Pakistan nas zajebo dvaput sa cukama.

Prvi put 2010-te kada nam je islamabadski avlijaner prodat za 100 eura kao cistokrvni vucjak.

Drugi, put prije dvije sedmice, dobili smo Chiggy.

Nakon mjeseci i mjeseci nagovaranja, Robin je napokon pristao da Sari za rodjendan poklonimo dugo zeljenog cuku. Tacnije - kuce!

U Pakistanu se sve prodaje na OLX-u, pa tako i kucad. I tako trazeci (opet vucjaka) naletimo na sliku, po izgledu malo starijeg, kuceta vucjaka. U naslovu takodjer pise "vucjak". Zenkica :).

Helem, odemo mi do vlasnika isti dan i upoznamo Chiggy. Zapravo, polsije smo saznali da joj je pravo ime "Chiky" al' mi skontali Chiggy i ostala je Chiggy.

Na prvi pogled sam vidjela da se ne radi o cistokrvnom vucjaku. Na moje pitanje, vlasnik je bio iskren i priznao je da je Chiggy napolitanka :), tata vucjak a mama pakistanski "gulter". Pitamo koliko je stara, kaze 3.5 mjeseca. Pitam ga je li siguran jer je poprilicno velika za 3.5-mjesecnog cuku, on kaze "dobro je hranio".

Nakon dva dolaska i dosta pregovaranja, a u pregovorima su nam pomogli Abid i Farman - navodni strucnjaci za cuke, skinemo cijenu sa 180 eura na 110 eura.

I prezadovoljni vratimo se kuci. Sara na sedmom nebu.

***

Rewind: 2 sedmice kasnije...

Pola cipela u kuci izgrizeno. Sofa skroz poderana, kao i svi jastuci u dnevnoj sobi. Ruze, chili i paradajz izgazeni do neprepoznatljivosti...

Jedno jutro ja ustala, i onako napola budna krenem u kuhinju za kafom. Vidim na podu crvene kapljice... necega. Prvo pomislim da je sok od sipka i mislim se u sebi, "Sara jebem li ti mamicu, hiljadu puta sam ti rekla da ne prosipas sipak jer se neda oprati". Srecom ne rekoh nista djetetu jer skontah da nemamo sipaka u kuci vec par dana. Pa sta je onda?

Krenem dalje, iste crvene kapljice na podu u kuhinji. I u dnevnoj sobi. I u radnoj sobi. I pred vratima...

Daklem, khm! - Chiggy dobila prvu mjesecnicu! :)

Doktor je potvrdio cinjenicno stanje isto popodne; ne samo da Chiggy ima mjesecnicu vec je i oko 10 mjeseci stara. Spremna za majcinstvo.

A vec znamo da nije ni vucjak :)

Evo me k'o Tram. Pocecu i ja "O" ovome i "O" onome :).

Dakle, o depresiji. Ko se nije sa njom uhvatio u kostac tesko da moze razumjeti kolika je to bestija. Ni ja nisam razumjela.

Pretpostavljala sam, vise nego znala, da se moja mama borila sa depresijom. Pored svega sto je prezivljavala, cudilo bi be da je ostala zdravog razuma. Ali nisam je razumjela. Nekad mi ju je bilo zao, nekad sam iskreno saosjecala sa njom, nekad mi je njen nacine borbe protiv njenog stanja smetao, ljutio me... ali nikada je nisam u potpunosti razumjela.

Sve dok joj sama nisam pala u sake.

Pisala sam o tome pocetkom ove godine. Umorna bez razloga. Zeljna sna ali san nije htio na oci. Ujutro poput zombija a u rano popodne i zombi je bio raspjevana Brena u usporedbi sa mnom. Na poslu nisam funkcionisala nikako. U domu inekako, i to samo radi djeteta. Bez nje, bila bih mrtva lopata 24 sata dnevno. Uz sve to - mucnina bez prestanka. Pila sam i po 5 - 6 reglana dnevno, bez obzira na opasne posljedice.

O broju doktora da ne i ne govorim. Kljukali me vitaminima, zeljezom, antacidima, tabletama za bolove, antibioticima. Sve dok ne dodjoh do jednog doktora za kojeg sam mislila da je stvarno prelio casu; nisam ni zavrsila da mu kazem sve simptome a covjek mi propisa Cipralex. Dodjem kuci, proguglam, vidim da se radi o lijeku protiv depresije, i ne vjerujem svojim ocima. Ja covjeka debila! Kazem mu da sam slaba, umorna i da me ubi mucnina, a on meni tablete protiv depresije. I bacim ih u kantu za smece.

Trebalo je jos tri mjeseca patnje do konacnog endoskopskog pregleda i cinjenicnog stanja: s mojim stomakom i probavnim sistemom sve je bilo u redu. I jedne stare engleske doktorice kojoj sam ispricala anegdotu sa doktorom i cipralexom. I tako krenusmo u razgovor o zivotu, porodici, poslu, braku... i dodjemo do teme koja me boli i prati vec 11 godina. U tom grmu lezi zec!

