Polazak u povratak
Zora. Splitski kolodvor. Mrsava, pomalo pogrbljena djevojka stajala je sama u cosku perona rezervisanog za autobuse Ujedinjenih Nacija. Ovo je vec treci put da se pokusava ukrcati na jedan od njih. Prethodna dva puta su otkazana jer granatiranje nije dozvoljavalo ulazak u grad. Oba puta provela je noci spavajuci na metalnim klupama u obliznjem parku, osluskujuci korake nocnih policajaca sto su trazili zrtve-spavalice kako bi ih ili priveli ili otjerali iz parka.
Pomislila je na Bjelovar, toplu sobu za radnice u kafani u kojoj je provela proteklih osam mjeseci zivota. Miris jutarnje, tek isprzene kave mjesao se u memoriji sa mirisom popodnevnog piva i potoka rakije koja je grijala posjetitelje “Tocka” do kasno u noc. Dana u “Tocku” se plasila, mamurnih vojnika i sredovjecnih pijandzija koji su bili misljenja da jadna djevojka iz Bosne, bez dokumenata i stalne adrese stanovanja, nema drugog izbora nego bas s njima odraditi “turu” u prljavom WC-u “Tocka”.
Ali noci, u sitnim satima nakon zatvaranja kafane, noci je voljela. Gazdarica Tonka je uvijek imala loncic domace juhe na cosku starog sporeta, nakon koje je obicno slijedilo slasno pecenje od domace purice ili koke. Sita, i do bola umorna, zakljucala bi se u svoju malu sobicu u podrumu, i odspavala mrtvim snom do slijedeceg jutra, do onog istog mirisa przene kafe, istog lijenog podneva, istog pijanog popodneva.
Ne, ne vracam se natrag. Dosta je bilo. Jutros na radiju kazu da je stanje u srednjoj Bosni mirno. Mirno stanje je relativno tamo gdje ona putuje, mirno moze znaciti da je jutros palo manje granata nego jucer, ili da nije bilo novih zapaljenih kuca, ili… Ovi iz UN-a ce odluciti dali je dovoljno mirno za polazak autobusa.
Pogledala je oko sebe. Na “UN peronu” kako su ga Splicani nazvali, uglavnom su cekali starci i starice, poneki sredovjecni muskarac. Ona je bila najmladja, osamnaestogodisnja djevojka sa zavezljajem ispod pazuha umjesto putne torbe.
“A gdje ces ti, sine?’, upitala ju je nena sto se jedva odrzavala na nogama uz pomoc starinske drvene keve, sva umotana u marame i dimije.
“U Bugojno, nene, u Bugojno”, odgovorila je djevojka s osmjehom.
“Uh sine dragi, pa gdje ces sama u Bugojno? Gdje su ti roditelji, ziva bila? A kako se zoves mila?”
“Anica. Zovem se Anica, nene. A mama i tata me cekaju u Bugojnu.”
“Anica, velis? Anice moja, nisu dobra vremena, zasto ides tamo? Lako je za mene sinko. Staro tijelo, stara dusa, nazivjela sam se zivota i dovoljno patnje u njemu. Meni je dosta bilo. Ali gdje ces ti sine nazad?”
Anica se samo osmjehnula. Nena je nije pitala, nena je samo zakljucila vec zakljuceno.
Tacno u sest, bas kao navijena budilica, pospani vozac se pojavio niotkuda i otvorio vrata autobusa. Sa njim je usao i kondukter, namrgodjen i naoko lose raspolozen. Putnici pohrlise na jos zatvorena vrata za putnike, sa sakama pritisnutim na prljavo staklo.
“Hocete li voziti danas? Jel’ idemo? Jesu li punktovi otvoreni? Hoce li nas HVO propustiti?”, zagrajali su svi u isti cas, glasovima punim nade i jedva prikrivenog straha.
Straha od cega, zapitala se Anica. Straha od polaska ili nepolaska?
Kondukter lijeno otvori vrata i svi nahrlise unutra. Anica je jos neodlucno stajala neznajuci sta znaci kondukterova sutnja.
“Hajde, hajde, djevojko. Izgleda da ipak idemo.”, progovorio je napokon. Glas mu je bio prijazniji i meksi nego sto je ocekivala od grdosije poluduge prosijede kose i lica zaraslog u bradu.
Cetrdeset pet minuta kasnije stali su na granici izmedju Hrvatske i BiH. Tri sata kasnije, i dalje su stajali na istoj granici. Nena, sto je oslovila Anicu na peronu, nije imala licnu kartu. Hrvatski granicari su trazili da se vrati natrag u Split. Ali nena je bila sama, jedva pokretna, kako ce sama nazad? Granicare nije bilo briga kako ce, ali granicu proci nece. Ako ne izadje iz autobusa, svi ce nazad!
Kondukter, Danko – kako je Anica cula iz razgovora izmedju njega i vozaca, je izasao iz autobusa i otisao u policijsku postaju, iza rampe sto se isprijecila ispred autobusa. Kroz blatom ustrapani prozor Anica je nijemo posmatrala kako se zustro raspravlja sa uniformisanim sluzbenicima. Po njihovim ljutitim licima i bijesnim pokretima ruka, bilo je ocigledno da im se kondukterov pristup nimalo ne svidja. Vozac, kojem Anica nije skontala ime, nervozno je stajao ispred rampe, puseci cigaru za cigarom i gaseci napola ispusene opuske u pijesku ispod rampe.
