Jao sto se slatko smijem! Jest da 'no kazu kako se najsladje smije onaj ko se zadnji smije, ali i ovo mi je dovoljno slatko! :)

Slatko mi je kako je odmah porastao i broj novih postova ali i komentara. Pravo super! A jos mi je sladja ta neka... ne znam... zavist? ljubomora?... zato sto je blogger.ba prezivio. I to je pravo super!

Eh sad, salu na stranu. Sta nam to govori o nama (da ne ispadne da blatim druge), kada godine provedemo na jednoj blogger platformi, napisemo na njemu stotine, hiljade postova, i onda se preselimo na neku drugu adresu ali ovoj staroj guzicom zatvorimo vrata? Jer nije u pitanju "seljenje". Mnogi su se vec davno preselili, mnogi od nas imaju blogove na nekoliko platformi, ali i dalje se citamo, pisemo, komentarisemo. Ne, nije to bit pitanja. Bit pitanja je - zasto zatvarati vrata guzicom???????

Cemu blacenje, cemu napadanje, cemu vrijedanje? Na forumima, na fejsbuku, na blogovima... Evo jos samo nisam ucjenjivanje vidjela, ali mozda je to slijedeci korak???

I jos jedno potpitanje: Ako si me, blogeru(ko)-abc.blogger.ba, citao/la vec godinama, ako si mi haman na skoro svaki post ostavio/la komentar, ako si sa mnom ispijao kafu samo zato sto nas je blogger.ba "spojio", sta to govori o tebi kada si zakljucio/la da trebas blogger.ba sahraniti, pa u skladu s tim vise ni mene ne citas/komentarises/kontaktiras/. Sta ti to znaci, stari/a? Jel' to i mene "sahranjujes" samo zato sto ja ostah ovdje a ti ode negdje drugdje?

Ala'selamet ovog insana i vakta, rekla bi birvaktile moja mama :).

Gledam ove blogere sto su ostali na blogger.ba ali samo da bi postavljali linkove za postove koje pisu na VOXXYZ i ostalim platformama.

Odoh ja otvoriti novi blog na VOX...-u i postavljati linkove za postove koje pisem ovdje :)))

... da vise nista ne radim, da vise nikud ne idem, da zavrsim sa svim obavezama ovoga svijeta. Da mi je da samo budem mama ovoj mojoj maloj vizljici, i nista vise!

http://www.avaz.ba/clanak/161852/sta-je-kemal-monteno-govorio-o-kusti-coli-bregi-nedi-gdje-su-bili-92

Kolika nas je bila panika uhvatila oko Cho-inog poroda, na kraju nije moglo biti ni ljepse ni lakse. Maleni se rodio u 4 ujutro, potpuno zdrav i sa 3.5 kilograma.

Najveca trauma u svemu je bila kod Robina :), svi u bolnici mislili da je on otac djeteta (zbog boje koze). Ja dodjem u bolnicu, vide strankinja-bjelkinja, ma samo sto mi crveni tepih ne prostiru. On dodje u bolnicu, zbog njegove boje koze odmah pretpostavljaju da je ilegalni imigrant iz Burme, i naravno nista ne moze postici: ni unijeti stvari potrebne za bebu, ni vidjeti doktora, ni pitati za otpusnicu... niko od bolnickog osoblja nece da odgovara na njegove upite.

Casa se prelila jucer. Cho-ina mama ga zovnula da dodje u bolnicu jer otpustaju Cho. Znajuci da sam ja na seminaru, Robin se odmah sam uputio u bolnicu. Tamo, pitaju ga za pasos. Misleci da im treba pasos za pripremu racuna, on im ga i dadne. I cekaj... cekaj... cekaj. Dva sata kasnije sestra mu daje rodni list djeteta - sa njegovim imenom pod "ime oca". Trebalo mu je jos dva sata da to ispravi, da ubijedi bolnicko osoblje da on nije otac, da odgovori na pitanja poput, "ako ti nisi otac, sta radis ovdje, sto placas racun za nju, sto je vodis svojoj kuci...". Sinoc ljut k'o ris kad sam dosla kuci.

U svoj frtutmi, mali bebach najbolje. I ne place skoro nikako - doji, spava, kaki i raste :). Med medeni je!!!

Ispred crkve im organizirali prevoz da idu u Sarajevo glasati za Hrvatskog Predsjednika. Gledam ove face u autobusu, ove osmjehe na facama... i povraca mi se. Ovo je moj grad, moja carsija. Grad u kojem i dan danas, "Hrvatska" djeca idu u zasebnu smjenu u skoli od "Bosnjacke" djece.

"- Kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović u svom programu ima posebnu tačku, klauzulu, koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu i Hrvate unutar nje. Konkretno, Grabar – Kitarović nastavlja politiku predsjednika Franje Tuđmana, a to je jednakopravnost svih građana BiH i konstitutivnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – riječi su predsjednice OO HDZ-a BiH Bugojno Grete Kuna."

Najbolje KITArevicko da ih preselis u HDZ-Hrvatsku; jer Bosanski Hrvati vec jesu jednakopravni u BiH, no ono sto vi hocete je da budu uber-pravni u odnosu na ostale. Picka li vam materina nacionalisticka!

At your Christmas, Bagram is alit and bright;

On my Eid, even the rays of the sun are dead.

Suddenly at midnight, your bombs bring the light;

In our houses, even the oil lamps are turned off.

Ako su i za ovo krivi Ameri-cionisti i homoseksualci, skidam im kapu :):

Nadam se iskreno da je ovo pocetak bolje buducnosti za Sri Lanku i njen narod!

Citajuci ove nase blogerase kojima je kriva amerika, izrael, papa i homoseksualci ama bas za sve - da ne nabrajam sad, pitam se pogledaju li ikada komentare na clanke u raznim online magazinima?

Covjece, na clanak o majci iz Kine koja navodno prodaje svoga sina za lijecenje njegove sestre oboljele od leukemije nasa, NASA!, gamad iz Bosne nemaju nista pametnije napisati od komentara poput, "Obrati se katolickoj crkvi,oni vole djecake", "Apelujem na Predsednika Dodika i Premijera Vucica da otkupe ovo dijete, jer to je bratski srpski narod" "čim to kerove jede ne može valjat", itd.

Jedini clanci na kojima nema ovakvih komentara, su clanci na kojima su komentari zatvoreni.

I ama bas svaki clanak zavrsi sa prljavim, nacionalistickim, sovinistickim, ogavnim komentarima stanovnika nase nam Bosne. Hajd' da se tu radi o par, desetak komentara, covjek bi rekao ma pusti to, saka gamadi. Ali covjece, tu se radi o stotinama, hiljadama takvih komentara.

Valjda su i za to krivi Amerika i homoseksualci. Nema ko drugi bit'.

Naummipadose snenokle. I hajd' rekoh da pogledam na netu recepte, cisto da osvjezim pamcenje, nisam ih pravila ima godina. I tako, sarajuci netom, naletih na ovaj post:

Uglavnom, neka strankinja je bila u posjeti kod prijatelja u Bijeljini, i mama njenog prijatelja ju je napokon, nakon puno moljakanja, naucila kako da napravi njenu omiljenu poslasticu - snenokle.

Svidio mi se jako njen post. Pun je neke topline. Ali najbolje mi je bilo kad opisuje jaja - nikad nije vidjela jaja takve jarko-narandzaste boje. Pa razgovor sa teta Pavom (bez prevoda) o tome kako su i zasto su jaja narandzasta. Fakat, ne znam za jaja na zapadu, ali ovdje u Aziji (barem u zemljama u kojima sam boravila ili prolazila) jaja su nekako mlitava, jedva razdvojis bjelance i zumanjce, a zumanjak je neke blijede limun boje, ni nalik zumanjcima od nasih domacih bosanskih koka :).

Uglavnom, zamutismo ja i Sara snenokle po teta Pavinom receptu, i evo nisu se ni ohladile a vec ih je pola puklo. A ni boja kreme sa zumanjcima nije bas bila limun zuta, vec nekako blijedo-narandzasta; tajlandske koke nas ipak nisu izdale :)

Sari.

Dosao je i ove godine. Usunjao se tiho u sobu dok je spavala i napunio papirnu cizmu (koju mu je ona pripremila, u slucaju da dodje) svim i svacim. Uglavnom, pogodio je sta njoj bas treba za Bozic; omiljeni slatkis za dobro jutro, blok za crtanje i vodene bojice, "vodeni" baloni za pripremu za rodjendan, i jos kojekakvih sitnica.

Sari jedino nije bilo jasno kako je Bozic Bata usao u kucu koja nema dimnjaka. Pa joj je mama objasnila kako se on prilagodjava uslovima zemalja kroz koje putuje; posto u Tajlandu nema dimnjaka on nadje neki drugi ulaz. Pa smo onda pogadjale kuda je mogao uci; mozda kroz kjucaonu? ili kroz resetke na prozoru? a mozda ima rezervni kljuc od svake kuce u koju ulazi, pa je tako i usao, lijepo na vrata?

Jos nismo nasle odgovor na to vazno pitanje. Moracemo ga sacekati da se vrati ove godine.

Pošteni odvjetnik, marljivi političar i Djed Mraz pronalaze novčanicu od 100 eura. Ko će je zadržati? - Djed Mraz jer ostali ne postoje.

Ima ovaj kolega, inace Amer, koji se zove Evan, i svakim svojim dahom i izjavom izaziva smijeh.

Zapravo, kad ga covjek gleda, nista na njemu nije smijesno. U kasnim dvadesetim, visok, zgodan, trenira sport. Ali, cim progovori - smijes se poput stripija!

Danas navratio u ured. Vidim mu modricu na obrazu. Pitam sta je bilo. i tako krene prica. I neizbjezni smijeh.

Za Bozic on i jarani otisli u obliznji bar. I pocelo se piti. Nakon popijene tri pive, kroz razgovor sa starijim Tajlandjaninom (jel' se tako kaze?) podju pricati o cuvenom tajlandskom boksu.

Tajlandjanin ce, "Ja sam proesionalni tajlandski bokser."

Evan ce, "Ne mozes ti to biti, u godinama si."

Tajlandjanin polako skine majicu, obmota je oko sake, i bum Evana u po' face.

Kaze nam, sreca pa sam popio one tri pive, nisam puno ni osjetio udarac iako sam zavrsio na podu. Al' covjece. Sutradan ujutro k'o da me tenk pregazio!

Par dana kasnije ode u izbjeglicki kamp (gdje inace radi), te ode u posjetu dijela kampa gdje se nalazi "selo za tuberkulozu" (u burmanskoj zajednici pacijenti sa TB se jos uvijek izdvajaju u zasebni dio sela gdje ne mogu dolaziti u kontakt sa ostalim stanovnistvom). Eh, u tom TB selu ima jedan pacijent koji je "MDR pacijent" (multi drug resistant - otporan na vise razlicitih lijekova koji se koriste za terapiju u slucaju tuberkuloze, sto otezava i usporava izljecenje).

Helem, medicinska sestra na duznosti u selu se pozalila Evanu kako doticni pacijent vec dva dana odbija lijekove, te ju je strah kako ce mu se stanje dodatno pogorsati. I Evan pridje pacijentu. I onda opisuje kako je to izgledalo:

Pridjem ja njemu, a on sjedi na balvanu, dig'o glavu i gleda me. Na grkljanu (ali bas na grkljanu, posrijed adamove jabucice) mu istetovirano strijelom probodeno srce; u donjem je vesu, a na gacama mu u sredini rupa i vidim mu ono sto ne treba da vidim; i prije nego sto sam ista zaustio da ga upitam, presjece me pogledom koji veli, "sta hoces ti, mali? imam tetovazu na grkljanu, rupu nasred gaca i jos uz to sam MDR. sta mislis da mi mozes, ha?"

Ja pala od smijeha. A znam da nista ne bi smjelo biti smjesno kad je u pitanju pacijent koji ima tuberkulozu, MDR je, i jos uz to odbija terapiju. Evo i sad se smijem :)))

Sutra saljemo direktora bolnice na lice mjesta. On je mjerodavniji.

“In the sky, there is no distinction of east and west; people create distinctions out of their own minds and then believe them to be true.”

... volimo se, nek' to vjecnost bude mala: Ljubav, ja i ti! Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez zala, prolaznici mi.

Boze, kao da je jucer bilo kad smo dosli kod doktora na pregled da vidi sta nasa mala djevojcica radi u maminom stomaku i da potvrdimo onaj januarski datum. A doktor rece - sorry, dodjite sutra u porodoliste a prekosutra ujutro radimo carski.

Ej da ste nam samo vidjeli face tada :). Halo! Prekosutra! A ni kreveca nismo zbavili, a kamoli sta drugo!

To je bilo prije 7 godina.

Velikih 7. Bilo je tu i Sri Lanke, pa Bosne, pa Tajlanda, pa Burme, pa Pakistana, pa Afganistana, opet Tajlanda. I uvijek Bosne izmedju.

***

Ovih dana kuham i pecem naveliko. Da je ziva, mama bi se valjala od smijeha, jer joj kcer napokon u cetrdesetoj uci kuhati :). Na rodjendan smo imali domaci hljeb, pile iz rerne, i barbie-tortu. Cijeli Mae Sot bruji o tom kolacu (sto sam skromna!) :).

***

U januaru cekamo jos jednu bebu (al' nije u mom stomaku, ne cestitajte!). Mozda se sjecate Cho? Djevojcice sa "slonovom" nogom? Eh, njeni roditelji su se prosle godine vratili u Burmu, a Cho je sa svojih tinejdzerskih 16 godina odlucila "pobjeci" sa covjekom njenog zivota (usprkos protivljenju roditelja koji su joj govorili da je alkoholicar, drogeras i uz to ozenjen). Ali ludo djevojacko srce zna uvijek bolje.

Vjencali su se "po islamski", kako se ovdje kaze, jer ih je opstinski sud odbio vjencati posto on vec ima zenu i djecu. Aka, njena mati, je neprestano plakala. Mi smo je tjesili i ujedno branili Cho; ako je ljubav, pa ne treba braniti. Najvaznije da je sretna. Ali Aka je govorila, "Ma koja sreca? Propalica dosao i rekao joj da je najljepsa djevojka u selu. Sta ona da pomisli? Djevojcica sa slnovom nogom? Kao da joj je zvijezde sa neba skinuo. A ne zna da on ne valja; da valja, ne bi klipan od trideset i pet zenio dijete koje mu kcer moze biti..." I tako u nedogled.

Nakon sto je Aka s ostalom djecom otisla u Burmu, za Cho nismo znali ni sta je negdje. Dok se prije dvije sedmice nije pojavila na nasim kucnim vratima. Mrsava, pregladnjela, bosa, sa modricama na obrazima, vratu i rukama. I 8 mjeseci trudna.

Sutradan, kroz prevod Sarine tete koja je takodjer Burmanka, saznadosmo dijelove price. Pio, tukao je. Kasno je saznala da dila drogu. Neki dan ga tajlandska policija uhapsila ispod "mosta prijateljstva". Eno ga sad u zatvoru. Njegova prva zena je izbacila iz kuce. Mama u Burmi, a sve i da hoce kod nje, ne smije, otac ce je ubiti. Moze li kod nas?

Isle smo u bolnicu jucer. Kaze doktorica mashallah, zdravog li djecaka! :) Predvidja da ce mu biti vise od 3 kg kad se rodi, usprkos Cho-inoj neuhranjenosti. Termin - 22. januar. Akobogda!

Samo da ne bude kao Sara. I ona je trebala biti januarska :))).

Bas mi je super ova selektivnost kod raje. Kako kod blogerske tako i ostale.

Nekad se naljutim (pogotovo kad gluposti lupetaju oni koje smatram blogger-prijateljima) a nekad se opet samo nasmijem, i opet zatvorim. Ne komentarisem vise. Dojadilo, Ionako nema fajde. A moji blogger-prijatelji uvijek imaju neku pametniju u odgovor ionako.

O cemu govorim? Pa o selektivnosti brate!

Kad jevreji ubiju 5, 10 ili 20 djece... ma hej. Hajka! I neka je, i treba da bude. I od mene je bila.

Kad muslimani ubiju 120 djece u jednom danu... khm. Tisina. Silence. K'o bolje da precutimo. Ako otcutimo, mozda ce se manje cuti.

Kad se organizuje neka gey parada ili promocija prava ne-heteroseksualaca, aman, aman, aman! Smak svijeta! Sodoma i Gomora! Vakat dos'o da djavoli kolo vode! Pa onda, treba to sve ubit, zivim kozu ogulit, na lomaci spalit'!

Kad "nasi" (pod "nasi" citaj, po obicaju, katolici, pravoslavci, muslimani...) ucine neku gadost, odmah slijedi nesto poput "a ne, nisu to "nasi", jok, jok! ne bi oni tako nesto! to su ba Ameri/Rusi/AlQaida uradili pa podmetuli nasima!".

Naravno, ako kakvu gadost pocine "njihovi" eh tuJ dabome idu komentari tipa, "naravno, sta od njihovih i ocekivati! nevjernici su to, bozji odmeti, od njih se samo zlo i ocekuje!".

I tako, u nedogled.

Rekoh, i ne komentarisem vise. Samo se nasmijem velicini ljudske gluposti. Mada je sve to za plakanje.

http://www.dawn.com/news/1151410/inside-army-public-school-once-upon-a-time

Sve sto bih rekla, suvisno je. Umjesto vlastitih rijeci, kopiram rijeci prijatelja iz Pakistana:

"A status update will never be able to express the sorrow that had gripped us so deep inside that we wish it be just a nightmare and we wake up. But its not. The reality is far more bitter than what we are feeling. The reality is that we lost the most precious assets we had, our future in ‪#‎PeshawarAttack‬. The pain of the Peshawar attack is deep and strong. Thats what they wanted I guess. We need to convey them a message altogether that "We will pass through it, we will organise ourself and we will come after you. No matter you are hidden somewhere in the mountains or deep in the mind of someone just next to me". We need to promise ourselves on this ‪#‎blackday‬ that we need to fight against the mindset which caused such a horrible incident and took away our loved ones who have been grown up in years by their parents. Whats next; we need a strategy, we need a leader to lead all of us. The teacher, the soldier, the writer, the artist, the man and the women, the Pashtun, the Punjabi, the Sindhi or the Baluchi everyone has to agree on one point; "we will fight against the Taliban and their supportive mindset, no matter where they are and what it takes us to". We have nothing else to lose than our Children. God bless the little souls and give us all courage on this #blackday. Ameen."

"It takes 9 months for a woman to carry baby in her womb, and it took them 9 seconds to destroy a mother's life."

"An eye for an eye will make the whole world blind."

"We paid our share of most precious blood. Its their turn now. Our leadership have to draw clear lines of separating black and white; there is no grey anymore. Its far more than enough to pay and repay and repay the price for a war which wasn't ours once. It is our war now. If we are still doubtful then we are a lost case heading nowhere."

"From the last few hours since I heard about the terrible incident of killing innocent school student I became restless.I spent 14 years of my file in Army Public School. I am only crying and crying I wish I am in Peshawar today. At least I am able to donate my blood to save the life of injured students. No words I have not able to sleep."

"God save our Pakistan I.A.. our Quran says non muslims never bacame your friend....these terrorist are by non muslims...they all go to hell I.A."

"the Butchers, the responsible, the evil demons of yesterdays massacre...............you deserve much more than death. shame on you................... These are the dead terrorists who killed more than 130 innocent children today, may their soul burn in hell!"

"it took me hours to go out of Peshawar yesterday.......the sounds of ambulance sirens everywhere..............people were like in a great shock...."

Odem na Google da nadjem recept za burek. B.U.R.E.K. Znate, vec. Burek. Naravno, odmah mi izbaci dva'est recepata na CoolinariKi. Burek sa sirom. Burek sa zeljem. Burek od krompira... A jos komentari i pohvale! Burek sa sirom, k'o iz prav' pravcate bureKdzinice. Odoh sad praviti burek. B.U.R.E.K.

Biti glup pa ne cestitati Izetbegovicu, Covicu i Dodik-ovici znaci stvarno biti glup.

Ja im samo mogu reci: Aferim! Skidam vam kapu!

Kako ova zemlja i dalje ostaje u jednom komadu, pa makar to bilo samo na papiru, meni ostaje misterija.

Cudna je ta Bosna, rekti!

Brnjica mu i dalje ista k'o u Mrvice.

Svasta.

nakon sto je kisa pljustala satima a Sara se skinula u kupaci i plesala i sljapkala po potoku vode u avliji, dok ju je zabrinuta mama posmatrala ali ne i kudila jer se sjecala onih momenata kada je, kao djevojcica, zeljela uciniti isto ali njena mama nije dala... nakon sto smo Zua ispratili do kuce u 9 sati, jer policijski cas nastupa u 10 a Zu nema isprave jer je ilegalni imigrant u Mae Sotu... nakon sto je tajlandska vojska objavila jos jedan vojni udar (12-ti po redu od 1930 i neke), uvela policijski cas, ukinula bbc, cnn i sve ostale TV i radio stanice (osim Al Jazeere, cekamo da i nju ugase k'o svijecu), pohapsila drzavne i protudrzavne lidere u Bangkoku... nakon sto sam pokislu Saru ubacila pod vruc tus, zatim ususkala u pidzamu a potom i u krevet... nakon sto sam prijatelju pomogla da pripremi clanak o ranjenoj sirijskoj djevojcici koja je zadobila teske opekotine po licu i tijelu i koja sada ceka neciju pomoc u bolnici u Turskoj...

evo me, ususkana sjedim uz uzglavlje moje djevojcice, pijem toplu limunadu sa medom, i citam knjigu vALTER EGO. Sara se na momenat probudila jer sam se glasno smijala citajuci (po ko zna koji put) o raji i supcima.

zivot je... takav kakav je.

kisa rominja napolju. napamet mi pa'nu jedan davni Bajram.

laka noc i vama

Mislim, stvarno!

Kako se uopste usudjujemo kritikovati tako casnu instituciju kao sto je UNICEF? Ta oni su UN, i jos pride - UN koji se bavi djecom.

A zivot je tezak, to svi znamo. Znamo i to da dok radimo moramo imati "uslove" koji ce nam omoguciti da budemo vrhunski produktivni. Za boga, ta ne mozemo se voziti u normalnom vozilu, raditi u kancelariji bez klime, raditi bez plate bez cetiri nule...

Da skratim.

Burmanske novine Irrawady (www.irrawaddy.com), medju vodecim nezavisnim medijima u Burmi-Mijanmaru, prije nekoliko dana iznijeli su na vidjelo cinjenicu da UNICEF Myanmar vec mjesecima za kancelariju unajmljuje kucu/posjed bivseg burmanskog generala (danas pri novoj vladi Mijanmara) za tricavih 90,000 US dolara mjesecno. MJESECNO. Ne godisnje. Mjesecno. Milion i kusur godisnje. US dolara.