Po dobroj, staroj doktorici, imala sam 3 izbora,

- Nastaviti nositi na ledjima breme koje nosim zadnje desetljece, te na kraju ostati i bez porodice, i bez posla, i bez zdravlja,

- Zbaciti breme s ledja, koliko god bilo tesko zamisliti da bez istog ne mogu dalje u zivotu,

- Svaku vecer uzeti jedan Cipralex, i cekati mjesec dana da serotonin u mom mozgu napravi magiju.

Jebaji ga, odlucim se na najbezbolniji izlaz: Cipralex

To je bilo 1. marta. Prvog aprila probudih se odmorna. ODMORNA! Bez tezine u ocima, bez obamrlosti u udovima, bez tvrdoglavog sna u nerazbudjenim mislima. Jednostavno cistina, bistrina. Bez mucnine. Halo, BEZ MUCNINE. Bila sam zaboravila kako je to disati, hodati, a kamoli jesti bez da ti je muka non-stop.

Jedan dan. Dva. Tri. Trideset. Sest mjeseci.

Jedan Cipralex dnevno. Magija.

Da se razumijemo, nije mi namjera da promoviram ni anti-depresive niti Cipralex. Meni je pomogao. Nekome drugom mozda ne pomaze. Nekome drugom mozda pomaze joga ili meditacija. Namjera mi je da podjelim svoje iskustvo o tome koliko depresija moze biti podmukla, i koliko emotivne, psihicke i fizicke stete moze nanijeti ako je ne prepoznamo na vrijeme.

koja tvrdi kako je bivsa Juga bila tamnica i jazbina svih zala; nije imala jogurta da jede i jos polagala racun drzavi za svaku krisku hljeba.

https://avaz.ba/globus/region/414208/svicarski-list-o-kolindi-blamaze-jedne-predsjednice

Mora da je moja bosanska pripizdina bila bas nesto posebna, jer eto imali smo i hljeba i jogurta i cipela i cokolada, svoju kucu, svoju bascu, svoje auto (i ne, nije bio jugo), mati i otac radili, isli u pristojnu skolu... ali eto, izgleda da je bugojanska mahala bolje prosla od Hrvatske u to doba. Ko im je kriv sto nisu imali svog Kokana :)

da opet pisem. Kazem joj da mi fali inspiracija, ona iskra koja me u Kabulu budila u 3 sata ujutro da tkam Aniku i Rashidija. Kaze doci ce inspiracija, planut ce iskra ponovo.

Ako se iskrica opet rasprsti, raspalit ce jednog od narednih "junaka" -

Rashidi (da ga dovedem u Bosnu?)

Azizi (to bi bila mracna prica, kod njega nema happy-enda)

Kolaver (ufffffff, samo kad bih prebacila sve sms-ve, psovke i gracanicke nocne setnje na papir, sakupila bi se knjiga veca* od Biblije)

* Kad kazem "veca" mislim na debljinu knjige, ne na njenu bitnost. Toliko arogantna ipak nisam :)

da sam sa Gracias i jos jednom dragom nam blogericom pila kafu u Bugojnu.

Nema gdje nema nase Bosanske Hanume! :)

Bugojno isto, a opet nije isto. Bingo je tu umjesto stare Ciglane. Novi kruzni tokovi. Ali Mlin, Tref i Macak su i dalje tu. Ne podlijezu vremenu.

Mi ljudi podlijezemo. Samira radi, dobro joj ide; zavrsila je kucu, kupila je i auto. Kod D. dvoje djece, prebrodila je operaciju tumora, duboku depresiju. Stari A. ima rak. Nakon operacije, poslali ga na kemoterapiju u Sarajevu. Kada je dosao tamo, rekli mu - gospodine A. treju vam sad ti i ti nalazi, vratite se u Bugojno pa nam rezultate posaljite faksom, pa cemo vas onda staviti na listu za cekanje. Bem ti ovu i ovakvu drzavu! V.-i otkazali bubrezi, vec cetvrtu godinu ide na dijalizu. Iz Bugojna tri puta sedmicno ide u Travnik jer u bugojanskom domu zdravlja nemaju aparat za dijalizu. "Malom" S. 18 godina; a kao da sam jucer mamu mu na porodjaj vodila! Danas se nasla sa S., njenoj "maleckoj" 24 godine, a kao da je jucer bila ona ratna '95-a kada sam je kao bebu prvi put vidjela.

Ja i Robin pokusali da pronadjemo Mandjulu i Kolavera na FB. Mandjulu nismo pronasli. Robin zna da s muzem zivi negdje u Evropi i ima tri djevojcice. Kolaver osjedio, kosa bijela skroz. Dotjerao se za stranacku sliku, kosulja i kravata. Djeca na jednoj slici odrasla, mladic i djevojka, lijepi ko slike oboje (na mamu naravno :P).

Sta ti je zivot.