep.
5. marta put putuje Latif-aga :)! I to gdje sam se najmanje nadala - ponovo Afganistan! Kabul. Sest mjeseci, sa dopustom kuci nakon prva tri mjeseca. Trazili su da potpisem na godinu dana, a ja se samo nasmijala i rekla im, "ma dajte mi sest mjeseci, a ja cu vidjeti mogu li izdurati sest ili cu dat' otkaz nakon tri!".
Sam Bog zna na sta ce ovo izaci. Pomisao na razdvojenost od Sare me tjera u ludilo. Uvijek isto pitanje - kako cu ja bez nje, kako ce ona bez mene? Poput ptice grabezljivice pratim Robinovo ponasanje prema njoj, uocavam (sitnicavo) stvari koje mi se ne svidjaju (cvrsto spava dok Sara ima (laganu) temperturu) i spopadne me huja kad mi kaze, "budale, pa spavam jer znam da si ti budna; ne bih spavao citavu noc da ti nisi tu". I znam da je tako, ali...
Savrseno sam svjesna da Sari nista nece faliti (osim mame) narednih sest mjeseci, ali...
S druge strane, od 2006 sanjam o povratku u Afganistan. Ko je jednom bio u njemu, ostaje zaljubljen u njega zauvijek! Jedna od provincija u kojima moja organizacija implementira program osnovne zdravstvene zastite (essential health services) je Kunar. Kad sam 2005/06 radila u Jalalabadu, pokrivali smo provincije Nangahar, Laghman i Kunar. Kunar je daleko najljepsi, i najvise me podsjecao na Bosnu, okruzen masovnim planinama, na obali divlje rijeke koja se s proljeca pretvara u nekontroliranu bujicu otopljenog snijega s planinskih vrhova. Bas kao i Kunar, i njegovi stanovnici su jednkao lijepi i divlji. Upravo u Kunaru sam upoznala najljepse "primjerke" ljudskog roda, kako zene tako i muskarce, visoke, snazne, sa bakreno smedjim kovrdjama i ocima zelenijim od kunarske rijeke. Kada covjek gleda njihovu bijelu kozu, bakreno-crveni odsjaj kose i smaragde u ocima ne moze da se ne upita - zar je ovo Afganistan?!
Kunar je bio jedna od najopasnijih provincija cak i 2005, a danas vecina stranih organizacija i ne salje svoje strane radnike tamo. Srecom, moja organizacija je u Afganistanu prisutna vec 30 godina i rekli su mi da cu, kao koordinator programa, moci posjecivati bolnice u Kunaru, naravno kada to sigurnosna situacija bude dozvoljavala. To znaci da cu ponovo midjeti mula-Omara, Fateha, Muniru, Merjemu, Akrama, Asada...
Jel' jos negdje ima neka budala koja misli da se od porodicnog restorana moze zivjeti?
Moze, al' sipak!
Ili smo mi totalni blechci, il' smo jeli gljiva ludara kada smo zamisljali kako ce prihodi od restorana od samog starta pokriti kiriju, plate, troskove viza + Sarinu skolu i visak love za "da se nadje". Aha - u panjevima.
Mislim, i do sada smo bili u (finansijski) kriticnim situacijama. Razlika izmedju tada i sada je u tome sto smo tada bili u maloj krizi a puno se brinuli, a sada smo u hebeno velikoj ne krizi vec gunguli a da nikad nismo bili bolje raspolozeni! Kiriju za poslobni prostor jos nismo platili pa sad cekamo kad ce gazda na vrata zakucati, Robinova viza je vec istekla, a moja istice danas.
Za obnoviti vizu ja imam opciju prelaska granice u Laos, gdje u imigracionom uredu mogu dobiti novu vizu za Tajland. Put u Laos (deseto-satni, busom) + viza kostaju oko 150 eura i to se nadamo da cemo zaraditi do nedjelje :). To je za mene kao Bosanku. Za Robina, Sri Lankanca, to ne vazi jer se Sri Lanka nalazi na listi "kriticnih" zemalja (u rangu Pakistana, Afganistana...) tako da on moze jedino otici nazad u Sri Lanku i od tamo podnijeti zahtjev za novu vizu. To moze, naravno, uraditi tek kad ovdje plati kaznu od 20 eura po danu zakasnjenja. Ako dobrovoljno ode u imigracioni ured i plati kaznu za prekoracenje ostanka onda je OK, ali mora istog dana napustiti zemlju. Ako ne ode, moze ostati neograniceno u Tajlandu sve dok ga policija/imigracija ne ulove, a ako ga ulove slijedmi mu hapsana sve dok ne plati sve dane prekoracenja + kartu u jednom pravcu za Sri Lanku :))).
No ono sto je meni za brigu je nase slijeganje ramenima na sve to, tipa - mi cemo prst u uho, pa sta bude neka bude, ha ja. Ne ide mi nikako u glavu da sa djetetom od 5 godina, u tudjoj zemlji, sa isteknutim turistickim vizama (dakle strogo zabranjen bilo kakav rad), mi drzimo porodicni restoran koji super radi ali ne donosi nikakve prihode, i jos zivimo po lozinci "prst u uho pa nek traje dok traje". Nikako mi to ne lici na mene. A opet sam to ja.
Svasta...
bas onog jutra kada ustanem u 7 ujutro ocekujuci goste koji ce zatraziti palacinke (a palacinke samo ja znam i mogu ispeci), nitijedan jedini gost ne izabere palacinke?
Zasto bas onog jutra kada mi se oci ne daju otvoriti i odlucim odspavati jos jedan sat ne ocekujuci da ce iko traziti palacinke, u avliju nagrne copor gladnih volontera i svi hoce palacinke?
I onda Snow ustrci uz stepenice vicuci jos sa prve, "mama, mama, gosti hoce palacinke!", i ja jedva izbauljam iz kreveta i polu zatvorenih ociju se dovucem do kuhinje, ma nit' vidim ni brasno ni jaja a mutim ih.
U kuci ima samo jedna tava na kojoj palacinke ne zagorjevaju; dogovor je da je ta tava rezervisana samo za mene, tj. palacinke, jer cim ju se upotrijebi za nesto drugo - prvih pet palacinki zavrsi u kanti za smece. I uvijek, ama bas uvijek, kada napolju dest gostiju nestrpljivo iscekuju svoje palacinke s nutelom, dzemom, bananama... moja, ponavljam MOJA, tava zalijepi palacinke, a iza mene se zacuje, "joj mama izvini, sinoc sve druge tave bile zauzete pa smo morali napraviti kari/handi/umak/ne-znam-ni-ja-sta bas u toj tavi".
I sta da im radim?
Helem nejse. Palacinke su postale pravi mali hit u Mae Sot carsiji :). Otkako se proculo kakve palacinke pravi Sarina mama (to mi je sad novo ime), ljudi inace alergicni na psenicno brasno ili jaja mi dolaze s molbama da i za njih napravim specijalne palacinke. Tako da sad imamo palacinke s bijelim ili cjelovitim brasnom - s jajima, pa bez jaja, onda palacinke s rizinim brasnom i opet s jajima ili bez jaja, a sve verzije mogu s mlijekom ili bez mlijeka... Nije stos uopste napraviti takve varijacije, no raduje me kada ljudi kazu da smo mi jedini restoran u gradu koji je spreman izaci u susret ljudima koji imaju takve prehrambene poteskoce.
I dalje mi je najveci problem moja tava-palacinkara i deset razlicitih ruku kojima bas ona treba iako znaju da je to "mamina tava". Grrrrrrrrrrrrr!!!
na veceri u Sarinom Restoranu.
Vec godinama dolaze na granicu i organizuju predstave za djecu koja inace ne mogu platiti ulaznice za komercijalne predstave; njihov cirkus posjecuje djecu u izbjeglickim kampovima, bolesnu djecu u Mae Tao klinici, dom za napustenu djecu u Mae Sotu, drop-in centar za djecu "s ulice"...
Sara i Arzo su veceras imale priliku da vide njihove "carolije" iz prve ruke, pa cak i da veceraju s njima.
https://www.facebook.com/sparkcircus
Shias demonstrate and sit between the coffins of bomb blast victims in Quetta on January 12, 2013. Shia families refusing to bury their dead after twin bombings in Pakistan’s troubled southwestern city of Quetta vowed to continue their sit-in protest until the army takes over security. Sunni militant group Lashkar-e-Jhangvi claimed responsibility for the bombings, which took place in an area dominated by Shia Muslims from the Hazara ethnic minority. — Photo by AFP
As the devastated Shia protesters in Quetta continued their vigil over the unburied bodies of their loves ones, their grief was felt across the country as members of the Shia and Hazara communities and civil society came out on the streets of various cities of Pakistan on Saturday.
From Karachi to Islamabad, Shia parties such as Majlis-i-Wahdatul Muslimeen (MWM) and the Imamia Students Organisation (ISO) as well as civil society activists gathered to protest the three blasts in Quetta on Thursday which claimed over a hundred lives – most of them of Shia and Hazaras.
On Friday, distraught relatives of the victims had begun a protest in Quetta. Accompanied by coffins holding the bodies of those killed on Thursday, they said they would not move or bury their loved ones till the army took control of Quetta.
By Saturday, a stunned nation appeared to have rallied around in support of the protesters by holding protests. In Islamabad, a protest organised by Shia groups blocked a main road for several hours. Although the protesters dispersed late in the night, they promised to return for a peaceful demonstration on Sunday morning.
Activists of the Shia Ulema Council, Majlis-i-Wahdatul Muslimeen and Imamia Students Organisation also took out rallies in major cities of Punjab and held a demonstration outside the Governor’s house in Lahore which continued till late into the night.
Sindh also witnessed similar protests as did Peshawar.
As this wave of protests hit the headlines by Saturday afternoon, the apathetic political leadership began to wake up. Till then they continued to be preoccupied with shenanigans such as the march of Maulana Tahirul Qadri; this is lent credence by the fact that the only PPP leader who visited Quetta on Saturday to talk to protesters was Khursheed Shah.
His efforts at placating the protesters proved ineffective. The only other politician who appeared at the scene was Balochistan Governor Zulfiqar Magsi, who did little beyond expressing his lack of powers and firing a few verbal rounds at the provincial government and Mr Shah.
The prime minister woke up late in the evening – metaphorically – to call the governor; grant police powers to the Frontier Corps (FC) in Balochistan, and order an ever missing Chief Minister Aslam Raisani to immediately return to the country from Dubai. According to his spokesman, the provincial head was getting his throat treated.
There were reports that the prime minister may meet some Hazara leaders on Sunday.
Other parties followed suit. Phone calls were made as the prime minister called his ministers and other leaders and Altaf Hussain, the Muttahida chief, called government officials from London.