“Idem ja djeco. Nastradacete i vi zbog mene. Hajde, alah imanet, nek’ vam je sretno.”, nena je polako, glasno uzdisuci dok je ustajala sa sjedista, krenula ka izlazu.
Putnici, njih nekih desetak, nijemo su spustili glave. Jedna zena je vrtila krunicu u rukama, dedo sto je sjedio na sjedistu ispred nene gledao je u prljavi pod autobusa. Niko nije nista rekao.
Anica je zurila u zamagljeno staklo. U postaji preko puta kondukter Danko je rezignirano gledao u vlastita stopala dok je jedan od granicara i dalje lomatao rukama i nesto glasno govorio. Anica nije mogla razaznati rijeci.
Polako, stavila je zavezljaj, u kojem su bile spakovane posljednje cetiri godine njenog zivota, u krilo. Jos polaganije, sumnjajuci sama u vlastite pokrete, ustala je na klecave noge i skupivsi ramena krenula ka izlazu. Grleci zavezljaj na prsima, prisla je neni koja je sjedila u travi kraj puta. Staricini obrazi su bili mokri od suza. Prenu se kad je ugledala Anicu kako sjeda kraj nje u travu.
“Idi odavde odmah! Ostavi me! Vracaj se nazad u autobus, jesi li pri zdravoj pameti!”
“Polako nene, samo polako. Ustopacemo nekoga natrag za Split. Vi mora da imate nekoga u Splitu? Jeste li bili u izbjeglickom centru? Odvescu vas do tamo, a onda cu ja sutra na autobus, i mirna Bosna. Nista se ne sekirajte za mene. Ta jedva stojite na nogama, ne mozete sami natrag.”, rece joj Anica.
Nena zausti da nesto kaze, ali u tom im pridje granicar sto je nenu istjerao iz autobusa.
“Jesi joj ti kcer, unuka?”, zareza na Anicu.
Premrla od straha, ali odlucna da ostane s nenom, Anica je nekako uspjela promucati da nisu u rodu. Drhtavom rukom mu, na zahtjev, pruzi osobnu iskaznicu.
“Anica Rokic. Bugojno…”, granicar je odmjeri. “Hajde natrag u autobus, kod tebe je sve u redu.”
“Ja sam sa gospodjom, skupa putujemo. I ja cu natrag u Split.” Odlucnije, malo prkosnije odgovori Anica.
Granicar zatapka prstima po njenoj osobnoj iskaznici.
“Ako ti ja sad ne vratim ovu osobnu, niti ces ti moci hodati po Splitu, niti vise u autobus sjesti. Ajd’ sad mrsh u autobus!”
Kondukter Danko, vidno uzbudjen zbog citave pometnje koju je djevojka izazvala, uhvati Anicu za lakat i nasilu je podize na noge.
“Idi natrag u autobus, ovo nije za tebe,” tiho joj promrsi u uho.
“Necu. Kud ce ona sama? Hocete li stvarno upaliti taj autobus i nastaviti a nju ostaviti ovdje?”, optuzila ga je glasom u kojem su se nazirale suze. Otresla mu je ruku sa nadlaktice i opet sjela u travu. Danko se ljutito okrenuo, bijesno lupio sakom u sofersajbu autobusa, i krenuo nazad ka postaji.
Pola sata kasnije, sam se vratio nazad. Granicari su docekali jos jedan UN autobus, a onaj granicar sto se satima svadjao sa Dankom pokaza prstom neni da se vrati u autobus. Anica nesigurno ustade, bojeci se nastaviti put bez licne karte,ali jos vise ju je bilo strah zatraziti licnu od granicara. Kao da joj cita misli, Danko izvuce svoju ogromnu saku iz dzepa, i namignuvsi zavjerenicki, pruzi joj licnu sto se ugnijezdila u naborima njegova dlana.
“Hajmo odavde.” 
Danas odlucih priustiti si jedan sat samo za sebe.
Milka cokolade! I to one sa keksom, one velikacke!
Zasto bi Bog trazio da mu se klanja ili kleci pred njim? 
...
Sinoc sam bila bolesna. Od djetinjstva me prate, u naletima, jake stomacne mucnine (ono kad hoces dusu svoju da ispovracas a ne mozes), kojima nikada nisam nasla ni razloga ni povoda. Jednostavno, nalete.
Svakog ponedjeljka imamo sastanak o sigurnosti. Bez obzira sto radimo samo na podrucju Khyber Pakhtunwa provincije (poznatije pod skracenicom KPK), sigurnosna situacija u KPK se nikada ne moze analizirati bez uzimanja u obzir sireg regiona (Pakistan, Afganistan, nerijetko Iran, Indija i Kina).
Opet sam ti bila, grade na Bregavi. 
20. decembar.
Prosle sedmice smo bili u Mae Sotu. Uobicajeno 5-satno putovanje autom ovaj put je trajalo 10 sati, jer smo morali zaobici dijelove Tajlanda zahvacene poplavama.
Eh ima vec toliko da hocu o ovome da pisem. Meni jako interesantna tema, a vi kako hocete!
