Image and video hosting by TinyPic
05.01.2016.

Po ko zna koji put

pokusavam se vratiti zdravoj ishrani. U tu svrhu, po ko zna koji put, kupih blender sa milion nekakvih kerefeka - te ono sto melje, te ono sto sjecka, te filter za sok... Prvi korak ka povratku je bila fantazija sastavljena od 1 banane, pola avokada, sake svjezeg persina, case jogurta i komadica djumbira. Mmmmmmmmmm!!! Uslikala bih, ali nema vise :). Stoga, jedna slika s neta, uz napomenu da je moj smoothie bio jos ljepsi.

tashka2000 - Fotolia.com
tashka2000 - Fotolia.com


02.01.2016.

Docekati 2076!!! :)

http://novi.ba/clanak/49112/jezivo-baba-vanga-predvidanja-za-2016-i-buducnost-su-zaista-zastrasujuca

28.12.2015.

U Bugojnu ovaj put

Tri sedmice proletjele kao tri minute. U magli.

Magla kad smo krenuli iz Istanbula. Hajte preko Zagreba ili cekajte u Istanbulu, kazu; ali iz Istanbula nijedan avion u Bosnu nije sletio vec cetiri dana, pa vi kako hocete. Hajmo preko Zagreba. U Zagreb kad smo slijetali, mislili smo das mo jos u oblacima kad smo udarili i odskocili o pistu.

Na aerodromu u Zagrebu prvo udjem u ured za informacije da vidim mogu li mi provjeriti autobuske veze sa Bugojnom. Ima autobus u 4 popodne. Kontam, taman dovoljno vremena da popijemo kafu sa Graciom, ako primi moju poruku preko Skajpa ili FB. Onda produzim do mjenjacnice da imam dovoljno kuna do autobuske i Bugojna. U mjenjacnici, taman dosla na red, kad dvojica policajaca ulaze unutra I pitaju da li je unutra Angelina Robinson. Rekoh, ja sam. Kazu, hajde izadjite. Ja sva zbunjena izadjem iz mjenjacnice, a tamo, pored moje torbe, koju sam ostavila/zaboravila ispred informacijskog ureda, stoji jos pet policajaca. Jako ljutih policajaca. Dijete mi istraumatizirase. Jedva se izvikoh bez kazne. Majke mi sam se osjecala k’o Bin Laden.

Vidim Gracias ne odgovara, hajd’ kontam idem na autobusku stanicu, a ona ce skontati da nas nadje tamo kad primi poruku. Na autobusku stigli oko jedan, kaze onaj ciko ima bus za Bugojno u dva. Al’ sta cu sa Graciom. Posudim internet od finog cike, vidim nije mi odgovorila. Hajmo u Bugojno.

Opet magla. Cijelim, ali bas cijelim putem od Zg do Bugojna vidljivost je bila otprilike 2 metra. Jedva stigosmo oko osam navecer na autobusku u Bugojnu. Zaboravila sam reci das mo i ja i Sara dosle u n’akvim ljetnim duksama i patikama jer naravno zimske robe u Tajlandu nemamo. Samira nas je medjuvremenu cekala sa taksijem, jaknama i cizmama u – Sarajevu, a gdje drugo. Helem, na bugojanskoj autobuskoj ja i Sara smrznute k’o da ne kazem sta trazimo taksi, nigdje nijednog ni za lijeka. Jedva sam nasla taksi stand kroz onu maglurinu, ali nema nijednog. Vratimo se jedva do ulaza u stanicu, vidim radi Bajriceva prodavnica. Tu nam ljubazna prodavacica (hvala ti draga djevojko million puta!) upali grijalicu, pozove dvojicu taksista, te nakon sto su obojica odbili da dodju do autobuske, posudi mi svoj mobitel da nazovem tatu. Dok se tata snasao da nadje nekoga ko moze doci po nas, u kucu udjosmo u deset navecer.

Sara je sve putne nedace prebrodila hrabro i stoicki, mamina velika djevojcica!