The MQM held a press conference in Karachi where a distraught Hazara leader addressed the media. He could only lament that no one from the government had turned up to share the grief of the victims. The MQM leaders promised their support for the victims.
However, in Rawalpindi, where the military’s headquarters are located, there was silence. There was no word from the military that has been called upon to take over Quetta and which has been critised by many in the past 48 hours.
An ISPR official said the army can be called in by the civil administration and the provincial government.
bajker sada vecera kod nas gotovo svaku vecer, nakon sto nas je slucajno otkrio u prolazu. I tako, zahvaljujuci njemu, Sara's je sada uvedena u bajkersku listu restorana za posjetiti u Tajlandu / Mae Sotu :)
http://www.rideasia.net/motorcycle-forum/places-eat/1325-mae-sot-restaurants.html
Sara ima novu najbolju prijateljicu, Arzo, a i mama je time dobila novu prijateljicu - Arzoinu mamu :). Arzoina mama je Amerikanka a tata joj je Pakistanac. Sada zive u Mae Sotu a zajednicke uspomene na Pakistan su bile povod upoznavanja i pocetak prelijepog prijateljstva.
Arzo nazalost ne moze jesti nista sa glutenom. Posto Sara jako voli mafine i palacinke postalo mi je neprijatno praviti iste za moje dijete a da Arzo jednostavno gleda jer nista sto sadrzi brasno ne smije probati.
I tako nas tri dodjosmo na ideju kokos halva bombica :))). Bombice su u biti uloptana halva od svjezeg kokosa i samljevene rize. Uz dasak kardamoma i cimeta, i Rafaelo bi im pozavidio na mirisu i okusu! :)
"kod Sare" :)
I dalje napredujemo. Bar je haman pa gotov.
Kako je dragi osmislio da ce barska pica izloziti na strani gdje su prozori, a prozori su trenutno ugradjeni s vanjske strane, on i majstori odlucise skinuti prozore i prikovati ih unutra, a metalne resetke (protiv-provalna zastita) sasvim ukloniti.
Kako skidose one resetke,stala ja i gledam ih, stao dragi i gleda ih, i u istom momentu izgovorismo - jebo te, vidi dobra stola!
:)
Dakle, sad imamo 4 stola sa metalnim dizajnom, na koje samo treba prikovati noge a na vrh postaviti staklo.
Idemo dalje majstori! :)
...
http://www.rohingyablogger.com/#
Za veceru cu da probam kela ki subji, iliti banana curry!
Kod Manjule u kuhini izgleda kao prste za polizati, a recept se ubio jednostavnoscu, sto meni kao iskusnoj kuharici (khmm!) treba.
Evo recept i slika:
http://www.manjulaskitchen.com/2011/11/03/kela-ki-subji-banana-curry/
...
zeMska glava odlucila dragom razviti pitu, ni manje ni vise vec burek, znajuci unaprijed da je kucna postavka daleko od idealne za takav herojski poduhvat.
No, ona je odlucila.
Prvo se otislo na pet-sest youtube stranica (psssst, da vam sapnem - ima Iskrena na jutjubetu, samo nikom ni rijeci!) a naravno navratim i do Slovke po savjet. I krenem.
Jufke su inekako uspjele, cinilo mi se bas du su nako kako treba - ni premekane ni pretvrde. Ostavim ih nauljene i pokrivene krpom nekih pola sata (prvo odstupanje od Slovke, kod koje jufke idu u kese od zamrzivaca kojih ovdje neeeeema!).
Pocnem sa razvijanjem. Dragi je za tu svrhu maksuz danas kupio veliki okrugli sto, no stolnjak nisam imala. Ni oklagiju dabome. Otkud mi oklagija u ovom vilajetu! Razletismo se po kuci trazeci nesto iole okruglo, i dragom pade na pamet ideja samo takva. Tajnu vam necu otkriti, pogledajte slike :).
I tako, zarolam ga ja! Razvijala, razvijala, razvijala... haman po sata i vise, ja kako je razvijem ona se savija. Ovdje moram napomenuti da sam slijedila ucenje od Iskrene, pouljila je negdje na pola puta pa pocela razvlaciti rukama. Ipak, ona se vise uvlacila nego razvlacila, a kada se pocela rupicati odlucim da je dosta, pa kud puklo da puklo.
Slovka kaze da je "rupicasto" tijesto bolje puniti mesom, a debelo sirom. Kod mene je po belaju bilo i rupicasto i debelo, pa sam ga za ljubav dragome napunila mesom. samo sto mesa nije bilo dovoljno, tako da ce to da bude rupicasti, debeli burek sa komadiccima mesa podjehkud... Poslusat cu Slovkin savjet pa cu ga barem dobro zaliti, da ovo debelo tijesto barem bude mekano.
Burek je u pecnici, vec se rumeni a slike slijede....
Bujrum ko smije!
:)
... i jedan prst Americi :P
Al Jazeera - "Palestinska zastava je brzo bila razvijena na podu Generalne Skupstine, iza Palestinske delegacije..."
kujemo, testeramo, slazemo, razbijamo... Budimo se u 6 ujutro, a samo nam jaka kafa ublazava shok takve nagle promjene, buduci da smo do unazad 10 dana svi troje spavali do 10 - 11, a prva jutarnja pila se u podne.
Na donjem spratu nove kuce (tj. prizemlju) - buducem restoranu, trenutno imamo gole zidove (i prozore) i pod. Pod nam je i stol i stolica, i kuhinja i tus kabina :).
Gornji sprat je sav u drvetu i prostor je jako lijep - dvije spavace sobe (jedna sa kupatilom), ogroooooman dnevni boravak, mali drveni balkon sto gleda na glavnu ulicu, a drugi veci sa straga gleda na bascu i kupolu budistickog hrama. Prelijepo. Namjestaj jos nemamo, ali mogu vam reci da je spavanje na podu pravo cool :).
Ovo gore kovanje, testeranje, busenje i ostale udarnicke radnje je vezano za 'izgradnju" restorana - sve ce biti od daski i bambusa: stolovi, stolice, bar, nadstresnica, ama bas sve. Dragi tvrdi da ce cak i sofe sam od bambusa napraviti :).
U medjuvremenu, za rucak isprobavamo jela koja ce biti na meniju, i za brigu mi je sto do sada nijedan rucak nije ispao (ni ukusom ni izgledom) onako kako bi trebao izgledati kada ga budemo sluzili musterijama :))). Ponavljanje je majka... cega ono bjese? Helem, mi cemo ponavljati dok se ne potrefi pravi rezultat!
Jedino sto ne ide kako treba je Akino zdravlje, kako njeno tako i kod kcerke joj. Aka jos od djetinjstva ima epilepsiju, ali do sada napadi nisu bili toliko cesti (jednom-dvaput godisnje), mada su jako teski kada se dese. Otkako smo se odlucili na otvaranje restorana plan je bio da ce Aka raditi s nama u kuhinji; prvo, to bi je izvuklo iz bijede u koju je upala u protekloj godini, drugo, ona i djeca ce imati tri redovna obroka dnevno + redovnu platu naravno, i trece, Aka zaista uziva u kuhanju tako da posao ne bi izazivao stresne situacije koje mogu izazvati eplepticne napade.
Na nasu zalost, kada smo otisli kod Ake da se dogovorimo oko svega, ona nam je kroz suze rekla kako je u protekla 2 mjeseca imala cak 3 napada, koji su bili toliko ruzni i teski da sada ni njene komsije ne zele da ona dolazi kod njih. Kako napadi nemaju nikakvog predznaka, strah ju je obavezati se da radi s nama, i da izazove paniku i gadjenje medju gostima restorana. Bez obzira na sva nasa uvjeravanja, nece da odstupi od svoje odluke. Kaze, "dodjite kod mene, naucit cu vas svemu sto znam, a vi mi kasnije vratite kojom porcijom mesa za djecu kad nas bijeda pritisne...". Da stvar bude gora, bolest od koje boluje njena kcerka se pogorsala, tako da se djevojcica sada jedva oslanja na oboljelu nogu, a na stopalo koje je 3 puta vece od normalnog vise ne moze nista obuti. Kad Bozja nesreca udari, udari sa svih strana.
...
Ipak, da se post ne bi zavrsio na tuznoj noti, slike mojih profesionalaca vracaju raspolozenje:
Na jednostavniji, a ukusniji kolac odavno nisam naisla. Toliko jednostavan da ga i ja znam napraviti. Sad ga i Sara zna napraviti.
Mutimo ih svaki dan, na podu, a Sara mi dodaje sastojke i govori koliko cega ide. Najdraze joj je kad dodjemo do punjenja kalupcica (Sara ih zove korpice). Jedno pecenje, 12 do 14 korpica, pukne otprilike za 2 sata. Nit' se ohlade! :)
Probali su ih raznorazni poznanici i prijatelji i svi su rekli da boljih mafina nisu probali. Svi me pitaju hocu li ih praviti uz kafu u restoranu, a u posljednja 3 dana imala sam 3 narudzbe - jedna Amerikanka narucila za house-party, jedna Australijanka za rodjendan njenog sina, i jedna Tajlandjanka da ih "pokaze porodici i prijateljima".
Meni to pravo smjesno jer meni, navikloj na mnostvo bosanskih kolaca lijepog izgleda, ovi mafini bas i ne izgledaju nesto posebno, mada priznajem da su ukusni. Pa i ne bili ukusni koliko cokolade nalijem u njih :).
Jucem napravim varijaciju sa bananama, pistacijama i suncokretovim sjemenkama; i oni su nestali u roku od sat vremena, jedva me zapao zalogaj, i to iz Sarine korpice.
Robin sad svima govori kako ne otvaramo indijski restoran, nego bosansku mafin-kafanu :).
A ja se cijelo vrijeme kezim bez imalo lazne skromnosti :)))
Na Amazonu bez ikakvih problema se mogu naci prelijepe turske bakrene dzezve svih velicina, te po cijenama koje mi izgledaju sasvim pristojno: mala dzezvica za jednu osobu kosta 5 dolara, a one vece za 4 - 6 osoba kostaju 9 dolara.
I onda iznenadjenje iznenadjenja - moja omiljena kafa, Zlatna Dzezva, takodjer dostupna na Amazonu. 11 dolara za ono pakovanje od 900 g.
Mislila sam zvati tatu da mi posalje iz Bosne, ali sve mi se cini da je Amazon dobra alternativa.
Obradovah se bas k'o malo dijete :)
...
se peku u rerni (pravili smo cokoladne), a u minijaturnoj prodavnici pod nazivom Slatka Harmonija nasli smo i modle za pecenje (ima ih 20 vrsta, kako metalnih tako i papirnih), cokoladu za kuhanje, germu (GERMU!!!), vrhnje za kuhanje, modle za razne velicine i oblike kruha... ma imaju ljudi sve!