Naravno, novine su se mogle zbuniti. Ili plasirati nedovoljno provjerenu informaciju. Ili plasirati totalno netacnu informaciju.

Al' ne lezi vraze!

Samo dan kasnije, predstavnik UNICEF-a poslao je pismo redakciji u kojemu objasnjava stav UNICEF-a o pomenutoj renti. Ne negiraju cifru uopste. Ali je zato objasnjavaju enormno visokim cijenama zakupa stambenih objekata u Mijanmaru, neuspjesnom potragom njihove organizacije za "odgovarajucim" objektom, te cinjenicom kako su na kraju potrage, eto, pronasli "jedino adekvatno rjesenje".

Za 90,000 USD mjesecno. Vlasnistvo cuvenog generala burmanske vojske koji je do jucer predvodio vojsku u genocidu nad etnickim manjinama (Rohingye, Kareni, Mon, Shan i ostale etnicke manjine koje burmanska generalska vlada tlaci vec desetljecima, pri cemu je zivote izgubilo stotine hiljada ljudi). Isti general, u cijoj kuci danas stanuje UNICEF, je u vladi koja odredjuje sta smiju, a sta ne smiju, raditi Ujedinjene Nacije u svrhu zastite civilnog stanovnistva u Burmi. Pa tako, primjera radi, UN-u nije dozvoljeno intervenisati u Arakanu, gdje se svakodnevno muce, terorisu i ubijaju pripadnici Rohingya manjine. Djeca tamo bukvalno umiru od gladi, bolesti i napada voske; iste vojske od cijeg dojucerasnjeg generala UNICEF unajmljuje svoj prostor.

U linkovima, Irrawaddy clanci, kao i odgovor predstavnika UNICEF-a za Burmu/Mijanmar:

http://www.irrawaddy.org/burma/unicef-rents-rangoon-office-former-general.html

http://www.irrawaddy.org/burma/unicef-defends-rangoon-office-rental.html

http://www.irrawaddy.org/letters-to-the-editor/correcting-misconceptions-may-arise-irrawaddy-article-unicef.html

gledati, citati i slusati o katastrofi koja je zadesila Bosnu a ne biti tamo.

Sta reci? Cuvajte se, ne dajte se... proci ce! Sve sto bude i prodje.

Daleko sam od svega, ali molim vas, ako mogu pomoci bilo kako s ove strane svijeta, posaljite poruku, pokusacu koliko je u mojim rukama.

...

P.S. Srednji prst svima koji pricaju o bozjoj kazni, zasluzi naroda, i slicnim idiotarijama. Barem sutite i ne odmazite, ako ne mozete ili necete da pomognete.

Nekada sam za jednu sliku nudila dvije hiljadarke, samo da je vidim. Jok maraka, vec eVra. A one ili nisu htjele ili nisu smjele.

I eno je sad, na izvol'te ocima sire javnosti.

Ispada da bih sad vlasniku trebala isplatiti dvije hiljadarke.

Ned'o Bog da sazna!

kad jutjubom krenem po zabavnjacima zavrsim na narodnjacima?

Krenula po Galiji, Alisi, Kerberu i Balasu a zavrsila sa Muharemom Serbezovskim! I ostah s njim.

Pa kako i ne bih kad kaze,

Na vjencanje tvoje zovi me, mila,
ako hoces svjedok mogu biti tvoj,
ovaj covjek ko je, ako neko pita,
jedan stari znanac, reci, ljubavi.

Na vjencanje moje zvacu te, mila,
ako hoces mlada mozes biti ti,
ova zena ko je, ako neko pita,
to je moja ljubav, moja prva ljubav.

Pa ne razbij :)

samo se zajebava.

Sara - Kad ja budem u Bosni a ti u Tadjikistanu, kako cemo razgovarati?

Kambiz - (prstic na bradi, zamisljen pogled ispod smrknutih obrva) Paaa, mozda se mozemo cuti preko skajpova nasih mama, al' nije to to.

Sute, zamisljeni, oboje. Ja i Halima nista ne govorimo, samo ih gledamo ispod oka.

Kambiz - Znam! Znas li ko je u isto vrijeme i u Bosni i u Tadjikistanu?

Sara ga gleda upitno.

Kambiz - Mjesec! Kad ja pozelim da pricam s tobom, reci cu Mjesecu sta zelim da ti kazem, i Mjesec ce zasjati nad Bosnom i prenijeti ti poruku od mene. A kad ti pozelis nesto meni da kazes, samo reci Mjesecu i on ce zasjati nad Tadjikistanom i prenijeti mi tvoje rijeci.

Sara sva u osmjehu.

Vazi!

Vazi!

Svaki, ali bas svaki put kad kerecemo u Bosnu, problemi nastanu s Robinovom vizom. Kako svake, tako i ove godine. Nema veze sto smo s pripremama poceli 3 mjeseca unaprijed. Prvo, kasnilo pozivno pismo iz Bosne. Drugo, kasnili dokumenti iz moje firme. Trece, kad je pasos napokon postom dostavljen ambasadi u Kuala Lumpuru (jer u Tajlandu nema BiH ambasada), i kad je ambasada dala vizu, usput su nas ljubazno obavjestili da oni ne mogu poslati pasos nazad (bez obzira na opciju placanja od strane primaoca), vec da mi moramo organizirati da ovlastena pstanska sluzba podigne pasos iz ambasade. Fedex odbio. DHL odbio. Jer oni su Fedex i DHL Malezija, a mi zovemo iz Tajlanda. Nemoguce.

Prijatelj prijatelja od prijatelja nam rece da ima prijatelja od prijatelja koji zivi u Kuala Lumpuru. Ni ovaj prijatelj tu osobu ne zna, a kamoli mi. Nazovemo covjeka. Kaze pomoci ce, naravno. Talijan. I stvarno otisao covjek u ambasadu, podigao pasos, otisao u DHL, uredno predao, platio, poslao na nasu adresu u Tajland.

2 dana kasnije, i 24 sata pred polazak za Bangkok, tj. 48 sati pred polazak za Bosnu, zovu iz DHL-a. Kazu, misle da je pasos zavrsio u Singapuru. Ali nisu sigurni. Ali da nista ne brinemo, jer pasos je bio osiguran, znaci ako je izgubljen platice nam DHL osiguranje za njega. Nakon buke buke, galame i ne bas lijepog rijecnika, 12 sati kasnije pasos je dosao u Bangkok. Ali smo onda obavjesteni da iz Bangkoka do Mae Sota (45 minuta avionom, 7 sati busom) mu treba 7 dana da stigne do nas...

Da skratim. Pasos smo dobili 2 sata pred polazak iz Mae Sota.

I hajd, pasos je tu, viza je tu, sve Ok. U zadnji cas, ali sve Ok.

Dosli na aerodrom, uredno prosli checck-in. Uredno prosli pasosku kontrolu. Dosli do zadnje kontrole karti i pasosa pred ukrcavanje u avion. Frajer pomno pregledava pasos. Ne Robinov. Sarin. Prelista ga jednom. Dvaput. Triput. Zove kolegu da i on pogleda. Gledaju skupa. Odmahuju glavama. Pokazuju mi pocetnu stranu pasosa. Sad vidim i ja isto sta su i oni vidjeli. Sta sam trebala vidjeti i sama jos prije godinu dana. I ja, i imigracijski ured u Mae Sotu, i Robin, i moji iz administracije...

Datum isteka pasosa: 30. juli 2013.

2013.

U dva sata po ponoci smo bili u istom hotelu u Bangkoku iz kojeg smo i krenuli na aerodromu.

Zdravo Bosno, uvijek zdravo bila!

Mama, je li Bog Bosanac?

http://www.irrawaddy.org/asia/malaysias-islamic-authorities-seize-bibles-allah-row-deepens.html

U Maleziji je na snazi zakon koji kaze da je Allah bog za muslimane, a za sve ostale bog je bog ali ne i Allah :)

Posto vecina malezijskih krscana koriste ime "Allah" za boga, oni krse zakon jer... nisu muslimani, te samim tim ne smiju koristiti to ime.

U dodatak tomu, vlada Malezije je pocela sa zapljenivanjem Biblija na Malejeskom jeziku  jer u njima pise "Allah".

Neko ce reci, "ma pusti to... ljudska glupost kraja nema... bla, bla, bla", ali ovdje se radi o drzavi, o vladi (doduse, na celu vlade sjedi sultan, al' ipak), o milionima ljudi. Milionima koji vjekovima u vlastitom jeziku koriste jednu te istu rijec za boga - Allah, a krscani su. I umjesto da to bude primjer cinjenice da svi pripadamo istom bogu, bez obzira na to kako ga zovemo i kako mu se molimo, tim ljudima, vjernicima, je zabranjeno da kazu da vjeruju u Allaha, da se mole Allahu, da pisu ili izgovaraju rijec Allah.

I uopste nije smjesno...

Halalite raja, ali morala sam ovo prekopirati :)))

nam je donio nekoliko lijepih iznenadjenja. Naucili smo mnogo. I od ljudi i od zivotinja. Kao sto Sara rece veceras prije spavanja, "lijep nam ulazak u sedmu godinu".

Prije nekoliko dana, poveli smo razgovor o alternativnom obrazovanju za djecu u Mae Sotu ciji roditelji (a ni djeca) nisu zadovoljni postojecim opcijama. O citavom procesu bice zaseban post, ali jedan od rezultata ovog procesa je upoznavanje sa Sabinom.

Sabina je Njemica, koje je prije 15 godina digla sidro iz Njemacke, napustila stari zivot i dosla na tajlandsko-burmansku granicu. Nekoliko godina kasnije, volontirajuci u jednoj od "migrantskih skola" - kako ovdje nazivaju raznorazne grupe i ustanove koje obezbjedjuju formalno ili polu-formalno ili totalno neformalno obrazovanje za djecu porodica ilegalnih imigranata iz Burme - naisla je dijete, siroce, napusteno i na ulici. Povela je dijete sa sobom u svoj dom. Nesto kasnije, neko ko je saznao kako je Sabina "usvojila" siroce sa ulice doveo joj je jos jedno siroce. Ovaj put, dijete sa posebnim potrebama.

I zaredase se tako. Djevojcice i djecaci, njih devet, uzrasta od 4 do 13 godina. Ovaj najmanji, iako mu je 4 godine izgleda kao da mu je 2. To je zato sto pored celiac bolesti ima jos nekoliko metabolickih poremecaja koji ga sprjecavaju u normalnom rastu. Ali ga zato ne sprjecavaju da bude najnestasnije dijete na svijetu!

Dosli su svi na Sarinu rodjendansku zabavu jucer. Sabina, dvoje volontera koji joj pomazu oko djece, i njih devetoro. Na biciklima. Vozili se 15 kilometara da bi dosli Sari pozeljeti sretan rodjendan.

Njih devet napunili avliju, i jos kad dodjose djeca prijatelja koje poznajemo odranije njih dvadeset preplavise avliju :). Stojim sa strane i gledam ih - bjeloputi i tamnoputi, djeca bogatih roditelja i sirocici s ulice, Irci, Burmanci, Tajlandjani, Ameri, Kareni, Bosno-Srilankanci... Nekako toplo oko srca. Pojma nemam zasto me pogled na njih toliko raznijezio.

Dok su se djeca igrala, sjedim i pricam sa Sabinom. Prisjeca se vremena kad je zauvijek odlucila napustiti Njemacku i cijeli zivot posvetiti napustenoj djeci. Prisjeca se i onog momenta kada je prvo dijete, sada djevojcicu od 13 godina, uvela u svoj dom. Dom koji, onako usput receno, sacinjava drvena seoska kuca koja nema postranicne zidove. Kaze, "Ljeti je super jer nas propuh stalno rashladjuje, ali ovih dana nam bas i nije veselo Morali smo poduplati plasticne prostirace za spavanje po podovima!". Ovih dana temperature se krecu od oko 6 - 7 C ujutro do nekih 15-tak po danu.

Helem, Sabina (uz prehodni dogovor sa mnom) donijela Sari poklon koji je zauzeo prvo mjesto na hrpi poklona, puno skupljih poklona - malo, bijelo-sivo, plavooko mace.

Mace koje, kao i Sabinina porodica takodjer potjece iz ne bas obicne porodice; Naime, maca-mama je naprasno nestala ostavivsi iza sebe copor gladnih, tek progledalih macica. Toliko malesnih da osim njenog mlijeka nista drugo nisu ni mogli jesti. Srecom po njih, u Sabininoj kuci ima i jedna mama-kerusa, koja je velikodusno prigrlila macice pored svojih kucica, i nastavila ih sviju dojiti kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Naseg novog clana porodice Sara nazvala Koko. Sad za sad mjauce. Ocekujemo da prolaje u narednim mjesecima :).

njih devetoro

kerusa i njeni kucici i macici

koko na vratu svoje pomajke

"We are moving our families to keep them safe but the army's mortars and shells are following us," said Asad Sher of Mir Ali. "Please tell us where is safe. The army is demolishing our homes and bazaars."

There is a curfew, but people have fled their homes to escape the bombardment.

Resident Muhammed Tayyab said he lost three of his children and his wife in the shelling.

"On the first day of the attack an artillery shell hit the room where my kids and wife were sleeping," Tayyab said in a telephone interview.

"The government has put them to sleep forever."

Syria: Urgent need for cross-border aid

Diala Ghassan/MSFSyrian refugees crossing the Iraqi Kurdistan borders, September 2013.

Geneva/New York, 18 December 2013 – Greatly increased humanitarian aid must be delivered across Syria’s borders, the international medical humanitarian organisation Médecins Sans Frontières (MSF) urged in an open letter to a group of countries meeting at the United Nations to discuss assistance for Syrians in desperate need.

The “High Level Group on Syria” meeting on 19 December in Geneva follows an October 2nd U.N. Security Council presidential declaration that the group must make initial recommendations for facilitating the delivery of aid in Syria. However, urgently needed aid delivered across Syria’s borders to populations living in opposition areas is not on the agenda. The U.N. believes such assistance constitutes a “red line” for the Syrian government. Nearly all international humanitarian aid is transported via Damascus.

“If the Syrian government remains the main channel for the overwhelming majority of international humanitarian aid, millions of people will continue to be deprived of adequate assistance,” warned Dr Joanne Liu, MSF’s International President.

Tight controls by Syrian government

U.N. agencies and international organisations are subject to tight controls imposed by the Syrian government, which limits or prohibits the distribution of humanitarian aid — particularly medical aid — in opposition-controlled areas.

These obstacles have led to a total blockage of humanitarian aid for people living in enclaves controlled by opposition groups and surrounded by government forces, such as in the Ghouta region. Furthermore, the five to seven million people living in opposition-held territories close to Syria’s international borders receive no medical aid and minimal material assistance from Damascus, underscoring the urgent need for increased cross-border aid deliveries.

Opposition areas deprived of aid

Invoking the risk of government reprisals against their activities in Damascus, U.N. agencies have abandoned efforts to negotiate cross-border access to populations in opposition areas. People in those areas survive thanks only to the work of Syrian solidarity networks and a few non-governmental organisations, including MSF, which provide aid through bordering countries, specifically Turkey. Given the sheer scale of the needs, existing cross-border aid remains sorely inadequate.

“The High-Level Group on Syria must support humanitarian access to all victims of the conflict, whether from Damascus or from bordering countries,” said Dr Liu. “There are many obstacles to delivering aid within Syria which need to be addressed, including the fact that in some areas aid is also being blocked by certain armed opposition groups. However, cross-border assistance into opposition-held areas is a crucial issue that cannot be taken off the humanitarian agenda lest millions be left without assistance. The High Level Group must use their influence on all parties to ensure that agreements will lead immediately to the concrete opening of humanitarian access in Syria."

Ruzan vikend. Kisa, ali ona siva, tmurna. Sara imala temperaturu. Ono dijete sto smo ga prebacili u petak u Opstu Bolnicu umrlo. Tek tako.

Neki kazu kako nam Bog daje mogucnosti i opcije, a mi sami biramo put. Neki opet kazu kako je sve sudjeno unaprijed, kako nam je put izabran prije nego sto smo i prohodali. Neki opet kazu kad dijete umre kako Bog zna zasto je On ucinio da tako bude, jer samo Bog zna koji je put bolji za nas.

A meni bas nejasno sve to. Nazovite me glupom, ali eto, nejasno mi.

Malom je bilo 6 godina. Preminuo je prekjucer na intezivnoj njezi u Opstoj Bolnici. Da je bilo do njega, izborio bi se. Jer se stvarno borio. A borili smo se i mi. Prvo je stigla dojava da imamo hitan slucaj hemoragijske dengue groznice, ali nemamo vozilo u kampu. Pitaju iz klinike sta da rade. Kazem, nadjite bilo kakvo vozilo, nebitno je. Kazu, ima vozilo MUP-a ali vozac nema dozvolu za prevoz pacijenata. Ako pacijent, nedajboze, umre tokom prevoza, svi smo na.ebali. Kazem, nema veze, o tom po tom. Ako se MUP-ovci slazu da prevezu pacijenta, ucinite to. Kolege iz MUP-a se slozile. Jest da nemaju ovlastenja da sluzbenim vozilom Ministarstva prevoze izbjeglicke pacijente iz kampa u bolnicu koja je udaljena 2 sata voznje, ali... logika je bila ista: zivot je u pitanju. O posljedicama cemo poslije.

2 sata kasnije zovu iz Opste Bolnice. Primili su pacijenta. Na intezivnoj je njezi. Ukljucena je neophodna terapija.

Dobro je.

Jucer otvorim mail, tek da vidim ima li kakvih novina iz centrale u Parizu. Nema nista iz Pariza. Ima od kolege zaduzenog za pracenje pacijenata upucenim u Opstu Bolnicu. Bilans za 15-12: 5 pacijenata upucenih u OB. 1 pacijent preminuo. 4 pacijenta... Otvorim detaljni izvjestaj iz priloga.

Preminuli pacijent: ime i prezime
Starost: 6 godina
Dijagnoza: hemoragijska dengue groznica pracena tifusom
Opis slucaja: Pacijent dovezen u besvjesnom stanju, s unutrasnjim krvarenjem. Prebacen na intezivnu njegu, gdje je ustanovljena pulmonarna edema i uvecana jetra. 15-12 pokazali se problemi sa disanjem, prestanak mokrenja. Pacijent preminuo u 2pm.

Znate li sta je dengue groznica? Dengue je zarazna tropska bolest izazvana dengue virusom kojeg prenose komarci. U narodu se popularno zove "bolom kicmenog stuba" zbog nepodnosljivih bolova u kicmi koji su jedan od najuocljivijih simptoma ove bolesti. U rijetkim slucajevima groznica moze preci u hemoragijski oblik, kada dolazi do unutrasnjeg i vanjskog krvarenja, drasticnog smanjemja krvnih plocica te "curenja" krvne plazme. Sve ovo uz astronomsku temperaturu i nepodnosljive bolove.

Mozda Bog i zna sta je najbolje za ovo dijete. Mozda bi, da je prezivio, mali postao kriminalac ili bezboznik, pa ga je Bog smrcu spasio od onog Pakla sto nas ceka nakon smrti. Mozda.

Ali sto ovako? Zar isti Gospodin nema lakseg nacina da sestogodisnje dijete, rodjeno i odgojeno u izbjeglickom kampu, uzme sebi a da ga ne provodi kroz nesnosne bolove, unutrasnje krvarenje, vodu u plucima...

Stani malo. Znam! Sto je gora bol, sto je bolnija smrt, sto je dijete manje i nemocnije, sto je gori zivot djeteta prije smrti - to su vece sanse da se stigne u Raj.

Treba imat vjere.

Central African Republic: Open letter to the UN humanitarian system

Ms Valerie Amos
Under-Secretary-General for Humanitarian Affairs and Emergency Relief Coordinator
United Nations

Download the open letter (PDF)

Dear Ms Amos,

With this Open Letter, Médecins Sans Frontières (MSF) wishes to express its deep concern about the unacceptable performance of the United Nations humanitarian system in the Central African Republic over the last year.

Camille Lepage/PolarisSince December 5, a wave of violence has swept through Bangui, the capital of CAR. MSF has treated 280 wounded in the Community Hospital. Most have injuries by gunshots or weapons like machetes and knives.

In December 2012, when the first rebel offensive in CAR halted a few kilometers from the capital, most UN staff were already evacuated from Bangui and from field locations. Following the coup d’état, the UN finally redeployed beyond the capital six months later, its positioning justified by vague security concerns. Emergency directors did not carry out an assessment until October. During the growing emergency of the last three months, and most recently in Bangui just a few days ago, there has been no evidence of an adequate humanitarian reaction to the needs generated by repeated outbreaks of violence. The only actions undertaken by UN aid officials have been the collection of data related to the fighting and a few assessments confirming the need for an immediate response. Repeated evaluations in the face of glaring needs, and numerous coordination meetings, have not led to any concrete action around the main hotspots.

Two recent examples best illustrate the situation: MSF has repeatedly asked UN agencies to deliver food, tents and soap to the more than 15,000 people displaced in the vicinity of Bangui’s airport, without any reaction; in Bossangoa, UN aid officials on security lock-down inside the FOMAC compound did not even provide assistance to the displaced sheltering inside the same compound, forcing MSF to intervene once more. Following the fighting in Bossangoa, the UN remained on security lock-down for days, abandoning the more than 30,000 displaced persons in the main Bossangoa camps, while MSF and ACF teams move through the city to provide emergency assistance.

Despite increased international awareness over recent months about the crisis, the extreme living conditions for tens of thousands of displaced around Bossangoa have not led to the deployment of additional experienced aid workers, or to the roll-out of an effective emergency response capacity since early September 2013. The scant aid scale-up required for months is failing a displaced population in dire need of water and sanitation assistance. Desperate civilians have not been provided with even the minimum standards required in such emergency settings.

	Minimum standard	Current situation
Water	15-20 liters/person/day	7.8 liters/person/day
Latrines	1 latrine/20 users	1 latrine/166 users
Showers	1 shower/40 users	None

Even the internal acknowledgement of poor humanitarian leadership, non-existent responsiveness, and the urgent need to vastly improve performance, has not led to visible changes in UN processes and activities. Rather, there have been very time-consuming discussions over the design of a humanitarian emergency programme (100 Day Plan), which would only start on 1 January 2014, leaving the exhausted and traumatized CAR population without assistance for the foreseeable future. Full implementation of the plan would require weeks or even months.

To compound an already dismal situation, there appear to be serious perception gaps over (in)security, both among the various UN agencies and between MSF field workers and UN officials, the latter unwilling to share the rationale behind their extremely risk-averse analyses. The distorted view of the threats faced by aid agencies in the CAR, demonstrated, for example, by UN officials wearing military helmets and flak jackets in an environment that does not require such protective gear, cannot be accepted if it represents a restriction on assisting people in an extreme state of need. While not playing down residual risks, MSF considers current UN security concerns disproportionate to field realities. Yet those concerns remain the main stumbling block and a constant excuse for UN agencies to postpone required timely scale-up of resources. Overall, such a complete disconnect from their surroundings only serves to discredit and delegitimise UN agencies and their implementing partners, jeopardising future activities and negatively impacting the protection and assistance effort to the CAR as a whole.