Eh, sutradan u neka doba, bice negdje oko 2 – 3 popodne, primam poruku na Skajpu. Gracias. Gdje si, veli, evo mene na kolodvoru. Molim? Pa evo me na kolodvoru, gdje ste vas dvije?! Evo nas bonicko u Bugojnu, stigle sinoc, a poruku sam ti poslala jucer u podne! Aaaaaaaa, a ja s posla izletila i dosla na kolodvor da se vidimo. Eto, ovaj put, tu blogersko-kolodvorsku kafu Gracias i ja ne popismo. Ali, nije se naljutila i oprostila mi je 24-satni preskok.

U Bugojnu…

Magla se ovih 20 dana nije podigla. Carsiju jedva da sam i vidjela. Prvi put da sam dosla u Bugojno a da se sa Majom nisam vidjela :(. Uspjeh ipak otici do uciteljice Asime, te mame Mulije i tate Ahme. Kao i uvijek, radost i suze se mjesaju u ovim rijetkim susretima. I nostalgija za onim starim danima. Sjetimo se moje mame, sjetimo se Mrvice, starog Bugojna, i million lijepih uspomena. Sara jako voli uciteljicu Asima jer joj ona uvijek zadaje zadatke iz matematike iz kojih obavezno dobija petice. A kod mame Mulije i tate Ahme najvise voli njihovog “ludog” Amcu, koji je svaku put izludi zezanjem i ganjanjem po stanu.

Kod cika Mome planiram sutra ujutro. Uvijek docekam zadnji dan da odem do jedinog starog komsije koji je ostao u nasem dijelu Cipuljica. Svi ostali su ili raseljeni ili pod zemljom…

S tatom provedoh puno vremena. Jos vise sa Samirom. Uspjesmo otici jedan dan i do Semiramidinih Stupova, gdje je Amir ucio Saru skijanju. Amir je bio odlican ucitelj jer se Sara uz njegovu podrsku hrabro spustila nekoliko puta niz rostovsko brdo… u Samirine ruke :).

Otisla sam i do groblja. Uvijek se kroz suze nasmjesim kad vidim kako pokojna baka (a mamina svekrva) i mama leze jedna uz drugu u istom grobu. Za cijelo vrijeme tatinog i maminog braka, baka s mamom 99% vremena nije govorila. A niko nije znao zasto. Osim ociglednog razloga – preotela joj ‘Ercegovka sina. I sad do vjecnosti zajedno :).

Mamin telefonski imenik uvijek kad dodjem kuci prodjem od prve do zadnje stranice. Ta teka je jedno trideset godina stara. Najmanje. U njoj su svi. Stari Cipuljani kojih vise nema. Oni koji su u Cipiljic dosli u ratu, iz Jajca, Sipova, Prusca, Duvna, Gornjeg Vakufa… Svi su tu: cika Kojo i teta Stana, cika Momo, Himzo, Sana i Alisa, Mirso, Haso i Sefik, Samirinih svih sto brojeva koje je promijenila od ’95 do danas, Maja, Adisa, Palma u Americi i Duda u Kastelima, sva rodbina i komsiluk u Stocu, Sudo i Zijada (prvi broj u nasem Cipuljicu, pa drugi broj kad su odselili u gornji Cipuljic i svi njihovi mobiteli). Tu su i sve bitne bugojanske institucije, od policije i doma zdravlja preko vatrogasnog do Poljoprodukta; naravno tu je i uciteljica Asima, broj teta Ljubinkine snahe u Beogradu (teta Ljubinka je rat prezivjela u Bugojnu pod granatama, da bi umrla nakon odlaska uz Srbiju tokom nekakve razmjene; prestale su govoriti zbog nekakve svadje o cetnicima i do kraja oba njihova zivota se vise nisu vidjele a nisu prestale pitati jedna za drugu; teta Ljubinkina snaha im je bila medijator). Ima tu i nekih brojeva iz Gracanice iz onog doba kada je primala prijetece pozive zbog ludorija njene kcerke po carsiji Lipa. Ah da, tu su i brojevi sa Korcule – pokojni dedo i baka, Jadranka, Marija “Shurlinica”… I mnogi ostali. Toliko zivota, toliko uspomena, toliko istorija u jednoj staroj teci.