Uglavnom to je specijalizirana radnja gdje se moze naci sve za pekarstvo, a preko puta nje je malo do sada neotkriveno blago: slasticarna Slatka Harmonija :)))
Et'. Danas cokoladni mafini, a sutra ce dragi opet probati ispeci kruh.
Jutro je pocelo sasvim lijepo, sa Sarinim smijehom i vrucom kafom. Sve do momenta dok dragom nije zazvonio telefon. Tata iz Sri Lanke.
Moj dragi je nekada davno, prije nego nam se rodila Sara, otisao u minus kreditnom karticom. 350 dolara. Eh pa danas, uz kamate i zatezne kamate i zatezne od zateznih kamata... ukupni dug (po pozivu bankovnog sluzbenika njegovom tati jucer ujutro) iznosi tacno 1,500 dolara. Bas super.
Skuham nam i drugu kafu, i dumamo tako kako i sta sad. U to zove meme da joj dovezemo Saru, kaze dosla djeca iz sela traze je da se igraju. Hajd'dobro. Spremimo se, izadjemo u avliju, dragi kaze uzmi kacige za sebe i Saru, moja je na motoru... i osta tako otvorenih usta, gledajuci u travnjak gdje svaku vecer parkira motor. Travnjak prazan. Motora nema.
Zovemo vlasnika - gazdu koji nam izdaje baraku i koji nam je posudio motor do kraja mjeseca. Jos smo bili uvjereni da je on uzeo motor dok smo mi spavali. Ne, ne, veli on. Ja sam novim motorom dosao na posao.
I tako. Pjeske do policije, oko 3 km, a sunce upeklooooo. U stanici niko ne govori engleski, jedva nekako rukama i nogama objasnismo da je u pitanju kradja motora. 4 debela sata u policiji. Vani 37 stepeni a unutra zaklela bih se 47! Imaju dva velika klima uredjaja ali ne rade.
Dovucemo se nekako kuci, umorni, uznojeni, isfrustrirani...
Veli dragi, petak je, dva su se zla desila, i trece ce (po srilankanskom nepisanom prirodnom zakonu). Mora biti trojka, vidjeces. Uh jezik pregriz'o i ti i trojka!
Hajmo mi kontati sta cemo za veceru, citav dan zalogaja nismo okusili. Kako to rekoh tako me prekinu grc u stomaku. Ma kakav noz. Onaj veliki, kuhinjski, pa se jos vrti unutra.
Kaze dragi, idem ja tebi donijeti koju bananu, to ti je od gladi i stresa a bilo kakva teza hrana samo ce ti jos teze pasti. Dok je on otisao do prodavnice i vratio se, ja sam lezala na podu previjajuci se od bola.
Hajmo u bolnicu.
Tamo, doktor veli, najvjerovatnije zapaljenje slijepog crijeva. Ako rendgen potvrdi moramo te operisati. Infuzija. Rendgen. CT scan. Nema nista. Ponovi CT scan, sad s nekom injekcijom za diferencijaciju od koje ce mi, kako rece sestra, biti jako vruce i moguce je da cu povracati dok sam unutra, u skeneru. Kaze ne brini nista, bicu ti ja vise glave (na izlazu iz CT skenera) pa ako pocnes povracati ucini to meni u ruku.
Krasno.
Prodjoh ja kroz skener bez povracanja, cak mi ni muka nije bilo. Vratise me u sobu. Muka. Mukaaaaa. Od ponoci pa do 3 ujutro provedoh u kupatilu zagrljena sa WC soljom.
Jutros, tri doktora oko mene, generalni, hirurg i ginekolog. Nakon 2 sata ispitivanja ni meni ni njima nista nije jasno. Po nalazima i CT-u sve Ok, izvor bola totalno nepoznat.
Veli generalni, ostacete na posmatranju jos dan-dva a u medjuvremenu ukljucit cemo antibiotike.
Ma mani ti to doktore. Mene boli kako boli, posmatrat cu se kod kuce, a antibiotike i u kuci mogu piti. Jedva ga nagovorih da mi potpise otpusnicu.
Eto, bila je trojka, i bio je petak. Sasvim dovoljno!
Gaza opet gori. Hajd' sto gori, gori, nista novo. Ali gledam ove izjave prajm ministra i njihovih americkih saveznika, i kljucne rijeci su:
- mir
- odbrana (Izraela)
- pregovori
- civili ginu zato sto ih Hamas koristi kao "ljudski stit"
- mi ovo ne zelimo
- mi odgovaramo na njihove (Palestinske) napade
A Obama jasno i glasno podrzava. Izrael, naravno. U njihovoj "samoodbrani".
Ma najradije bih ga opsovala, ali necu. Eto necu u inat, nego cu ga nastaviti zakuhavati dok do stake ne dodjem!
Pa ima jedno 5 godina da ja pokusavam hljeb ispeci. Zakuhati i ispeci. Pa da jednom, u ovoj tudjini, pojedem DOMACI HLJEB. Iliti KRUH.
Jednom - tvrd, drugiput - nepecen, treciput - prepecen, cetvrtiput - prepecen izvana, sirov iznutra...
Jucer se zainatio dragi; kaze, ti pokusavas ima 5 godina, a gledaj mene, pogledacu na jutjubu i napravicu pravi hljeb. Ajd' i to da vidimo brale.
Ide mu u recept kvasac. Odemo u (jedini) shopping centar, ima prasak za pecivo. Pita me jel' to isto,velim pa valjda jeste. I od jednog i od druge ce da ti se digne (khm!).
Dosli kuci, poce dragi mjesiti. Po receptu, kvasac u mlakoj vodi razmutiti, pa umjesiti u brasno i vodu, pa dobro zamjesiti, pa da nadodje, pa premjesiti, pa da opet nadodje... Helem, odradi sve dragi po receptu. Gledam ja ono tijesto nakon nekih 40 minuta (prvo dizanje), ma ne dize se brate. Kaze on, ne brini nista, ovaj ce hljeb biti k'o poljubac. Ajde de.
Ni nakon drugih 40 minuta tijesto se nije nadiglo. Tutne ga dragi 'nakog spljosnutog u rernu. Provjerimo nakon pola sata, bijel, spljosnut. I poslije 45 minuta isti. Hajde reko' da pojacamo gornji grijac, barem da malo pozuti. Nakon sat u rerni, blijedo zuckastog i jos uvjek pljosnatog izvadimo ga (iz rerne naravno). Tvrd k'o kamen. Ma granit! Nista, velim zamotacemo ga u krpu pa u kesu, omeksace. Poslije sat u krpi, on jos tvrdji.
Hajde velim, dobar je s dzemom i nutelom kakav je da je. Razlomimo i imamo sta vidjeti. Kora k'o kamen a sredina ko zvakaca guma.
Nahranimo komsijine koke.
2. dio
Veceras velim ja cu. Sad kad ga ja uhvatim u svoje ruke ima da se triput digne!
Prvo sjednem da se posavjetujem sa Gugletom. I vidim da se prasak za pecivo uopste ne mjesa s vodom niti se tijesto od njega dize, pa premjesuje, pa... Prasak se lijepo uspe u brasno, pomjesa sa ostalim sastojcima, i u rernu. Tako kaze Gugle. A jos i kaze da vecina recepata gdje se koristi prasak za pecivo ide sa mlijekom, ili kiselim mlijekom, ali ne sa vodom. Uhhhhhh.
I hajd'. Zasucem rukave, prvo brasno, pa izlomljeni komadici putera, pa sol, pa toplo mlijeko. Nabrzacke ja to umjesim dok ne dodjoh do one lopte po receptu, loptu u tepsiju i u vrelu rernu.
Poslije 45 minuta, izvadim ga, lijep brate. Rumeni se, mirisi, malo narastao (ipak ne koliko sam ocekivala, ali kontam bolji je od onoga od moga dragoga!). Ma samo taki more bit'. Razlomimo kad se malo hladn'o, prhko nesto ali fino mirise. Zagrizem... hljeb a opet - nije hljeb.
Kaze dragi dobar je, fin, ukusan, ali ovo k'o da nije hljeb. Premecem ga i ja tako u ustima, ma ukus 100% poznat, miris, prhkost, nacin na koji se topi u ustima, sve mi poznato.
I onda mi odjednom ukus i miris dodjose iz sjecanja, miris kuhinje moje mame, vruceg mlijeka na kraju sporeta, i miris pogace sto ju je tog jutra zamjesila teta Stana i donijela nama djeci da doruckujemo. Teta Stanina pogaca je najbolja, najmirisnija, najukusnija pogaca koju sam ikada probala.
I eto, na kraju ni hljeb ni kruh. Vec vruca pogaca.
hoce li u meni crv proraditi ili cu biti zadovoljna mirnim zivotom u malom mjestascu, u kuhinji s mojim dragim, ili sluzeci goste u restoranu.
Sada mi se cini da cu uzivati; otkako se Sara rodila fali nam stabilnosti - da budemo u jednoj kuci, jednom gradu, (za Saru) u jednom vrticu.
Drago mi je da smo se odlucili na ovaj korak. Zbog nas, zbog Sare - kojoj je Mae Sot vise dom nego Bugojno ili Kolombo, drago mi je i zbog meme i Zu-a.
Zao mi je zbog nasih roditelja. Pogotovo moga oca. U Sri Lanku se iz Tajlanda moze i nekako (finansijski), u Bosnu bome tesko. Do sada smo barem jednom godisnje, a od sada Bog dragi zna. A on stariji iz dana u dan. Jos malo pa 80 ljeta.
A, najvise me brine, hoce li me povuci zelja i nostalgija za poslom koji sam radila proteklih 18 godina? Ne, necu se pozeljeti ni rata ni granata ni izbjeglickih kampova ni kolere... ali da li cu se pozeljeti ljudi koji su u njima? Nekada sam sanjala sebe u Gazi, lagala bih sebe i druge da tog sna vise nema. Hocu li, nakon 6 mjeseci ili godinu ili tri, ugasiti ovaj san ili cu jednog jutra vidjeti oglas na ReliefWeb-u i reci - idem!
Ko zna...
Ako... ne, ispravka! Kada otvorimo nas restoran, jako dobro znam oko cega cemo se ja i moj dragi svadjati povazdan. Oko izbora muzike.
Osim Harijeve "Slatka k'o bombona" i navijacke "Hajmo Bosno Bosno, hajmo Hercegovino" on moje ostale omiljene pjesme ne moze smisliti. Kad cuje bilo koju izvedbu Mostar Sevdah Reuniona taj bjezi iz kuce. Stare sevdalinke mu paraju usi, a ni pop-rock poput Dugmeta, Vajte ili Indeksa ne pije vode.