Apart from recalling the urgent need to scale up the humanitarian intervention without delay, in order to alleviate the suffering of the local population, and insisting on redeployment beyond Bangui, MSF deplores the appalling performance of UN humanitarian agencies and reminds them of their responsibility to mobilise and coordinate effective and principled humanitarian action, advocate for the rights of people in need, and facilitate sustainable solutions to the current crisis. An internal and independent UN investigation should also be considered by senior UN leadership to better understand such failures and ensure lessons are learned for the future.

Humanitarian emergency responses entail risk, but MSF has shown over the last year that an upgrade in capacity through international staff deployment is feasible. Despite several incidents, not only has MSF never fully evacuated its projects, but it has indeed expanded its presence in six of the most vulnerable areas of the country affected by violence, through new emergency interventions leading to targeted medical aid response activities. However, notwithstanding its own important efforts, MSF and the handful of other competent NGOs in CAR cannot cover all the needs. United Nations agencies need to reinforce their capacity at ground level since many aid agencies rely on them to provide the umbrella under which they can operate.

CC:   Anthony Lake, Executive Director UNICEF
Ertharin Cousin, Executive Director WFP
Dr. Margaret Chan, Director-General WHO
Antonio Guterres, High-Commissioner UNHCR
Kevin Kennedy, Under-Secretary-General for Safety and Security UNDSS

On behalf of MSF

Dr Joanne Liu
International President
Médecins Sans Frontières

Mah. Pitanje je samo vremena kada ce se na nasoj planeti (ili u obliznjem svemiru) pojaviti bice ili bica superirniji od covjeka. Tim bicima nece trebati puno vremena da shvate kako je covjek, od svih stvorenih stvorenja, najvise zasluzan za sve sto je izopaceno na Zemlji. Eh, onad ce biti veselo.

Tacno mogu stvoriti mentalnu sliku ovih bica kako razmatraju opcije kojim bi stetocinstvo covjeka sveli na minimum; Neki ce reci kako je jedino rjesenje eutanazija, drugi ce se opet zalagati za covjecja prava pa ce zagovarati kastraciju i slicne metode.

Nekako cisto sumnjam da ce uopste razmotriti opciju udomljavanja :P

Medjutim, moze se desiti da ova bica zakasne. Tada, kada Covjek udje u konacnu fazu vlastitog unistenja, pogledace oko sebe, i vidjevsi sve mrtve zivotinje i ljude, trula stabla bez plodova, usmrdjena rijecna korita ispunjena otrovnim muljem, mutirana bica sa cetiri glave i pet repova... reci ce, "Stigao nam je od Boga obecani Sudnji Dan!"

Samo naprijed, ljudovi boziji :P

Ipak, nije sve izgubljeno. Usprkos svemu, covjek jos uvijek ima prijatelje. Mislim, one prave. U nevolji. Znate, bas one... life-saving prijatelje:

http://www.dogheirs.com/tamara/posts/533-mkombozi-the-stray-dog-saved-the-life-of-a-newborn-baby

http://www.youtube.com/watch?v=4pfzXvmw6Jw

http://www.bportal.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=24521:pas-lutalica-spasio-amerikanku-heroj-vukao-povrijeenu-enu-30-metara-do-cestevideo&catid=49:kultura&Itemid=67

http://www.kurir-info.rs/heroji-psi-lutalice-spasili-devojcicu-12-od-silovanja-clanak-874333

http://www.jutarnji.hr/kuja-prihvatila-odbaceno-dijete-i-spasila-mu-zivot/192512/

"Da bi čovjek bio slobodan nije dovoljno odbaciti svoje okove, već živjeti na način da poštuje i razvija slobodu drugih ljudi."

Nakon 2014, Amerikanci ce imati pravo da zadrze vojne baze u Afganistanu, a americkim vojnicima optuzenim za bilo kakvo kriminalno djelo u Afganistancu moci ce biti sudjeno jedino u SAD-u.

Komentirajuci gorepomenuti dogovor, John Kerry je izjavio da su se o konacnom tekstu dogovora slozile "obje nacije".

Ne znam sta Amerikanci misle kad se kaze da su se oni kao nacija slozili sa ovakvim sranjem, ali reci da Afganistanci stoje iza Karzaija, i da se bilo sta sto Karzai dogovori sa Amerikancima moze smatrati djelom/misljenjem afganistanske nacije je... ma nemam uopste rijeci za to. U nedostatu bolje rijeci, reci cu - nebuloza!

Ma ne Angelina.... otkud ti da budes pametnija od predsjednika drzava?! Ovaj Haji Nazaran sto za Al Jazeeru kaze "Sto nama trebaju Amerikanci? Sta su nam to oni dali osim krvoprolica i ubijanja... Mi ne zelimo Amerikance u Afganistanu!"... on je budala, on nema nista sa "afganistanskom nacijom". Ali zato John Kerry ima.

Al Jazeerin clanak: http://www.aljazeera.com/news/asia/2013/11/us-troops-get-immunity-afghanistan-deal-20131120192419991761.html

***

Nevezanu za Al Jazeeru... Naletih na PDF knjigu americkog komandosa koji je opisao kako je vodio akciju lova na bin Ladena u Afganistanu (ovo mi je trebalo jer.... ma ne smijem vam ni reci... o tom po tom).

Helem nejse. Frajer se zove Dalton Fury a knjiga nosi naziv "Kill Bin Laden".

Majko mila... kad covjek vidi kakve gluposti izlaze iz usta "profesionalnog americkog komandosa" ne samo da mi je jasno da su Ludlumovi romani o vjestinama americkih specijalaca ciste bajke, vec mi pomalo postaje biti jasno kako ljudi poput Johna Kerryja mogu lupetati ovakve nebuloze kao sto je ova u Al Jazeeri.

Posto mi misljenje pravog americkog komandosa zaista treba za ovaj moj "projekat" na kojem radim, prisilit cu se da knjigu procitam do kraja. Ali.... s mukom i gadjenjem.

Jedan od odlomaka iz knjige, dio koji opisuje kako se komandosi planiraju prokrijumcariti u afganistanskim kamionima kako bi dosli do sela u kojem planiraju uhvatiti jednog od seljana za kojeg misle da je u vezi sa bin Ladenom:

"Ski i Srek ce biti u kabinama kamiona jer su licili vise na lokalce nego bilo ko od nas iz jedinice. Htjeli smo ne samo da izgledaju kao lokalci, nego da i smrde kao smece poput njih, jer ce nam trebati da svaki djelic ove sarade bude na mjestu kako bi nas plan uspio."

A kada su uhvatili Gul Ahmeda (ovog gore pomenutog sumnjivca), kaze:

"Osim Mr. Ahmeda, zarobili smo i njegovih cetvoricu sinova i brace. Nismo imali vremena da razvrstavamo kako bi vidjeli ko je ko, pa smo ih sviju poveli u Bagram Bazu gdje ce biti ispitani od strane zatvorskog isljednika. Cak i ako su nevini, ipak cemo imati koristi od njih, jer bi nam njihove izjave mogle pomoci da ustvrdimo da li Gul Ahmed govori istinu ili ne tokom isljednickih razgovora..."

The lifeless bodies of Afghan children lay on the ground before their funeral ceremony, after a NATO airstrike killed several Afghan civilians, including ten children during a fierce gun battle with Taliban militants in Shultan, Shigal district, Kunar

... A Duratović traži svojih desetoro. - Imao sam 17. godina kada su nam ušli u kuću, u moje selo Bišćani. Tu su mi ubili oca, tri strica, strinu, starijeg stričevića, odmah iza kuće. Nanu i dedu su mi ubili u kući. Mene i brata, koji je imao 15. godine uzeli su kao „živi štit“ i poveli nas prema autobusima koji vode za logore. Usput smo stali kod neke kafane... Vojnici su tražili od nas da im prespemo alkohol u flaše. Mom mlađem bratu su rekli da im više ne treba, da ide kući. I otišao je. Nije stigao ni na pola puta, ubila ga je druga četa vojnika. Mene su prvo odveli u prijedorske logore, a potom na Manjaču. Odatle sam otišao u Njemačku i vratio se u Prijedor. I bit ću tu, na svome, dok ih ne nađem i ne strpam u mezarje, pa ih propisno sahranim kao ljude, naglašava Duratović. A koliko bosanskohercegovačke javnosti zna da za etničko čišćenje jednog sela, poput ovog Duratovićevog treba nepuna tri sata? E, za ta nepuna tri sata u Bišćanima je ubijeno 250 ljudi, među njima žena i djece. Priča se da je jedna nana, kada su joj izveli svu porodicu napolje, poslala unuku u kuću, rekavši joj: Idi po majku, da i ona ide s nama... Čemu li se nadala nana izgovaravši svoje posljednje riječi, dozivajući snahu da ne zaostane za porodicom, da ide sa njima? Humanom preseljenju u Prijedoru? Ono što je kćerka našla na posljednjem spratu kuće bila joj je majka, silovana i zaklana. Put kojim putujemo prema Tomašici, star je i neasfaltiran... Osim Dautbašića, sa nama je i sekretar prijedorskog Udruženja logoraša „Prijedor 92“ Sudbin Musić... Pričaju da su čuli da je ovaj isti put danima prat, ne bi li se saprala krv ubijenih dok su ih vozili ka „Tomašici“. Prolazimo kroz etnički čista srpska sela... U kojima žive ljudi koji su morali vidjeti kamione i krv koja je ostajala za njima danima... Vidjeli, čuli i ćutali 21. godinu. (Preuzeto sa: http://kasaba.blogger.ba/)

sam.

Trebala bih biti i zadovoljna i sretna. Malo ko dobije sto ja dobih u oktobru ove godine: zivot u mirnoj i prosperitetnoj zemlji, sjedinjenje sa porodicom, lijepu kucu (bez obzira sto nije nasa, ali lijepa je), stabilno radno mjesto u organizaciji ciji mi se projekti jako svidjaju, interes iste da me zadrzi u Tajlandu barem jos dvije godine, finansijsku sigurnost....

Pa sta mi fali?

Fali mi moj posao! Fali mi da obujem gumene cizme i zaglavim u blatu ispostavljajuci lijekove u izbjeglicki kamp. Fale mi razgovori i pregovori sa seoskim starjesinama, vojnim komandantima, imamima i svecenicima koji nude crkve/hramove/dzamije kao sklonista izbjeglima. Fali mi to sto kad organizacija trazi nekoga ko se moze spakovati u 24 sata i otici odraditi emergency assessment u Kurdistanu ili Filipinima, vise mene ne traze... Jer sam ja na takvoj "funkciji" da "moja" misija bez mene ne moze, jer vise nisam terenac... i na kraju krajeva, jer imam porodicu i dijete uz svoje skute i moji nadredjeni ne zele da nas razdvajaju.

A ne zelim ni ja da se razdvajam od njih. Nema ljepseg osjecaja nego kad se ujutro probudim a one male rucice obmotane oko moga vrata. Mama sada svaku vecer dolazi kuci na vrijeme, sprema veceru skupa sa svojom djevojcicom, gledamo Doru prije spavanja - na Bosanskom kao dio procesa ucenja maternjeg jezika, citamo bajke... Sara je presretna. I mama je.

Onda dodjem ujutro na posao i cujem kako kolege Mirjam i Filip sutra ujutro idu na Filipine u cilju procjene potrebe da nasa organizacija odgovori na situaciju izazvanu posljednjim tajfunom... i pomislim - hocu da to budem ja!

Prvi poslovni put odkad se vratih u Tajland odvede me u Bangkok. Nocnim autobusom u cetvrtak navecer, koji krece u 9 navecer iz Mae Sota a stize u Bangkok u 5 ujutro. U kancelariju stigoh u 6 ujutro, ispih tri kafe do 8, oabismo taj sastanak od 8 do 2 popodne, pa trk opet na taksi da bih uhvatila zadnji let za Mae Sot.

Negdje oko 5 popodne sjedim na "domacem" aerodromu, i nako pospana i zamrlog mozga grickam cokoladu u nadi da ce mi ubaciti barem malo brzinskog secera u mozdane vijuge, i posmatram raju oko sebe. Bez obzira sto s ovog aerodroma idu samo domaci letovi, ipak je najvise stranaca. Osim jednog velikog reda tajlandskih muslimana koji ocigledno idu organizovano negdje jer ih je grupa od nekih pedeset, muskaraci svi redom obuceni u bijele shalwar-kamize a zene u crnim abajama. Na momenat sam, dok sam silazila niz stepenice imala utisak da sam u Kabulu a ne u Bangkoku. No osjecaj brzo prodje jer cim prodjoh njih doceka me mjesavina Kineza, Japanaca, svih vrsta Skandinavaca, Svaba, Amera...

Sjedoh i gledam ih. Svi muski su u sorcevima ili trofrtaljcima. Zenske su podjeljene - pola ih je u sorcevima, minicama, uskim tajicama ili bikinijima, a druga polovina u hlacama ili dugim suknjama. Uglavnom one mladjahnije, plavustastije (sorry, moram ovo napisati, mada se jezim stereotipa!), dugonozije, sisatije... one su u ovoj prvoj grupi, a u drugoj ili one malo starije, ili mame sa djecom, ili one malo bucmastije, ili ne koje su (ili se trude da budu) neuglednije. I sve ove iz prve grupe imaju savrsene noge. Ali ono bas savrsene, glatke, usjajene, neke bijele poput mlijeka, neke tamnopute, ali jedno je primjetno - nijedna jedina nema niti jedne jedine dlacice na njima. Koji one brijac ili epilator koriste, ne znam, ali noge su im glatkije od decje guze!

Onda gledam muske. Posto su turisti, gotovo svi su u sorcevima. Mrsavi, debeli, visoki, niski, mladi, stari, nabildani, mlohavi... svima su noge cupave, i hebe se njima! Oni svoje noge izlazu ko ovi dolje prodavci przene bube, gliste, skakavce i zohare!

Najviše me iritira to što, zbog razlike u vremenu između Bosne i Tajlanda -

1. Moram čekati najmanje 6 sati da iko od blogera počne pisati (jutros su izuzeci bili Iskrena i Jasan Stav, osim njih dvoje nigdje nikoga).

2. Moram čekati i više od 6 sati da bih napokon mogla početi začatavati moje dvije blogerke i ometati ih u jutarnjem radu!

Et.

Jedan od razloga (mnogih) što volim više Afganistan od Tajlanda.

Od sada...

„Drugo nebo“ dostupno u nekoliko formata/mogućnosti.

Opcija 1: Oficijelna prodajna verzija na stranici Triple Clicks:

https://www.tripleclicks.com/detail.php?item=254851

Ova verzija i dalje ostaje po cijeni od 10 USD, a prihodi, kao što je već najavljeno, će biti iskorišteni za pomoć djeci u Afganistanu.

Opcija 2: Besplatan download na Facebook stranici „Akcija Drugo Nebo“:

https://www.facebook.com/groups/drugonebo/

Ova stranica također ima u cilju pružiti informacije o aktualnim dešavanjima u Afganistanu koja su vezana za humanitarnu situaciju, kao i obavijesti o aktivnostima i rezultatima “akcije”.

Čitaocima Drugog neba koji ga downlodaju putem opcije 2 , a naravno i kupcima PDF formata, i dalje ostavljamo mogućnost da podrže ovu akciju uplatama putem banke ili western uniona. Detalji o uplati dostupni kod slijedecih blogerki:

http://ironijazivotamog.blogger.ba/

http://graciasalavida.blogger.ba/

http://mrsrobinson.blogger.ba/

Razgovaramo o trenutnoj situaciji u Burmi...

Ja: Kakve su šanse da se određene aktivnosti fokusiraju na raseljene porodice unutar Burme? Uzev u obzir činjenicu da na tajlandskoj strani imamo 100,000 izbjeglih preko granice, ali unutar Burme jos uvijek 500,000 raseljenih osoba nema pristup prihodima, zdravstvu, obrazovanju... nekad cak ni hrani...

On: Jako male. Nikakve. Jer, mi implementiramo projekte samo tamo gdje imamo dozvolu burmanske vlade. Ako u tim distriktima i ima raseljenih porodica, one se obično skrivaju na periferijama kojima mi nemamo pristupa. A ionako... naši projekti se ne mogu fokusirati samo na raseljene osobe, jer bi u tom slučaju to bila diskriminacija naspram ostalog stanovništva. Raseljene osobe bi mogle biti uključene u projekte samo kao dio cjelokupnog stanovništva, integriranim pristupom, a ne razdvojeno.

---

Integracija, nediskriminacija, sve to lijepo zvuči. U teoriji.

Ako humanitarna organizacija ima dozvolu Vlade da radi samo u područjima kojima Vlada daje "zeleno svjetlo", a raseljene porodice nisu u tim područjima, kako onda možemo govoriti o integraciji i nediskriminaciji?

Slijeganje ramenima je jedini odgovor koji dobih....

Jutros citam vijesti na AlJazeeri - Hakimulah Mehsud, vodja Pakistanskih Talibana ubijen u drone napadu. Osim sto je Mehsud bitan zbog cinjenice sto vodi pakistanski TTP, i osim sto sto je Amerika po ko zna koji put dronovima negirala suverenitet Pakistana, vijest mozda ne bi bila ni toliko bitna da nije jedne kao bitne cinjenice: Mehsud je ubijen u momentu kad se vracao sa sastanka sa ostalim komandantima Talibana, a tema sastanka su bili mirovni pregovori (sa vladom i vojskom Pakistana kao i sa SAD-om). SAD su upravo bile te koje su najvise gurale Vladu Pakistana u ove pregovore, a sve u cilju stabilizacije Afganistana kada americke snage napuste tu zemlju u 2014... ako je ikada napuste.

Da sam ja kojim slucajem Khan Said, novoizabrani vodja TTP-a, prekinula bih sve mirovne sporazume, povukla se na neko vrijeme sa borbene scene, ali samo kako bih osmislila novu strategiju pod nazivom "e sad cemo vam jebat mater, picke americke!"

Obradovale su me reakcije pakistanskih politicara. Umjesto standardne sutnje i mlakih protesta, u novinama vidim dosta jake izjave nekih od njih. Imran Khan je najavio da ce povesti inicijativu da se zablokiraju svi konvoji NATO-a u Pakistanu. Najvise me se ipak dojmila izjava Pervez Rashida, Ministra Informacija:

"Mozemo reci da je ovaj put drone pogodio mirovne pregovore ali mi necemo dozvoliti da oni umru."

Ipak, bez obzira na postovanje prema njegovoj izjavi, mislim da mirovni pregovori nisu imali nikakve sanse ni prije Mehsudove smrti, a sada pogotovo.

Ispod, clanak o imenovanju Khan Saida kao novog vodje PAkistanskih Talibana, i interesantan presjek AlJazeere o glavnim facama u TTP-u, njihovim ulogama, kao i iznosima potjernica koje su SAD postavile na njihove glave. Ocigledno da SAD, pored sve svoje "civilizacije" jos uvijek nisu skinuli sesire Divljeg Zapada.

http://www.aljazeera.com/news/asia/2013/11/khan-said-named-new-head-pakistani-taliban-20131129311713510.html

http://www.aljazeera.com/indepth/features/2013/11/breaking-down-tehreek-e-taliban-2013112121349713830.html

http://www.avaz.ba/globus/svijet/djevojcicu-silovali-i-zivu-zakopali-misleci-da-je-mrtva

Uvijek ima od gorega gore!

Sjetih se jucer one posjete Emergency bolnici u Kabulu, i onog djecjeg odjela.

Nakon prve sedmice dana provedene u sastancima sa odjelima odgovornim za medicinu, programe, admin i finansije te logistiku, napokon dodje na red i posjeta izbjeglickom kampu. Koji drugi nego Mae La - najblizi Mae Sotu i (po obicaju) najlogicniji. Ostala dva kampa u Tak provinciji u kojima radi moja organizacija nalaze se u Umphangu, i do njih je potreban cio dan voznje, kao i nocenje na terenu.

Dakle, moja organizacija, kao i u Afganistanu, implementira program zdravstvene pomoci. U tri izbjeglicka kampa uTajlandu (od ukupno devet) uspostavili smo bolnice u kojima obezbjedjujemo primarnu zdravstvenu zastitu, plus tri "vertikalna" programa - tuberkuloza, HIV/AIDS i mentalno zdravlje. Medicinski radnici su i sami izbjeglice iz Burme, njih oko pet stotina u sva tri kampa.

I tako, odemo mi u Mae La-u. Ja sam bila usputni pratilac jer sam u Mae Lai bila vec malih milion puta, ali eto morala sam se pridruziti posjeti u ovoj novoj radnoj poziciji. Mae La ko Mae La, nista se nije promijenilo osim sto je TBC (moja bivsa firma) sasjekla mjesecni paket hrane sa 16kg na 8kg u posljednje 4 godine, izazivajuci totalnu nestabilnost i strah od nemogucnosti prezivljavanja kod ljudi koji nemaju druge opcije za prezivjeti. I osim sto tajlandska vlada radi svim silama na njihovom "dobrovoljnom" povratku u Burmu. A tamo ih ceka novopeceni "mirovni proces" izmedju najmanje pet zaracenih strana, spaljena sela i minska polja.

Obilazak bolnice me, poput bumeranga, bacio u Emergency i Kabul. Tamo su bila djeca i ranjenici izresetani mecima i granatama, okruzeni vrhunskim stranim doktorima i medicinskom opremom. Ovdje su bolesna djeca i izbjegli civili s upalom pluca, tuberkulozom, dijabetesom..., okruzeni nestrucnim osobljem, sperplocama umjesto kreveta, infuzijama koje vise okacene na bambusove sipke po plafonima kroz koje uvijek prokapava kad pada kisa. Gledam onu djecicu, mrsavu od bolesti, s prljavim zavojima na rucicama gdje primaju infuziju. Medicinar mi pokazuje na djevojcicu od nekih 5 - 6 godina, masne zapletene kose praznog pogleda, kaze ima tuberkulozu a i pati od neuhranjenosti sto jos vise pogorsava stanje bolesti. I opet, ne mogu da je ne uporedim sa vlastitim djetetom koje ostavih u toplom i sigurnom dobu, dobro uhranjenu i okruzenu sredinom u kojoj joj tuberkuloza ne moze nista.

Zasto moje dijete zasluzuje blagostanje u kojem zivi, a njena vrsnjakinja lezi u ovoj jadnoj, neopremljenoj bolnici i bori se za zivot sa bolestima koje, u ovom "razvijenom" svijetu ne bi smjele ni postojati?