I tako… putujemo opet. Jucer i danas su svi letovi otkazani, po ko zna koji put ovih proteklih sedmica. Stigli smo do Saraj’va bar (eh da je barem Benesta tu!!!) a od Saraj’va pa nadalje kako god budNe. Ha ja.
22.11.2015.

Bez naslova... za sad (VIII)

“A i da imaš hrabrosti, draga moja, možda si trebala zamoliti gospodina pukovnika da ti prvo pokaže kako se rukuje oružjem prije nego što ga uzmeš u ruke.”

Gotovo da se glasno nasmijao na odraz zbunjenosti u njenim očima kada je shvatila vlastitu pogrešku. Krenuo je prema njoj, davši znak rukom stražarima da uzmu puške.

“Pokazat ću joj sada,” zaustavio ga je ledeni glas s vrata.

Kemal je tiho prišao iza Zarinih ledja, praćen doktorovim zaprepaštenim pogledom. Lijevom rukom ju je obujmio oko struka, dok je desnu ispružio duž njene ruke, skupivši šaku preko njene. Palcem je otkočio sigurnosni mehanizam, a zatim kažiprstom preklopio njen.

“Sigurnosni mehanizam je sada otkočen. Pištolj uvijek uperi malo niže, jer će odskočiti kad opališ,” rekao je usmjerivši pištolj u doktorov stomak. “Sada… pucaj.” Usne su mu dodirivale njenu kosu. Mirisala je na njegov šampon. Mirisala je na njega.

Osjetio je kako drhti. Nije želio vidjeti suze što su joj se sada slijevale niz lice.

“Ne mogu,” glas joj je bio više šapat nego naglas izgovorene riječi.

“Dobro.” Nježno je ispustio njenu šaku da bi prstima obuhvatio pištolj.

“Pusti.”

Momenat oklijevanja, a zatim je popustila stisak i dopustila mu da uzme pištolj iz njene ruke. Izraz olakšanja u doktorovim očima nestao je u času kada je Kemal, preciznošću uvježbanog veterana, usmjerio pištolj u njegove grudi a odmah zatim i pritisnuo obarač.

Kemal ju je uzeo u naručje i iznio iz ordinacije prije nego se crveni mlaz krvi počeo slijevati niz doktorove grudi i stomak. Ne bi ga ni vidjela jer su joj oči bile grčevito zatvorene još od momenta kada je Kemal ispalio metak. Nije ih otvorila ni dok ju je nosio prema vozilu. Nije osjećala ni kapi ledene kiše što su joj se slijevale po licu. Nije otvorila oči ni dok ih je Yusuf šutke vozio kući.

Kasnije se samo kao kroz maglu sjećala dolaska Kemalovoj kući, čvrstog stiska njegovih ruku dok ju je nosio uz stubište, nježnih Munirinih ruku dok je sa nje skidala mokru odjeću… Nije bila svjesna ni Kemalovog tijela upijenog u njeno, ali je zaspala obuzeta osjećajem topline i sigurnosti.

Sedam joj je godina. Mama je zaspala i otac joj je rekao da se više neće probuditi, da je ona sada sa anđelima. Mama joj je uvijek pričala kako su najsretniji oni koji se druže sa anđelima, oni izabrani od ‘dragog boge’. To znači da je ‘dragi bogo’ izabrao mamu. Zara je bila sretna. Željela je svoju radost podijeliti sa Kemalom. Kao i uvijek, lakim koracima je preletjela preko amidžine avlije a zatim uskim sokakom se trkom popela na vrh brda gdje je bila Kemalova kuća. Umjesto poznatog mirisa chinara nosnice joj je zapuhnuo odurni, teški miris crnog dima koji je navirao iz njegove kuće. Gdje je Kemal? Osjetila je kako je obuzima panika. Zazvala je njegovo ime. Kemale? Kemale? Kemale, vatra gori! Kemale, izađi!

“Vatra gori! Izađi… vatra gori…” probudila se iz nemirnog sna s bešumnim vriskom na usnama. Na momenat je bila izgubljena, lebdeći u prostoru između sna i jave. Tek onda je osjetila osjetila njegove ruke oko ramena i toplinu njegovih grudi na leđima. Osjetila je kako joj se tijelo nehotice grči.