Taj pojma o muzici nema!
Helem nejse, slijedece ce pjesme i/ili pjevaci sigurno biti na playlisti, makar pod cijenu zivota:
- Mostar Sevdah Reunion, sve a pogotovo - Mostarski ducani, Fato mori dusmanke, Zapjevala sojka ptica, Jutros mi je ruza procvjetala, Cudna jada od Mostara grada
- Starogradske Pjesme, na koje naletim na youtube-u, do sada - Fijaker stari, U tem Somboru, Adio Mare, Ako tebe ljubit ne smem, Ja sam mala garava, Osam tamburasha Petrovaradina...
- Dubrovacki Trubaduri, pocev sa O Marijana, La Musica de Notte...
- Sjecajuci se jedne od maminih omiljenih pjesama iz njene mladosti potrazih stare verzije "Ja Mustafa, Ja Mustafa". Nadjoh jako dobru francusku izvedbu Boba Azzama, ali i srpsku verziju koju je mama pjevusila u izvedbi Nenada Jovanovica.
- Jos jedna "prevedena" verzija je Marina, Marina, ti ne znas da volim te ja, a onda naletih na izvedbu iste od strane Gipsy Kings... fantasticna je!
- Usnija Redzepova, Igra mi se pusto Tursko!
- Osmanaga
- Gazde, Jos i danas zamirisi tresnja (a jos cu ih probrati, medjutim ova mi je najmilija)
- Silvana, Sta ce mi zivot bez tebe dragi
- Od sevdalinki - Mujo kuje, Kad ja podjoh na Bembasu, Zvjezda tjera mjeseca, U Stambolu na Bosforu, Vino piju age, Pokraj puta rodila jabuka... i naravno - Bosno moja, divna, mila! A sad mi pade na pamet i Prodjoh Bosnom kroz gradove. Jedna drugu vuce :)
A dragi nek' pukne od muke! Ha ja.
P. S. Ako vama pada na pamet kakva pjevljiva - javljajte mi odma' da dodam na playlist!
Sara vec duze vrijeme sanja ovaj san, tj. vise mi lici na nocnu moru jer bude prestrasena kad se probudi.
Sinoc je izgleda san bio daleko jaci od prethodnih jer mi jutros prica:
Mama, dok sam spavala u mojim ocima (u mojim ocima = sanjala) je pao mjesec na zemlju. A kad je pao mjesec, pala sam i ja, i onda sam otisla sa dragom Bogom. I bilo me je strah, bilo je tako tesko.
Kazem joj da, ako se san opet ponovi, zagrli mamu i sve ce biti u redu.
Zagrlila sam te, kaze, ali ipak me je bilo strah, i kada sam te grlila.
Onda probudi mamu, ustacemo zajedno, malo izaci napolje, i vidjeces - mjesec je jos uvijek na nebu a to je samo ruzan san.
***
Citam jutros tumacenja snova; ni po biblijskim ni po islamskim tumacenjima padanje mjeseca ne donosi nista dobro; kljucne rijeci su (jos se jezim) smrt, smrt majke, nesreca, zle/nepovoljne promjene... jedino po indijanskom tumacenju, pad mjeseca znaci promjenu, putovanje.
Kako bih samu sebe umirila i rastjerala ove crne slutnje, odlucim da je ipak moja mama bila u pravu i njeno tumacenje svakog loseg sna kojeg smo imali u djetinjstvu:
San tlapnja, Bog istina!
Kao i svaka mama na svijetu, reci cu kako je rodjenje moje djevojcice promijenilo moj zivot iz temelja, te kako se nijedan momenat srece u zivotu ne moze porediti sa tim momentom.
Nije sve bilo ruzicasto od samog pocetka. Sara je dosla na red mjesec dana ranije, na samoj granici koja ju je dijelila od "ispod normalne tezine". Kako je bila slaba, nije mogla odmah povuci mlijeko. Nakon prvih par sati sto ih je provela sa mnom u sobi primjetila sam da hropce dok dise; odmah potom pregledao ju je doktor, zakljucio da "ima vode u plucima" i stavio je u inkubator.
Ja sam bila ocajna, zeljela sam moju djevojcicu na mojim prsima, zeljela sam da joj mojemlijeko bude prvo, a ona je bila tako daleko od mene, hodnicima daleko, dok sam ja (zbog rane od carskog reza) morala lezati u sobi. Robina sam kao luda tjerala da satima ide uz hodnik niz hodnik samo da mi moze reci spava li, je li budna, dise li kako treba. Pocela sam izdajati svoje mlijeko kako bi dobila prvi kolostrum, i rat u bolnici napravila kad su sestre otisle i dale joj formulu a meni rekli "da odmaram i da se ne zamaram izdajanjem".
Hajde, prosli su i ti nesretni trenuci, nakon 5 dana bolnice dosli smo kuci, no ipak - moja beskrajna sreca nije bila ruzicaste boje. Sara i dalje nije znala ili nije imala snage da sisa mlijeko iz mojih grudi. Ja sam se satima mucila izdajanjem, da bih na kraju dobila 5 ml mlijeka. Naravno, upala sam u zacarani krug - sto sam vise bila pod stresom, to je stres vise uticao na moju mogucnost normalnog izdajanja. Na savjet pedijatra, poceli smo kombinirati moje mlijeko sa formulom; i on je bio zabrinut jer, rekao je, dok Sara ne ojaca i ne bude u stanju sama dojiti, mojih 5ml iz bocice je daleko od dovoljnog.
Plakala sam zbog toga, oh koliko sam samo plakala. Robin je u svemu bio smiren, govorio bi kako je sve u redu, kako Sara nije gladna, kako milioni djece odrastaju na formuli, kako ona ipak dobija mojemlijeko... Nista nije pomagalo.
U noci, Sara se budila svaka dva - tri sata. Nekada i svaki sat. Jedino sto ju je moglo smiriti je bilo da je stavim na prsa. Nikakvo nosanje, lilanje nije dolazilo u obzir. Samo mamnine sike. Tako bi i zaspala, no cim bih je pokusala skinuti s prsa, odmah bi se probudila i pocela vristati. I tako satima. Nocima. Sedmicama. Mjesecima.
Jedne noci, nakon cjelo-nocnog dojenja, taman sam je spustila kraj sebe i cini mi se ni sekunda nije prosla da sam zaspala, a ona se opet rasplakala. Robin se odmah pridigao i predlozio da joj napravi hapu, no ja sam rekla ne, podojit cu je. Samo ti lezi. Dva sata kasnije, kroz prozore se pocela uvlacita zora, a ja sam i dalje sjedila poduprta jastucima, sa Sarom na prsima. Robin je spavao dubokim snom, a ja sam odjednom osjetila kako me obuzima strasan bijes na njega. Bijes i tuga. Pocela sam jecati, a onda se jecanje pretvorilo u glasan plac i grcanje. Cuo me je, naravno, odmah i sav prestravljen skocio iz kreveta i pitao sta mi je.
- Sta, sta mi je? Sta? Cijelu noc oka nisam sklopila, cijelu noc ovo dijete samo moja prsa trazi, a ti, ti spavas! Spavas!
- Boze, sta ti je? Pa sto me nisi probudila? Znas da bih je nosao cijelu noc na svojim rukama!
- Nosao bi je ti, ali dobro znas da ona to nece! Ona hoce samo meni na prsa!
- Pa sta ja tu sad mogu? Probudim se, ti kazes lezi, nece da se nosa. Probudim se opet, hocu joj hapu napraviti, ti kazes lezi, dacu joj svoje mlijeko. I na kraju, ja kriv sto spavam?!
Narednu noc, sjedi Robin kraj mene, ne lijeze. Do ponoci, hajd' drago mi, nisam sama. Odspavam malo, probudi me Sara oko 2 sata. Robin i dalje sjedi, ne spava. Nahranim Saru, no ona sad nece od mene, ista stara prica, cim joj ona malena ustasca odvojim od prsiju Sara u dreku. 5 sati, zora svice. Sjedim ja sa Sarom na prsima, sjedi Robin do mene.
Zao mi, znam da nema nikakvog smisla da on ne spava. Cim jutro svane, milion obaveza ga ceka (opet oko Sare), a ja cu ipak odspavati par sati kad bude Sara spavala dnevni san.
- Spavaj, rekoh mu.
- Ma *ebi se tamo, ti i tvoje spavanje!
Eh, ovo je vec tipicni srilankanski "bijeli" curry, mada nije bijel zbog kurkume koja mu daje zlatno zutu boju. A zovu ga "bijeli" naravno zbog kokosovog mlijeka koje mu daje specifican smek.
Srilankanci ga uglavnom jedu sa rizom, ali meni je najdrazi kad ga namacem svjezim razevim hljebom, ili jos bolje - vrucim pakistanskim naanom.
Bujrum!
Stvarno ne znam kako mnogi roditelji uspjevaju praktikovati razdvojeno spavanje, cak od prvog dana. Vecina ih stavljaju bebe na spavanje u krevetac, a znam i mnoge (uglavnom strance, zapadnjake) koji krevetac od pocetka drze u 'bebinoj sobi".
Ja bih se izbezumila.
I mi smo, prije Sarinog rodjenja, kupili prekrasan drveni krevetac, i postavili ga u kut nase spavace sobe. No prvi dan po izlasku iz bolnice, kad smo dosli kuci, kut mi se ucinio previse daleko. Privukla sam krevetac tik uz rub moje strane kreveta, tako da je mogu dotaknuti kroz resetke u noci.
Prvih par noci namucili smo se i ja i ona. Ona bi se probudila i tek kad bi zaplakala ja bih je cula. Tada je vec bilo prekasno - prvo smiri plakanje, onda provjeri pelene, onda hranjenje. I naravno, uz dojenje ona bi u neka doba opet slatko zaspala, ali cim bih je odmaknula od sebe - plac.
Trecu ili cetvrtu noc, legnem je kraj sebe. Ispocetka me bilo malo strah da cu precvrsto zaspati, da cu se okrenuti na nju, da cu... Ma kakvi! Dok je bila u krevecu budila sam se po hiljadu puta - da provjerim pelenu, da cujem dise li, da provjerim da joj se dekica nije navukla na lice, i tako u nedogled. Kad sam je prenijela kod sebe, i kad bi se ona priljubila uz moju kozu, u svakom momentu sna sam joj znala polozaj, svaki pomicaj, svaki njen dah. Prestala sam provjeravati dise li, a probudila bih se tek kad bih osjetila kako njena mala ustasca traze mlijeko. Ona bi tako u hranjenju zaspala, dok bi se slatka mala ustasca sama otvorila, i ja i ona bi nastavile spavati tako zagrljene.
