Svaki, ali bas svaki put kad kerecemo u Bosnu, problemi nastanu s Robinovom vizom. Kako svake, tako i ove godine. Nema veze sto smo s pripremama poceli 3 mjeseca unaprijed. Prvo, kasnilo pozivno pismo iz Bosne. Drugo, kasnili dokumenti iz moje firme. Trece, kad je pasos napokon postom dostavljen ambasadi u Kuala Lumpuru (jer u Tajlandu nema BiH ambasada), i kad je ambasada dala vizu, usput su nas ljubazno obavjestili da oni ne mogu poslati pasos nazad (bez obzira na opciju placanja od strane primaoca), vec da mi moramo organizirati da ovlastena pstanska sluzba podigne pasos iz ambasade. Fedex odbio. DHL odbio. Jer oni su Fedex i DHL Malezija, a mi zovemo iz Tajlanda. Nemoguce.

Prijatelj prijatelja od prijatelja nam rece da ima prijatelja od prijatelja koji zivi u Kuala Lumpuru. Ni ovaj prijatelj tu osobu ne zna, a kamoli mi. Nazovemo covjeka. Kaze pomoci ce, naravno. Talijan. I stvarno otisao covjek u ambasadu, podigao pasos, otisao u DHL, uredno predao, platio, poslao na nasu adresu u Tajland.

2 dana kasnije, i 24 sata pred polazak za Bangkok, tj. 48 sati pred polazak za Bosnu, zovu iz DHL-a. Kazu, misle da je pasos zavrsio u Singapuru. Ali nisu sigurni. Ali da nista ne brinemo, jer pasos je bio osiguran, znaci ako je izgubljen platice nam DHL osiguranje za njega. Nakon buke buke, galame i ne bas lijepog rijecnika, 12 sati kasnije pasos je dosao u Bangkok. Ali smo onda obavjesteni da iz Bangkoka do Mae Sota (45 minuta avionom, 7 sati busom) mu treba 7 dana da stigne do nas...

Da skratim. Pasos smo dobili 2 sata pred polazak iz Mae Sota.

I hajd, pasos je tu, viza je tu, sve Ok. U zadnji cas, ali sve Ok.

Dosli na aerodrom, uredno prosli checck-in. Uredno prosli pasosku kontrolu. Dosli do zadnje kontrole karti i pasosa pred ukrcavanje u avion. Frajer pomno pregledava pasos. Ne Robinov. Sarin. Prelista ga jednom. Dvaput. Triput. Zove kolegu da i on pogleda. Gledaju skupa. Odmahuju glavama. Pokazuju mi pocetnu stranu pasosa. Sad vidim i ja isto sta su i oni vidjeli. Sta sam trebala vidjeti i sama jos prije godinu dana. I ja, i imigracijski ured u Mae Sotu, i Robin, i moji iz administracije...

Datum isteka pasosa: 30. juli 2013.

2013.

U dva sata po ponoci smo bili u istom hotelu u Bangkoku iz kojeg smo i krenuli na aerodromu.

Zdravo Bosno, uvijek zdravo bila!

Mama, je li Bog Bosanac?

http://www.irrawaddy.org/asia/malaysias-islamic-authorities-seize-bibles-allah-row-deepens.html

U Maleziji je na snazi zakon koji kaze da je Allah bog za muslimane, a za sve ostale bog je bog ali ne i Allah :)

Posto vecina malezijskih krscana koriste ime "Allah" za boga, oni krse zakon jer... nisu muslimani, te samim tim ne smiju koristiti to ime.

U dodatak tomu, vlada Malezije je pocela sa zapljenivanjem Biblija na Malejeskom jeziku  jer u njima pise "Allah".

Neko ce reci, "ma pusti to... ljudska glupost kraja nema... bla, bla, bla", ali ovdje se radi o drzavi, o vladi (doduse, na celu vlade sjedi sultan, al' ipak), o milionima ljudi. Milionima koji vjekovima u vlastitom jeziku koriste jednu te istu rijec za boga - Allah, a krscani su. I umjesto da to bude primjer cinjenice da svi pripadamo istom bogu, bez obzira na to kako ga zovemo i kako mu se molimo, tim ljudima, vjernicima, je zabranjeno da kazu da vjeruju u Allaha, da se mole Allahu, da pisu ili izgovaraju rijec Allah.

I uopste nije smjesno...