“Nema više vatre. Nema ničega. Spavaj,” prošaptao joj je u kosu.

“Mirišu chinari,” promrmljala je, osjećajući kako joj se tijelo opušta preplavljeno njegovom toplinom, dok je ponovo tonula u san.

“Mirišu. Spavaj.”

17.11.2015.

Bez naslova... za sad (VII)

“Ya Allah!” trgnuo ih je njen povik minutu kasnije, “Nema je nigdje.”

Kemal je, preskačući po nekoliko stepenica, preletio preko stubišta i uletio u spavaću sobu. Bila je prazna. Brzim koracima je pretražio kupatilo i balkon, a zatim i njegov ured. Sve je bilo prazno. Vratio se ponovo u spavaću sobu i pogledao pažljivije oko sebe. Njegova stara trenerka, koja je bila okačena s vanjske strane vrata od kupatila, nestala je. Kao i njegova kožna jakna. Izašao je na stubište. Munira je već pretraživala ostatak kuće. Odmahujući glavom ušla je u njegov ured. Krenuo je niz stubište. Naći će je pa makar mu to bilo zadnje u životu.

“Kemale! Gdje je pištolj sa tvog radnog stola?” upitala ga je Munira unezvjereno s vrha stepenica.

Opsovao je kroz zube a zatim istrčao napolje. Šta će joj pištolj? Dokle misli stići u muškoj trenerci i prevelikoj jakni, na ulicama Peshawara, s pištoljem u rukama? Stao je kao ukopan na mjestu. U mislima mu je iskrsnulo njeno blijedo-sivo lice nakon što je pročitala izvještaj i oči iz kojih je nestalo bilo kojeg osjećaja. Oči ispunjene prazninom. Osjetio je kako mu ledeni noževi presjecaju stomak.

Do njega je dotrčao Yusuf. U očima mu se zrcalio strah, ali i briga.

“Pukovniče, nismo je vidjeli…”. Prekinuo ga je pokret Kemalove ruke.

“U redu je. Možda je bolje, mogao je neko od vojnika i zapucati. Idemo.”

Trčeći, krenuli su ka vojnom džipu. Yusuf ga je upitno pogledao dok je ubacivao mjenjač u brzinu.

“Vozi u centralni zatvor.”

 

Doktor Hashmi je polako listao stranice novina “Zora” i ispijao jaki crni čaj, njegovu popodnevnu tradiciju koja ga je održavala budnim u trećoj smjeni. Mrzio je treću smjenu. Mrzio je sve smjene u centralnom peshawarskom zatvoru, ali treću smjenu pogotovo. Više od svega, mrzio je onog jebenog pukovnika vojne obavještajne službe. Kako se samo usudio? Iako je od njegovog upada u zatvor prošlo vec mjesec dana, dr Hashmi se još uvijek sjećao straha koji ga je tada obuzeo. Da je Zara tada išta progovorila... Srećom, Zara je bila paralisana od straha više i od njega kada je Azizi ušetao u zatvorsku ambulantu. Da je progovorila… Ali nije, i prestani misliti o tome, rekao je sam sebi. Imao je sreće. I dovoljno vremena da pripremi ambulantni izvještaj. Znao je da će se pukovnik, kad tad, vratiti po njega. Nasmiješio se u sebi sjećajući se onog dana kada je Azizi ponovo došao u ambulantu. Doktor Hashmi se pretvarao kako je zabrinut zbog zdravlja zatvorenice. Pobačaj nije spominjao. Nije bilo za to potrebe jer je znao da će dokument potpisan tog dana govoriti više od hiljadu riječi.

Zadubljen u vlastite misli više nego u novine na stolu, jedva da je i primjetio kad su se vrata njegove ordinacije polako otvorila. Kada su dvojica noćnih čuvara skočili iz ugla pokušavši doći do pušaka koje su nemarno odložili na čajni stol u uglu ordinacije, bilo je prekasno. I za njih da dođu do pušaka, a i za doktora Hashmija da učini bilo šta. Pištolj u Zarinim rukama bio je spreman za pucanje.