Kako tada, tako i danas.
Sa mnom je radila jedna Argentinka koja je u Pakistan dosla sa 6-mjesecnom bebom, Emom. Ema od prvog dana zivota spava u svojoj sobi. Kad su dosli u Pakistan, Maria je insistirala da nadje stan sa dvije spavace - jedna za nju i muza naravno, a druga za Emu. Maria bi cula Emu u noci tek kad bi ona do te mjere izgladnjela da bi pocela vristati... i to je bilo normalno. Ema je ubrzo naucila da pod 1. spava sama, pod 2. plakanjem nista ne postize, pod 3. roditelji su uz nju kad oni hoce a ne kad ona hoce.
Poslije toga, kolega iz finansija dobio bebu. Mala Laura je rodjena u Njemackoj, i onda su je sa nepuna 2 mjeseca donijeli u Pakistan. Laurina soba je na kraju duuugackoooog hodnika, u cosku stana. Uopste ne znam kako roditelji cuju place li ili ne. Hranu (iz bocice, jer je njena mama protiv dojenja inace - cak i je masters pisala na temu stetnosti dojenja za zaposlene majke) dobija u tacno odredjeno vrijeme i moze se derati do besvijesti ako ogladni prije ili poslije tog vremena. Hranjenje, po danu, redovno cini dadilja iako Laurina mama sjedi u istom stanu. Kaze, to joj je posao, zasto je placam.
Neki (strucnjaci) kazu kako su te bebe spremnije za zivot; odlucnije; samostalnije. A ja se pitam da li je upravo to razlog odredjenoj hladnoci koju nalazim u vecini zapadnjaka? Distanciranosti koju imaju kako prema ljudima opcenito, tako i prema vlastitoj porodici, pogotovo roditeljima?
Ne znam. Valjda je sredina, ko je moze pronaci, najbolja. Ne kazem da ti roditelji ne vole svoju djecu jednako kao i ja svoje. Mozda cak i vise, moguce je. Sve je moguce. Ali jedno znam - onaj pravi uzitak u imanju svoga djeteta, u mirisu njene kose dok ti pod srcem spava, toplini njenih rucica dok te grli oko vrata, su definitivno propustili. Mnogo su propustili.
...
Kurban Bajram docekasmo sa Aka-om i njenom djecom.
Nazvala nas je rano ujutro s rijecima, "Dosao nam je neki bogatas u selo i zaklao kravu da podijeli kurbane, ima da mi dodjete na rucak!
Kad smo stigli u Bufalovo selo sunce je peklo do nepodnosljivosti, i po ko zna koji put gledajuci one slamnate kucice (ako se uopste mogu nazvati kucicama) upitala sam se, Boze kako ovi ljudi izdrze. A izdrze.
Aka se u svoju "slamnjaru" vratila nakon sto je pozar ranije ove godine zahvatio ulicu u kojoj se nalazila zidana garaza u koju se bila preselila prosle godine. Starijoj kceri, koja boluje od "elephantiasis", stanje se pogorsalo, i sada jedva da moze hodati bez sepanja, a stopalo je toliko oteklo da joj nijedne papuce vise ne mogu na nogu. Kaze nam Aka kako su dolazili neki Kinezi iz neke "humanitarne" te joj zabadali igle u nogu i radili drenazu, ali ni to nije pomoglo. A za lijecenje u Chang Mai-u treba, kazu, najmanje 100,000 Bahtova, a io bi se nekako prebortalo da se djevojcicu moze odvesti u Chang Mai... I tako, zivot tece dalje, djevojcica se sve vise krije od druge djece kako bi izbjegla izrugivanje, a sanse za normalan zivot iz dana u dan postaju sve manje.
No to joj ne skida vjeciti osmijeh s lica niti muti svjetlost u ocima. Veselo je pomagala majci u pripremi rucka, a njeno mlado lijepo lice je cijelo vrijeme bilo obasjano nekom unutarnjom vedrinom.
Pitamo Aku kako zive sada. Aka vadi ogromne komade mesa u tanjure, pretrpava ih rizom koja bi bila dovoljna za tri normalna obroka, i odmahuje rukom na nase negodovanje.
"Sta puno, nije puno, jedite! Ko zna kad cete mi opet na bajramski rucak doci. A kako zivimo? Pa dobro je, hvala Allahu. Djeca mi vecinu dana nisu gladna. Najgore je kad kisa udari, onda sve kuce poplave i ne znamo sta cemo od stakora, zmija, insekata... Djeca mi se, hvala Allahu, jos nisu ni od cega ozbiljnog razboljela. Dobro je, ima i gorega."
Pitamo je zasto djeca ne rucaju s nama. Aka se smije, kaze odjutros cijelo selo kuha ili pece meso, pa djeca samo idu kuce do kuce i caste se; ovih nekoliko dana ima da im stomacici nabubre ko u bumbara! A onda, ko zna kad ce opet... Od Bajrama do Bajrama.
Chicken Karahi - ko god je dosao u Pakistan nije otisao bez punih usta (hvale) za ovo jelo. Tajna je u zacinima i puteru, i krckanju na sporoj vatri. Neke zacine jedva nadjosmo (kurkumin, korijander) ali zato curry-praha i ljutih chilija na svakom koraku :)
Sa vrucim hljebom i jogurtom sa strane... mmmmm...
Bujrum!
Sve skinuto sa Klix.ba...
“Twenty-five men and 31 women have been killed in four townships and 2,000 houses were burnt,” Win Myaing said, following the recent outbreak of violence between Buddhist ethnic Rakhine and Rohingya Muslims in the troubled state. — File Photo by Reuters
The image shows the scene of a bomb attack in Afghanistan. — File photo
KABUL: A suicide bomber blew himself up outside a mosque in northern Afghanistan on Friday, killing 35 people and wounding at least 70, government and hospital officials said.
The attack in the town of Maymana, capital of northern Faryab province, came as people were gathering at the mosque to celebrate Eidul Azha, said Jawid Didar, spokesman for the governor’s office.
na lijepi dan sto se Bajramskim zove?
Mira ponajvise svim dobrim ljudima, zdravlja najmilijima, srece svakomu ko je treba (a da je prepoznamo kad nam dodje)... i sve one zelje koje, kao pojedinci, na ovaj dan zelite sami sebi!
Mubarek Bajram!
da u ovdasnjim skolama ucitelji za kaznu znaju udariti dijete, recimo ako ne zna odraditi neki zadatak, ne uradi domacu zadacu, i sl.
Za skolovanje djece Sarinog uzrasta (dakle - predskolsko) imaju tri opcije u Mae Sotu:
1. Drzavna skola, u kojoj se radi po Tajlandskom nastavnom planu, i sve je na Tajlandskom jeziku. Djeca stranaca se tu ne upisuju.
2. Kineska skola, Tajlandski je nastavni plan ali ima i nekoliko predmeta modificiranih iz Kine, a i ucenje Kineskog jezika je obavezno (uz Tajlandski, naravno).
3. Krscanska skola (da! Krscanska!) u kojem imaju i casovi na Engleskom, ali su predmeti prozeti "krscanskim zivotnim i moralnim vrijednostima".
Eto. A ja budala mislila da je situacija najgora (za Saru, iz maminog ugla) u mom Bugojnu, gdje Hrvatska djeca idu u razlicitu smjenu od Bosnjacke, i to na razlicitim katovima skole.
Posto je Sari jos nepunih 5, i jos nismo zakonom obavezani na formalno skolovanje, ima vala i Cetvrta Opcija: Mama, Tata i Sara!
dok sam se borila sama sa sobom oko pitanja da li nastaviti cekati priliku za posao gdje mogu biti sa porodicom, ili ne cekati da ostanemo bez prebijene kinte te ipak prihvatiti kompromis, tj. da odem u neku misiju sama.
Sad ne samo da mi se valja boriti sa sobom, vec i sa svim "dobronamjernicima' (a neki su vrlo, vrlo bliski!) i izjavama poput,
"Bas si sebicna. Trebas misliti na dijete. Cekas da pocne gladovati, a ti jednostavno mozes sama otici u Pakistan, i slati novac porodici."
"Sta ti fali jedno 6 mjeseci? Pa nece svijet propasti. Isto k'o da ce Sari nesto biti bez tebe u tako kratkom periodu!"
"Cuj nemozes bez Sare? Ja ti price, pa nije smak svijeta ako budete malo razdvojeni."
"Bilo bi za dobro cijele porodice, ne mozes misliti samo na sebe."
Stvarno ne znam hocu li se odluciti na taj korak ili ne. Ako ipak odlucim da nam je to jedini izlaz, to ce biti zato sto sam JA tako odlucila svjesno prihvatajuci tegobe koje takvo rastavljanje donosi, a ne zato sto silni dusebriznici misle da trebam prestati biti sebicna i poceti misliti na dobrobit vlastitog djeteta.
Ma marsh u neku stvar i vi i vase dusebriznistvo!
I tako, tradicija se nastavlja. Vrhovni poglavar Katolicke Crkve proglasava istaknute krscane (ili katolike?) svecima.
Sveta Marija, Sveti Josip - hajd' jasno mi je; mati i otac... jok, ocuh... uh poocim? Isusa Krista, pa valjda su zasluzili da budu sveti. Sveti Ivan, Marko, Toma, Petar... hajd' jasno mi je i za njih.
Pa evo, kad pogledam ovu listu izabranika Pape Benedikta, jasno mi je i za ovu Marijan Koup sto je lijecila oboljele od lepre na Havajima... posvetila bih je i ja vala.
Ovo posvecivanje Indijanke Lili Mohavke mi je pravo simpaticno :).
A onda, sasvim ocekivano i predvidljivo, papa krece sa svojim dobro utabanim papanlukom:
Svetac je tinejdzer Pedro jer je domoroce preobracivao na krscanstvo pa ga isti ukokali. Ukokala bih ga i ja. Ha ja!
Svetac je i n'akav Djovani jer je osnovao katolicku stampariju. Pa ja, "siromah" sirio Bozju Rijec, posvetilo mu se tlo pod nogama.
I sto je najgore:
"Na trgu Svetog Petra u Rimu ovim povodom su se okupili hodočasnici iz čitavog svijeta, a američki Indijanci ukrašeni perlama i perjem pjevali su u zoru uoči mise pjesme posvećene Kateri."