Na izlasku iz djecjeg odjela, u hodniku ugledah dokument od kojeg mi se digla kosa na glavi kad sam cula za njegovo postojanje dan ranije. Dok sam prilazila blize da procitam sta pise, u usima mi je jos uvijek odzvanjalo objasnjenje koje mi je u cetvrtak dao medicinski koordinator, "Godisnji budzet, vec srezan prosle godine, nam ne dozvoljava da dajemo uputnice svim pacijentima za tretman u Opcoj Bolnici Mae Sot. Svaka uputa se placa. Stoga smo bili prisiljeni napraviti prioritete. Za odredjivanje prioriteta koristimo najjednostavniju logiku - koliko sansi pacijent sa uputom ima da prezivi zbog te upute, u skladu sa novcem koji placamo? To znaci da uputnice dajemo pacijentima za koje znamo da su sanse za prezivljavanje najvece. Za ostale pacijente, kojima je sansa za prezivljavanje mala, a troskovi lijecenja visoki, ne dajemo uputnice. Konkretno, ako u bolnici u kampu otkrijemo da pacijent ima rak, ili su mu bubrezi oboljeli i potrebna mu je dijaliza - takve pacijente ne upucujemo, jer znamo da ionako vjerovatno nece prezivjeti."

I evo ga, sad je stajao tu preda mnom, taj famozni, ogavni dokument. Dokument bez kojeg bolnica ne bi mogla funkcionirati niti bi medicinari, ionako preobuzeti svakodnevnicom ispunjenom djecom sa tuberkulozom, neuhranjenoscu, malarijom ili kolerom, mogli raditi. Dokument se zove "Ne izdavati uputnice".

NE IZDAVATI UPUTNICE PACIJENTIMA KOJI

- imaju rak
- trebaju dijalizu bubrega
- imaju akutno ili hronicno oboljenje srca
- imaju hronicno oboljenje jetre
- su imali mozdani udar
- trebaju dodatno lijecenje usljed komplikacija sa dijabetesom
- dalje slijedi dugacak spisak svih ostalih stanja i bolesti za koje je prognoza za izljecenje nepovoljna, kad se prognoza uporedi sa novcanim iznosom potrebnim za lijecenje

Na kraju krajeva, kao sto jedan medicinar rece, cijena lijecenja jedne zene sa rakom dojke je dovoljna za pokriti troskove lijecenja dvadeset djece sa tuberkulozom. Djecu sa tuberkulozom mozemo izlijeciti. Nju? Mozda da, mozda ne. Fokusiramo se na djecu. Ili... na pacijenta koji ima upalu slijepog crijeva. Jer znamo da ce se nakon operacije, sa osmjehom na licu, vratiti iz Opce Bolnice svojoj porodici u Mae La-u. A zeni sa rakom dojke... neka je Bog na pomoci.

Znamo tek da je Ljubav.

A to je kao da ništa ne znamo.

U Kolombu me, u petak navecer na izlasku iz aerodroma docekao miris okeana; zrak je bio toliko vlazan i vreo da sam imala osjecaj kako udisem vodu pravo u pluca. U uredu UMC-a me docekao koordinator za logistiku, Mark Ratnavira.

“Dobro nam dosla! Jedva smo cekali da stignes, program u Trinku je u rasulu,” rekao je odmah s vrata.

Ponasao se kao da se znamo hiljadu godina. Tamnoput i privlacan, saznala sam kasnije da je on u stvari Britanac ali su mu roditelji porijeklom iz Sri Lanke. To je objasnjavalo njegov perfektni britanski akcenat.

“Bas ti hvala,” odgovorih smijuci se, “Guy mi ne spomenu nista o programu u rasulu prije nego potpisah ugovor. Inace…” ostavih recenicu nedorecenu.

Guy je bio sef misije za UMC u Sri Lanci, i moj bivsi sef misije iz Bosne. On me i kontaktirao i trazio da dodjem raditi u Sri Lanci. I jeste mi rekao da u Trinku, na sjevero-istoku Sri Lanke, gdje UMC implementira program podrske nastradalima od cunamija, imaju dosta problema.

“Eh pa nije ni Guy lud. Rekao nam je da si savrsena za Trinko, ali pravu situaciju bi ti samo budala opisala unaprijed,” odgovorio je uz osmijeh.

“Eh pa sad mi ti reci. Ugovor je potpisan, to mi je sto mi je.”

Uozbiljio se.

“Situacija je ovakva. Mi u Trinku implementiramo program podrske zrtvama cunamija, to vec znas. Radimo projekte rehabilitacije kuca i infrastrukture, u Trinku, u susjednom mjestu koje se zove Muthur, i u Kilivetiju koji je pod kontrolom LTTE-a. Cula si za LTTE?”

“Tamilski Tigrovi, ko jos nije cuo za njih,” odgovorih.

“Da, Tigrovi. Za nekoga oslobodioci, za nekoga teroristi. Prica se da vlada planira veliku ofanzivu na sjevero-istoku. Ne znam koliko mozemo vjerovati glasinama, ali ako su tacne u narednim mjesecima mozemo ocekivati totalni haos.”

“Ko je gdje, sto se tice etnickih grupa?” upitala sam ga.

“U Trinku su uglavnom Tamili, mada je grad pod upravom vlade i Sinhala. U Muthuru su uglavnom Muslimani, i nesto malo Tamila. U Kilivetiju su svi Tamili, i tu je najvece uporiste LTTE-a. Zato smo i zabrinuti, jer ako srilankanska vojska krene na LTTE u tom dijelu zemlje, bice krvi do koljena.”

“Ko je jos prisutan od organizacija?”

“Svi – UN agencije i vecina humanitarnih za koje vec znas – primjera radi, ACF ima veliki program u tom dijelu Sri Lanke, kao i mi. Uglavnom radi se distribucija hrane, camaca za ribare jer im je to jedini nacin prezivljavanja, obnova kuca, cesta, skola, irigacionih sistema…”

Prekinuo je kako bi zapalio cigaru.

“Jel’ smeta ako pusim?” upitao je sa vec pripaljenom cigarom medju zubima. I ne sacekavsi odgovor, nastavio je.

“Jos nesto treba da znas. UMC ovdje radi pod zastavom metodisticke crkve. Znam da to nije bilo tako u drugim zemljama, ni u Bosni gdje si ti radila sa njima, medjutim ovdje je drugacije jer je UMC dosao u Sri Lanku na poziv crkve.”

“Jel’ to stvara problem?”

“Itekako! Mjesaju se u sve, pokusavaju upraviti UMC da damo prioritet Tamilima, pogotovo Tamilima krscanima. Buduci da je UMC, kao nevladina agencija, neutralna u radu, to nam stvara velike problem na terenu. Vidjeces, jedan od glavnih dijelova tvoga rada bice sukobi sa metodistickim svecenicima u Trinku oko brojeva korisnika, i ko kome pripada.”

“Lijepo, nema sta. Koliko cesto ti i kolege iz Kolomba dolazite na sjevero-istok?”

“Ne toliko cesto, nazalost. Ja i Muhamed Hilmi, zamjenik sefa misije, pokusavamo biti tamo sto je cesce moguce, ali znas i sama kako to obicno biva kad te u centralnom uredu zatrpaju administracija i birokracija. Problem je i u tome sto do sada nismo imali nikoga za logistiku i sigurnost u uredu u Trinku. Medjutim, imas srece jer smo upravo odlucili da ce momak koji je do sada radio u logistici ovjde u centralnom uredu, biti prebacen da vodi logisticki tim u Trinku. On ce biti odgovoran i za sigurnost. Sto me dovodi do slijedece tacke koju sam htio raspraviti s tobom na samom startu.”

Pripalio je novu cigaru onom starom.

“U Trinku imamo, sto se tice kuce za smjestaj stranaca, prelijepu kucu na plazi, nekoliko kilometara van grada. Kuca je san snova, sagradjena od strane jedne Svicarkinje nakon cunamija; na samoj je plazi, okruzena palmama i kokosovim stablima, nekoliko stotina metara od kluba Okean, trenutno jedinog hotela koji radi i koji je prezivio cunami.”

“Zvuci kao raj na zemlji,” nasmijala sam se, “u cemu je onda problem?”

“Problem je u tome sto je kuca van centra grada, i sto se sigurnosna situacija u Trinku znatno pogorsala u posljednjih nekoliko mjeseci. Cekao sam da ti dodjes iz Afganistana pa da ti predlozim dvije opcije. Ili da ti unajmimo kucu u centru grada, gdje ce biti sigurnije, ali i puno bucnije i vruce, jer u gradu zna biti jako zagusljivo; Ili da ostanes u ovoj kuci na plazi, ali pod uvjetom da ne budes u njoj sama. Eh, kako bi rijesili taj problem, tu dolazimo do ovog momka iz logistike. Posto je on iz Kolomba, a saljemo ga da vodi logistiku u Trinku, i njemu ce trebati smjestaj. Ako bi se ti slozila da on bude s tobom u kuci, citav ce problem biti rijesen jer bi onda on stobom bio 24 sata dnevno. Imaces svog vlastitog "bodyguarda",” namignuo je pripaljujuci novu cigaru.

“Sto da ne,” slegnula sam ramenima, “nisi me trebao cekati da me to pitas.”

“Ma sta ja znam, svakakvih je stranaca proslo ovom misijom, kojekakvih dupeglavaca koji ni zdravo nece da kazu domacim radnicima, a kamoli da zive s njima u istoj kuci. Medjutim, Guy mi je unaprijed rekao da si ti drugacija. Zapravo, rekao mi je da su svi Bosanci drugaciji,” dodao je smijuci se.

“Tu je u pravu stoposto,” odgovorih uz osmijeh. “Pa super onda. Izgleda da cu zivjeti u najljepsoj kuci u Trinku, prema tome ne zalim se nimalo. Kad idemo?”

“Ti ides u ponedjeljak, nakon sto upoznas Hilmija. Za pocetak ides sama.”

“Pa gdje je logisticar?”

“Eh… eno ga trenutno u bolnici.”

“Sta mu je?”

“Sjeb’o jetru alkoholom.”

Gledam ga. Mark se pravi kao da je rekao nesto najnormalnije na svijetu. Samo mu u ocima titra osmijeh.

Prekrstila sam ruke preko grudi. “Lijepo bogami. Logisticar sjeb’o jetru alkoholom, trenutno u bolnici, i on ce biti odgovoran za logistiku i sugurnost u regiji koja samo sto nije planula u rat. I kao da to nije dovoljno – dajes mi ga za privatnog bodyguarda?”

“Vjeruj mi. kad ne bih mislio da je on najbolji moguci izbor i za ured u Trinku i za tvoju vlastitu sigurnost, nikada ga ne bih poslao u Trinko.”

“Onda mogu zamisliti kakav ti je ostatak izbora.”

Dodje i kraj aprila. Vec dvije sedmice sam u Trinku. Svidja mi se. Jako mi se svidja! Sa starim kamenim kucama, nebrojenim hindu i budistickim hramovima, okruzen palmama i okeanom, Trinko je imao sav potencijal da bude svjetska turisticka atrakcija. Medjutim, obalno podrucje sjebano cunamijem i regija na pragu sukoba izmedju vojske i Tigrova, cinili su da Trinko potone u letargiju nezaposlenosti i ekonomske krize. Kao sto mi je Mark rekao, od svih nekadasnji hotela u gradu jedino je klub Okean ostao u zivotu i koliko toliko radio normalno. Nekoliko manjih restorana su uspjeli opstati i sad su se uglavnom oslanjali na prihode od stranih humanitarnih radnika koji su tu dolazili u potragu za “normalnom” hranom. Kao i ja, vecina stranaca nije mogla prezivjeti na ekstremno zacinjenoj srilankanskoj kuhinji, gdje nijedno jelo nije moglo biti spremljeno bez ogromne kolicine chilija. Spageti i pizza u talijanskom restoranu su zaista bili melem i spas za nase, na chili nenavikle, stomake.

Kuca. Kuca je bila divna. Najljepsa kuca u kojoj sam ikada zivjela. Sagradjena je u kombinaciji kamena i drveta, sa prostranom kuhinjom koja se pretapala u ogromni dnevni boravak, tri moderne spavace sobe, i prelijepim drvenim trijemom od kojega je kamena staza vodila, kroz kokosova stabla, do plaze i okeana. Vlasnica je bila neka bogata Svicarkinja; imala je tu kucu prije cunamija, i ta kuca je bila sasvim unistena. Onda je dosla nakon cunamija i u roku od nekoliko mjeseci sagradila novu. Medjutim, zena ne samo da je bila ekstremno bogata vec je u cijelom Trinku bila poznata kao velika dobrociniteljka. Navodno se ne zna broj kuca koje je za, siromasne porodice koje su u cunamiju izgbile sve, sagradila vlastitim sredstvima. Osim toga, pomagala je i nekoliko sirotista u regiji snabdjevajuci ih redovno hranom, skolskim materijalima, odjecom i ostalim materijalima; za nekoliko djece iz sirotista obezbjedila je skolovanje u stranim zemljama. Nama je kucu dala u bescijenje, za nekoliko stotina dolara dok bi ista na trzistu kostala nekoliko hiljada dolara – mjesecno.

Tih nekoliko sedmica sam u kuci bila sama, i Mark me zvao svako vece i jutro. Imala sam osjecaj da me vise zove kako bi provjerio da li me strah ili ne i kako se osjecam, vise nego da bi provjerio sigurnost.

Upoznala sam sve kolege, Srilankance, u UMC uredu u Trinku. Udasha, sredovjecnog Tamila koji je bio projekt menadzer i pravio se vazan zbog te titule ioako ni kompjutera nije znao upaliti; Jasminu, slatku djevojku u administraciji, blage cudi i vjecitog osmjeha na licu, Mansura, starog ribolovca koji je sada radio u projektnom uredu na distribuciji camaca za ribarske porodice; Roberta, Manoa i Vidayana – vozace u logistickom uredu. Seelana.

Seelan, dijete Tigra-samoubice, izgubljeno u dzungli, otkinuto od majke koja je nestala u stihiji rata. Svecenik metodisticke crkve je ga je nasao gotovo mrtvog og gladi i zedji, donio u metodisticku crkvu, i od tada je Seelan zivio u crkvi – nocu spavao na podu ispod oltara, a danju cistio crkvu i pomagao svecenicima – prao ves, nosio vodu iz bunara, pomagao u kuhinji. Sve dok otac Albert jedan dan nije dosao i upitao mene da li bi mogli Seelanu dati neku malu platu i uposliti ga kao cistaca u nasem uredu. Da nauci sta je rad i prezivljavanje, da se osamostali. Seelan, koji ce kasnije iste godine spasiti zivote stotinama izbjeglih iz Muthura i Kilivetija, a odmah zatim, naredne godine, slijedeci oceve stope, stupiti u redove Tigrova. Medjutim, sada, u aprilu 2006., Seelanu je jedva bilo osamnaest godina i zedno je upijao svaku rijec engleskog sto sam je izgovarala pred njim, lomeci se da ispuni bilo koju moju zelju ili zapovjed.

Tog jutra, kao i svakog u proteklih par sedmica, sjedili smo Seelan, Jasmina i ja u cajnoj kuhinji sto je, kroz siroki prozor, gledala na palmina stabla u avliji u cijem su hladu bila parkirana nasa sluzbena vozila. To nam je bila jutarnja rutina. Cim bi stigli na posao, Seelan bi pristavio vodu za caj, a onda bi nas troje sjeli ispod prozora, pijuckali slatki caj sa mlijekom i kardamomom i posmatrali dolazak ostalih kroz kapiju, i uzurbanu razmjenu vozaca i strazara izmedju nocne i jutarnje smjene.

Jutros sjedim ledjima okrenuta prozoru, dok se Jasmina i Seelan prepiru oko caja – Jasmina hoce zeleni, a Seelan hoce da napravi mlijecni jer zna da je taj meni najdrazi. Ja sam utonula u misli. Bosna je tako daleko, jos dalja nego sto je bila od Afganistana. Jutros rano sam pokusala ponovo poslati poruku na Almirov broj ali nije otisla.Ko bi pomislio da covjek moze normalno slati poruke s mobitela iz Afganistana, ali ne i iz Sri Lanke! Danas cu ga pokusati nazvati, razmisljam u sebi. Nedostaje. Ovdje nedostaje vise nego u Afganistanu. Iz sanjarenja me prenuo Seelanov uzbudjeni glas.

“Hej, evo one budale! Napokon!” Izletio je iz kuhinje prije nego sam uspjela shvatiti o kome govori. Okrenuh se i pogledah kroz prozor.

Znate li onaj osjecaj kad ugledate nesto ili nekoga, prvi put, bez bilo kakvog predznaka koji bi vam ukazao da ce vam bas taj pogled, taj momenat, taj djelic svemira promijeniti zivot? Mislim, ne znate to bas tada, bas u tom momentu dok se to dogadja, ali trebali biste znati jer trnci koji vam bas tada prolaze venama mozda to ucine jednom u zivotu. I nikada vise.

Ne, nisam se okrenula, pogledala kroz prozor i ugledala Almira koji se, nekim cudom, iz mojih snova stvorio tu, pod krosnjama palmi. Ma ne. Svako sjecanje, pomisao na njega, je nestalo poput duge kada zrake sunca rastjeraju ostatke kise u zraku.

Prvo sto sam ugledala bila su dva smedja, bademasta, oka. Bore od smijeha oko njih. Crna, kovrdzava kosa sto mu je nemirno padala preko cela. Cigara seretski zataknuta iza uha.

“Majko mila, ko je onaj slatkis napolju?” upitah Jasminu, jos uvijek izgubljena u njegovim ocima. Gledala sam mu u usne dok je nesto govorio Seelanu, misleci kako su ovakve usne stvorene samo za ljubljenje i ni za sta drugo.

Jasmina pridje prozoru. “Ah, Robinson. Bilo mu je i krajnje vrijeme da dodje.”

Pogledah je upitno. Nasmijala se.

“Novi sef sigurnosti i logistike. I tvoj privatni bodyguard.”

Maj 2007

“Hoces li ti nazvati Marka, ili ja?”

“Hajde ti.”

“Necu, hajde ti. Vas dvojica ste muski, lakse je tebi.”

“Ja ti price. Kako cu mu reci?”

“Fino. S neba pa u rebra. Nemas sta okolisati.”

“Hajde ti bona.”

“De uzmi taj mobitel i zovi ga. Znas da imamo zakazano kod doktora za pola sata.”

“Hajd’ dobro. Zovem ga.”

“Cekaj, ukljuci zvucnik! Ali nemoj mu reci da slusam. Zapravo, nemoj mu reci da sam ja uopste tu.”

“Zasto? Pa trazice da prica i s tobom.”

“Rasplakacu se.”

“Hajd’ dobro. Nisi tu.”

Okrenuo je Markov broj. Zvoni.

“Halo, otkud ti? Nemoj mi reci da opet bombarduju?” cujem zabrinuti Markov glas.

“Ne bombarduju, mirno je. Iz drugog te razloga zovem.”

“Sta nije u redu?”

“Mogu li te nazvati bez da nesto nije u redu.” Gleda u mene, u ocima mu osmijeh.

“De ne seri. Svaki put kad si me nazvao u zadnjih godinu dana ili smo imali pedeset hiljada izbjeglih, ili su sela gorila, ili su Trinko bombardirali, ili su vojni brodovi tonuli. Sta sad gori?”

“Nista. Samo hocu da ti kazem… da cu postati tata.”

Cujem ga kako suti. Glasnija je njegova sutnja nego bilo kakve rijeci. Suti i Robin.

“Jebo ja sebe budalu. Kad sam ti rekao da je ona u tvojim rukama, nisam mislio u bukvalnim smislu idiote!”

Ramenima mi se tresu od placa i od smijeha.

“Daj mi je!”

“Nije tu”

“Robinsone!”

“Cekaj. Nego… kad si planirao ovamo?”

“Sto? Ne znas kako se radjaju bebe?”

“Ma ne to. Treba nam kum.”

“Kakav kum?”

"Cuj kakav kum!"

April 2006

Kolombo, Trinkomali, Sri Lanka

Znamo tek da je Ljubav.

A to je kao da ništa ne znamo.

Zar sam se zaista oprostila sa Afganistanom? Dok sam se rikshom vozila vrelim ulicama Kolomba jos sam u mislima prozivljavala posljednjih nekoliko sedmica u Jalalabadu. I Pakistan.

Rastanak s Bakhtiarom je bio tezak. Nisam ga voljela. Ipak, mislim da on jeste volio mene. Boljelo me je znati koliko njega boli moj odlazak. Boljelo je znati da nekoga bolis. Valjda je to sudbina svakog od nas – barem jednom u zivotu voljeti nekoga ko tebe ne voli; barem jednom u zivotu nanijeti bol nekome ko tebe voli.

Akram, Wali, Said Faiz i Ahmad Shah nisu htjeli ni cuti da letim za Islamabad, odakle sam trebala uhvatiti slijedeci let za Kolombo.

Said Faiz je tog jutra usetao sa sirokim osmijehom na licu.

“Otkazi let za Islamabad!” povikao je s vrata.

Pogledala sam ga tuzno. “Znas da moram ici. Ne otezavaj mi, bolan.”

“Ko je rekao da neces ici? Samo je pitanje kako ces ici. Eh, nas cetvorica te vozimo u Islamabad.”

Samo sam zurila u njega.

“Cime?” upitala sam, znajuci koliko je pitanje glupo i suvisno.

Nasmijao se ponovo. “Cuj cime, eto helikopterom,” odgovorio je s podsmijehom, “unajmicemo auto. Prvo preko Torkhama u Peshawar. Nocicemo u Peshawaru, a onda slijedeci dan u Islamabad. Posto ti je let tek u petak, znaci da cemo imati puna dva dana u Islamabadu.”

“Vi to ozbiljno?” Pokusala sam sakriti drhtaj u glasu i suze u ocima.

“Pa zar stvarno mislis da tek tako mozes sjesti u avion i otici iz nasih zivota?

Nisam tek tako mogla otici iz njihovih zivota. Ta tri posljednja dana sa mojim afganistanskim prijateljima pamticu do kraja zivota. Koliko smijeha toliko suza je stalo u kofere koje ponesoh sa njima. Lutali smo parkovima Peshawara, vozili suprotnom stranom ceste ka Islamabadu namjerno izazivajuci vozace pakistanskih kamiona, onda lutali Islamabadom. Pronasli smo cuveni Shakarpariar park, gdje je vlada Pakistana zasadila po jedno stablo za svakog od predsjednika drzava svijeta. Pronadjoh stabla za Aliju Izetbegovica i Marsala Tita. Titovo stablo mladje od Alijinog. Kaze Akram, mora da je stablo umrlo kad i Tito pa sad zasadjeno novo. To znaci da ce vas Tito vjecno zivjeti. Pronadjosmo i stabla bivsih afganistanskih predsjednika. Naletismo i na stablo posadjeno za Causheskog. I za Indiru Ghandi.

Slikali smo sve, kao da prvi put vidimo svijet u kojem se slobodno mozes kretati, bez gledanja preko ramena kada ce neko zapucati ili bomba eksplodirati.