Halalite raja, ali morala sam ovo prekopirati :)))

nam je donio nekoliko lijepih iznenadjenja. Naucili smo mnogo. I od ljudi i od zivotinja. Kao sto Sara rece veceras prije spavanja, "lijep nam ulazak u sedmu godinu".

Prije nekoliko dana, poveli smo razgovor o alternativnom obrazovanju za djecu u Mae Sotu ciji roditelji (a ni djeca) nisu zadovoljni postojecim opcijama. O citavom procesu bice zaseban post, ali jedan od rezultata ovog procesa je upoznavanje sa Sabinom.

Sabina je Njemica, koje je prije 15 godina digla sidro iz Njemacke, napustila stari zivot i dosla na tajlandsko-burmansku granicu. Nekoliko godina kasnije, volontirajuci u jednoj od "migrantskih skola" - kako ovdje nazivaju raznorazne grupe i ustanove koje obezbjedjuju formalno ili polu-formalno ili totalno neformalno obrazovanje za djecu porodica ilegalnih imigranata iz Burme - naisla je dijete, siroce, napusteno i na ulici. Povela je dijete sa sobom u svoj dom. Nesto kasnije, neko ko je saznao kako je Sabina "usvojila" siroce sa ulice doveo joj je jos jedno siroce. Ovaj put, dijete sa posebnim potrebama.

I zaredase se tako. Djevojcice i djecaci, njih devet, uzrasta od 4 do 13 godina. Ovaj najmanji, iako mu je 4 godine izgleda kao da mu je 2. To je zato sto pored celiac bolesti ima jos nekoliko metabolickih poremecaja koji ga sprjecavaju u normalnom rastu. Ali ga zato ne sprjecavaju da bude najnestasnije dijete na svijetu!

Dosli su svi na Sarinu rodjendansku zabavu jucer. Sabina, dvoje volontera koji joj pomazu oko djece, i njih devetoro. Na biciklima. Vozili se 15 kilometara da bi dosli Sari pozeljeti sretan rodjendan.

Njih devet napunili avliju, i jos kad dodjose djeca prijatelja koje poznajemo odranije njih dvadeset preplavise avliju :). Stojim sa strane i gledam ih - bjeloputi i tamnoputi, djeca bogatih roditelja i sirocici s ulice, Irci, Burmanci, Tajlandjani, Ameri, Kareni, Bosno-Srilankanci... Nekako toplo oko srca. Pojma nemam zasto me pogled na njih toliko raznijezio.

Dok su se djeca igrala, sjedim i pricam sa Sabinom. Prisjeca se vremena kad je zauvijek odlucila napustiti Njemacku i cijeli zivot posvetiti napustenoj djeci. Prisjeca se i onog momenta kada je prvo dijete, sada djevojcicu od 13 godina, uvela u svoj dom. Dom koji, onako usput receno, sacinjava drvena seoska kuca koja nema postranicne zidove. Kaze, "Ljeti je super jer nas propuh stalno rashladjuje, ali ovih dana nam bas i nije veselo Morali smo poduplati plasticne prostirace za spavanje po podovima!". Ovih dana temperature se krecu od oko 6 - 7 C ujutro do nekih 15-tak po danu.

Helem, Sabina (uz prehodni dogovor sa mnom) donijela Sari poklon koji je zauzeo prvo mjesto na hrpi poklona, puno skupljih poklona - malo, bijelo-sivo, plavooko mace.

Mace koje, kao i Sabinina porodica takodjer potjece iz ne bas obicne porodice; Naime, maca-mama je naprasno nestala ostavivsi iza sebe copor gladnih, tek progledalih macica. Toliko malesnih da osim njenog mlijeka nista drugo nisu ni mogli jesti. Srecom po njih, u Sabininoj kuci ima i jedna mama-kerusa, koja je velikodusno prigrlila macice pored svojih kucica, i nastavila ih sviju dojiti kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Naseg novog clana porodice Sara nazvala Koko. Sad za sad mjauce. Ocekujemo da prolaje u narednim mjesecima :).

njih devetoro

kerusa i njeni kucici i macici

koko na vratu svoje pomajke

"We are moving our families to keep them safe but the army's mortars and shells are following us," said Asad Sher of Mir Ali. "Please tell us where is safe. The army is demolishing our homes and bazaars."

There is a curfew, but people have fled their homes to escape the bombardment.

Resident Muhammed Tayyab said he lost three of his children and his wife in the shelling.

"On the first day of the attack an artillery shell hit the room where my kids and wife were sleeping," Tayyab said in a telephone interview.

"The government has put them to sleep forever."