Bas me zanima da li Bog upraznjava ljudsku osobinu smijanja? Zamisljam Ga kako se valja od smijeha gore negdje medju oblacima.
biti u Tajlandu, i po zelji individue: mozes biti zena, mozes biti muskarac, mozes biti gej (muskarac sa muskarcom), mozes biti lezbijka (mada ovdje i one idu pod gej), mozes biti i lady boy (muskarac koji se ponasa i izgleda kao zena), a mozes biti i boy lady (dakle obrnuto). I sve je Ok, samo je strancima malo sve to cudno ispocetka, ali nakon par dana naviknes se i vise ne obracas paznju.
Robin ima izostreno oko za lady boys; ja ih prokontam bas ono kad su ocigledni, ali najcesce, ako su ulozili imalo truda da izgledaju kao djevojka, ja pojma nemam.
Neku vecer, na primjer, izasli nas dvoje na kafu, kad pridje Robinu kolega s kojim je radio prije dvije godine. I predstavi nam svoju prijateljicu. Nako, ljepuskasta djevojka, obucena u neku laganu ljetnu haljinicu, malo previse nasminkana za moj ukus, ali mnoge Tajlandjanke inace vole sminku. Zove se Anabela.
Kaze Robin - ona ti je lady boy. Ja se dobro zagledam u nju, i kazem - nema sanse! Dobro, kaze Robin.
Nekoliko dana kasnije, sretnemo se ponovo na kafi. Sjedne s nama, i krenemo u pricu. I mic po mic... Poce "ona" nama pricati kako je u sretnoj vezi sa momkom iz Norveske, koji je imao jako puno razumjevanja za "nju" dok je "bila" na hormonalnoj terapiji. Kako nije "ocekivala" da ce ostati uz "nju" bez obzira sto je od pocetka znao da je ona nekada bila muskarac.
Pitam je je li uradila i operaciju genitalija, "ona" kaze da nije jer je to previse skupo, no da planira u buducnosti, pogotovo nakon sto se vjencaju.
I tako...
P.S. Ova djeva na slici nije Anabela.
Mrzim ih!
Jeza me hvata kad ih vidim!
Gade mi se!
STRAH ME DJUBRADI!
I najgore od svega...
Puna ih mi kuca!
Nocas mi je samo dragi Bog otvorio oci u momentu kada je veeliiiiiki zohar gamizuci po posteljini krenuo ka Sarinom uspavanom licu. Nekako sam ga jastukom odbacila na Robinovu stranu (jel'de da sam hrabra?) a onda ga je Robin, vec razbudjen mojom vriskom, izbacio van.
Od 3 po ponoci pa do 6 ujutro, odsjedila sam u krevetu, budno gledajuci u sve coskove kreveta, svaki cas provjeravajuci Sarine rucice, pidzamu, pokrivac... Onda sam u 6 slatko zaspala jer kazu da se zohari povlace cim svane zora.
'Bem li im mamicu zoharsku!
Jos smo nezaposleni. Vise nije ni sala, vec je peti mjesec.
I tako, unazad nekoliko dana dragi i ja poceli sanjariti. Sta bi bi bilo kad bi se mi, a pogotovo ja, odrekli humanitarnog rada. Sari je haman pa pet godina, nije vise lako dijete na rame pa po bijelom svijetu. A i lokacije gdje bi mama mogla raditi svoj posao vise nisu child-friendly: Libija, Sirija, Juzni Sudan... Gaza.
Iskreno, ja sam nekada sanjala o radu u ovakvim zemljama; htjela sam tamo gdje je najgore, najmucnije. I sada bih. Jucer vidim na ReliefWebu, moja bivsa organizacija ima otvorenu poziciju u Gazi. 6 mjeseci. Oh kako bih!!! I onda pomislim na 6 mjeseci bez Sare, i manja sam od malog mrava. Necemo se vidjeti, Gazo (ako nesto ne pukne u meni...).
Veli dragi, pazljivo, jer zna da kad god zapocnemo pricu o nekoj drugoj profesiji zavrsimo u svadji; Sta mislis - otvorimo svoj mali family restorancic ovdje u Mae Sotu. Sve nam je potaman, mjesto malesno a lijepo, ima dosta stranaca koji bi sigurno navracali kod nas (jer nas svi znaju), Sara ima Meme, a i u skolu moze ovdje ici... Da se malo smirimo, i sebe i dijete.
Kontam (prvi put u 18 godina!) kako lijepa ideja! Ne bi to bilo nista veliko, na jednoj strani drveni restoran u kojem bi bila kuhinja, bar, par stolova i stolica, a na drugoj strani basta u kojoj bi bili razbacani stolovi stolice od bambusa i starog drveta. Menu: srilankansko-bosansko-pakistanski. Dobra kafa. Svjeze cjedjeni sokovi. Free WiFi...
Ima i lokacija. Ubila se za ovog naseg sna.
Sastavimo business plan. I zamanta nam se! Po najjednostavnijoj procjeni, samo za startne troskove potrebno 200,000 Tajlandskih Bahtova. Dakle, 6,000 USD. Hajd' kontamo mozda mozemo posuditi nekako. Odlucimo porazgovarati sa vlasnikom objekta, te poblize razgledati objekat.
I tu svi snovi padose u vodu. Pljus! Glugluglu. End.
Vlasnik trazi samo 50,000 Bahtova za avans, i jos toliko za prva tri mjeseca rente. Objekat u stanju raspada, treba jos barem toliko za renovaciju. Pa tek onda mozemo pricati o stolovima, stolicama, pecima i ostaloj opremi. Po nekom grubom proracunu, najmanje 8,000 - 10,000 USD samo za uloziti.
Sahranimo i tog davljenika, i krenemo dalje.
Ponovo - ReliefWeb.
smijesna da nije zalosna ova ljudska osobina po kojoj nam je za sve uvijek kriv neko drugi. Znam, znam, odavno prezvakana tema, pogotovo u Bosni i na Balkanu, al' sta bi.... pise mi se :).
Koliko je tema prezvakana toliko me cudi da ju i dalje nastavljamo zvakati, i zvakati, i zvakati. Al' nikako brate da sazvacemo!
Krscani su cudna sorta; Krscanstvo je, navodno, religija mira i zrtvovanja (stoga se Isus zrtvovao na krizu, kako bi otkupio grijehe covjecanstva), no glavni su krivci za najgore zlocine i genocide pocinjene u historiji covjecanstva. Ali ne, to nisu njihovi zlocini! Oni se samo brane - brane se unaprijed jer znaju, ako se oni ne odbrane unaprijed, njih ce se napasti i unistiti. Kako bi se sprijecilo to unistenje, oni se brane. Unaprijed. I uglavnom na tudjemu. Ali ni to nije do njih.
Muslimanima su za stanje muslimanskog ummeta krivi ama bas svi drugi - krscani, zapad, jevreji, EU, sekularne drzave, sekularno drustvo... jos samo vanzemaljci nisu krivi (valjda ce i oni doci na red). Ne daj Boze pa se usudi napomenuti kako dio krivice (koliko veliki dio to je vec stvar misljenja) lezi medju samim muslimanima. Aaaaaaaaaaaaa Boze sacuvaj! Odmah porices i Islam i Muhameda i Allaha, ma kakvi porices, vrsis direktni attack na sve sto je sveto.
Bosnjaci u Bosni nisu ni za sta krivi. Za sve su krivi drugi. I za nepoznavanje Islama, i za krizu identiteta, i za socijalnu sliku bosnjackog naroda, i za politicka desavanja... Ama bas za sve su krivi drugi. Da ih ne nabrajamo.
I Srbima i Hrvatima su krivi drugi. Nikada sami sebi. Zato sto su manjina, zato sto bi da budu ve(l)icina, zatosto su ostali bez ovoga/onoga, zato sto Zeljko Komsic predstavlja Hrvate pa time umanjuje sanse "pravim" Hrvatima da se ustolice i preuzmu uzde u svoje, hrvatske, ruke. Krivi su im drugi i zato sto su u Hagu, jer zaboga, oni su samo "branili svoje" a vidi kako se cjelokupni svijet udruzio sa Bosnjacima (u javnosti, a izmedju sebe Turcima-baljama) protiv njih.
I tako u nedogled.
Fascinantno mi je uvijek posmatrati ovaj fenomen, i nikada se ne mogu dovoljno nacuditi toj ljudskoj potrebi da sebe vidi kao Zrtvu. Ne kao Ucesnika, Aktera, Djelo-cinioca... Ne. Jer vlastite slabosti, neuspjehe i nesposobnosti najlakse je opravdati projekcijom Zrtve.
Stvarno interesantno.
"I am a lucky person to whom Allah has blessed Malala as a daughter because not only our Muslim Ummah has prayed for her life but even Christians, Hindus, Sikhs; everyone who came to know about Malala's incident has prayed for her life," Yousafzai said.
"Especially when I watch Television and see small kids praying for Malala's life it gives me more strength and hope that Malala the Nation's daughter will recover soon... and one day she will be going back to school to accomplish her dreams for humanity."
Koliko god je tuzan i tragican napad Talibana na Malalu, toliko je ogroman, rekla bih pozitivni, ucinak na Pakistan i Pakistance.
Razgovarajuci sa prijateljima iz Pakistana otkako se desio napad, i citajuci clanke na poznatim stranicama kao sto su Dawn.com, Daily Pakistan, Daily Jang..., vidim ujedinjenje nacije kakvo nisam vidjela ni u protestima protiv americkih drone-ova, spaljivanja Kurana, filma o Muhamedu.
Uvijek je postojala neka sumnja, uvijek je bilo mojih prijatelja koji su govorili, "Treba pregaziti sve sto je zapadnjacko jer su se usudili unistiti najsvetiju knjigu!", i onih koji su govorili, "spaljivanje Kurana od strane odredjenih budala nema nikakvog efekta, jer ko to moze spaliti Bozju rijec? A svetiti se paljenjem i unistavanjem nase vlastite zemlje nema smisla!".
Medjutim, sad se desilo upravo to da je, cini mi se, cjelokupna nacija ujedinjena. Malala je dobila ime "Kci Pakistana", a protiv napada su ustali svi: i oni u gradovima i oni u selima, i u Sindhu i u KPK-u, i mladi i stari, obrazovani i neobrazovani...
Jucer citam kako je 50 vjerskih klerika objavilo fatwu protiv Talibana. U jednom drugom clanku, vodja MQM-a, vodece vjerske partije u Partiju, izjavljuje, "Danas kad krenete na dzuma-molitvu, idite samo u one dzamije gdje znate da ce imami osuditi napad na Malalu. Oni koji su napali Malalu napali su u i Islam i Pakistan!".
Samo Bog zna hoce li Malala prezivjeti i, ako prezivi, da li ce vise ikada zivjeti normalan zivot. Talibani su vec izjavili kako ce "uciniti sve da ubiju Malalu, ako ona ovaj put prezivi... a ubit cemo i njenog oca, jer podrzava obrazovanje djevojcica, sto je protiv talibanskih nacela".