Na aerodromu je bilo tesko. Rasplakah se kad ugledah suze u Said Faizovim ocima. Nije ih ni krio. Zagrlismo se uz obecanje da cemo se vidjeti kad tad – od sad pa do kraja zivota, negdje nekada.

Nadopisano, septembar 2013: Neki dan, dok smo s njegovom (sad odraslom) djecom setali Baburovom bastom u Kabulu, pita me Said Faiz, “Sjecas li se kako se zaklesmo na susret prije sedam godina? Inshallah, opet ces nam se vratiti u Afganistan. Kad tad. Znam to.”

Bugojno, 17.01.2006

U ludilu moje stvarnosti jedino ti ostajes snovidjenje, nedokucivi Mjesec koji me podrugljivo izaziva ali vjecito ostaje van moga domasaja! A ja bih da budem Mjeseceva ljubavnica! Shizofrenija mojih snova, eto to si Ti, Mjesece moj!

O cemu li sada razmisljas, Mjesece moj nedostizni? Kako docekas moj poljubac u celo svake noci? Da li ga sa mrznjom odmah brises? Ili to radis sa podsmjehom? Prezires li me zbog toga poljupca u mislima? Ili se mozda osjecas oholo i nadmocno? Ti si nju iskoristio kao ispusni ventil u usamljenim nocima bdjenja uz bolesnu mamu a onda je zguzvao i bacio u kantu za smece, a ona te i dalje voli poput kakve bolesne shizofrenicarke? A da li ikada pomislis na Nas kada primis poljubac u celo? Na jednu drugu Angelinu i jednog drugog Almira, na one dane kada su trebali jedno drugome i crpili snagu Ljubavi jedno iz drugoga? Na sta te podsjeca moj poljubac u celo Almire?

Dobro jutro. Ukoliko « Ostani Tu » dobijes danas, ne vracaj je na adresu posiljaoca! Posiljaoc bi je u tom slucaju licno isporucio N/R J

I ? Odgovor na sinosnje pitanje? Sta Almir osjeca kada primi moj poljubac u celo? Iskreno?

Reci : mrznju i bijes pomjesane sa prezirom! Oni su ubili sve sto je bilo lijepo i vrijedno sjecanja, zar ne?  

Jebi ga, sta cu ti ja, ljuti se, mrzi, preziri koliko hoces! Poljubac u celo za djecaka ce te pratiti dok sam ziva. Sta cu ti ja kad je tako.

Bugojno, 28. decembar 2005

Veceras smo izasli u «Bastu», svirao Zijo i prijatelj pjevac, Reuf. Tipicni novokompovani narodnjaci al’ frajer ima glas. Zdenka je odmah narucila stok-kolu i za mene i za nju i do kraja veceri smo ih stukle pet. Samira je, po obicaju, odmahivala glavom u znak negodovanja.

Zijo mi se smijesio cijelu vecer, namigujuci i bacajuci zavodnicke poglede. U mom srcu debela hladovina…

Posto su cijelu vecer svirali novokomponovane, malo koja me dirnula i podsjetila na Almira, ali nekoliko ih je ipak natjeralo suze na oci.

Prva je bila od Sase Matica, Neke Ptice ne Polete. Kasnije, kada sam vec bila kuci i u krevetu poslala sam je Almiru.

“Neke ptice nikad ne polete, cio zivot cekaju na to, i ja tako cekam Tvoju Ljubav, cekam al’ mi nije sudjeno… Pa ne razbij!!! :)”

Bez odgovora.

“Laku noc Ljubavi. Miran san. A ja cu porazbijati sve case u kafani nocas! :) CMOK!

Tisina.

--------

Bugojno, 29. decembar, 2005

«Uhhhh sto mi bolan nisi rekao da ovako boli glava poslije vina i plesanja? J Dobro ti jutro Kalendaru.»

Nista.

“Hoces li da odgodimo subotnju kafu za ljeto? U tom slucaju se mozemo naci gdje god ti zelis, a ja u januaru necu dolaziti u Gracanicu nikako. Moze li tako?”

Nista. I bolje, i ne bi valjalo da mi odgovori, morala bih odustati od Gracanice.

“Dobro Almire. Ne moras odgovoriti. Vidimo se u bolnici ovih dana. Odgovorit ces tada. Cao. “

Nista. Utonula sam u san. Prenuo me zvuk sms poruke. Mora da je Samira ili Maja. Pogledala sam na display.

Almir.

Drscucim prstima sam otvorila poruku.

“Ljeto i dosta!”

Bacila sam i jastuk i jorgan u zrak. Pocela sam se glasno smijati a onda zarila glavu u jastuk da me ne bi neko cuo. Odgovorio je! Nakon vise od godinu i pol dana sutnje Almir Kolaver mi je poslao sms! Srce mi je lupalo kao ludo a ja sam zeljela da vristim u glas, da placem i da se smijem u isto vrijeme. Odgovorio mi je!

Napisala sam mu sms.

«Dobro Sreco»

Jebi ga, nista od Gracanice, nista od vidjenja. Nema veze. Odgovorio mi je.

-----------------

05.01.2006

Opet sjecanja… Sjecas li se kada si pijan od mene trazio dokaz ljubavi a ja ti poslala razbijenu ampulicu i gospin kipic da te cuva ? Kada si primio komadice stakla pitao si me « Zasto si razbila Majku Bozju? » Ja sam tek nocima kasnije shvatila da ti nisi ni skontao da su razbijeni komadici stakla od tvoje ampulice u kojoj si mi poslao Orhideju… A kad sam ti to rekla ti si zacudjeno upitao « I ti si svo ovo vrijeme cuvala razbijenu ampulicu voleci mene? »

Dala bih zivot kada bi mi ti rekao sjetis li se ikada tih dana Almire?

Dobro jutro. Kad ces mi reci gdje pijemo kafu? Ili Gracanici ili negdje drugo?

Je li bolan?

Stvarno si bezveze. Odgovori mi bolan!

Almire ! Odgovori mi bolan, pa bitno mi je da znam!

Almire?

Potrosit cu bolan kredit na tebe! :)

Nema veze. Kupit cu nadopunu :), gdje pijemo kafu?

Gracanica ili ne, ili ne znas, odgovori mi Almire!

Sta trebam uraditi da dobijem odgovor? Sjesti sada u auto i doci u bolnicu da te pitam?

Vani pada snijeg! (Dal sad da razbijem mobitel il da stvarno spucam u Gracanicu? Samo on moze napisati oavko nesto u odgovor. Ali... ODGOVORIO JE! OPET!)

Pa eto. Mogla bih ne daj Boze poginuti, pa s kim bi onda kafu pio!

Al’ mogla bih ziva stici do bolnice, pa sta cemo onda?

Bugojno, 27. decembar, 2005

Jedno ne razumijem. Ako ti obecavam da me poslije subotnje kafe neces vidjeti ZNAS da ce tako i biti. A ipak odgadjas “subotu”. Sta to znaci? Da mislis da necu odrzati dato obecanje? Ili ne zelis “subotu” jer ne zelis da odem iz tvog zivota? Zasto ovo radis i sebi i meni? Ja cu ostati dio tvog zivota sve dok se « subota » ne desi. Poslije « subote » ja cu otici u Afganistan, Irak, Afriku, u picku materinu cu otici ali vise se necu u tvoj zivot vratiti. Zasto je nekome tako tesko pogledati u oci i razgovarati? Ja sam tebe povrijedila koliko i ti mene ali me nije strah pogledati te u oci? Cega je tebe strah?

Odgovora nije bilo.

Bugojno, 23. decembar, 2005

Krenule smo u pola tri popodne. Do tada sam ja bila kao u transu i cijelo jutro ponavljala u sebi – pristale su, pristale su, pristale su!

Samira je sinoc pristala da ide sa mnom u Gracanicu na dobrotvornu priredbu (i kulinarski dvoboj) u gracanickoj diskoteci, koju je organizovao IT Computers za prikupljanje priloga za bolesnog djecaka M. H. koji boluje od leukodistrofije. To sam naravno saznala na Gracanica.netu, na Forumu. Prvo sam odlucila nesto uplatiti na ziro racun djecakove porodice jer sam znala da odlaska u Gracanicu nema nista. Prvo, priredba je bila planirana za petak navecer a ja saznala tek u srijedu navecer. Drugo, Samirin golf ima ljetne gume i sa lancima se skija po Bugojnu. Ali odlucila sam ipak pokusati sa nagovaranjem sto je Samira glatko odbila. Onda mi je pala na pamet ideja da iskoristim Medihu nagovorivsi je da kaze pred Samirom da ce i ona doci u Gracanicu iz Tuzle. Naravno, Mediha je rekla da u Gracanicu nece doci ali je pristala da slaze Samiri.

Kad sam joj rekla, Samira se samo nasmijala i rekla da ne bacam patke. Nazvala je Medihu i zadovoljno sam joj isplazila jezik na iznenadjenu facu dok joj je Mediha govorila kako ce i ona doci u Gracanicu jer misli da kao najbolje prijateljice treba da mi ispune tu veliku zelju. I naravno, moja Semi je odmah pala.

Jutros smo docekale Nevzu na bugojanskoj autobuskoj stanici i samo je obavijestile da veceras idemo u Gracanicu. Onako umorna i neispavana od puta jadna Nevza se pokusala izvuci i umoliti nas da nju ne vodimo, ali je na kraju nasa upornost pobijedila.

Asmira sam vec ranije obavijestila da dolazimo tako da je i on rekao da ce doci.

Putovanje je proslo brzo kao sto to obicno biva kada se zivotne prijateljice napokon nadju zajedno. Mogle bi pricati do besvijesti o svemu. Moj mozak je napola bio posvecen njima dvjema, a druga polovina je brojala metre i kilometre do Gracanice.

Stigli smo oko sedam navecer i Gracanica je vec bila u mraku. Moj Grad Cvijeca. Moja Gracanica. Godinu dana se nismo vidjele ja i ti. Nedostajala si mi. I ovaj izlokani blatnjavi put, i most za Lipu, i « Ciro » na stanici. I ova kuca preko puta stanice sa velikim osvjetljenim prozorom bez zavjesa (zasto nema zavjesa na prozorima?). I ova otvorena kapija i fiat stilo parkiran u avliji. Sve tvoje mi je nedostajalo! Koliko sam te samo noci sanjala? Koliko puta sam ovdje bila u proteklih godinu dana dok sam bila u Afganistanu?

Glasno sam krisnula dok smo prolazili pokraj kuce u momentu kada sam ugledala fiata. I dobila po nosu od Samire. Mojoj sreci nije bilo kraja, moje srce je bilo vece od Venere, kucalo je brze od brzine svjetlosti! Presli smo preko gronjeg mosta, skrenuli kejom i parkirali nedaleko od Etne. Asmir nas je vec cekao unutra a muzicari se spremali za svirku.

Radovalo me sve, poznata topla atmosfera Etne, lica Gracanlija, lagana muzika, Asmir. On je dobronamjerno negodovao protiv naseg dolaska u Gracanicu, protiv moje zaljubljenosti u Gracanicu, psovao Almira Kolavera…a mom dobrom raspolozenju nije bilo kraja.

Ispratili smo Asmira oko devet sati jer nije mogao ostati sa nama a ja sam htjela glavnom ulicom nazad, navodno da uslikam « Ciru ». Na pamet mi nije padalo da slikam Ciru, morala sam mu proci ispod prozora, vidjeti fiata izbliza u tihoj nadi da ce i vlasnik biti u njegovoj blizini. Nevza i Samira su uz negoodvanje rekle da im ta ruta nije interesantna i da ce se njih dvije vratiti nazad korzom. I bolje.

Skrenula sam sa mosta (onog donjeg, sto vodi na Lipu) desno i krenula ka autobuskoj stanici hodajuci desnom stranom, do rijeke. Dosavsi do Cire pocela sam prelaziti ulicu, namjerno ukoso kako bih se nasla licem u lice sa njegovom kapijom. Kapija je bila zatvorena a ni fiata vise nije bilo napolju. Svjetlo na desnom prozoru jos je bljestalo ali unutra se nista nije vidjelo. Produzila sam dalje.

Nasavsi se ponovo sa Nevzom i Samirom krenule smo ka diskoteci No. 1 gdje se odrzavala priredba. Platile smo ulaznice (prilog od ulaznica ide porodici oboljelog djecaka) i usle u zadimljenu i mracnu atmsoferu diskoteke. Svirala je neka tehno muzika, sa sankom su uglavnom stajali tinejdzeri, a malo dalje na podiju se odvijao kulinarski dvoboj dvojice Gracanlija.

Bugojno, 21. decembar, 2005

Odvojila sam mali svijetlo zeleni kamencic iz Kunara. Kamencic je trokutaskog oblika i meni najljepsi od tri koliko sam ih donijela iz Afganistana. Stavila sam ga u srebrnu kutijicu u obliku srca (poklon od prijateljice iz Nepala prije 4 – 5 godina) a zatim ulijepila selotejpom da ne ispadne u kovertu.

Napisala sam mu kratko pismo.

Ovako mi je rekao mullah u Kunaru (zapisala sam od rijeci do rijeci):

“Ovaj dragocjeni planinski kamen mi u Kunaru zovemo “bejruch”, ili sto bi vi stranci rekli “sretni kamen”. Hiljadama godina ljudi koji zive ovdje vjeruju da ovaj kamen donosi Srecu, Zdravlje i Ljubav svima koji ga imaju. Stari kazu da ga je Allah stavio u kamen kako bi iskrene vjernike zastititio od zlih dzinova i zvijeri, i unijeo Radost u kuce onih koji ga pronadju ili dobiju na poklon od ljudi koji ih vole. Zelena boja ovdje u Kunaru simbolizuje Ljubav.”

Eto. Ja sam dobila ga dobila na poklon od ovog dobrog starog Imama u znak zahvalnosti za pomoc koju smo pruzili njegovom selu. Rekao mi je da ga cuvam za srecu ili da ga poklonim onome koga najvise volim. Kome drugom bih ga mogla pokloniti?

Inace, sa znanstvene strane, bejruch je jedna vrsta izvornog planinskog smaragda posebnog sastava koji se moze pronaci samo u Afganistanu, i iskljucivo u planinama provincije Kunar na Istoku Afganistana. Ja ga nikada do nedavno nisam vidjela iako vec godinu dana radimo u Kunaru, ali sam od drugih cula da se gram ovog dragog kamena placa ponekad i hiljadama dolara, zavisno od kvaliteta i boje. Iskreno, ne znam kakve je kvalitete ovaj kamencic i koliko bi ga krijumcari smaragdima platili, ali znam da je dar od srca i poklanjam ti ga u Nadi da ima barem malo istine u rijecima staroga imama.

Poslala sam pismo i smaragd iz poste dobrim starim sistemom – prvo mala koverta adresirana na N/R ALMIR KOLAVER, a zatim velika koverta adresirana na Opsta Bolnica Gracanica, Direktor Bolnice.

Jebace mi sve po spisku ali vrijedno je toga. Boga molim samo da mala koverta ne zavrsi u korpi za smece prije nego sto je otvori i ne ugleda mali bejruch.

Jalalabad, 16. decembar, 2005

Cula sam mu glas! Boze, cula sam mu glas! Nisam imala hrabrosti javiti mu se, mada sam mu zeljela reci „Samo da ti cujem glas“. Ali nisam.

Jos u meni odzvanja duboki glas i „Halo... halo?...“ Prekinuo je vezu nakon drugog halo.

Isti mu je broj! Tu je!

Boze, kako sam sretna! I kako boli....

I možda sam davno kraj tebe prošla
na kakvom trgu, u gužvi perona,
mudro te pustiv da zauvijek prođeš,
jer sam već mogla, živote moj, bez tebe,
ali ne bez ovog traganja za tobom...

u nasem kraju zita klasaju

rukama nasim sijana,

zetva nas ceka

i pjesma mladenacka,

vecernja,

sjetna,

tijana...

Kabul, 12. decembar 2005

Samo
ću šutjeti
večeras...
Promatrati
svoje ludilo
pod lupom
istine,
bez života
zaustavljenog
tvojom suzom...

Ne treba mi psihijatar za malo psihoanalize, zar ne. Ne znam sta bi Freud rekao na pokusaj pacijenta da psihoanalizira sam sebe al' svejedno je. Freud bi to ionako povezao sa seksom, a ovdje nije seks u pitanju. Barem mislim da nije.

Helem, posto se u posljednje vrijeme bavim mislju da upisem vanredno studij socijalnog rada ili psihologije, sa interneta sam skinula masu stranica koje se bave tom tematikom. Prelistavajuci danas neke od clanaka uvidjela sam da u mnogo „naucno uspostavljenih psiholoskih i socioloskih cinjenica“ vrlo lako mogu pronaci sama sebe

„Socijalni Rad sa Pojedincem – Gubitak“

NEKE KLJUČNE TEORIJE I MODELI KOJI NASTOJE OBJASNITI TUGOVANJE

1. Freud – psihoanalitička tradicija – tugovanje može dovesti do mentalnih oboljenja, a emocionalna dinamika reakcija na gubitak može se objasniti depresivnim modelom.

2. Lazarus, Folkman – gubitak i tugovanje stresna su iskustva

3. Shneider – tugovanje je proces otkrivanje opsega i granica onog što je izgubljeno, onog što je preostalo i onog što je mogući rezultat. Tugovanje je kreativan proces jer nas tugovanje otvara za kontakt s našim «dubljim ja» oslobađajući dotada nepoznate potencijale.

Krenimo od Freuda. Depresivni model. Moze dovesti do mentalnih oboljenja.

Da sam u julu 2003 bila u depresiji to i budala zna. Ne samo u julu, potrajalo je. Vec je bila dosla zima kada mi je Lejla jednog dana na poslu rekla „Angelina, ovako vise ne ide. Ti si sef ureda i moras doci sebi. Ne znam sta nije u redu, samo znam da ti nisi prisutna u ovom svijetu.“ I zaista nisam bila prisutna u ovom svijetu, moje misli, moji osjecaji, sve u meni je bilo obamrlo, oduzeto. Po danu sam bila izgubljena, neprisutna u stvarnosti, zakljucana u vlastite misli koje su bile nesuvisle i razbacane. Svaka noc je zapocinjala i zavrsavala se suzama i apaurinima. Da, bila sam u jebenoj depresiji.

Mentalno oboljenje. Almir me nazvao shizofrenicarkom. Zvala sam ga nocima a svaki put kada se ne bi javio bijes sam iskaljivala djelima –  kurtizana na gracanickom chat kanalu, prijeteci sms-ovi sa izjavama koje su bile na granici ludila, lazi koje sam izmisljala samo da bih ga uplasila i izazvala da mi odgovori. Cak i dogadjaji kojih se sjecam sa osmjehom i toplinom su bili na granici ludila – onaj dan kada sam izazivajuci ga ponovo kupila orhideju u Amilinoj cvjecari a zatim je iz Gracanicke poste poslala na Mustafinu adresu, dan koji sam provela lijepeci oglase o potrazi za stanom na Lipi, potraga za stanom, odlasci u bolnicu u pola sedam ujutro, potraga za poslom u Tuzli i u Brckom samo da bih bila blize Njemu, sve do one kobne veceri kada smo i ja, i on, i Amila zavrsili u policijskoj stanici Gracanica. Sta je to sve bilo ako nije bilo ludilo? Kako bi Freud objasnio moje ponasanje od jula 2003 do decembra 2004.

Pa i danas. Kako objasniti danas? Ljetos kada sam otisla na godisnji u Bosnu izdrzala sam puna 24 sata da mu ne posaljem sms. Ovaj put sam odlucila da ce moji sms-ovi pricati samo o ljubavi, u nadi da barem donekle mogu izbrisati one kojih se ne zelim sjecati; Ali, zar i tu nema mrvica ludila?

Zar nema ludila u nocima kada me u dubokim satima iza ponoci iz sna probudi potreba da mu samo cujem glas, i onda ustanem i okrenem njegov broj, i pustim da mi suze same cure niz lice dok slusam zvuk njegovog mobitela dok zvoni, zvoni... a on se ne javlja. I sasvim je nebitno sto se ne javlja, bitno je da je mobitel u tom momentu uz njega, i da sam ja u tom momentu takodjer uz njega. I onda poslije toga zaspim sretna.

Almir je rekao da sam shizofrenicarka. Vjerovatno bi se Freud slozio.

Folkman kaze da su gubitak i tugovanje stresna iskustva. Ma dobro jutro Kolumbo! Ne mogu vjerovati da si dosao do tako pametnog strucnog zakljucka!

Ipak, Schneider pogadja tamo gdje treba – tugovanje je proces otkrivanja opsega i granica onog što je izgubljeno, onog što je preostalo i onog što je mogući rezultat. Tugovanje je kreativan proces jer nas tugovanje otvara za kontakt s našim «dubljim ja» oslobađajući dotada nepoznate potencijale.

Ovo je vec izjava stoljeca! Proces otkrivanja opsega i granica onog sto je izgubljeno. Sta sam izgubila? Prvo, izgubila sam ono sto nikad nisam ni imala – moga Kalendara. Moje snovidjenje, moju imaginaciju, Moga Almira. Ujedno sam izgubila i pravog Almira kojeg nikada nisam ni zeljela imati, ali sam ga ipak voljela u Kalendaru. U pravom Almiru sam izgubila i ono za cim ne bih trebala zaliti – njegovu sebicnost i oholost, njegove lazi i obmanu, njegov prezir i mrznju. A zalim i za tim. Jedino sto nisam izgubila bili su snovi i nada.

Proces otkrivanja opsega i granica onog sto je preostalo. Sta je preostalo. Preostali su snovi, masta i nada. U snovima sam sretna (osim u snu o tome da Almir boluje od tuberkuloze, mada ne znam zasto me tuberkuloza toliko potresla u snu kada znam da u danasnjem svijetu medicine tuberkoloza predstavlja jednaku opasnost po zivot kao i najobicnija prehlada). U masti stvaram neki drugi svijet. Nada. Cemu se ja zapravo nadam? Da je od jula 2003 on bio nekako zacaran crnom magijom i da ce nasa Ljubav ustati iz groba koji smo joj sami iskopali kada jednog dana Bog skine magiju sa njega? Ili, da je njegovo iskazivanje mrznje i prezira bio samo prirodni mehanizam samoodbrane i pokusaj da spasi svoj brak i porodicu, te da me on u stvarnosti nikada nije istinski mrzio? Da me je nekada volio? Da ce se ta Ljubav nekim cudom vratiti, da ce jednog dana iznenadno pokucati na vrati i reci – evo mene opet, a ja cu je spremno docekati? Nada.