Zabezeknut, dr Hashmi je gledao u njeno ispijeno lice misleći kako bi se svakog momenta mogla stropoštati na pod. Izgledala je poput djeteta u prevelikoj crnoj trenerci koja očigledno nije bila njena, i ogromnoj kožnoj jakni s koje su se slijevale kapi kiše što ju je donijela s vana. Ipak, pored očigledne slabosti tijela, oči su joj plamtjele osvetničkim žarom, a ruka s pištoljem bila je mirna i postojana.

“Iznenađeni što se ponovo vidimo?” upitala ga je. Glas joj je bio miran, staložen, kao da pije čaj sa njim.

“Spusti taj pištolj, Zara. Jer ako to ne učiniš, ni pukovnik Azizi te više iz ove rupe neće moći izvući.” Pokušao je prikriti drhtanje u vlastitom glasu.

Nasmješila se. “Pukovnik ni ne sluti da sam ovdje. A i zašto bi, zašto bih se ja to vraćala na mjesto gdje sam uradila abortus? Ili, da budem preciznija, prekid trudnoće vlastitom voljom zatvorenice, kako ste napisali u izvještaju.”

“Abortus, pobačaj, spontani ili namjerni… kao da je to bitno, bitno je da pukovnik misli da si ti uradila abortus jer mrziš njega.” Napravio je korak prema njoj, još uvijek s rukama u zraku, “A bitno je i to da ti nemaš hrabrosti da pritisneš taj obarač.” Polako je spustio ruke, smješeći se, nakon što je shvatio da pištolj u njenoj ruci nije bio ni otkočen. “A i da imaš hrabrosti, draga moja, možda si trebala zamoliti gospodina pukovnika da ti prvo pokaže kako se rukuje oružjem prije nego što ga uzmeš u ruke.”

Gotovo da se glasno nasmijao na odraz zbunjenosti u njenim očima kada je shvatila vlastitu pogrešku. Krenuo je prema njoj, davši znak rukom stražarima da uzmu puške.

15.11.2015.

Zaboravu, milostiv li si!

Malo ko bi se sjetio Afganistana, Sirije, Bejruta, Palestine... da ne bi Pariza. Zaboravu, milostiv li si!


Bez njihove dozvole, evo nekoliko blogera koji tako lako ne gube pamcenje...

http://ammara.xyz/2015/11/15/ajd-ne-lazite/

http://auboutdelanuit.blogger.ba/

http://princofperversia.blogger.ba/

11.11.2015.

Bez naslova... za sad (VI)

Trgnuo se na zvuk ulaska vozila napolju. Kroz izmaglicu, sjetio se kako u 6 sati trebaju doći doktorica Fatma i njen suprug. Začulo se kucanje na vratima i Munira je požurila da pokupi laptop i dokumente sa poda, prije nego što je krenula da otvori gostima.

“Bolje da ideš odavde,” procijedio je kroz zube.

Na njegove riječi, trgnula se kao da je do tada bila u dubokom transu. Bez riječi ga je zaobišla i sporim koracima krenula uz stepenice. Tek kad je zamakla iza stubišta, shvatio je da je u zgrčenim prstima odnijela i bolnički izvještaj sa sobom.

Okrenuo se da bi se našao pred ispitivačkim pogledom doktorice Fatme.

“Šta se desilo?” Pred njom ništa nije mogao sakriti.

“Ništa. Još uvijek tvrdi kako je u zatvoru imala spontani pobačaj. Pokazao sam joj izvještaj iz zatvorske bolnice.”

“I?”

Slegnuo je ramenima. “Bila je iznenađena. Očigledno nije znala da taj izvještaj postoji.”

“A ti, kako si ti?” Fatma ga je zabrinuto posmatrala.

“U redu je. Sve je u redu,” odgovorio je tiho, gledajući kroz prozor.

Doktorica ga je pogledala s uzdahom. “Željela bih je pregledati, ako nemaš ništa protiv. Ipak je u zatvorskim uvjetima izgubila previše krvi a i na težini također. Akutna anemija poslije pobačaja… ili abortusa, može biti pogubna. Pije li tablete što sam joj dala? Jede li?” Fatma je sada više gledala u Muniru. Ova je odmahnula glavom.