No jedno je sigurno. Ako su do sada i imali podrsku pojedinaca, ako su se do sada neki dvoumili oko ispravnosti talibanskog "dzihada", Malala je tu dvoumicu sasjekla, skrsila do nepostojanja.
Desilo se jos nesto sto do sada nisam vidjela u Pakistanu: ismijavanje! Sarkazam, podsmijeh, izrugivanje... Postovi u blogovima i novinskim clancima nose naslove poput "Hrabri Talibani pucali u djevojcicu", "Junastvo na djelu", "Dzihad-ratnici se uplasili jedne djevojcice".
Mnogi su Pakistanci i ranije osudjivali Talibane i njihove napade na civile (skole, dzamije, pijace, autobuse...), no nikada to nije bilo izrugivanje.
Tuzna sam zbog Malale; sretna sam zbog ovog plamena kojeg je njen mladi zivot zapalio u Pakistanu.
Preuzeto sa: http://www.klix.ba/vijesti/svijet/50-miliona-djevojcica-se-svake-godine-uda-za-sredovjecne-muskarce/121012043
omiljeni komentar, na jednom od omiljenih blogova, od strane jednog od omiljenih bloggera:
"Nisam kompetentan za međunožne komplimente :~)"
Prijavih se za posao u ovoj NGO, i evo setajuci njihovom web stranicom naidjoh i na ovaj clanak. Nerijetko je da naidjem da neka NGO javno osudjuje Izrael, izraelsko ponasanje i ugnjetavanje Palestine i Palestinaca.
Stoga odlucih podijeliti clanak i sa vama. Inace clanak je objavljen kako rekoh na njihovoj web stranici, tako da ne mislim da krsim pravila o kopiranju.
***
Israeli settlements in the West Bank are illegal under international law. Through illegal land seizures, these settlements greatly infringe the human rights of Palestinians and contribute to injustice and poverty for Palestinian people.
These illegal settlements export approximately €100m worth of goods into Europe each year. This trade helps make the settlements economically viable. The EU condemns the settlements as illegal and a barrier to peace yet continues to trade with them.
The time has come to end trade with illegal Israeli settlements.
Take action by joining the campaign to end trade with illegal Israeli settlements.
For more information on settlement trade, please read our new report: ‘Sustaining Injustice: EU trade with illegal Israeli settlements in occupied Palestinian territory’
Waleed Abohanya was farming his land when the soldiers came. There were dozens of them, supported by dozens more policemen. They had a simple mission: they were there to take Waleed’s land.
“They arrived with no warning,” he recalls. “When they bulldozed my land clear, it was like they were bulldozing my heart. It felt as though the bulldozer was driving over my stomach. I showed them the deeds for the land but they ignored them. I told them that one day I would be able to take my land back and they started laughing at me. That was the worst part.
“There were 50 or 60 soldiers and another 50 policemen, along with government officials and the settlers themselves. One hundred and fifty people with guns against one man in a field.”
Waleed Abohanya outside his home in Jiftlik, Jordan Valley, West Bank: Photos: Alan Whelan.
The soldiers bulldozed his crops and the land was officially handed over to an Israeli settlement. This incident, which took place in 2010, was the second time Waleed had lost land to Israeli settlers. In 1995, Israeli officials arrived at his farm and told him that they would return the following year in order to draw an official border between his land and the settler’s land. The officials did return the following year, but there were no negotiations.
“They arrived on my farm and told me they were taking my land,” he recalls. “I asked them could they at least wait until I had harvested but they would not wait. I asked them could they at least give me a few hours to remove the pipes from the ground but while I was talking to them they entered the land and bulldozed everything.”
Waleed’s farm was once 15 acres but today he has just a little over five acres remaining. The rest of his land is now owned by the Israeli settlers, who plan on planting it next summer. When that happens, Waleed and his family will be completely surrounded by settler farms. They wonder how long it will be before they come back for his remaining five acres.
Photos: Waleed's children. Top Left and Right: Saua'a, 5 and eldest daughter. Photos by Garry Walsh. Top middle, bottom left and right: Mohammed, 12, Omar, 6 and Ro'aa, 8. Photos by Alan Whelan.
“I fear a lot for the future,” he says. “We are surrounded by confiscated land. They have taken land off me twice and every day I expect them to come back a third time. There is no justice here. Look at how the settlers live and how we live. The settlers confiscate our land and attack us. It is not safe here for us. It is a huge humiliation and a loss of dignity. To see a settler illegally working on your land is the same as them walking on your body as you lie on the ground. The conditions we face now make life very hard and it will get worse. I am 40 years old and for each of those 40 years life has got worse for us.”
Waleed takes hope from international opposition to the settlements, which are illegal under international law. He hopes that the international community will be able to put pressure on Israel to stop the illegal seizure of Palestinian land in the West Bank.
“People should come here and see what is happening with their own eyes. It is important for people to know what is happening here. I am proud of the relationship between Palestinians and the Irish people. It makes me happy that people in Ireland believe in standing up for our rights.
“My strength comes from my belief in human rights and in justice. Everybody should have justice. Justice means full equality. It means everybody being equal to everybody else. There is no justice here.”
Who is Malala Yousufzai?
As her attackers asked in Pushto who is Malala Yusufzai (Malala Yousufzai sok daa?), they obviously did not know her or of her. Let me answer this question for anyone who wants to know. Malala is what Taliban will never be. She is fearless, enlightened, articulate, and a young Muslim woman who is the face of Pakistan and the hope for a faltering nation that can no longer protect its daughters.
www.dawn.com
Sara voli price pred spavanje. Mama je probala citanje (bajki, djecjih pjesmica) no iste joj ne zadrzavaju paznju. Ali mamine price - itekako!
Ali nisu to bilo kakve price. Postoji pravilnik, Sarin pravilnik, o glavnim junacima i lokacijama gdje se prica desava.
Glavni junak je mali djevojcica-krokodil koji se, cudom, zove Sara. Sara-krokodil ima zelena ledja, zuti stomak, ruzicasto lice, ruzicaste noge, i smedju kosu.
Sporedni junak je neki drugi mali krokodil, koji se zove upravo onako kako se zove Sarin najbolji prijatelj/ica u zemlji u kojoj se trenutno nalazi. U Bosni, mali krokodili su bili Nejra, Sandro i Luka. U Sri Lanci, Dzokshan i Dzerusha. U Pakistanu Abdul i Merjem. U Tajlandu to je Aung Bun.
Radnja se uvijek pocinje odvijati u Krokistanu, a Krokistan se nalazi negdje u sredini svijeta, izmedju Bosne, Sri Lanke, Pakistana i Tajlanda. Svaku noc, destinacija se mijenja, a nekada i putujemo - brodom, camcom, avionom, autobusom, pjeske (da, da! sinoc smo pjeske iz Bosne dosli u Pakistan!).
To je uglavnom sadrzaj pravilnika. A mamin je zadatak da osmisli radnju. Pa tako bude tu dzungle, zooloskih vrtova, pepeljuga i tomova i djerija, bazena sa toboganima, dinosaura i letecih krokodila... Putujemo, plivamo, prodajemo, kupujemo, ponekad se tucemo (ali rijetko i samo ako moramo!), sanjkamo se, skijamo... Ma svasta nesto.
Naravno, svaki zavrsetak price zavrsi svadjom izmedju mame i Sare, jer Sara kaze da prica nije dovoljno dugaaaaacka, a mama kaze da je prica preduuuugacka, te da je sad vrijeme da pricamo sa Dragim Bogom.
I onda pricamo sa Dragim Bogom...
Dragi Bogo!
Cuvaj mama, cuvaj papa, cuvaj Sara! Cuvaj auntie Rakhil, cuvaj uncle Yusoof, cuvaj my teacher Amna. Cuvaj Aung Bun, cuvaj dedo, cuvaj granpa, cuvaj Samira and Nejra. (spisak je nekad duzi a nekad kraci, u zavisnosti gdje smo, koga se sjeti, i koliko je pospana)
Thank you for nice food danas, and give me good food sutra. Give my mama job so that we can go back to Pakistan (ovo je trenutacno). Give food to all my friends, and give food to everyoooone. And, in the end, give me good kaki tomorrow (ostalo iz vremena kad smo imali problema, nikako da joj se izbrise iz glavice).
Thank you dragi Bogo, hvala puno and good night.
Amin
***
I tako... valja mi smisljati akciju za veceras :)
| Teenage rights activist shot in Pakistan (Al Jazeera) |
|
Malalai Yusufzai, a 14-year-old campaigner for girls' education, attacked by Taliban gunman on way home from school. |
Malalai Yusufzai was reportedly shot twice on her way home from school [Al Jazeera]
|
|
She was with one other girl, taking a school van home following an examination at the Khushal public school, witnesses told Al Jazeera. Unidentified men stopped the vehicle, asking if it was the transport from Khushal school. When told that it was, one man asked: "Where is Malalai?" As she was identified, the assailant reportedly drew a pistol and shot Malalai in the head and the neck. Her friend was shot in the hand. The Tehrik-i-Taliban Pakistan, also known as the Pakistani Taliban, has since claimed responsibility for the attack. Malalai rose to international prominence in 2009, after writing a diary - under a pen-name - for BBC Urdu about life under the Taliban. She had famously stood against the armed group's attempts to stop girls from going to school, and was awarded the National Peace Award for Youth. The international children's advocacy group KidsRights Foundation nominated her for the International Children's Peace Prize, making her the first Pakistani girl nominated for the award. |
i dvaput se zamal' ne prekrstih :). Kazem zamal' jer i da je ruka krenula ne bih znala jel' prvo lijevo ili desno :))).
Prvi put - na opce rezultate. Ma vidjela sam analize ranije, predvidjanja, itd., no svaki put ovako nesto dodje kao leden tush. No dobro, idemo dalje.
Drugi put - na rezultat u rodnome mi gradu! :))) Od tolike siline SDA, SDP, SBB, HDZ, pobjedio nezavisni kandidat! Gospodine Ajkunicu, skidam kapu :)
Shalu na stranu, jako mi je drago da je Ajkunic odnio pobjedu. Kao dosadasnji/bivsi nacelnik Bugojna ucinio/potpomogao je mnogo za razvoj Bugojna, i kao carsije i kao opcine.
Cestitke nacelnice!
cu da budem! Insallah!