Tugovanje je proces otkrivanja opsega i granica onog sto je moguci rezultat. Rezultat je jasan. Prvo, Kalendar je bio stvorio jednu novu Angelinu, zaljubljenu i sretnu, samim tim emocionalno golu i nezasticenu, i najmanji vjetar bola i tuge me tada mogao raznijeti u hiljadu komadica. Onda je pravi Almir Kolaver stupio na scenu, zgazio Kalendara, spalio iluzije i unistio snovidjenje. I opet, stara Kalendarova Angelina, njegova izgubljena, zaljubljena djevojcica je nestala. Prah bila i u prah se vratila. Nista. Stvorio je jednu drugu Angelinu, ovu sadasnju, shizofrenicarku koja ne zazire ni od bijesa, ni od nanosenja povreda, ni od osvetoljubivosti... Koliko sam ga puta povrijedila, strasno povrijedila?  A u isto vrijeme ga bjesomucno voljela. Onda kada sam mu nanosila najteze rane bila sam spremna zivot dati samo da on bude dobro, da ga zastitim, da ga sacuvam od zla koje nam je haralo u dusama. A ipak sam ga povrjedjivala do besvijesti.

Ova nova nova "ja" je samosvjesna, sigurna u sebe i svoju snagu. Zna sta zeli, zna kako to da dobije, i ne preza da iskoristi bilo koje srestvo da bi dosla do cilja. I sto je najvaznije, zna sakriti osjecanja. Sutra bih ga mogla sresti na ulici, nasmijesiti se i nicim ne pokazati da mi bura hara u dusi samo ako pomislim na njega, a kamoli kad ga vidim.

svima vama, dragi moji blogger-prijatelji!

http://pravivalter.blogger.ba/ (Nikad se necu vratit u svoj rodni kraj...)

Bas mi je trebao ovaj Valterov post kao ispracaj. Znam, trebala bih mu reci Hvala, ali covjece samo kad je on u pitanju covjek pozeli reci Hvala kad ga gane do bola... ili do suza...

Eh, Valtere, Valtere!

Onda razmisljam o vlastitim odlascima i dolascima. Svaki put kad idem, idem da se vratim. Ali - svaki put kada se vracam, isto me stegne u prsima jer znam da cu ici. I tako u krug. A krugu nikad kraja.

Da mi je jednom stati i zatvoriti ovaj krug. Ali da ga zatvorim tu, gdje si ti sada. A ne ovdje...

Jestel vidjeli sta rade Bosanci i Hercegovci!

Kaze Gracias da sam od danas Cajkovska! A ja ne kontam zasto...

neki dan se komsije i moj caca zapricali o pozdravima, sta treba, sta ne treba, i tako to. i sad, moj caca tvrdi kako je dobardan za sve. ovaj jedan kaze, ako zna nekoga da je musliman nazove selam, a ako ne zna onda pita osobu kako je. nesto mu dobar dan ne odgovara, veli, to mu komunjarski pozdrav. ovaj opet treci kaze odgovara svakome sve, bez razmisljanja, i dodaje kako smo tu on i ja isti. slozim se, naravno. kaze onaj drugi (meni i ovom trecem), "da vama neko kaze pomoz Bog, sta biste odgovorili?". rekoh, "pa Bog bi ti pomogo, sta cu drugo odogovoriti, necu valjda Bog ti odmogo." *** u petak hodamo pijacom. tj. buvljakom. sretoh nenu sto zivi ovamo gore kod nas u komsiluku. uz rat su dosli tu iz sipova i ostali. ugleda me nena jos izdaleka. "selam alejk, sine." "alejkum selam, kako je nene?" poljubismo se, upita me nena za porodicu, upitah i ja nju, ode. vidim, jos dok sam s nenom bila, vidjela me ova jedna druga komsinica (al malo dalje od nas gore zivi), marija, i sad ceka ona mene. cim nene ode, pridje. "a ti si, ono, jozina, jel'de? 'rvatica?" "jesam jozina sam. a angelina je ime. dobro, kako ste vi?" "pa sto ce tebi selam?" gledam je. Sta covjek da kaze, a da ne lane? --- i sad nesto kontam. nasmijao bi se covjek na ove budalastine. za smijanja i jeste. ali covjece, ovako ni uz rat nije bilo! sto vise vrijeme prolazi sve gore; pa ako je ovako 20 godina poslije rata, sta ce biti za 50?! --- uglavnom... neka nas. bosanaca i hercegovaca!

bosanka (moja malenkost) i bosnjakinja (samira, ko bi bio drugi) isle u orahe kod pokojnog cika jove (srbin). nigdje u cijelom bugojnu nema takvih oraha, vjerujte mi. hem su veliki ko dva obicna oraha, hem su mekisi, stavis ga izmedju palca i kaziprsta i on sam puca! trebali samiri orasi za baklave i velimo idemo mi kod cika jove nakupiti. helem, mi, s kesama u rukama, kod cika jove na kapiju kad na kapiji preko puta stoji kosminica stoja (srpkinja takodjer, ime joj sve kaze). eh sad bi ja volila da mogu perom, tj. tipkama, opisati kakav je ona polozaj zauzela i kojim je glasom nas nazvala :). uglavnom, podbocila se ona na one siljke i vice nama preko ulice, "nema vam Boga mi tamo nikoga!". ja sad znam da stoja zna da ja znam da tu nikoga nema. ali ne zna da ja znam da i ona svaki dan dolazi kupiti jovine orahe. a ne zna ni da je teta rada, pokojnog cika jove zena, poslala mene i samiru u orahe. i kad ona nama tako viknu da tu nema nikoga, odviknuh i ja njoj, dignuvsi onu kesu u ruke, kako tu ima oraha. osta stoja zabezeknuto gledajuci za nama... i cijelih narednih pola sata, dok smo nas dvije sakupljale orahe u mokrom liscu, nas je gledala s onih siljaka. kad smo krenule, stavim onu (pun puncatu) kesu preko ramena, da bolje moye vidjeti koliko smo oraha nakupile. osta zena masuci glavom. ---- poslije napravimo djir carsijom (nakon sto smo nakrckali onih oraha, sad joj nista za baklave ne osta). maloprije, prije nekih dvadesetak minuta, vracamo se nazad pored stare hljebare, kad cujemo pjesmu iza nje. boze, poznata mi nesto pjesma, ali posto su hasko, elvir i ahmo mortus pjani tesko razaznati rijeci. tek kad pridjosmo skroz blizu pekare raspoznamo i rijeci pjesme (nije ni cudo sto nam je melodija bila poznata): EVO ZOREEEE EVO DANAAAA, EVO JUREEEEE EVO BOBANAAAA... ma deru se ljudi izaglasa. ---- p.s. neka mene medj bosancima i hercegovcima :) ha ja!

ZAPIS SA STECKA IZ 1205 GODINE A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne.Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda,lezi samo biljeg njegov,jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji,tamor gdji je i Sonce drugatcije i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i dusi mojoj strani. Kulinu,matchu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni zal. I kadah bih bil,kakor vi jeste,opeta bih bil isti kakor ja bih. Vi nikdar necte biti kakor ja,a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi. Blagosloven ko procita i zmisli se,a lud koji privali. Ljeta 1205,godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin.

 
 
btw., bosanac si i hercegovac!

Izvod iz putopisa dr Augusta Heimera (1903)

... darezljiv jer ga je opskrbila sa duhovnim darovima i kvalitetima. Dobra sposobnost pribranosti, logican nacin izrazavanja koji je i u knjizevnosti priznat i prihvacen kao primjeran, izrazita ljubav pema istini, snazan osjecaj pravicnosti i casti, tipicne su karakteristike Bosanca. Po prirodi miran i strpljiv, izdzao je on kroz cetiri stotine godina tudjinski jaram. Kada je to za njega postajalo pretesko, usplamtjela bi njegova energija i mrznja, te bi se predavao silovitim bunama, koje su sa duzim ili kracim intervalima bjesnile u zemlji.

Jedna od najljepsih vrlina koja krasi bosanski narod je izraziti osjecaj pravicnosti. Poslovica “svoje brani, tudje ne diraj” je koncizan izraz za narodno osjecanje pravednosti iza cega Bosanac stavlja sve ucinjeno i dozvoljeno.

VRATICE SE

Nakon ona prva dva odlaska u Scipe, nastavili su fidi-childrijevci isporucivati humanitarnu pomoc gore sve do svog odlaska iz Srednje Bosne (cini mi se negdje krajem ’95 ili pocetkom ’96).

Fakat vise nisu pucali na nas; u Dobrosinu su nas HVO-vci reda radi zaustavljali, ponekad se zalili kako se samo pomoc salje “gore onima”, ali nekih problema nije bilo.

Muhamed i ja bi, dok su Juso i Vlado vodili istovar, satima sjedili i pricali o Stocu, Bregavi, proslim danima, bivsim i sadasnjim prijateljima… Nekoliko puta se nadjosmo i na kafi u Bugojnu.

***

Jednog dana, vrativsi se iz Prusca, posto je vec bilo kasno navecer, Juso me odlucio dovesti pravo kuci, bez svracanja u ured. Vec sa raskrsnice ugledasmo vojne dzipove ABiH parkirane ispod lipe, ispred nase kuce. Sta je sad ovo?

“Sta je sad ovo jarane, jebote?” upita Juso u istom momentu.

“Ne znam. Vojska, ali sta ce vojska pred nasom kucom?”

“Sad cemo vidjeti jarane. Nemoj nista da brines, nasi su to, jebacu im ja mater budu li pravili kakve probleme!” osuo je Juso psovkama po obicaju.

Zabrinuto izadjoh iz auta. Dzipovi prazni, nigdje nikoga. Vrata kuce otvorena, kao i uvijek, iz dimnjaka se pusi. Znaci moji su u kuci. Sve izgleda normalno, samo mi nikako u glavu ne ulaze ovi dzipovi.

Sacekam Jusu, udjemo u verandu, tek onda cujem glasove unutra, galamu, ma kuca odzvanja. Kao da je pedeset dusa unutra.

Oprezno i polako odskrinem vrata; provirimo ja i Juso unutra, imamo sta i vidjeti. Moja mama, s cigarom u ustima, sjedi na svojoj stokrlici u sredini dnevne sobe, preko puta nje – u tatinoj fotelji (njegova je zato sto je iznad nje Titina slika) sjedi Muhamed, a oko njih vojnici ABiH. Svi govore u glas, prica se o Stocu.

“Mi smo se pomirili da u Stolac povratka nama nema, Anka moja. A i sto bi se vracali, cemu? Sve spaljeno, unisteno, Stolac vise nikada nece biti sto je bio.” Muhamed pripaljuje cigare sebi i mami.

“Vratices se ti Muhamede, akoBogda. Zivi bili pa vidjeli. Stolac nikad nije bio niti moze biti bez muslimana. A nicija nije do zore gorila, nece bolan ni ustaska.”

“E moja Anka. To su samo pusti snovi, moji i tvoji. Da je meni ponovo Nikolu* sresti pa ga pitati jel’ mu drag danasnji Stolac, ociscen od Stocana?”

“Pa meni je njegov caca rekao kako se muslimani nikada nece vratiti ni u Poprati ni u Stolac. Znas sta mu je Nikola rekao? Rekao mu je, ‘stari, mozda se oni nece vratiti, ali ti ces umrijeti a onaj Stolac prezaliti neces’. Nego, pusti gluposti na stranu. Da ti je neko rekao prije godinu dana da ce prestati pucanje i granatiranje, i da ces ti doci u Bugojno i piti kafu sa Ankom Stocankom, bi li vjerovao da je to moguce?”

Muhamed se smije. “Vjeruj da ne bih.”

“Eh pa eto onda. Uzdaj se u dragoga Boga, a sve ce drugo doci na svoje. Vratice se Stocani u svoj Stolac, a vratice se i Bugojanci u Bugojno.”

***

Nije se Muhamed vratio u Stolac. Odvede ga zivot negdje drugdje. Ali stocanski muslimani se jesu vratili u Stolac. Bila sam s mamom godinama kasnije, 2006. cini mi se.

Kad smo zadnji put bile (tamo negdje kasnih devedesetih), sve bosnjacke kuce su bile razorene, spaljene. Srpske takodjer. Mama je otisla obici zgarista. I Nikola* je isao s nama. Prvo odosmo do Mirine kuce. Miro i porodica su prvo izbjegli u Trebinje, a zatim otisli u inostranstvo. Oca su mu HOS-ovci prvo zarobili, odveli u logor u Mostaru i mucili ga sve dok nije podlegao. Sjedili smo tu dugo, na zgaristu drage kuce u kojoj sam odrastala i provodila najljepse dane svoga djetinjstva.

Poslije smo niz njivu, prosavsi ispod krosnji starih tresanja, spustili se do Ramizine kuce. I od nje je ostalo samo zgariste. Mama nam je kroz suze pricala kako ju je, kad je bila mala, pokojna baka uvijek pripremala kad god bi je slala kod stare Ramize: ‘sceri, kad dodjes pred kucu lijepo reci dobar dan, nemoj slucajno da bi rekla faljen Isus!’ A mama bi, kaze, sve njivom ponavljala dobar dan, dobar dan, a cim bi u avliju usla naglas bi uzviknula ‘faljen Isus Ramiza!’ Ramiza bi se uvijek nasmijala i pomilovala je po dugim kovrdzama.

Te, 2006. godine, odosmo ponovo. Sidjosmo niz put koji vodi pred Mirinu kucu. Gornji sprat kuce obnovljen. Kod Nikole* i Marije*, ispred kuce sjede Mirina mama i sestra. Dodje i Miro kasnije. Ono ‘gdje si skolska’ me jos prati gdje god krenula. Negdje predvecer odosmo i Ramizinoj kuci. Kuca obnovljena. Ramizini se vratili u selo. Ramiza nije, umrla je u izbjeglistvu. Popismo kafu sa sinom joj i unucima. Kazu, da je lako – nije. Ali ostacemo ovdje. Ovo je nase.

Moje Bugojno. 1994.

Evo gledam TV Bugojno.

Predstavnici HDZ BiH Srednje Bosne posjetili Bugojno, sastali sa HDZ-ovcima iz Bugojna, i posjetili katolicku crkvu te se sastali sa bugojanskim svecenikom.

Glavna svrha i poruka posjete: Bugojanski Hrvati u tekucem popisu stanovnistva treba da se izjasne kao Hrvati i katolici.

I sad meni nesto popujete o moralu! :P

Pa ne opsuj...

Bosna

Lijer i zambak, ljiljan Krin, sa sto imena cvijet,
U tebi, Zemljo, nastao
Da ti se divi svijet.

Tobom su prošli ratovi,
Oblaci crnih zastava,
Al' nisu stali svatovi
I pjesma nije zastala.

Kad nam se suze žalosti
Nad grobovima svim
U jednu suzu sliju
Ta jedna, to si ti!

Ljiljan, zambak, lijer, krin,
Sa sto imena cvijet,
U tebi, Zemljo, nastao,
Da ti se divi svijet.


Abdulah Sidran (mislim da je pjesma nastala 1993)

Moj gospodaru,

Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti - podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa.
A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.

Čudesa!

Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kućama - nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinjom.

Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu.

Žene su im visoke, ćutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.

Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu donesu korist i mir, ali - vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema Bog zna šta da tražimo.

(Derviš Sušić, Uhode)

ZAPIS SA STECKA IZ 1094 GODINE

Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven,

s`Bozijom pomocju i svojih vjernih, a s` inonom nijednom inom pomocju, nego on sam.

Ti, koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima nista, do ponovo ti

sam.

Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami

gdji nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.

Clovjece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bjese susa, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.

EMINA 

OSTAJTE OVDJE... 

Zapis o Bosni

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je

Ta Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedan zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna.

Ovo je Valter!

U Ime Ljubavi

Predjoh u Bosnjake!

Samo da mi kaze da me voli. Kao sto voli njega!

06/11/03

Ocigledno ja tebe vise ometam :)

Nikada prijatelju. Trenutno lezim sa Azrom, sanjarim, i ne pada mi na pamet da radim nesto pametnije od tipkanja tebi :).

Dosta lijepo od tebe, neka je Azra dobro :), ti si tako dobra.

Dobrota je relativna stvar. Nekom si andjeo, nekom sotona. Tanka je linija.

Meni si sotona :)

Mozda i jesam :), zivot ce pokazati!

Borba protiv zlih sila pocinje :)

Bolje ti je da u borbu ne ulazis! Ne znas sta se krije u ovom zlu :).

Zasto tuzno lice? Nije ni meni drago jer ne volim biti odvojena od moje djevojcice. Mostar, vidjet cu Starog :).

Cudna jada od Mostara grada, da nemas seminar?

Mozda i ja nadjem Muju sa magazom punom zlata :). Nije seminar nego vise retoricka razmjena misljenja kolega :).

A ko ce ti zamandalit vrata Enida? Imam ja puno kljuceva :).

A da ja prvo tebi zamandalim usta, Almire? :)

Mozes dok se nisam opustio, ne mogu vise izdrzat, a borba je prevelika. Ne bih zelio da izgubim prijateljicu.

Nemoj. I ne zelim da u tebi izazivam borbu. Ovo ne moze biti vise od prijateljstva.

To ja znam moja imaginarna prijateljice, tako si se i postavila, «tvoji strahovi».

Nisu to samo «moji strahovi» Almire. Neko voli vise puta u zivotu a neko jednom i zauvijek. Ja i tvoja mala «kurtizana» smo u tome iste – volimo zauvijek, Almire.

Ja nikoga nemam i nije vrijeme da nju spominjes, nepoznatu.

Laku noc Almire. Za zene poput nas nije vrijeme nikada. Ja to znam. Miran san ti zelimo ja i moja malena.

Laku noc i sretan put.

Laku noc i hvala. Ako si ocekivao vise pa poslije ovoga ne zelis vise kontakt razumjet cu. U meni prijateljicu ne mozes izgubiti. Laku noc.

Nista ja nisam ocekivao, ni mjesecnice, ni umor, ni djecu, apsolutno nista.

07/11/03

Dobro jutro i sretan put Enida :(

Dobro jutro, Almire. Hvala.

Nisi ti sinoc u meni izgubio prijatelja nego ja u tebi. Ja te vise s mojim djetetom ni mojim osjecajima necu zamarati.

Pogresno si me skontala i nemoj Azru, tako drago dijete koje ja i ne znam, stavljati u kontekst. Ti mene uopce ne zamaras prijateljice moja, malo sam se zaletio.

Ti si samo rekao sta mislis.

Nisam ja tako mislio, bio sam nervozan. Ti si tako brzo dosla i bio sam zbunjen. A ti mene odmah sinoc skide, kao da si jedva docekala.

Ja sam se sinoc samo isplakala i zaspala. Nisam ni vidjela tvoju zadnju poruku. Nije ni vazno.

Poruke se nisu slagale i tacka. Vazno jeste, i nemoj me sekirati, sve su to meteopatije :). Ne prekidaj kontakt i ne gubi prijatelja ako mozes, puno mi znaci ako vjerujes.

***

08/11/03

Ti cesto putujes? Kako to? A mislim da Mostar vise nikad nece biti kao nekad, izgubio je ono svoje «nesto».

Znas vec kako to ide, kongresi, seminari, itd.  Puno me toga veze za Mostar, moje stare ljubavi, ma bio sam svaki vikend :). Ti si danas bolje?

Nikad nisam mogla shvatiti kako neko moze imati vise ljubavi u zivotu?

Jedno pitanje, sta ti mislis o meni?

Mislim da si u sustini dobar, ali da si jedan od onih ljudi koji lako bacaju proslost iza sebe ne mareci puno za one koji ostaju u njoj.

Nije to tako, ja sam jedan i neponovljiv a ti si tako dobra dusa. U stvari, ne mogu ja da pisem o sebi. Covjeka da bi znao moras ga dobro upoznati.

Zaboravljas s kim imas posla :). Uostalom to je samo moje misljenje zasnovano na onome sto citam izmedju redaka :).

Ti i tvoje analize, samo da me pogresno ne skontas? Ja sam jedan mali, fini, djecak :).

Ko ti je to rekao? :)

:)

I to razmazen do bola! Navikao da je sve po njegovom? Kad nije, udara niskim udarcima? Ni vrijedjanje ne izostaje?

Kako ti to mene okarakterisa? :( Ramazan olsun :)

«Moja prijateljica» :(

Trazili ste gledajte :). Evo i tebi pitanje – kad bi mi tvoja supruga kao prijateljici pricala o tome kakav si ti kao muz i covjek, sta bi mi rekla? :)

Djehenemska vatra!

Zasto? Cime si to zasluzio, prijatelju? To znaci da ne samo da te ne voli nego da te mrzi? Sta je to moj prijatelj uradio? :)

Postajes netransparentna.

Sto ti smetaju moja pitanja prijatelju? Pa pitaj i ti mene sta god zelis, nema tajni pred tobom :).

Jos uvijek ne znam koju ulogu igras. Zabrinjavas me pomalo.

Zabrinjavam te u negativnom ili pozitivnom smislu, prijatelju? Zasto te tvoja prijateljica zabrinjava?

(pokusaj poziva....)

Da ikako mozes sad bi mi rekao «nisam te pitao za misljenje» ali znas da ne mozes :). I znas da ti se ne mogu javiti iz kuce!

Izvini Enida, zaboravio sam. Starac postao zaboravan.

Ako ti mob bude ukljucen kasnije kad budem kod brata, nazvat cu te «stari» moj prijatelju .

Meni samo nedostaje glas.

Ma hoces ti da me dobro izruzis, znam ja to :(, zasluzila sam danas :).

Ma ja bih tebe, dobro izruzio da znas :).

Ne pocinji opet s glupostima! :) Taj zarez je bio visak u recenici.

Sto da ne, Moulen Rouge? Ko zna da li sam dobro napisao? Prijateljice ja samo ponekad popustim, neces mi valjda uzeti za zlo? Pa i ja sam covjek od krvi i mesa.

Svaki put kad «popustis» ja cu te podsjetiti na malu slatku otrovnicu ciji nadimak toliko mrzis, pa se ti duri kol'ko hoces, mali fini djecace :). Znam ja i ugristi nije valjda da i ti meni zamjeras?

Jedva cekam da me ugrizes :). Pa da se durim do mile volje :) Insallah.

Vidjet cemo , a prije ce biti da cu dobiti nesto kao «nisam ja ocekivao ni mjesecnicu, ni umor, ni djecu»? :)

Zivi bili pa vidjeli! Ako si za vec za prijateljice.

Prijateljica ce nastaviti ujedati prijatelja.

Live, prijateljice moja :). Ma nisi ti za to, znam ja unaprijed.

Ne znas ti nista, prijatelju moj, zivi bili pa vidjeli. Ali nemas pravo zalbe kad bude «live» :).

Opet me zbunjujes, to kao da nisi ti Enida?

Pa rekao si live, zar se sad povlacis? :)

Ti mene navlacis na tanak led, ti nisi Enida. Isto kao da neko drugi pise?

?Sta? Kako bih drugacije pisala? Evo mi se djevojcica budi, idem provjeriti jeli se ukakila :).

Provjera nije na odmet. Azra ok ili je mami pripremila iznenadjenje?

I to veliko :(, a i place – cuje je cijeli komsiluk, gladno mamino malo :). Cujemo se kasnije.