“Lijekove nije ni takla, vidjela sam jutros. Niti jede. Ako joj odnesem gore u sobu nešto, i nekako. Ovdje dolje nikako.”

„Neka crkne! Nosiš joj da jede u sobi? Treba da joj budeš još i služavka.“ Kemal je bijesno gledao u staru ženu.

„Kemale, pod našim je krovom, i ne mogu je gledati izgladnjelu i bolesnu. A ti, ti si je doveo ovdje,“ odgovorila mu je oštro. Prvi put se usudila otvoreno usprotiviti mu se, usprkos godinama u kojim je vodila brigu i o njemu i njegovom domu.

Kemal ju je ljutito pogledao. „A zaboravljaš li razlog?“

„Zaboravljaš li ti razlog, Kemale? Dobro znaš zašto je pobjegla od tebe. Sama i bez zaštite pala je u ruke onim lešinarima iz istražne službe. Ona ti je rekla da je izgubila dijete. U bolničkom izvještaju piše 'abortus', pa šta? Šta si to očekivao od nje? Da sama na svijetu, u zatvoru, u bijegu od tebe, donese na svijet dijete za koje si je ti ubijedio da ga ne želiš? Bog dragi zna da je imala dovoljno razloga da misli da je bolje da nikada ne rodi to dijete!“

Stajala je pred njim prvi put u zivotu ne spustajuci pogled. „A ti, ko si ti da joj sudis? Iskoristio si je, a onda odbacio kao prljavu krpu. Sada si je doveo nazad u ovu kucu, zasto? Da joj se osvetis? Za sta ces joj se svetiti? Za dijete koje nisi ni zelio?“

Doktorica Fatma je stala izmedju njih. “Munira, hoćeš li joj molim te reći da se spremi za pregled. Doći ću gore za nekoliko minuta.”

Munira s uzdahom ode uz stepenište. Fatma je zaustila nesto da kaze, ali Azizi je samo podigao ruku u znak da ne govori nista. Okrenuo se prozoru i drhtavim prstima izvukao zguzvanu kutiju cigara iz dzepa.

“Ya Allah!” trgnuo ih je njen povik minutu kasnije, “Nema je nigdje.”
03.11.2015.

Komentar

Meni na Klixu draze citati komentare nego clanke :).

Danasnji izbor (clanak - http://www.klix.ba/vijesti/svijet/aleksandar-hemon-amerika-se-blizi-svom-kraju-samo-sto-to-jos-ne-zna/151103002)

"Pa i kod nas imamo azil za pse a nemamo za beskucnike. A da odes zubaru moras prvo prodat auto. Doduse nismo rasisti-jer smo iste rase! Ali se zato naseg fasizma i hitler stidi."

30.10.2015.

Bez naslova... za sad (V)

U slijedećem trenutku osjetio je, prije nego što je vidio, kako od udarca njene ruke i kompjuter i dokumenti, uz glasan tresak, lete na pod. Iza njegovih leđa, Munira je zazvala Allahovo ime.

Svaki živac u njemu je vrištao u želji da je zgrabi u ruke i zadavi. Skupivši šake ustao je i nadnio se nad njom. I dalje, u njenim očima nije bilo ni trunke straha. Mržnja i prezir izvirali su joj iz glasa.

“Možeš me premlatiti. Možeš me i ubiti sada. Možeš šta hoćeš. Ali reći ćeš mi zašto!”

Drhtava Munirina ruka spustila se na njegovo zapešće, zaustavljajući njegovu stisnutu pesnicu u zraku. Svojim ogromnim tijelom zapriječila je njegovo. Uhvatio je nježno staru ženu za ramena i maknuo je u stranu.

“Hoćeš da znaš zašto?” Polako, izvukao je vec izgužvani komad hartije iz džepa. Pružio joj ga je bez riječi. “Otvori ovo. Jebena kučko.”

Gledao je kako joj se osjećaji mjenjaju na licu. Prvo zbunjenost dok je razvijala zgužvani papir. Namrštenost čela kad je pročitala naziv dokumenta. Zaprepaštenost dok je pogledom prelazila preko ostatka teksta. Bljedilo njene koze preraslo je u sivilo pod odsjajem plafonske lampe; usne su joj se nijemo pomicale dok je čitala posljednja slova bolničkog izvještaja.