Sad sam negdje na pola puta: 90% sam na rizi, zitaricama, vocu i povrcu, a 10% bude ribe i morskih plodova. Meso sam izbacila. Totale :)
Niko mi nije vjerovao da cu uspjeti buduci da zivim sa najvecim mesozderom koji se moze roditi. Taj voce okusi jednom mjesecno, a povrce jednom godisnje. Jedino ga povrcem mogu prevariti (kao malo dijete kad se vara) izmiksanim povrckama u mesnom kariju; doduse, peceni krompir voli, pa se uvijek obraduje omiljenom rucku moga tate - pecenom piletu u rerni sa krompirima, cijelim glavicama crvenog luka i sezonskim povrckama. Cak i tada povrcke zavrse na rubu tanjira, ali pile i krompiri nestanu brzinom svjetlosti.
No, skrenuh s teme. DakleM, evo treca je sedmica da mesa nisam okusila. Nije lako, moram priznati; odemo kod meme i Zu-a na rucak i sa sofre se siri miris pileceg karija, juneceg gulasa, janjeceg pecenja... a ja s tanjirom rize i pirjanog povrca u krilu. Kako u bungalovu gdje zivimo nemamo uvjete za kuhanje, rucak je najcesce kod meme. A meme je strucnjak za spremanje mesa. Kad sam joj rekla da vise ne jedem meso kad je nije slag strefio. Cisto mi bilo zao koliko je pometnje i panike moja odluka unijela u njihovo malo domacinstvo. Svaki dan, glavno pitanje je - a sta ce mama jesti?
Kako nemam uvjeta za kuhanje (trenutno) mogu samo tuzno gledati u ove recepte sto ih oBloze servira na blogu Vegeterijanski Recepti. Ali neka... docepat cu se i ja kuhinje. Kad tad! :)
Sinoc sama u kuci. Pozeljela se cuti malo Bosanskoga jezika, pa odem da vidim sta je dragi skinuo od domacih filmova. Vidim, Kod Amidze Idriza. Nisam ga gledala.
Boze, lijepog filma. Mustafa Nadarevic i glumica koja glumi Sabiru su me odusevili, a Basic k'o Basic, izvrstan je! Koliko recenog i neizrecenog, koliko emocija, koliko radosti i tuge, iskazanih u ona cetiri zida amidzine kuce.
A kraj. Kraj me oborio, dotukao do kraja. Da me ko vidio kako naglas placem kad svi u glas zapjevase "Zapjevaj duso pjesmu sto ti stvara boooooool..." rek'o bi pukla ova k'o balon.
kako treba iskorijeniti Bosance i Hercegovce.
Jer su tri konstitutivna naroda nase BiH - Bosnjaci, Srbi i Hrvati. Oni imaju svoj identitet: znaju ko su, sta su, odakleN su. Ne kaze dzaba pjesma, "od stoljeca sedmog tu 'Rvati disu".
Mi, Bosanci i Hercegovci, mi imamo krizu identiteta. Ne znamo ko smo, sta smo ni odakle smo. Zapravo, kad malo bolje razmislim, pa mi, po njima, i ne postojimo!
Nije ni cudo sto su neki vamo takodjer govorili - NEMA BOSNE!
Pa je htjeli dijeliti. Pa je htjeli slomiti. Pa je htjeli unistiti, izbrisati. Rijecima. Govorima. Mecima. Granatama. Tajnim sastancima i prekrojenim mapama. Dejtonima...
Htjeli.
I ja bih svasta nesto htjela :P
Vec danima odgadjam gledanje ove epizode. Skinula sam je jos prosle sedmice, no svaki put kad mi prst krene ka "play", ja odradim nesto drugo.
I evo, danas, gledam je. Tesko je ne zaplakati, ali jebi ga, koliko cesto pisem o plakanju, pomislit cete - jebo te, koji je ovo cmizdro! A i jesam cmizdro, nemam se sta braniti :) vidim mrava zgazenog na podu i meni oci zasuze, pa kako ne bih zaplakala za djecakom kojeg je rodjak ponudio okupati, a zatim ga silovao. I opet. I opet. A njemu, malenom, je sest godina.
Mojoj Sari ce dogodine, akoBogda, biti sest.
Nekada, i bez gledanja ove emisije, slike dodju pred oci. Odagnam ih, sva u jezi i panici, i pomislim, Boze to se mom djetetu ne moze dogoditi. A znam da lazem samu sebe. Jer vecina roditelja su govorili sebi "Boze to se mom djetetu ne moze dogoditi" dok se TO njihovom djetetu dogadjalo. I ne, ne negdje vani, a ne. U velikoj vecini slucajeva dogadjalo se u njihovim vlastitim domovima, unutar okrilja njihove porodice. I ne, ne od strane stranaca. A ne, ne! Dogadjalo se od strane oca, ocuha, brata, amidze, dajdze, komsije, prijatelja...
I ta majka. Ona pod cijim je stopalima sagradjen raj. Ta majka koja slijepo vjeruje da se to njenom djetetu ne moze dogoditi. Do te mjere slijepo, da kad joj dijete kaze sta se dogadja, ona kaze - ne, to se ne dogadja... to si ti pogresno shvatio/la... to je tvoja masta... aaa, znam ja da ti vec odranije ne volis dajdzu, sto lazes, aaa... Ta majka, koja jednom shvati sta se zaista dogadja (jer djevojcici od 5 godina donji ves ne moze biti krvav ni od mjesecnice ni od porezanog prsta), kaze - ovo nikome ne smijes kazati! Sta ce reci porodica... otac bi nas obje ubio... osramocena do kraja zivota... niko ti ionako ne bi povjerovao...
I eto, odgledah je. I prezivjeh je. Dakako da sam je prezivjela. Ako su oni prezivjeli tu stvarnost, sto bih ja bila slabic. Na kraju krajeva, mogu si i nekako priustiti da budem slabic prema sebi, ali pogledam ovo dijete u krilu mi i kazem si - ne, zbog nje, ne mozes biti slabic.
This is the woman whom you have been trying to keep hidden behind seven veils. You glance at her just once and you are “seduced” by her and start reciting couplets; the mere sight of a woman is enough to endanger your faith. You avert your gaze and start babbling incoherently. You think she is the weak one here, the softer, fairer sex but not once do you spare a thought for your own weakness. You hide your own fear by forcing her to fear you.
You have invented numerous excuses to hide your fear of women. Sometimes, it is ghairat, sometimes rituals and traditions. Sometimes, you even erect a wall of religion as an excuse to hide your own insecurities. If these excuses don’t work, then you use niqab, chador, bangles and jewellery but never will you try to perceive women on an equal level. All you see of us is our body; you only look at us through circles, circles that have trapped you. How can you see anyone’s soul, when you yourself don’t have one?
I am a mother, a daughter, a sister and a wife; you and I are bound in so many ways. You are always ready to make me your lover but always refuse to give me the status of a friend. Whenever the question of equality comes up, you back off. You go and make friends outside the home but I, who am your home, must only be expected to look after a house. I wait for your return, cook your meals, look after your children but I know, I can never be your friend.
What does it matter if you allowed me to go and work to help you with the household expenses? I still have no right over my own income. Whether I work outside of home or within it, the power of making a decision remains in your hands. All working women set about to earn a living from early morning to late night, without a break. The housework that they do isn’t accounted for in any manner. The women who work outside the home, at a big post or small, clerk or officer, may be even head of their department, return home at the end of the day to obey you, the head of the house.
What does it matter if you educate your daughter in one of the elite schools in the city or send her abroad to obtain a degree from a foreign university? She must still marry according to your wishes. Not marry someone who matches her mentality, her intellect but someone who you might not even like but just as long as he comes from an affluent family, and has a high status in our society. A potential groom for your daughter must not have a status lower than your own, and must match you in terms of respect too. At least, he will give your daughter all the comfort and luxury of life, even if he cannot provide your daughter with happiness.
You insist on alone having the right to think because you think I do not possess the ability to think for myself or for our home. If I do make the mistake of doing either of the two, you will call in the jirgas, panchayats to judge me in. Even the neighbours hold the right to pass judgments on me.
What does a woman have to do with education? These schools are just there to teach “immoral activities” and are a Western conspiracy against us. A woman’s place is at home. Even if we provide her with the best education, she will eventually end up looking after the house anyway. There are such parents who provide their daughter with a professional degree thinking that will get her an equally or more educated husband and that she will live a prosperous life. They don’t think once about the fact that her professional degree would be wasted as she spends the rest of her life bringing up children, and attempting to please her husband.
It never matters how much fame a woman earns because of her talents, no matter how successful she is, no matter how high a post she achieves in her career. All of it can be destroyed in a single moment by a single allegation on her character. It can compel her to stay home. You, however, may have hundreds and thousands of charges against you but the society is still going to meet you, bowing in respect. The fact that you have charges against you will only serve to increase your prestige. Not to mention, how you use those charges against you to get political leverage. It just keeps getting easier for you, doesn’t it?
How can the laws for women be passed when the lawmakers themselves don’t agree with them? Numerous bills for women keep getting submitted but all of them end up pending. But if there is a law that ensures that your system of give and take flows as smoothly as ever, then that law will be passed immediately. Even our female prime minister could not change the laws against women. Now the country is ruled by men anyway.
Women can continue to protest in the national and provincial assemblies but the majority is yours, isn’t it? Women hired by political parties are either just there for show or they have been hired to further hire herds of women for their party’s rallies just to take photographs. Someone should ask that leader, the self-proclaimed champion of women’s rights, how many women does he allow to sit with him during important decision-making meetings for the party.
You have released an army of sons who roam the streets and neighbourhoods, waving weapons and sticks, wreaking havoc in the city. But it is your daughters who continue to maintain the peace in your home; the same daughters who are also working in offices simultaneously. They are ahead of your sons in education. They are well-versed with the modern world and also have been gifted with the ability to think by God. You can do whatever you want to keep us away from schools, enshroud us in hijabs and niqabs, pollute our thinking with obsolete ideas but you cannot prevent the light of the new age from reaching us.
This net that you have sewn from the threads of ghairat and religion, you use it to trap me like a fish. It cannot prevent the infiltration of thinking, understanding and believing. Don’t forget that every home has a mother, a mother who wants to see her daughter educated.
Have you ever been to a university? You will see women everywhere on the campus. Seventy to 80 per cent of the women are studying and are at the forefront in every competition. Forget the big universities in the big cities. Why don’t you take a walk around the Gujrat University campus, notice how the daughters come from far-away villages, changing various buses to reach the university everyday. Your offices cannot function without a woman anymore. That is because she alone knows how to work hard with affability. She has no interest at all in all the fighting and riots.
Best you teach your sons to respect their sisters, and educate them. If you don’t, the rising demographic ratio is going produce educated daughters with no sons to match them. Educate them so they are not pitted against each other; one putting your house on fire, the other dousing it.