Vozaju me ovi moji iz firme, ali onako laganini, bez pardona!

Kad sam kretala iz Afganistana rekli su mi da cemo zahtjev za vizu za Tajland uraditi u Parizu. Ja im rekla, i to podvukla, da prvo provjere u tajlandskoj ambasadi u Parizu hoce li / mogu li oni to odobriti za Bosance. Oni odgovorili - odradice se u Parizu.

I eto. Dodjoh iz Bosne u Pariz, odnijeli zahtjev i pasos prekjucer u ambasadu, da bi ambasada odgovorila (trebam li reci - naravno?) da Bosanci ne mogu podnositi zahtjev u Parizu. Za Bosnu je odgovorna ambasada u Budimpesti.

Osoba koja radi u Budimpesti na pasosima nije tu do srijede. Za obradu pasosa im treba sedmica dana - ali brojeci od srijede. To znaci da ce pasos biti gotov tek 10. oktobra.

Mene dijete cekalo sutra.

Posto (po nekoj njihovoj logici) moj ugovor ne moze biti vazeci sve dok nisam u misiji (dakle Tajlandu), naredne dvije sedmice necu biti pod ugovorom. Pa su mi dali izbor - ili da budem ovdje (u Parizu) do 10., ili da se vratim nazad u Bosnu.

Odabrah Bosnu.

Sa Sarom jos nisam razgovarala. Kako cu, ne znam. Vec sedmicama broji dane i napokon je dosla do dva.

***

U cijeloj prici ima jedno dobro -

Cevapi sa jednom 'vamo sto nam je prije neki dan pravila pite; Kaze, nes' me vise zeznut, ja citav dan kuhala a ti 'nako na blogu osula drvlje i kamenje po meni! Sad ces ti meni cevape jesti. I to kupovne.

Eto take mi veli.

Ali obecala je kafu sa kockom. Ipak.

a sve sam lijevom rukom hvatala desnu da ne pocnem. Al' sta cu. Moram.

Zanima me jedna stvar. Zapravo, par stvari. Evo vec danima, sedmicama, mjesecima se na blogovima pise, svadja, prepucava pa i sali na temu Bosnjak vs. Bosanac.

Nikako Bosanski Hrvat vs. Bosanac ili Bosanski Srbin vs. Bosanac. Hajd' dobro, znam reci ce neki - to je zato sto nema Bosanskih Srba ili Hrvata koji se nazivaju Bosancima, zaboravljajuci na veliki broj Ivana i Jovana koji se i zovu i pisu Bosancima. Al' haj nejse.

Pitanje broj 1:

Pa jel' stvarno treba naglasavati toliko Bosnjacima da oni nisu Bosanci vec Bosnjaci? Mislim... ako neko do '92 nije znao odgovor na to pitanje, haj i nekako. Ali da ga ne zna sada, 21 i godinu kasnije, to ne kontam nikako. Iskreno, ja nisam upoznala nijednog Bosnjaka do sada (u Bugojnu, oba Vakufa, Sarajevu, primjera radi) a da ne zna da je on bas Bosnjak. Ako se smatra Bosancom, to je stvar ubjedjenja i izbora, bas kao sto je to stvar ubjedjenja i izbora kod mene. I kapak.

Pitanje broj 2:

Zasto toliko smetaju BOSANCI? Svim trima - i Hrvatima, i Srbima i Bosnjacima. Danas u Bosni bosanski pravoslavac kaze da je Srbin, i nikom nista. Ne smeta. Ujeo vuk magarca za guzicu. Kaze katolik da je Hrvat i opet nikom nista. Sasvim je normalno da se covjek rodjen u Bosni, odrastao u Bosni i koji ce umrijeti u Bosni zove Hrvatom (a ima ih koji nikada u Hrvatskoj nisu ni bili). Ali covjece bozji, jesi li rekao da si Bosanac drvlje i kamenje po tebi. K'o da si rekao da si sejtan! Odmah si ili izdajica, ili neznalica, ili nemas identiteta, ili si "napolitanac".

Mislim, (oprost'te na izrazu) - sjasite vise. Eto vam vase srpstvo, hrvatstvo i bosnjastvo. Ocigledno da ne smetate jedni drugima, prihvatate jedni druge, pravo vam je drago da ste svojom etnicko-nacionalnom odrednicom drugaciji, posebniji, bitniji, vrijedniji. Pa eto, neka ste.

Bosanci, oni istinski i pravi, nisu ni palili, ni bombardovali ni silovali. Predrag L. je poginuo za Sarajevo u redovima ABiH i bio je Bosanac. A neki drugi Predrag je silovao Bosnjakinje u Srebrenici. On nije Bosanac. On je Srbin i cetnik. A mnogima od vas je danas draze da se neki treci Predrag (koji nije ni pali borac ABiH niti cetnik iz Srebrenice) zove Srbinom a ne Bosancom.

Jer ako se zove Srbinom onda valjda zna sta je i ko je. A ako se zove Bosancom, nema pojma.

Alaselamet naopaka vakta...

Kabul, 13. decembar, 2005

ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu
ova kisa u prvoj slici buđenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek
ako se nikad nismo voljeli
onda je cudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojis
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim ocima
stisaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam da ono sto smo živjeli
jedino ljubav može znaciti

Sinoc je noc pocela lose. Prvo me docekao hladan stan sa gotovo ugasenom vatrom a ja pojma nemam kako da promjenim „uloske“ sa piljevinom koja se koristi za ove afganistanske „buharije“. U nadi da ce ono malo topline sto je preostalo biti dovoljno ako se umotam u dvije deke i odmah zaspim, brzo sam zavrsila sinosnji „dnevnik“ i uvukla se u krpe.

Nakon sat vremena shvatila sam da pod dekama uopste nije toplije i da ce ova noc biti jebeno hladna. Uz to, vrata stana se ne mogu zakljucati sa unutrasnje strane. Krasno, u sred Kabula, u djelu grada proslavljenom po napadima i otmicama stranaca, spavam sama u stanu bez cuvara i to sa vratima koja ne mogu zakljucati. Osjetivsi prve znakove straha, ustala sam iz kreveta i privukla dodatni ulozak za pec sa piljevinom ispred vrata, a onda ih jos dodatno potprijecila sa tri cigle koje je neko stavio pokraj peci. Ovako cu, ako nista, cuti ako neko pokusa otvoriti vrata usred noci.

Dok sam se vratila u krevet studen mi se uvukla u kosti i slijedecih par sati sam provela cvokocuci ispod deka, provirujuci svakih par minuta prema vratima. Tako sam i zaspala.

Nakon ne znam koliko vremena probudila sam se uz odjeke nocne more. Sanjala sam kako mi je neko, dok lezim u krevetu, stavio ruku na usta sa tolikom silinom da sam imala osjecaj da ce mi zube izbiti iz vilice. U jednom momentu sam osjetila da je u pitanju cisto zlo, a ne neko ljudsko stvorenje, i sve cega se sjecam je da je taj neko spomenuo ime djevice Marije prije nego sto sam se probudila uz osjecaj neizmjernog straha i panike. Soba oko mene je bila mracna, mala zidna lampa je prestala gorjeti sto znaci da je nestalo struje a od studeni sam bila sva ukocena. Pogledala sam na sat mobitela, tek negdje oko ponoci. Majko mila, ko ce noc prebroditi? Iskustvo me naucilo da ako noc pocne sa morama, ako se i uspijem vratiti u san, cesto ce se vratiti i more sa snom. Ne znam koliko dugo sam lezala sirom otvorenih ociju pokusavajuci otjerati san ali na kraju me ipak prevario.

Probudila sam se uz zvuk necega u sobi. Prvo sam pomislila da sanjam, ali razbudivsi se u par sekundi shvatila sam da je cudni zvuk stvaran. Glasno skripanje ormara i zveket zidnih lustera je dolazio sa svih strana i prvi osjecaj panike zamjenio je sasvim drugaciji osjecaj – ljuljanje kreveta a zatim i zidova oko mene. Zemljotres! I to jebeno jak zemljotres! Jebo te! Brzo sam ustala, stavila privjesak sa ampulicom oko vrata, navukla dzemper i istrcala iz sobe kako bih presla u stan do moga i probudila Cedrica. Medjutim, on je vec bio budan, tako da sam se nakon par minuta vratila u svoj stan.

Zemljotres se vise nije ponovio, ali sada je vec bilo oko tri sata po ponoci i bilo mi je jasno da cu sutra ujutro biti poput zombija. Koja noc! I sto je najgore, smijem li sada zaspati? Sta ako opet bude zemljotres? Sta ako mi se vrate more? Mozda je bolje da sjedeci sacekam zoru, a onda odspavam sat-dva prije nego krenem u ured? Boze, zasto me ne pustis da sanjam njega umjesto sto me mucis po cijelu noc? S tim mislima sam utonula u san.

Prvo, znam da nisam u Gracanici. Ali nisam ni u Bugojnu. Stojim pored male kuce (koja vise lici na nasu ljetnu kuhinju nego na pravu kucu) i cekam Almira. Iz daljine cijem tiho zujanje fiata a zatim ga pratim pogledom kako se parkira iza kuce. Sakrivam se iza drveta dok on izlazi iz auta i priblizava se ulazu u kucu. Kao da nesto sumnja osvrce se oko sebe pogledom pretrazujuci okolinu. Nije me primjetio. Ulazi u kucu. Kuca je minijaturna i ima samo jedan prozor i to bas na strani gdje je i ulaz. Ja sam odlucna u namjeri da ga vidim izbliza. Noc je vec pala tako da se bez straha suljam ka prozoru. Nekako znam da su samo on i Mustafa unutra.

Sad sam vec ispod prozora. Jebi ga! Prozor je previsok za mene, donje okno prozora je za citavu glavu vise od mene. Jebem ti! Nema veze, mislim u sebi, zaskocit cu se i ta sekunda ce mi biti dovoljna da mu vidim lice izbliza.

Nisam racunala s tim da bi on mogao upravo biti na prozoru gledajuci napolje. Zaskocivsi se i nasavsi se u nivou prozora ujedno sam se nasla lice u lice sa Almirom. U tom djelicu sekunde oci su nam se srele i znala sam da sam uhvacena. U slijedecoj sekundi vec sam bila na tlu ispod prozora i spremila se na najbrzi bijeg u zivotu. Prekasno. U djelicu sekunde Almir je vec bio na vratima i gledao u mene. Bespomocno sam slegnula ramenima i osmjehnula se. Bijeg vise nema smisla.

„Ostani, ne moras bjezati. Zapravo, htio bih da ostanes,“ rekao je oprezno me odmjerajuci pogledom.

On bi htio da ostanem?! Sta to treba da znaci? Zbunjeno sam ga gledala ne govoreci nista.

„Ovo je izuzetak, ne znaci da te i dalje ne mrzim. Mrzim te. I ne zelim da te vidim, ali nazalost potrebna si mi,“ slijedilo je objasnjenje.

Iznenadio me nedostatak reakcije na priznanje o mrznji, samo sam osjetila radost zbog izgovorenih rijeci „potrebna si mi“, sta god to treba da znaci.

„Hajde udji,“ slijedilo je slijedece iznenadjenje, „Nemoj samo stajati tu, treba mi tvoja pomoc,“ sa tim rijecima se maknuo u stranu kako bih mogla uci u kucu.

Unutrasnjost kuce se sastojala samo od jedne sobe, sa malim stolom u suprotnom uglu od vrata i dvije drvene stolice. Na stolu je bio upaljen kompjuter.

Cula sam kako zatvara vrata iza mene. Okrenula sam se i potrazila njegove oci. Zaustila sam da kazem nesto ali rijeci su mi zamrle u grlu.

Almirove oci su bile ispijene, sa dubokim tamnim podocnjacima. Lice mu je bilo blijedo, koza gotovo siva. Kosa prljava, sa cupercima podignutim uvis, kao da je danima lezao u krevetu. Osjetila sam kako mi se srce steze. Nesto jebeno nije u redu.

Pokazao je rukom ka stolu.

„Sjedni. Moras mi pomoci sa tim kompjuterom da nadjem nesto,“ rekao je, a ja sam tek tad primijetila kako mu je glas umoran i promukao, kao da sa ogromnom teskocom izgovara svaku rijec.

Htjela sam ga pitati sta nije u redu, sta se desava, ali gledajuci ga rijeci su mi zastale u grlu i nisam mogla prozboriti ni rijec. Boze, kako je mrsav. Njegovo inace izduzeno lice sada je izgledalo uzasno izduzeno sa sablasno upijenim obrazima.

Posto mi rijeci nisu dolazile do usana samo sam ga bespomocno gledala cekajuci da mi sam odgovori na neizgovoreno pitanje.

„Imam tuberkulozu, i ne mogu da pronadjem jebeni lijek. Pokusao sam sve, ali lijeka nema,“ kao kroz izmaglicu cula sam njegov glas. Osjecala sam se kao da mi je rekao da ima najgori rak. Neces! Ti ne smijes biti tako bolestan, ti ne smijes umrijeti. Ne smijes! – Vristala sam u sebi, ali nista od toga nisam naglas rekla. Ne smije znati koliko sam uplasena, ako shvati da sam ja uplasena bice jos gore. Saberi se!

Osmjehnula sam se i slegnula ramenima, kao da mi je saopstio da je blago prehladjen.

„Nije to nista, tuberkuloza je bezveze, a lijekova na sve strane, pet minuta na internetu i sredicemo to,“ odgovorila sam pitajuci se otkud mi snaga da zadrzim osmijeh na usnama i normalnu boju glasa, cak veselu, dok se u meni sve ledilo. Tuberkuloza. Kako cemo naci lijek? Nema lijekova za tuberkulozu na internetu, to vec znam. Osjecam kako mi koljena klecaju od nemoci i straha. Nikad nisam osjetila takav strah u zivotu. Odjednom su sjecanja navrla. Neko je ranije bolovao od tuberkuloze. Neko ko je imao lijekove i ozdravio. Neko... Nevza! Nevza je imala tuberkulozu i nasla je odgovarajuce lijekove i sad je dobro!

Sad sam ga pogledala sa sirokim osimijehom.

„Sjedaj!“ rekla sam mu smjestivsi se u stolicu ispred kompjutera.

Bila sam bolno svjesna njegove blizine dok je sjedao do mene. Tako blizu a tako daleko. Boze, djecace kako da te zastitim kad si tako daleko od mene? Dopusti mi da te zagrlim, da te uvijem u sebe, i sve ce biti drugacije, bolje. Prestani, rekla sam sama sebi, on ne zeli tvoj zagrljaj, njemu ne treba tvoja ljubav.

Kao da mi cita misli ponovio je, „Ja te stvarno i dalje mrzim, nikada ti necu oprostiti i nakon veceras vise te ne zelim vidjeti u zivotu.“

Praveci se da nista nisam cula, otvorila sam e-mail i pocela pisati pismo Nevzi. Almir je samo zurio u ekran, ne pitajuci nista.

„Pisem Nevzi,“ objasnila sam, „Ona je nedavno prebolovala tuberkulozu i reci ce nam koje je lijekove koristila, a mozda ih jos uvijek i ima, trazicu da nam ih posalje.“

„Ah, Nevza. Sjecam se Nevze,“ izustio je tiho.

Osmjehnula sam se. Da, sjecas se Nevze, i sa njom si nekada chatao i pucao sarene laze. Nije bitno, rekla sam u sebi, nije bitno, zaboravi sta je bilo, jebes proslost. On je sada tu, bolestan je i treba mu tvoja pomoc, i to je jedino bitno. Moras mu pomoci. On mora ozdraviti.

„Sve ce biti u redu. Sutra pocinjes sa lijekovima i sve ce biti kako treba biti,“ rekla sam mu.

Tu moje sjecanje o snu prestaje. On je i dalje ostao u snu, tu negdje je bio i Mustafa, ali ne sjecam se ni sta ni kako.

Kabul, 11. decembar 2005

... ostalo je sjecanje
zakljucano duboko u meni

ostalo je ono sto niko osim Boga
nemoze uzet....
ostalo je nesto sto predstavlja zivot
sto oduzima danas
i donosi sutra

ostalo je....

Neki dan sam dobila mail od Adise koji me prijatno iznenadio – javila mi je da je vec u Njemackoj. To znaci za Novu Godinu necemo moci biti skupa ali nema veze, bitno je da su ona i K. napokon sredili zivot i da napokon zive zajedno. Medjutim, nakon sto sam joj poslala mail pun radosti cestitki zbog novog zivota, iznenadila sam se kad sam zauzvrat dobila ne bas ohrabrujuci mail. Uglavnom, pise mi da K. cijelu sedmicu radi van mjesta gdje sada imaju stan tako da ga radnim danima nikako ne vidja, te sate i sate provodi u tamnim mislima i sa tugom pri pomisli na Ahmu, Muliju i sve drage koje je ostavila za sobom. Jedna recenica me narocito zaboljela: „Imala sam sve i sad sam sve izgubila i nemam nista osim ovih praznih zidova.“ Napisala sam joj dugi mail moleci je da promijeni takav nacin zivota, izadje iz ta cetiri zida i ucini nesto od zivota u toj tudjini, jer ako ce svo svoje vrijeme bez K. provoditi cekajuci ga u stanu i misleci na Bugojnu onda... Ujedno sam joj javila kad cu biti na mircu.

U slijedecih par mailova dogovorile smo se naci na chatu u petak ujutro (to je bilo prekjucer).

Osjecaj da pricam sa njom putem chata je bio neobjasnjiv. Nikada ni sanjale nismo da cemo jednog dana ovako komunicirati, i to bas nas dvije! Jos jedno od mnogobrojnih djela gospodje Sudbine u nasim zivotima.

Sada se desava isto: K. mora zaradjivati pare, Adisa mora dane i dane provoditi sama u stanu, prvi put je odvojena od roditelja i prijatelja u zivotu, a on se jos pita „sta joj fali?“. Razgovarale smo vise od sat vremena i sve sto sam mogla uciniti je reci joj da, i ako sve ode u picku materinu, ona jos uvijek svoje roditelje i prijatelje koji ce uvijek biti na njenoj strani.

Nakon sto smo sat i vise pricali o njoj slijedilo je neumitno pitanje.

„A Almir? Sta ces ti sa Almirom?“

„Uh!“, napisala sam u odgovor i jos jednom „Uh!“.

„Hahahaha, sto bona toliki uzdah,“ slijedilo je pitanje koje i nije pitanje.

„Ma znas sta, sine. Jebes sve ovo. Donijela sam bitnu odluku u zivotu kad je u pitanju nas prijatelj Kolaver“, odgovorila sam.

„A o kakvoj odluci govorimo?“

„Cim zaradim dovoljno para ovdje vracam se u Gracanicu i kupujem stan.“

„Hahahaha, jesi luda, ali sta ce ti bona to? Sta ocekujes od njega kad kupis stan u Gracanici?“

„Ma ne ocekujem nista, ali jedno sam shvatila: Ja njega volim i voljet cu ga, a on mene zauzvrat moze mrziti do kraja zivota, jebe mi se. Meni je samo bitno da budem uz njega.“

„Pa najbolje bi bilo da ga silujes, ako neda milom dace Kolaver silom :)“, slijedio je tipicno Adisin komentar.

„Eh, to je vec nesto na dugom stapu. Ne odustajem ja od njega, ali za to se moram iz temelja promijeniti, kada dodje do tog „napada“ to ce morati biti sasvim drugacija "ja" od one koju on pamti“, odgovorila sam prkosno.

„Pa sta ces sad kad odes u Bosnu, hoces li otici u Gracanicu?“

„O da, itekako. Ne znam koji mi je kurac bio ljetos pa sam samu sebe svladala da ne odem a cijelo vrijeme dok sam bila u Bugojnu samo danju i nocu sam samo sanjala o Gracanici. Ovaj put necu biti takva budala, ovaj put idem u Gracanicu.“

„Pa sta ces kad odes tamo? Hoces li se naci sa njim?“

„Ne. Nisam jos spremna za njega. Ja cu biti najsretnija na svijetu samo ako ga vidim iz daljine. Ma da mi je samo vidjet fiata bilo bi mi k'o da sam vidjela njega :)“, odgovorila sam.

„Pa mozes li ga ikako kontaktirati?“

„Odavde ne mogu a i bolje je da je tako. A kad dodjem u Bugojno naravno da cu ga kontaktirati, pa moram mu slati stihove kao i uvijek J. Ako nije promijenio broj telefona. Al' nema veze, saznat cu ja njegov novi broj ionako!“

„Pa pored svih poznanika koje imas u Gracanici to ti nece biti problem. Sine, ne znam sta da ti kazem, sto puta sam ti rekla da budala nije za tebe, ali znam koliko ga volis i vjeruj mi da te razumijem...“.

Konekcija je pukla.

Nekako mi se ta ideja stana ovih dana stalno vrti po glavi. Opet postajem nemirna. Znala sam da cu nesto uciniti po tom pitanju i prije nego sto sam pocela razmisljati o tome da bilo sta ucinim. Slijedila sam impuls kao i uvijek.

Jutros sam se prvo ukljucila na Gracanica.Net, otisla na Forum i registrovala se pod novim nickom: Secret.

Uz pozdrav Gracanici, pocela sam sa pitanjem da li neko zna koliko se krecu cijene stanova u Gracanici, konkretno jedosobnih ili garsonjera, i sto blize centru grada. Naravno, nakon samo par sati slijedio je prvi odgovor: Zanima li me stan od 60 kvadrata kod Opcine, vrlo povoljno?

Pitam se koliko ljudi danas cita ovaj Forum i vec pretpostavlja ko stoji iza nicka Secret. Navratis li ti kad na forum, Kolaveru?

Uz osmijeh sam odgovorila da bi 60 kvadrata moglo biti preskupo za moj skromni dzep. Ma ne, slijedio je odgovor, radi se o staroj gradnji i cijena je samo 30,000 KM.

Aha, kontam u sebi, mos" me jebat za 30,000 KM! Odgovorila sam da je cijena ipak previsoka za mene i da upravo zbog toga trazim nesto minijaturno.

Pocelo je...

Trazim danas razglednicu Bugojna. U Bugojnu. Gdje god dodjem nema. Taman pomislila odustati, vidim ostao mi jos jedan kiosk neprovjeren.

- Dobar dan, imate li slucajno razglednice Bugojna?

- Dobar dan i vama, kako ne bih imao!

- Evo prodjoh cijelu carsiju, niko nema. I jos mi jedan prodavac rekao da ih necu nigdje ni naci.

- Ma hajde pusti, ne slusaj takve, misle nemaju oni pa nema niko. Eto vidis u sta nam se carsija pretvorila!

- I to sto kazete.

- Ne zna se to vise ni ponasati kako treba. Eto ti si dosla sa "dobar dan". A vjeruj, kakvi sve dolaze, to je da te bog sacuva. Ma neka kaze selam alejk, dobar dan, pomoz bog - sta god, ali jok. Nego dodje, i samo "daj mi 'vamo to i to".