“Nisi ovo očekivala? Nisi očekivala da ću otići u zatvorsku ambulantu?” upitao je tiho. Nije više imao snage ni za mržnju ni za bijes. Osjećao je samo otupjelost. “Sada znaš zašto znam da si ubila dijete u svojoj utrobi. Ali želis li još uvijek znati zašto si ovdje?” Glas mu je bio varljivo tih, blag.

Nije podigla pogled sa papira. Nije ničim pokazala ni da je registrovala njegove riječi. “Želiš li?!” zagrmio je bijesno dok ju je prstima grubo uhvatio za bradu prisilivši je da ga pogleda. Ono što ga je dočekalo nije bio pogled ispunjen strahom i jos većom mržnjom, kako je očekivao. Zurila je kroz njega, sleđenim pogledom, kao da ga ne vidi. Pogled joj je bio prazan.

29.10.2015.

Bez naslova... za sad (IV)

Oktobar 2013

Vatra je tiho pucketala u kaminu. Pokušavao se skoncetrisati na obavještajne izvještaje na ekranu kompjutera, ali bijes što mu je kolao venama ga je ponovo uzimao pod svoje. Slova u izvještaju su se pretvarala u slova sa bolničke potvrde. Vojne operacije protuvladinih snaga… da je optuženica, vlastitom voljom, u vojnoj ambulanti, odlučila prekinuti trudnoću… fetus normalno razvijen… 8 sedmica…

Nije znao zašto je doveo sada kući. Ali znao je jedno – njegova osveta će biti bolnija od bola koji ga je sada razdirao. Riječi dr Hashmija su mu jos odzvanjale u ušima, ‘rekla nam je da ne želi dijete čovjeka koji ju je prisilo na neželjenu trudnoću.’

Da mu slika potvrde o abortusu nije još titrala pred očima možda bi je i vidio kako, u njegovoj, za nju prevelikoj pidžami, silazi niz stepenice. Možda bi i vidio bijes u njenim očima, mržnju, očaj. Možda. Zasljepljen vlastitim bijesom i mržnjom, vidio ju je tek kad je privukla stolicu i sjela preko puta njega. Polako je podigao pogled sa kompjutera. Dočekao ga je nijemi pogled ispunjen hladnoćom. Mirno ga je gledala, bez traga prijašnjeg straha. Dopustio si je da mu osmjeh zatitra na usnama.

“Čime da zahvalim tvoje prisustvo ovdje?” upitao ju je sarkastično.

Tek kad je progovorila shvatio je da joj cijelo tijelo drhti. Kao i glas. “Hoću da mi kažes dvije stvari. Prvo, zašto misliš da sam ubila … naše,” napravila je stanku ispred riječi ‘naše’ kao da nije znala koju drugu da upotrijebi, “naše dijete. I drugo, ako misliš da sam ga ubila, zašto sam ovdje? Šta ubica tvoga djeteta radi u tvojoj kući?”

Osmijeh mu je nestao sa usana. Ukrstio je pogled s njenim, ne znajući da li je jači bio njegov bijes i prezir prema kučki, ili mržnja koja je izbijala iz svakog djelića njenog tijela.

“Savjetovao bih ti,” prijetnja mu je frcala iz očiju dok je govorio ledenim glasom, “da mi se ovog časa izgubiš s očiju.”

Naizgled nezainteresirano spustio je ponovo pogled na ekran, praveći se da više ne obraća pažnju na nju.

U slijedećem trenutku osjetio je, prije nego što je vidio, kako od udarca njene ruke i kompjuter i dokumenti, uz glasan tresak, lete na pod. Iza njegovih leđa, Munira je zazvala Allahovo ime.


Stariji postovi

Image and video hosting by TinyPic
Miris mame

Humanitarac

Prozorče
u moj život





Listaj, desno i lijevo! :)



Život,
razmišljanja, putesestvije

Bosanske


BROJAČ POSJETA
94300

Powered by Blogger.ba