Smijem se. On vadi papir iz ladice, sav je on ispisan, od vrha do dna.

- Evo sad ces vidjeti. Gledaj ovo, ovo je sve za nadopunu kredita za mobitel:

---- Deder mi ga napuni.
---- De mi corbe naspi.
---- Imas li ti onu masinu za punjenje?
---- De mi dvi marke. (- I ja njemu fino dam dvije marke)
---- Dje ima kredita?
---- Imas ti onog kredita?
---- De mi ga napuni.
---- De mi ga ubaci (- Zena mi ovo govori, majke mi)

- Eto i taj neki sto ti je rekao kako u Bugojnu nema razglednica. Vidis budale. A ja ti bona imam (ne znam koliko mi rece) stotina razglednica, citavu staru kolekciju od Austro-Ugarske pa nadalje. A da ti ne pricam o starim knjigama, ibricima, i ostalome. Imam samo 2,000 knjiga u podrumu.

- 2,000 knjiga?!

- Da. Hajde da se dogovorimo, dodji, pogledaj, uzmi koja god ti se svidja.

- Nazalost, prekasno je sada. Naci cu vas u decembru. Nego, da slucajno nemate ovdje u kiosku nesto od Zagorke?

- Ejs, imam ti Gricku Vjesticu, ali staru, prastaru, jos iz '60 i neke.

Zaista, izvadi knjigu, vidi se da je desetljecima stara, sva je ona raskupusana, unutra ona starinska hartija, pozutjela i ohrapavila od vremena. Gledam je zaljubljeno, da zaljubljenije ne mogu.

- Eto. Jel' ti puno 10 KM za nju? Ako je puno, nosi je.

- Ma nije puno za ovo ni 50, neke se stvari novcem ne placaju.

- Nosi!

***

Izasla, skrenem ka centru, listam onu knjigu, kad stadoh na sred ulice k'o ukopana. Na setalistu, u samom centru, postavili pozornicu za lutkarsko bijenale i ukljucili muziku za djecu - preko zvucnika pola carsije odjekuje: "U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo..."

Ide neka starija zena, i ne znam je, uhvati me za ruku (ja onako stojim na sred ulice, s knjigom u ruci i slusam stihove), i kaze "Ovo cut' pa umrijet". Nasmijah se, zagrlih je. Odosmo svaka svojim putem.

***

Na povratku kuci odlucih svratiti kod mame Mulije i tate Ahme. Nikada nisam dosla u Bugojno a da im nisam bila, necu ni ovaj put. Znam da im Adisa odavno nije dolazila.

Mama Mulija je najosjetljivija mama na svijetu. Od nje je jedino (i to samo mozda) moja mama gora bila.

Rasplaka se kad me ugleda, grlila me i ljubila pola sata na vratima. Jebe mi i od tave drzak, sto se nisam javila, sto sam je ovako iznenadila, hocu li da joj srce stane... A tek kad upitah za Adisu...

Poslije sjedile, pile kafu s tatom Ahmom, pricale o Adisi, sjecale se...

**

Lijep dan. Koliko srece toliko tuge svaki put kad odlazim iz ovog grada.

Do slijedeceg vidjenja, carsijo moja.

04.11.03.

Citas do kasno, valjda si naspavana? Dobro jutro Enida.

Dobro jutro Almire. Dobro sam jutros. Ti? Naspavan? Raspolozen?

Naspavan jesam ali nisam raspolozen.

Zasto, sta nije u redu?

Prijatelj tvoj nije dobar. Da te pitam, ako predajes kako uspijes tipkati poruke?

Kad predajem mobitel je na silent u uredu i ne pada mi na pamet da tipkam. Sad radim na pripremi jednog psiho.soc. programa za «problematicne» ucenike.

Sve je to nemogucnost funkcioniranja u microsocijalnom okruzenju.

Sve je to konzekvenca mnogobrojnih faktora kako u mikro tako i u makrosocijalnom okruzenju. Ja se pokusavam toj djeci pribliziti na jedan nekonvencionalan nacin.

Jesil' pokusavala biti konvencionalna?

Jesam ali bezuspjesno. Mladim ljudima treba toplina i prijateljstvo a ne «metode».

I metode mogu biti ucinkovite ako se izaberu prave.

Mozda ali ja sam kategoricki protiv, one mogu biti samo pomagalo.

Slazem se, metode jesu pomagala ali nekada mogu donijeti prevagu.

Slazem se ali ja po prirodi nisam metodicar i pokusavam, ili drugim rijecima, volim nekonvencionalne «metode» za djecu, dovoljno im je zivot sjeban.

Pusti nekonvencionalna sjebavanja, daj malo vedrijih tema, ionako sam sjeban.

Pa sta ti je danas, sta nije u redu?

Pad paznje, sreca imam prijateljicu. Trebao bih te pustiti da radis, samo smetam, izvini.

Da mi smetas rekla bih ti ili ne bih odgovarala. Danas su mi predavanja od 2 do 5. Koje su tvoje obaveze danas? Sta je zapravo tvoj posao?

Sta poslije 5??? Moj posao je funkcioniranje bolnice, nadzor svega, a cetvrtkom i petkom nastava.

Poslije 5 Azra, Azra i samo Azra. Sta ti radis poslije radnog vremena? Zeni na rucak?

Azra je najpreca. Malo na kafu, pa rucak, itd.

Odoh ja sad mojoj djecici, a ti ces jos malo pa kuci, pa uzivaj u popodnevnoj kafici i rucku sa svojom porodicom.

Jel' to i sad drijemas? Il' si se vec pretvorio u «densera»?

02/11/03

Dobro jutro Enida.

Dobro jutro Almire. Jesi li dobro jutros?

Od jutros imam glavobolju, ne znam zbog cega, ako nije od cigara. Izvini zbog kasnog sinosnjeg uznemiravanja.

Nisi me uopce uznemiravao ali meni je zao jer sam previse usla u tvoju intimu.

Nista za to, pitaj a ja cu odgovarati koliko mogu. Ti si zavrsila fax u Tz? Da nisi bila negdje izvan Bosne u ratnom periodu?

Fax sam zavrsila u Sarajevu, kao i srednju skolu, a pola rata sam bila u Sarajevu a pola u Tuzli.

Ne kontam u izmjeni ta dva grada. Sada si konacno u Tuzli? Pa sta se tako desi da ostanos sama sa tako malim djetetom?

Tipicna prica o laznoj ljubavi. Govorio je da me voli, da sam mu sve u zivotu, da sam njegova ljubav, a kad sam rekla da sam trudna izvrjedjao me i otisao. To je sve.

Nisam mogla da abortiram pa su me zato i moji zamrzili jer sam osramotila porodicu. On se ozenio kad je Azri bilo mjesec dana.

Onda si bila slijepa od ljubavi i nista nisi mogla sprijeciti, mislim na trudnocu.

Nije mi zao. Azra je nesto neizmjerivo. Ali sve ostalo je pakao.

Neka Azre, srecu joj zelim. Nije ti bilo lako, imas li psihickih posljedica, jesi se sredila?

Mislim da posljedica ima ali mala me drzi da se ne raspadnem.

Sve nesto mislim da ti ne dosadjujem, bas bih volio odrzati komunikaciju, pa i meni neko treba.

Ja se ne znam pretvarti, vjeruj mi. Zato i imas moj broj telefona. I nikad mi ne dosadjujes, mene je strah da nije obrnuto?

Ne nije. Ne zelim se igrati ni sa kim. Trebas znati sta zelis u zivotu.

Ima li psihickih posljedica zivota u braku u kojem ste vas dvoje izgubljeni? Kako dalje?

Dalje ko zna, nikako.

Moras nekako prijatelju, zbog to dvoje malih.

Ti si tako pazljiva, ja trebam prijatelja i covjeka mada je sve teze u ovako izopacenom svijetu.

Nadam se da ga u meni imas i da se na mene mozes osloniti. I ovo nisu prazne rijeci. Samo nikad nemoj traziti nesto vise od prijateljstva od mene.

Jesam li sta trazio? Ti si za sada vise imaginacija nego stvarnost. Kako mozes traziti prijatelja u muskarcu?

Zar ne mogu? Zar ti nemas neku iskrenu prijateljicu? I kad prestanem biti imaginacija zelim ti biti prijateljica.

Pa sto se onda bojis prijatelja, naravno da mozes, to vec i jesi moja prijateljice bojazljiva, jedina s kojom ja komuniciram.

Ne znam zasto se bojim. Vjerovatno zbog proslosti, svaki put kad sam vjerovala nekom skupo sam to platila.

Ne trebas onda ni meni vjerovati, ko sam ti ja u stvari u zivotu. Jos jedno razocarenje.

Sada znas cega me je strah Almire.

Ti i tvoji strahovi, ne boj se.

... nekad...

Rekla nama 'vamo neka - bice pet vrsta pita, bice tufahija, baklava, kadaif, tulumbe, hurmasice... ma obecala ona kule i gradove! Eto haman ce heftu unaprijed pocet spremati. I onu oklagiju je drzala spremnom danima prije nego sto cemo doci.

Helem nejse.

Dosli mi kod nje. Zove za sofru. Hajd iznijela je ona one pite, ocigledno je da ih je sama gazala. Ali kako koju pitu iznosi, tako one pite sve manje i manje. Ona krompirusha najveca (posto krompir sad na pijaci?)... dok je dosla do bureka, od bureka nemas sta vidjeti. Majke mi moje, jedva da je u onom bureku bilo 2 centimetra (po sirini i duzini mislim).

I sad. Pojeli mi one pite (bilo je dosta, sto jes' jes') i sad cekamo kahvu i kolace. Prvo pita hocete li kahvu sa secerom ili kockom. Eto dje se to pita? Hajd' nejse. Dosla kahva, dodjose i kolaci. Vidim ja oni kolaci nekako uredjeni, svi iste velicine, perfektnog oblika, jos perfektnijeg ukusa. Nema kakvih nema. Tope se u ustima!

"Djes' ovo kupila, bona?"

"Aaaa... cuj dje sam kupovala? Dje cu ja vama kupovne kolace servirat'? Nemoj bona da me vrijedjas!"

I tako. Pokupismo mi i recepte bilesi od nje.

Kuca sevdaha. Odsevdahisasmo, i bjese lijepo. Ponovilo se.

A u drugom nebu sada pise,

Pokusa li Valter nanovo IMPACT, ti samo vikni:
"Zia, vrati se, skuvala sam ti pastasutu!"


***

Bugojno, Gracanica. 28/10/2003

Hoces li mi pripaziti Azru sutra? Moram u Sarajevo po dokumente s fakulteta, nemam je kome ostaviti.

Oprostite, pogresno sam utipkala broj. Jako mi je zao.

Nema problema, svako moze pogrijesiti.

Hvala. Izvinjavam se jos jednom.

Zaista, nije problem. Nadam se da cete se snaci za Azru, iako ne znam ni ko ste vi ni ko je Azra.

Ja sam ova glupaca sto ne zna utipkavati brojeve kako treba, pa vam sada smetam bez potrebe. A Azra je moja kcerka.

Lijepo ime, Azra. A kako se mama zove? I koliko je Azri godina?

Mama se zove Enida. A Azri je dvije godine.

Pa jos je mala! Ja imam dvoje, ali oni su stariji.

Koliko stariji? I kako se tata zove?

Tata se zove Almir. A mojoj djevojcici je 8 a djecaku 5 godina.

Drago mi je Almire. A i tvoji su mali. Kako si rekao da su stariji, pomislih da im je 20 :)

Drago je i meni Enida. A djeca… koliko god im je godina, ona su za roditelje uvijek mala.

Naravno. Jos jednom se izvinjavam zbog smetnje. Ugodan dan zelim.

Nisi smetala Enida, naprotiv. Cuvaj Azru. Cao.

***

Kuc, kuc… samo da upitam jesi li se snasla za Azru?

Nisam, otkazala sam put.

Pa zar nema niko da brine o njoj? I odakle trebas u Sarajevo?

Iz Tuzle. Duga prica…

Cijela noc pred nama…

Pa eto. Ne mogu nikoga pronaci.

Pa s kim zivis?

Sa roditeljima. Ali oni nece brinuti o Azri. Ona nije zeljeno dijete u ovoj porodici.

Tako znaci…

Tako.

Bitno je da je ti zelis i volis. Sve dok ima mamu koja je voli Azri ce biti dobro. A za ostatak svijeta bas te briga.

Da mi nisi brat slucajno?! :)

Sumnjam :). Ali mogu biti sms-prijatelj.

Ovakvog se sms-prijatelja ne upoznaje svaki dan!

Eh pa ne upadne svakome kasika u med kao tebi, sms-prijateljice :)

Hvala ti. Laku noc, sms-prijatelju.

Laku noc Enida. I poljubac za Azru.

***

30/10/2003

Hvala na javljanju, sad stigla kuci i hranim Azru. Probacu se iskrasti kasnije da ti se javim ili ujutro s posla? Topli pozdrav, Enida.

Kakvo iznenadjenje! Moram ti priznati, ne znam zbog cega, ali ja cijeli dan nesto ovako iscekujem. Ako ti je nezgodno da se javis onda bolje sutra. Almir.

Samo ti se od kuce ne smijem javiti, mama ne smije znati za tebe. Oprosti ali malo mi je zivot zapetljan.

Neka je samo Azra dobro, nekako mi je draga od tvojih javljanja.

Ona mi je sve u zivotu, umrla bih bez nje, samo Boga molim da joj se nesto ne desi. Pricat ces mi o svojoj zeni i djeci, hocu i ja da znam vise.

Gdje radis do kasno popodne? Malo imas vremena za sebe, vec si umorna. Da li te mogu nazvati u toku radnog vremena?

Obicno radim do 4, predajem engleski i ujedno pedagog, nedostatak kadra. Ako se ne javim odmah na nastavi sam, mogu te nazvati tokom pauze ili na putu kuci.

Pa kolegice ja sam predavac u Medicinskoj, s tim sto imam nastavu samo cetvrtkom i petkom, i mogu se javiti uvijek.

Kolega, nisam mogla ni pretpostaviti da smo kolege. Koje predmete drzis?

Radim u Opcoj Bolnici Dr Mustafa Beganovic i predavac u SM Skoli od 1998. Fakultet zavrsio u Sarajevu.

Kao i ja, prije 2 godine.

Zbunjujes me, radis u bolnici i predavac? Sta predajes kolega? Sta radis u bolnici? Kako oboje?

Nutricionizam i njegu bolesnika.

Meni vise leze psihologija i lingvistika od takvih stvari ali ipak je to lijep poziv. Meni je rad sa djecom nesto najljepse.

Ok, odmaraj i zelim ti laku noc, imam jos posla oko tendera za bolnicu. Puno toplih pozdrava, Almir.

Nemoj previse raditi, kasno je. Cujemo se sutra. Laku noc Almire.

31/10/2003

Bas lijepo sto smo se culi danas, jos mi tvoj glas odzvanja u usima. Azra dobro, kako prvi koraci?

I meni isto. Ja tek zavrsila s poslom i na putu sam kuci. Azra je meni zivot i sve. Najljepsi boziji dar.

Nadam se da nisi umoran kao ja. Sad nahranit Azru i jedva cekam da je privijem uza se. Kako tvoja djeca?

Dobro su, igraju se. Tako mi djelujes usamljeno, zasto si se povukla u sebe toliko? Sreca dodje tako nenadano.

Pa s obzirom sta sam sve prosla zbog nekih stvari, tesko mi je ali znam da ce i tome doci kraj – i ja cu opet biti ja. Ali si u pravu po tom pitanju. Poslije kise dodje sunce.

Sad znas da i meni treba prijatelj.

U moje prijateljstvo koje je iskreno ne trebas sumnjati. I ako zelis bicu ti prijateljica kao sto vec jesam. Nego… Nadam se da se neces naljutiti sto te pitam ali zna li tvoja supruga za mene? Mislim jeli ovo u redu? Izvini ako te ovo vrijedja, ne mislim nista lose.

Ne, ona ne zna. Ti mislis da ovo nije u redu? Cak naprotiv, ja mislim da je Ok.

Ako ti mislis da je ok onda u redu, jer mi je stalo, mada ne zelim stati na put tvojoj sreci. A mislila sam da si se sad naljutio.

Ne nisam se naljutio, stalo je i meni, neka ovo bude pocetak.

Da, neka ovo bude pocetak neceg lijepog, jer ne zelim i ovo izgubiti kao sve ostalo u zivotu.

***

01/11/2003

Dobro jutro, Enida.

Znas li da si jedina osoba na svijetu koja ovo radi? Dobro jutro Almire.

Ne znam Enida, znaci ti puno?

Znaci mi puno ali me strah da cu i ovo izgubiti. Jesi li se uspio odmoriti od jucerasnjeg dana?

Nema cega da te je strah, ja sam ozbiljan. Dosta sam dobar iako mi je jucerasnji dan bio jedan od najtezih. Ti si koje godiste, nesto se ne sjecam?

1976. Ali nemoj misliti da zbog toga imas vise zivotnog iskustva prijatelju.

Nista ja ne mislim, samo pitam prijateljice. Uopste ne sumnjam u tvoje kvalitete.

A ne moras ni ti govoriti da si ozbiljan covjek, znam to.

Na osnovu cega zakljucujes da sam ja ozbiljan?

Sjeti se svega sto si mi napisao. Zar mi treba vise?

U pravu si, a koliko je moja prijateljica visoka?

Hahaha ti si bas sve zaboravio a ja te zovem ozbiljnim? Izvini, moram te malo zezati, mislim negdje oko 168, nisam visoka.

Ja mislim da je dovoljno za pocetak :). Kada planiras da se vidimo, nadam se da nema zapreka?

Nisam sigurna, Almire. Prerano je o tome. Ne znam ni sama sta zelim od zivota.

Kad budes sigurna, javi da znam, smiri se i razmisli dobro. Ja bih volio da te vidim, ako nemas nista protiv?

A ja bih da ne zurimo, ima puno prepreka, ti si ozenjen a Tuzla nije tako velika, zato sam pitala zna li ti supruga za mene, ja bih voljela da zna.

OK, ne zuri, prepustam ti da razmislis. Gdje stanujes i u kojoj skoli radis?

Kod skvera, u 6. Bosanskoj, a O.S. je malo nize, Centar, znas li ovaj dio?

Pojasni malo, koji skver, da mogu skontati.

Dovescu te do skvera kad se vidimo, to ce biti najbolje objasnjenje. Mada bih ja voljela da se upoznamo negdje drugo kad bude bilo prilike. A gdje si ti u Gracanici? Ja znam gdje je autobusna i O.S.

Bila si vec u Gracanici?

Pa rekla sam ti da jesam, nedavno, to je bilo u prolazu za Doboj, stali na kafu dok je rodjak kupovao nesto u VF-u.

Ja stanujem kod same stanice, mislim na Bus, tu mi je kuca.

Hej, pa bila sam ti blizu onda, tu sam cigare kupovala na stanici!

Mozda si me i vidjela kako perem auto :), bas si bila blizu. Ti imas nekoga u Doboju?

Kakvo ti je auto da se sjetim :). Nemam ja nego od tog rodjaka punica a moja mama je njoj prijateljica, pa smo isli na jednodnevni izlet svi skupa.

Fiat «Stilo» za informaciju :).

E kad bih ja znala kako to izgleda :), nema veze, vidjet cu.

Pogledaj na Internetu, ako te zanima.

Ne razumijem se ja bas u auta tako da nema potrebe. Vozi li i tvoja supruga? Ja sam polozila ali nemam iskustva.

Polozila ali ne vozi. Imate i slicno ime.

Kako se ona zove? Jeli lijepa? :) Na koga djeca slice? :)

Postavljas puno pitanja i uz to osmjehe? Ti si lijepa? Djeca ljepota, lice na mene, zove se Amila.

Nisam ja lijepa a i ne vjerujem ti da su djeca lijepa na tatu :) a u svakom slucaju vam zavidim!

Opisi se malo ako te ne mrzi.

Jao koji si ti lopov :). Visinu znas, oko 55 kg, tamno smedja kosa, smedje oci. I nisam lijepa :) za tvoju informaciju.

Prava minijatura, bas odgovara.

Ne odgovara nikome prijatelju vjeruj mi, zbog necega sve se raspada sta taknem kao neko prokletstvo da me prati. Zato i kazem da ti zavidim na tvojoj sreci.

Takni onda mene da vidim sta ce se desiti, ko zna sta ce biti.

Zato me je strah, vjeruj mi.

Cega se ti u stvari bojis, pojasni?

Bojim se toga sto si ozenjen a ja sam vec u problemima, bojim se da ne upropastimo ovo prijateljstvo, bojim se svega Almire. Nekad mislim da je bolje da se ne upoznamo, tako jedino necu izgubiti prijatelja u tebi. Glupo razmisljanje?

Sta je bolje, odustati ili...

Ja ti samo govorim o mojim strahovima. Ako ti nemas razumjevanja onda odustani, bolje sada nego kasnije. Navikla sam.

Sto bih odustao?

Pa tako je zvucalo tvoje pitanje.

Lupetas gluposti, prijateljice moja.

Poruke ne idu?

Idu, nisi nista pisao?

Poruka je glasila – kako su mi Azra i Enida?

Dobro su obje. Kako si ti danas?

Nije los. Dan kao dan. Svi su isti.

Barem ti imas priliku da ih ucinis raznolikim i zanimljivim. Sta rade Admir i Adela?

Evo gledaju neki film, a kako da ja napravim zivot zanimljivim?

Ne znam, ali ti bar imas sve uvjete, sretan brak, zenu koju volis, to dvoje malih, topli dom. Sve sto ja nikad necu imati. Sta mozes zeljeti vise?                                         

Ti to meni pametujes, isto kao da me odbijas? Otkud ti znas sta ja imam?

Kako bih te odbila i zasto? Samo kazem da si sretan covjek.

Nisam ja sretan covjek.

Onda ne znas sta je sreca. Probaj biti sam, sa osjecajem da nikom nije stalo do tebe i da te niko ne voli i da te izdaju oni koje ti volis. Probaj to. Ja bih dala cijeli svoj zivot za dan tvoga zivota.

Sta to ti zelis zelis znati o mom zivotu?

Sve o tebi, ali ti bjezis od sebe. Nisi mi odgovorio gdje je tvoja sreca? Sta to nemas u zivotu?

Ne bjezim ja od sebe ali srece nema.

Volis li svoju suprugu i voli li ona tebe? Jer ako to imas onda imas sve Almire.

Mi smo vec odavno izgubljeni.

Ne znam sta da kazem. Izvini. Mislila sam da ti imas ljubav i srecu.

Nista, ne bih ja vise o tome.

I kako dalje? Tu su djeca.

Dalje ko zna, nikako.

... ... ...

Laku noc Almire. I ne zamjeri molim te. Miran san ti zelim.

Laku noc Enida. I… neka pitanja… ne pitaj vise.